Virginia Woolf

Virginia Woolf (London, 25. siječnja 1882. - 28. ožujka 1941.) engleska je spisateljica, jedan od ključnih autora narativnoga modernizma i osnivačica feminističke književne kritike.

Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj obitelji Stephen, Adelaidu Virginiju Stephen odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritika i izdavača, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje središnjega Londona koje je, u tijekom vremena (a najviše u međuratnom razdoblju) postalo okupljalištem jednoga sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virginia se udaje za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, «The voyage out», 1915., koji nije donio veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izričaja: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebice ženske) psihe. Otprilike iz toga doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadaji duboka psihičkoga raskola koji su je pratili do konca života i koji bijahu i uzrokom njena samoubojstva. Kao vid radne terapije Virginia Woolf i njen suprug osnivaju «Hogarth Press», nezavisnu nakladu koja je trebala služiti afirmaciji avangardnih i marginaliziranih pisaca.

Poslije još dva romana («Noć i dan», 1919. i «Jakovljeva soba», 1922.) , slijede veliki ostvaraji književnoga modernizma: romani «Gospođa Dalloway», 1925., «Svjetionik», 1927., «Valovi», 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, «Svoj vlastiti prostor»/»A room of one's own», 1929., «Tri gvineje»/»Three guineas», 1938.

više...

"Najdraži, sigurna sam da ponovo ludim. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno od ovih groznih razdoblja. I neću se oporaviti ovaj put. Počinjem čuti glasove i ne mogu se koncentrati. Stoga radim ono što se čini kao najbolja stvar. Podario si mi najveću moguću sreću. Ti si bio u svakom smislu sve što neko može da bude. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije prije nego što je došlo do ove strašne bolesti. Ne mogu se boriti više. Znam da ti kvarim život, i da bi bez mene mogao raditi. I ti hoćeš, ja znam. Vidiš ja ne mogu ni ovo napisati kako treba. Ne mogu čitati. Ono što želim reći jeste da tebi dugujem svu sreću svog života. Ti si bio potpuno strpljiv samnom i nevjerojatno dobar. Želim to reći - svi to znaju. Da me je iko mogao spasiti to bi bio ti. Sve me je napustilo osim sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu ti nastaviti kvariti život više. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije nego što smo bili mi. V." (oproštajna poruka mužu Leonardu)

10.11.2007., 15:08 || Komentari (25) || Isprintaj || on/off || ^

Očale

Dođe čovjek kupiti naočale i pita prodavačicu:
- Imate li neke smeđe? Cijena nije bitna. :)
- Da imamo. Evo, ove su smeđe....koštaju 1200 kn
-….ali imate li još nekih modela. Ne bi takvu smeđu. Ja bi' da imaju po sebi mrlje, znate, ne bi čisto smeđi okvir.
- Evo imamo ove…te su jeftinije, a imamo i ove skuplje…
- Ma nije cijena bitna, samo ne bi ja takve…te mi imaju malo staklo…
- Ja bi s većim staklom, e ja bi one tamo, baš su tako smeđe i s takvim mrljama….
Prodavačica odgovori zbunjeno: Pa te su vam socijalne…
- Hehe, kao što rekoh cijena nije bitna…evo i one potvrde iz socijalnog :)

Evo da ne bude kao pišem samo nešto tužno…premda koliko vidim nitko i ne čita, heheh :)

05.11.2007., 21:58 || Komentari (10) || Isprintaj || on/off || ^

Kad se sjetim…


Sjećanje, jedino što ostalo je, sjećanje nas drži veselima…onaj smiješak što se pojavi kad se sjetim tebe. Iako znam da više nikad, no imam sjećanje…Vrijeme ubija tu tajnu nit, ali borim se jer je to jedino što imam…Sat je stao u onom trenutku kad si zadnji put udahnuo zrak…No, nastavio je raditi kad se ponovno navio, vječno je pitanje: Zašto nisi mogao još koji trenutak duže ostati? Samo još koje sjećanje više bi željela, ništa više, samo koje sjećanje više tata...



01.11.2007., 11:59 || Komentari (2) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>