Status: Nedostupna
Siva vrata sa crvenim štokom odvajaju ju od slobode. Drže ju sada u zatvoru. Zatvoru učionice. U toj prostoriji koja joj i nije baš mila odjekuje glas profesorice:
- Moramo razmisliti koliko ćemo naplatit? O čemu moramo voditi računa? Raspolažemo li pravim informacijama…
Slušala je to mirno Nedostupna, ali koliko god se trudila misliti baš na ono što profesorica priča struja misli bila je jača i odvlačila ju je van u slobodu.
Spoznala sam svoju budućnost. Tužne li spoznaje. Ljudi bi trebali biti lišeni takvih spoznaja. A što sam li ja to tako loše učinila da ću tako završiti? Čudno. Znam da nešto ide na loše, a ništa ne mogu učiniti. Što, da gledam kako cijeli moj život propada? Da sjedim u svojoj sobi i da plačem? Možda, bi trebala uživati u sadašnjosti dok traje? Donijeti odluku. Je li prava ili kriva? Nije bitno ionako se samo mene tiče. Ja ću živjeti s njom.
Bilo bi divno u toj „lošoj“ budućnosti, onako jednog dana kad me više ništa ne bude ovdje vezalo jednostavno otići u neki grad gdje ne znam nikoga i započeti iz početka. U… to je teško. Iz početka i još sama u nepoznatom gradu, ali i ot je bolje od sigurnog propadanja. Zar nekom ne bi od takve same pomisli onako žignulo malo u srcu? Koliko bi tek onda postojalo prepreka u životu. U…budućnost. Je li kao takva možda malo bolja? E, znam. Tako bi mogla otići u Zagreb. Sviđa mi se što tamo ima puno ljudi, ali nikoga tamo ne znam. Možda bi nekog upoznala. O Zagreb mi je lijep grad. Trg. Toliko ljudi i svi negdje idu. Svi se čine kao da imaju svoj cilj. A da, a onaj divni park. Joj… kao se ono zove…onaj što sam jedanput tamo sjedila s prijateljicom…a nije bitno.ljudi tamo baš kao i u filmovima sjede na dekici i uživaju u prirodi i suncu. Joj, da sam bar sad tamo. Ma tamo bi mi bilo i zadovoljstvo čak i knjigu čitati. No, sve je to divno i krasno, ali ne bi ja mogla biti tamo Zagreb je prevelik grad. Kako bi bilo da odem u Rijeku? To je isto veliki grad još je na moru, ali tamo nema snijega, a ovdje ga kao ima. S ovim klimatskim promjenama još malo pa ćemo i kratke rukave nositi za Božić. Da, tamo baš nema nikoga. Nikad nisam ni bila tamo. Možda mi se Rijeka ne bi svidjela.
Trgne se i vrati u učionicu. Profesorica je i dalje pričala:
- Što su subjektivne okolnosti? Tu se naš odnos mijenja. Razmišljamo o organizaciji knjižničnih službi i ustanova. Govorimo tu o teoretičarima Kunz, Rittel i Schwuchovu, govorimo tako na slijedeći način o informacijama određenog predmetnog područja…
Što je previše je previše. Teško je to pratiti. Ono što je zanimljivo kod te profesorice da je sve to mogla i jednostavnije reći, ali zašto bi rekla jednostavnije kad može i ovako? Nedostupnoj su misli i dalje letjele.
Ajme, pa da. Sanjala sam ga, ali i on mi je pobjegao. Nestao, ispario kao i svi drugi. Možda sam ga zamislila. Ma, nisam luda, baš toliko. Baš u trenutku kad mi se počeo sviđati on pobjegne, a dotle sam ja bježala. Koje li tragedije? Zašto sam sebi to dopustila, d astma možda duže bila nemarna za njega možda bi se on duže i zadržao.Zašto se baš uvijek dokaže da je istinita ona izreka „Trči za njim i nećeš ga stići.Okreni mu leđa i sam će ti prići.“ Da, istinita je. U mom slučaju baš uvijek. Prvo mi se ne sviđa, a ja se njemu sviđam. Onda se on meni sviđa, a ja njemu više ne. Tako onda ostanem sama. Pa si umišljam da svi od mene pobjegnu. Možda ih uplašim. Ah, što ću? Nadala sam se da će s ovim biti drugačije. Zašto bi on bio poseban? Svi su isti. Kreteni, egoisti…a ne mogu oni mene razumjeti. U razumijevanje, pa ni sama sebe ponekad ne razumijem. Ne razumijem. Ne razumijem zašto sam sada tužna, a trebala bi biti sretna? Zašto je i taj dečko pobjegao od mene kad mi se počeo sviđati? Zašto sam uopće razmišljala o budućnosti? Zašto sad moram sjediti ovdje? Zašto ako mi nije zanimljivo jednostavno ne ustanem i odem? I to mi je neka sloboda. Kao da sam u lancima. Možda bi bilo bolje da ne postojim, da se ne pitam tolika pitanja, da ne razmišljam ionako nikome nije stalo.
Vrate joj se misli ponovo na predavanje. Profesorica i dalje priča:
- Pogledajte osobna, sociografska, demografska i situacijska. Koliko moramo voditi računa kad nam dođe korisnik. Niti jedan od ovih elemenata ne smijete zanemariti…
13.04.2007., 13:13 ||
Komentari (30) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
Sretan Uskrs svima koji ovo čitaju.
08.04.2007., 03:28 ||
Komentari (22) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
< |
travanj, 2007 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (2)
Svibanj 2006 (10)
Travanj 2006 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
TkO sE kRiJe IzA oVoGa?
Eto ja sam jedna obična dosadnjakovićka iz VK koja se čudi da to što pišem itko i pročita.
Moje pravo ime je nevažno, za vas na blogu sam Lucy.
Da vam nešto pišem o sebi ovdje mislim da i nije potrebno. Čitajte postove pa ćete saznati, a ako ne saznate pa što onda.
broj posjeta -stari - ni ne radi više
Tracked by Histats.com
Besplatni predlošci
nema ih više...di end...samo sam zaboravila lozinku da sve to pobrišem...
LiNkOvI
*bLoGoVi*
Âru
Beatlesica
Bitch28
CroRealms
Dicentra
Erchamion
Gugo
Jasmine Dantes
Kala
Lucia
Luxferro
Naste
Nessa
Sepia
Sophie Wolf
SO-JO
Tihi
Turmalina
Valsharess
(...nekih od njih su još aktivni na blogu,ali su manjina...više ih je došlo pameti pa prestalo pisati...)
*kOrIsNi SaVjEtI**
Compov
Savjeti i trikovi - Windows XP
Tutor blog
*fOrUmI*
crostuff.net
warez-bb
mi3dot.org
Spalionica forum
PoKoJi StIh
...I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
praznina sjena što nas ovi.
O, malen je dar nama dan,
jer sav je život - to je san,
a san su i sami snovi…
(Život je san, Pedro Calderone de la Braca)
Povratak
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojaviti
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurno će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nama opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Pjesma najmanjem čovjeku
Negdje si, negdje, malen i pognut,
ti najmanji na cijelom svijetu.
Pusti sad pozdrav i prekini svoj put,
stope tvoje da taknem svojim čelom.
Ah, ja znam da i vrane mogu
iz usta ti iščupati jedini zalogaj.
A dječurlija te vuče za nogu,
kad prođeš kroz seoski neki kraj.
Umoran zaspiš li koji put u hladu,
od koprive vijenac ti oviju oko glave,
od kudjelje namjeste ti bradu.
I po jedan čičak na rame ti stave.
Pritaje se i slamkom te milo
golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos.
Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo.
Dišući ti ga uvučeš u nos.
U šaku ti zadjenu kukuruzni klip,
i zaigraju uz viku sve jaču,
pa onda veselo, džip, džip,
kao preko panja preko tebe skaču.
Ustaješ mirno i uzimaš torbak,
i šešir, koji ti je dao neko.
Gone te, gone u korak,
dok te nestane za žitom, daleko.
Nikola Šop, 1904.-1982.
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svaki misli da je drugom ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
Antun Branko Šimić, 1898.-1925.
Zahvale
Design: Lucy
Hosting slika:ImageShack