1.Prijateljica
Status: nedostupna
Bila je uvijek tu, dostupna, postojana, sigurna,oslonac, svijetlo u mračnoj luci. Bila je tu kadgod su ju drugi zatrebali. Znala je šutjeti i slušati. Znala je pomoći. Bila im je važna i oni su bili njoj važni. Stalno bi ih nešto mučilo, a ona bi ih saslušala i dala savjet. Kad bi krenula o onome što nju muči presjeklo bi ju uvijek nešto u grlu ili bi netko naišao. Nikad nije našla pravo vrijeme da se pojada. Tako se činila plošna, bez osjećaja, ne postojana. Samo rame za plakanje, samo enciklopedija rješenja. Bitna, ali nevažna. Živjela je njihov život kroz njihove priče, a propuštala svoj. Bilo joj je dosta toga, postala je svjesna da joj život prolazi, a da ona ne sudjeluje u njemu. Pokušala je biti kao oni, drugo nije ni znala. Još se više trudila pričati o onome što nju muči. Pokušavala je. Oni ju nisu slušali. Počela je to zapisivati. Svidjelo joj se. Počela je stvarati svoj svijet. Polako je prestajala njihove priče slušati, prestala, tako je postupno prestajala za njih i postojati. Nije joj bilo bitno gradila je svoj svijet i počela je živjeti svoj život. Jednog dana tako je srela svoju najbolju prijateljicu, bile su nerazdvojne dok ju je slijedila kao psić.
- Bok, di si? - kaže ta njena stara prijateljica.
Nedostupnoj je to bilo najgore pitanje koje joj netko može postaviti. „Di si?“ Uvijek bi se pitala što da na idiotsko pitanje odgovori, a da ne bude da je drska i da ne spušta. Jednom tako odgovorila „Pa, tu sam.“ pa se dotična osoba uvrijedila čak toliko da nekoliko tjedana nije htjela pričati s njom, no to je duga priča, a radi se o jednoj drugoj „prijateljici“. Nasmiješi se i odgovori:
-Ma, kao i obično svagdje pomalo. Uvijek u gužvi. - Uvijek u gužvi je dodala jer ju je mogla pozvati na kavu, a ovako ju je već unaprijed upozorila da joj nije do slušanja njenih srce drapajući i preuveličanih priča. Ta je njena prijateljica znala i odlazak u trgovinu pretvoriti u tragičnu dramu u kojoj su kupci žrtve manipulacije društva, a posebno bi bila jadna ona, najveća žrtva terorizma reklama. Nije joj rekla ni „A di si ti?“, ne samo zbog principa da ne voli to pitanje nego i zato jer to ona, stara prijateljica, a i razgovor s njom bi se tako mogao nepotrebno odužiti. No nije ju to spriječilo, da počne.
- Ja ti sad idem kod mame, znaš nešto se razboljela. Pa sam joj pomagala. Iznijela sam smeće pa mi je pukao nokat. Vidi molite kao ću sad tako. Nezgodno je pukao. Hodati ću sad okolo kao strašilo. Moram ih sve odrezati. No ako ih sve odrežem biti će mi kratki, a utorak bi trebala ići na spoj s Markom. On je najdivniji muškarac kojeg sam ikad u životu srela. Ne želim sve s njim upropastiti. Sve mora biti savršeno, a taj nokat me tako zeza. A i boli. Vidiš li pukao je ovdje? - pričala je tako ta njena prijateljica još o svom jadnom noktu, a Nedostupna je kao sve slušala. Premda je u sebi smišljala ispriku kao da se izvuče. Nisu joj bile zanimljive priče o puknutom noktu, da je taj prijateljica pričala o tome kao se brine što joj je majka bolesna, a ne toliko ja, ja, ja i nitko drugi mogla bi ju saslušati, ali od ovakvih priča uhvatila bi ju u želuci užasna težina.Prekine ju.
- Draga, ja stvarno žurim, moram ići.
- Ej, pa kud ćeš. Ostavljaš me u ovakvoj agoniji. Moj spoj s Markom bi mogao propasti. On mi je zadnja prilika za sreću. Što ću s tim noktom, užasno izgleda, zgaditi ću mu se. Vidi kao je napola puknuo. Pa i krv mi je curila, izgleda kao da je zgnječen cijeli nokat, a ne kao da je samo pukao.
- Postoje i umjetni, draga. Ma snaći ćeš se, ako pobjegne znaš nije te vrijedan. - Mislila je samo kao mora pobjeći ili će puknuti. Ono zadnje što je rekla bila je to standardna rečenica koja služi za utjehu, slično je „Ma bolje ti je bez njega“. Premda ni jedna od tih rečenica nije uvijek nužno istinita imala bi moć izazvati smiješak na tužnom licu.
- Da, upravu si. Javit ću ti kako sam riješila problem s noktom.
- Dobro, ajd bok - u sebi je mislila „O moj Bože pa ona nije normalna. Sad je opsjednuta svojim noktom. Kao da dečki gledaju u nokte, prije će joj gledati u dekolte nego u nokte, a kakav inače dubok i nosi neće maknuti pogled s njega.“
Znala je da joj je takvo što rekla da bi prijateljica digla nos i ne bi s njom pričala slijedećih godinu dana. No, ne bi to bilo tako ni loše. Imala bi mira. Prošla ju je ona nelagoda i težina u želucu čim se maknula malo od nje. Uvijek bi joj se to javilo kad u njenoj blizini, kao da je alergična na ju. Tako se činila dvoličnom jer jedno je govorila, a drugo mislila. No, dojadilo joj je slušati ja, ja, ja i dojadilo joj je biti pristojnom, a ipak je još uvijek bila pristojna. Dugi je put do istine, no ona to mora još otkriti.
p.s. ovo bi trebao biti početak veće priče, ako mi se bude dalo pisati.
