Otpisani

Na kraju grada u sjeni breze vjetru prkosi jedna stara i trošna kućica. Izgleda jadno i zapušteno kao da tamo nitko bar tridesetak godina nije koračao. Kad se boje pogleda može se vidjeti jedan mali blatni puteljak koji vodi do ulaza. Prozori nemaju staklo nego samo nevješto prikovane daske. Krov je nakošeni i izgleda kao da će se svakog trenutka srušiti. Prolazeći kraj toga možete samo pomisliti, hvala Bogu da tu nitko ne živi.
Unutra, baš u toj kućici, objeduju majka i njen mali sin nakon što nekoliko dana nisu uopće ni komad kruha stavili usta.
Mali je vilicom vrtio po tanjuru pa ga je majka upita: “Zašto tako jedeš? Zar nisi gladan?“
Mali odgovori: „Da, gladan sam, ali se bojim da ima onih malih crvića.“
Majka proguta zalogaj koji je netom prije stavila usta s izrazom lica kao da jede trnje, a ne hranu, pa mu reče: „Ovo nisu onako stari žganci kao oni prošli. Ovima još nije prošao rok trajanja.“
Ona nakon toga spusti pogled u tanjur i nastavi jesti. Malom to baš i nije bilo utješno, ali je ipak jeo jer je bio gladan. Tako su u tišini jeli zagledani u svoj tanjur da ne bi pojeli kojeg crva.
Kad su završili sin reče: „Mama, jesi li lagala da im nije prošao rok trajanja?“
Ne podižući glavu zagledana u onaj prazni tanjur majka mu odgovori: „Ne smije se lagati.“
„Ali, mama ja sam ih ipak nekoliko vidio.“
Majka je šutjela. Suze su joj krenule niz obraz.
Sin kad je to vidio reče: „No, bez brige bio je to najbolji obrok na svijetu koji sam ikad jeo.“
Tim je izazvao mali smiješak na majčinom licu.
„Mama, sutra će biti bolje. Je li, mama?“
„Naravno da hoće.“

30.01.2007., 10:06 || Komentari (6) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>