Bespotrebno je uopće zamarati se

Kad su mi rekli:
„Srce je od stakala napravljeno.
Zar ne vidiš?
Tako je prozirno.
Tako je lomljivo.
Kad se slomi više nikad se ne popravi“
Ja nisam vjerovala
To kažu samo ogorčeni
Srce je bilo prozirno i netko je pročitao što je unutra
Srce je lomljivo i puklo je
Ostali su tragovi lomljena
Odveli su me na drugu stranu
Sunce više nije isto
Ljudi su više nisu isti
Kiša me više ne rastuži
Ona plače samom
Ne čuje nitko moje krikove
Nikome i nikad
Nikome neću više dati svoje srce
Nikad neću više dati svoje srce

Kažu kao tko se nije nikad zaljubio nije vrijedan da postoji, jer je propustio kao mnogo toga. Tako kaže jedna druga pjesma. Očito je to napisao netko tko je bio zaljubljen i to sretno. Moje mišljenje se kreće u smjeru bolje se nikad i ne zaljubiti, nego kasnije patiti. To je samo mišljenje, ali u stvarnosti ne možemo baš birati komu ćemo svoje srce dati. To se jednostavno dogodi protiv svih naših želja i ponavljanja: „ne nije to tako nije, nije, nije ja ne volim…“Bilo bi to super kad bi sami sebe mogli u nešto uvjeriti. Možda bi neki lakši način bio da se ni ne dovedemo u situaciju da bi se mogli zaljubiti. Ali kako? Znate zaključate se u kuću i ne idete nigdje da vaše srce ne bi bilo povrijeđeno. Smiješan izlaz. Možda bi neka od opcija bi mogla biti da nikad ne pustite nikog dovoljno blizu sebe, ali to može preći u naviku i onda vam taj način ostane za čitav život i onda opet nije dobro. To bi bio onaj tip ljudi koji vam se čini hladan i nimalo simpatičan, a ti su ljudi samo uspjeli suzbiti emocije iz straha da ne budu povrijeđeni i udaljili su se od svih,a čine si baš suprotno. Svi žele biti voljeni i voljeti, a nitko ne želi patiti. Ja se baš i ne volim zamarati s razmišljanjem o ljubavi, ali ta tema je sveprisutna, valjda postoji previše slomljenih srca i previše tek onih koji čekaju da se slome. Kako ja stojim sa svojim srcem ne bi vam pričala, ali svakom natuknem nešto i tako ostajem ipak od drugih na sigurnoj udaljenosti, a opet sve kažem da ne budem hladna bezosjećajna osoba. Kad bi se svi ti ljudi skupili imali bi cijelu sliku mene kao osobe i bila bi dostupna, a ovako sam nigdje ni u paklu, a ni na nebu. Rečeno metaforički. Sve su to vidovi naših obrambenih mehanizama, kojim sa samo branimo od gorke stvarnosti, a da ih nemamo ne bi nam ginula soba na psihijatri s imenom nekog cvijeta. Ljubav nas može dovesti do sreće koju ja još nisam upoznala, do gorkih suza koje ja još nisam okusila. Što se ja imam žaliti. Nisam nigdje ni na nebu, ni u paklu, a možda sam na zemlji, osim ako sam od onih koji sami sebe mogu uvjeriti u svoju istinu. Ma, vračam se na početak, bespotrebno je uopće zamarati se.

p.s.- a sto sam tu svašta napisala, ma to je samo razmišljanje, stuja svijesti

02.06.2006., 21:02 || Komentari (29) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>