Jing i Jang društveno odgovornog vođenja

srijeda , 22.01.2014.

Mora li netko biti dobra osoba da bi bio dobar vođa?
Jesu li osobne karakteristike neke osobe presudne za njegovo vođenje poduzeća?
Odgovore na pitanja potražite u nastavku!

Izvršni direktor poduzeća Unilever Paul Polman je oženjen i ima troje djece, uz to uživa u trčanju, klasičnom utrkivanju automobilima i planinarenju. Više o njemu govori i to da je predsjednik zaklade Kilimanjaro Blindtrust koja se fokusira na slijepu djecu u Africi i predsjednik nadzornog odbora Perkins Internationala.
Paul Polman i sam smatra kako netko da bi bio dobar vođa mora prvenstveno biti dobra osoba i osjećati se dobro u svojoj koži. On plače kada mu se plače i smatra da nema ništa loše u pokazivanju emocija jer ukoliko pokažete da vam je stalo i drugima će sigurno biti stalo do vas. U jedno možemo biti sigurni, njemu je stalo, a to govori i činjenica i da je želio postati doktor kao i da se jedno vrijeme školovao za svećenika.

Paul iskreno smatra kako je njegov posao učiniti druge zadovoljnima i što je on više uspješan sve češće vidi kako stvara prosperitet. Vođenje za njega nije dati ljudima energiju već osloboditi energiju u svakom od svojih zaposlenika, a to je moguće jedino stvaranjem osjećaja da ono što svi zajedno rade u organizaciji ima smisla.

Najzanimljivija razmišljanja Paul ima o budućnosti i ženama. Smatra da će u budućnosti poslovanju trebati više „ženskih“ osobina poput brige i suosjećanja, a već sada većina Unileverova rasta, oko 80%, dolazi iz zemalja u razvoju. To je razlog zašto imaju centar za poslovnu edukaciju u Singapuru te zašto žene prevladavaju na pozicijama srednjeg menadžmenta u državama u razvoju.

Unilever je pod Paulovim vodstvom u svom planu održivog poslovanja na najvažnije mjesto stavio društvenu odgovornost pa tako obraća veliku pozornost na probleme kao što su dostupnost hrane, sanacija i krčenje šuma jer smatra kako oni imaju najveći ujecaj na njihovo poslovanje. Zbog toga je strategija svakog brenda određena prema problemu koji se njime želi smanjili ili riješiti. Higijena je osnovni smisao sapuna za ruke Lifebuoy, a Dove se bavi samopoštovanjem kod žena i tako svaki brend postaje socijalni pokret.

Time Paul Polman svoje zaposlenik zaista vodi dajući onome što rade smisao. Činjenica da je Unilever peti najtraženiji poslodavac na LinkedInu nakon Googla, Applea, Microsofta i Facebooka zaključak je kojem ne treba dodati ništa.




Jedan od najpoznatijih primjera lošeg upravljanja kompanijom je primjer tvrtke Enron.
Problem kod Enrona je bio taj što je top menadžment smatrao kompaniju neranjivim gigantom. U njihovom riječniku nije postojala riječ „ne“. Sve je moralo biti izvedivo bez obzira na to kako. Tvrtka je također imala problema sa malverzacijama o kojima su dokaze od očiju javnosti uspješno skrivali korporacijski cenzori sve do same propasti kompanije. Ovaj slučaj spada među top 10 korporacijskih skandala ikad zabilježenih.



Utemeljitelj Enrona Kenneth Lay, i CEO Jeffrey Skilling kompaniju su uspješno vodili sve do 2001. godine.
Enron je dotad smatran jednom od najvećih, najpropulzivnijih i najutjecajnijih američkih korporacija čiji je nezaustavljivi rast bogatstva i resursa u mnogome bio jedan od oličenja ekonomskog buma za vrijeme Clintonovog predsjednikovanja.
U studenom 2001. godine taj se div srušio kao kula od karata, kada se otkrilo da su cijene dionica bile umjetno održavane lažnim poslovnim izvješćima, kao i raznim „kreativnim“ metodama računovodstvenog pretakanja šupljeg u prazno.
Federalna istraga otkrila je da korupcija i cijeli niz nečasnih radnji idu dalje od samog Enrona, odnosno da su u skandal upetljane dotada ugledne računovodstvene tvrtke poput Arthura Andersena. Propast Enrona bila je teška milijarde dolara, a tisuće zaposlenika – od strane uprave ohrabrivanih da kupuju dionice vlastite tvrtke ostale su bez ičega uključujući i mirovine. Jedna od loših odluka Enronovog rukovodstva je također i gomilanje talenata. Naime, tvrtka je godišnje zapošljavala 250 najboljih postdiplomanata poslovne komunikacije, tzv. Master of Business Administration. Nagrađivanje talenta prije iskustva također je doprinjelo propasti kompanije.
Zbog svega toga Lay i Skilling postali su jedne od najomraženijih ličnosti u američkoj javnosti potkraj dvadesetog stoljeća.

Zadrugarstvo kao alternativa?

ponedjeljak , 13.01.2014.

U prijašnjim tekstovima smo pisali o razlici između shareholdera i stakeholdera, hrvatskim riječnikom rečeno, razlici između dioničara i dionika, diskusiji o 2 različita pristupa koja traje već desetljećina. A što ako bih vam rekli da se već stoljećima ljudi udružuju u demokratske organizacije u kojima svaki dionik je jednako investirao te ima jednako pravo glasa unutar organizacije, neovisno o hijerarhiji unutar iste. Takav oblik ustrojenja se zove «zadruga» ili «kooperativa». Ali što je točno zadruga? Hrvatski savez zadrugara, zadrugu definira kao dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana. Prema podacima Europske komisije u Europi ima oko 250.000 zadruga, sa 163 milijuna zadrugara, a zapošljavaju više od pet milijuna ljudi. Prema podacima Hrvatskog saveza zadruga u Hrvatskoj je registrirana 1331 zadruga s 19.309 zadrugara, a zaposlenih je 2682

Osim većini poznatih poljoprivrednih zadruga, diljem svijeta postoje takve organizacije koje posluju na korporacijskoj razini. Takve organizacije spadaju u dio gospodarstva koje se zadnjih 20 godina naziva “Socijalna Ekonomija”. Najpoznatija svjetska kooperativa je baskijska socijalna korporacija “Mondragon. Kooperativa Mondragon je najsjajniji primjer radničkog samoupravnog poduzeća. Osnovana prije gotovo 60 godina, kooperativa MCC danas se sastoji od 140 “zadruga-poduzeća” unutar korporacije koja ima ukupno 256 tvrtki, sveukupno zapošljava nešto više od 100 000 ljudi. Detaljnije o ovoj uspješnoj alternativi “neoliberalnom kapitalizmu” pogledajte u videu ispod.

Isplati li se zviždati?

nedjelja , 22.12.2013.

Značenje termina „zviždač“ nije potrebno objašnjavati, svima nam je itekako poznato. Dobro je da je tako, posebice jer se iz te činjenice iščitava svijest o njihovom značenju u današnjem društvu i sve većoj javnoj eksponiranosti takvih slučajeva, što s jedne strane nosi negativne konotacije, no s druge strane potiče potencijalne zviždače da se ohrabre, istupe i učine što im savjest nalaže.

Nema sumnje da su nam zviždači potrebni, oni ne dižu glas samo kako bi dobili na značenju u društvu ili kako bi umirili savjest. Prije donošenja odluke o tome hoće li istupiti ili će se prikloniti masi i praviti se da ništa ne znaju, ne čuju ni ne vide, oni trebaju dobro promisliti i izvagati isplati li im se to ili ne. Naravno, najlakše i najprofitabilnije je praviti se slijep i gluh i ne uvaljivati se bespotrebno u probleme.
No takvi ljudi su često moralniji od drugih i jednostavno ne mogu olako prijeći preko nepravde i prijevare te ih takva osobina stoga uvaljuje u probleme i nevolje. Oni radi dobrobiti društva riskiraju vlastitu dobrobit, položaj u društvu, status na radnom mjestu, pa čak i dobro svoje i obitelji i vlastiti život.

Često mnogi potencijalni zviždači odustanu od odlučujućeg čina iz prevelikog straha za sigurnost svoje obitelji i vlastitu sigurnost.
Strah takvih potencijalnih zviždača je opravdan jer je njihova zaštita kod nas, a i u svijetu jako slaba, što je žalosno jer je njihov čin visokomoralan i odgovoran te bi podrška vlasti trebala u takvim slučajevima biti apsolutna, no to je također primjer iskrivljenosti vrijednosti današnjeg društva.

ZAŠTITA ZVIŽDAČA

U SAD-u zaštita zviždača ovisi o temi zviždanja i o saveznoj državi u kojoj se dogodio. Lloyd-La Follette Act, zakon izglasan 1912. godine štitio je građane i zaposlenike od odmazde nadređenih i kao takav, smatra se jednim od prvih zakona zaštite zviždača. Trenutno u SAD-u postoje deseci zakona, koji štite zviždače, a čak i američki Ustav štiti zaposlenike od odmazde nadređenih.

U Hrvatskoj je stanje takvo da se tek prije dva mjeseca u medijima pojavila vijest kako je izrađen prijedlog zakona o zaštiti zviždača, a motivi za izradu ovog prijedloga bili su visoka razina korupcije u Hrvatskoj te teške sudbine domaćih zviždača. Tim se zakonskim prijedlogom nastoji regulirati zaštita i status zviždača, način prijavljivanja nepravilnosti, obveze zaprimatelja prijave te on obuhvaća općemjere zaštite, prava i rehabilitaciju zviždača, uvođenje pravobranitelja za zaštitu zviždača te prekršajne i kaznene odredbe. Trenutno postoji nekoliko zakona i propisa koji se u svom opsegu dotiču i zaštite zviždača kao što su Zakon o radu ili Zakon o zaštiti tajnosti podataka, no to su više formalnosti nego konkretne mjere zaštite.

TKO SU NAJPOZNATIJI SVJETSKI ZVIŽDAČI?

Zadnjih godinu dana svi bruje o Edwardu Josephu Snowdenu, američkom kompjuterskom stručnjaku i bivšem zaposleniku CIA-e. Cijeli svijet trenutno svjedoči razmjerima i posljedicama koje je izazvao Snowden objavljivanjem tajnih podataka o praćenju i prisluškivanju korisnika interneta od strane američke NSA-e.
Snowden je svojim činom definitivno podijelio javnost, a neka njegova razmišljanja i stavove možete pogledati u videu ispod.

Koje je vaše mišljenje o cijelom slučaju? Smatrate li njegov postupak herojskim djelom?



Jedan od istaknutijih „zviždača“ zadnjih 20 godina je definitivno Dr. Fredric Whitehurst koji je otkrio i ukazao na nepravilnosti u FBI-u nakon eksplozije u WTC-u 1993.godine.



Ne zaboravimo i slučajeve Jeffreyja Wiganda koji je razotkrio duhansku industriju i otkrio da cigarete sadržavaju kancerogene sastojke i izazivaju ovisnost.
Jedan od naših prijašnjih postova je govorio o Enronu. Jeste li znali da je i Enron imao svog „zviždača“? To je Sherron Watkins koja u videu ispod iznosi dio svoje Enron priče.



Kako vi gledate na zviždače? Mislite li da su u potpunosti vođeni moralnim načelima i biste li vi učinili isto da se nađete u takvoj situaciji? Svoje mišljenje ostavite u komentarima ispod

Je li je Vaše poduzeće „slon“ ?

nedjelja , 08.12.2013.

Razlog zašto je odraslog slona dovoljno vezati tankom uzicom za još tanje drvo pokazuje važnost promjena u velikim poduzećima. Dok je slon mlad i slab veže ga se debelim i snažnim lancima, a on se nakon bezuspješnih pokušaja oslobađanja pomiruje sa činjenicom da se ne može osloboditi te kasnije, kada postane veći i jači, to više nekada ni ne pokuša. Mnoge organizacije su baš kao i slonovi „zapele“ u okvirima pod kojima su poslovale godinama unazad. Nebitno je li to zbog bezuspješnih pokušaja u prošlosti ili straha od promjena, poučna priča o slonovima dokaz je kako bi poduzeća, nakon što postanu velika i troma, trebala i dalje težiti promjenama. Što je to u nama da se bojimo boljeg ili novog, a baš je to uvjet za opstanak? Praksa pokazuje da i najveći padaju, ali veliki kao da su uvjerenja da se to neće desiti baš njima.

Socijalistički društveno-gospodarski sustav doveo je današnja poduzeća do poslovne prakse s brojnim kriznim situacijama i stečajevima poduzeća. Jedan od osnovnih uvjeta za uspješno konkuriranje na novonastalom globalnom tržištu proizvoda, rada i kapitala jest poboljšanje poslovnih performansi, orijentacija na nove tehnologije te stvaranje znanja i ljudskog kapitala koji nam daju konkurentsku prednost. Poduzeća „slonovi“ su upravo ta poduzeća koja i dalje ne vide ili ne teže promjenama i prilagodbi te stvaranju dobrog za druge kako bi se dobro stvaralo za nas. Gdje smo zapeli i što nas koči pri tome?

Lokalna zajednica = uže oko noge poduzeća

Osvrnimo se samo na situaciju u dragoj nam Hrvatskoj. Poduzeća koje se trude nešto promjeniti, umjesto da ih zataškavaju, javno progovaraju o problemima ekološke prirode te nailaze na osudu javnog mijenja, umjesto na podršku lokalne zajednice i udruga za zaštitu okoliša. Slučajevi dezinformacija i uništavanja reputacija poduzeća koje rade na pravilan način samo govore o tome koliko se ne trudimo saznati istinu i osuđujemo temeljem površnih informacija.

Zanimljiv je primjer cementne industrije gdje samo povlačenje pojma „spalionica“ i zbrinjavanja otpada dovodi do negativnih reakcija od strane lokalnog stanovništva i društva u cjelini. Paradoks u svemu jest da se upravo poduzeća koja proizvode cement najviše mijenjaju kako bi poslovanje unaprijedila u smislu zaštite okoliša, korištenja otpada kao zamjenskih goriva u proizvodnji, kao i većoj sigurnosti radnika. Holcim, poduzeće za proizvodnju cementa i agregata, već je 3 godine za redom dobitnik nagrade Indeks DOP-a, a turska je vlada u dokumentu u kojem su objavljene najbolje prakse i primjeri održivog razvoja u 2012. godini na prvo mjesto stavila upravo poduzeće Akçansa, najvećeg turskog proizvođača cementa. Postoji mnogo aspekata sa kojih možemo sagledati takva poduzeća. Jedan od primjera je i uvođenje nove tehnologije i pronalaženje inovativnih načina poslovanja. Sve to pomaže racionalnijem poslovanju, smanjenju troškova i zaštiti radnika. Treba razvijati osviještenost i raditi na tome da današnje organizacije promjene poglede, orijentiraju se na poboljšanje internog i eksternog poslovanja te odnosa prema svojim dionicima, jer su upravo oni ti koji omogućavaju njihovo postojanje.

Postoje pozitivni primjeri orijentiranosti organizacije prema radnicima i time stvaranja nove vrijednosti, kao što je onaj o nastanku maslinovog ulja „Lintar“ i o tome kako su radnici sami pokazali interes kada i kompanija daje i stvara novu vrijednost koja koristi svima. Ideja je krenula od potrebe da se zasade kulture koje su izdržljive na iskorištenim tlima, a nakon zasađivanja maslina logičan korak je bio pripremiti maslinovo ulje. Važan je način na koji je to provedeno u djelo, tj. pružila se prilika radnicima, ali i lokalnoj zajednici te su oni zajedničkim naporima stvorili novu vrijednost pa čak i osvojili nagrade. To je jedan od mnogih primjera koji služi kao motivacija i otvara oči. Pridonositi zajednici, zaposlenicima i stvaranju pozitivne slike vodi nas svijetlijoj budućnosti i što je najvažnije, uči nas da trebamo i mi sami davati primjer i dokazati da ne ostaje sve na pukim pričama.

Menadžment zelenog lanca nabave

Mnogi se izgovori oko primjene načela održivosti vrte oko novca. Održivo poslovanje pogrešno se gleda kao investicija bez povrata dok je ono zapravo win-win situacija. Brojni primjeri pokazuju kako je ono dobro za okoliš i zajednicu, radnike, ali i poduzeće. Trendovi među poduzećima u svijetu jesu analiza svakog koraka poslovanja i životnog vijeka proizvoda kako bi bili u mogućnosti primijeniti menadžment zelenog lanca nabave. To im omogućuje implementaciju održivih praksi i eliminaciju otpada čime generiraju uštedu na troškovima te dodatno stvaraju konkurentsku prednost zbog podrške javnosti i veće lojalnosti kupaca.

Nakon brojnih skandala sve više poduzeća uvjetuje primjenu praksi održivosti i svojim dobavljačima. Na početku 2012. godine Apple je bio prozivan zbog radnih uvjeta u poduzeću Foxconn, gigantskom poduzeću za sklapanje elektronike. Kasnije, te iste godine velika se tragedija dogodila u Bangladešu kada je požar u tvornici Tazreen Fashion ozlijedio i ubio stotine radnika. Poduzeće koje posjeduje navedenu tvornicu posluje sa poznatim poduzećima kao što su Walmart, Carrefour, IKEA i mnogi drugi pri čemu neka od tih poduzeća nisu niti znala da im je Tazreen dobavljač. Teško je odrediti koliko ovakvi skandali narušavaju ugled ili poslovanje navedenih poduzeća, ali transparentnost i znanje o životima ljudi koji rade proizvode koje koristimo diljem svijeta nastavlja rasti.

Cilj od 100%

IKEA je kroz svoju strategiju održivosti odlučila ići „do kraja“. Shvaćajući da ukoliko se cilj odredi na 90% ostvarenosti većina će ljudi pronaći razlog da budu u onih 10% koji to ne mogu napraviti. Postavljanjem ciljeva od 100% jasno su odredili što žele te su jasno postavili strategiju u kojoj nema iznimaka. Zbog toga su odlučili potpuno prestati proizvodnju klasičnih žarulja iduće dvije godine te proizvoditi isključivo LED žarulje, koja koriste 95% manje energije od klasičnih i traju do 20 godina. Time su prestali istovremeno proizvoditi i stare i LED žarulje čime su prestali investirati u staru proizvodnju, smanjili troškove, bolje koristili lanac nabave i kreativnost te time uspjeli smanjiti cijenu LED žarulja kako bi si svatko mogao priuštiti najbolju žarulju kojom će moći štediti energiju. U svom govoru koji se nalazi ispod, Steve Howard objašnjava i druge ciljeve od 100% koje su si postavili.





Trud koji ulažu poduzeća i države utječe na sve stanovnike pa je tako primjerice Saudijska Arabija investirala 109 bilijuna američkih dolara u solarnu energiju, Japan je kroz strategiju 2020 namijenio 628 bilijuna dolara industriji zelene energije, a Kina planira sa 372 bilijuna dolara smanjiti zagađivanje i korištenje energije. Jednako tako doprinose poduzeća, ali i svi potrošači jer od Božića 2012. godine svaki laptop koji Walmart proda ima unaprijed instalirane napredne postavke za štednju energije. Time se svatko od nas može uključiti i barem malo utjecati na očuvanje okoliša i prava radnika. Što svojim ponašanjem pri korištenju energije, što pažljivim biranjem kojem ćemo poduzeću svojom kupovinom omogućiti uspješno poslovanje i podržati njegove napore u stvaranju boljeg okruženja za nas i buduće generacije.

Izvori:
http://www.holcim.hr/o-nama/priznanja-dostignuca-i-nagrade/nagrada-za-drustveno-odgovorno-poslovanje.html
http://www.turkey4unsc.org/uploads/SustainableDevelopmentBestPractices.pdf
http://www.usanfranonline.com/companies-that-practice-environmental-sustainability/
http://blogs.hbr.org/2012/12/top-10-sustainable-business-st/

Bilo jednom u Americi: priča o Enronu

srijeda , 27.11.2013.

Enronovi dani slave su odavno završili. No, lekcije koje su nam ostavili su i dalje prisutne. Sve je započelo sa pričom o ljudima koji su mislili da mijenjaju svijet da bi s vremenom postali žrtve vlastite pohlepe i oholosti. Bankrot Enrona je bio najveći u američkoj povijesti koji je utjecao na živote tisuća zaposlenih, više mirovinskih fondova i zatresao temelje Wall Street-a. Do današnjeg dana, mnogi se pitaju kako je tvrtka toliko velika i toliko moćna nestala gotovo preko noći. Kako su uspjeli varati svoje investitore i poslovne partnere toliko dugo vremena?
Enron je bila velika američka energetska kompanija koja je dominirala tim sektrorom kako na području SAD-a tako i u svijetu. Tijekom 6 uzastopnih godine američki magazine Fortune im je dodijelio titulu “Najinovativnije američke kompanije”. Istina je bila ta, da je iznutra sve bilo trulo do srži.

Sve je započelo kada je CEO Jeffrey Skilling otkrio način kako sakriti financijske gubitke trgovanja električnom energijom u poduzeću i to upotrebom “mark-to-market” računovodstva. Radi se o tome da bi Enron započeo projekt, kao što je izgradnja elektrane, te bi odmah predvidjeli dobit koju bi zabilježili u financijskim izvještajima. Često bi poduzimali rizične projekte, koji bi propali ali to ne bi bilo vidljivo u knjigama. Kockali su se sa mirovinskim fondovima zaposlenika i u isto vrijeme sebi isplaćivali nevjerojatne bonuse. Mreža korupcije se protezala sve do odvjetničkih ureda, bankara i revizorskih kuća. Svi su bili potkupljeni da zataškaju situaciju i svi koji su trebali reći “ne”, nisu rekli “ne” nego su uzeli svoj dio kolača.
Možda najveći sklandal u koji je Enron bio upleten je bio onaj vezan uz Kalifornijsku elektroenergetsku krizu. U saveznoj državi sa dereguliranim tržištem električne energije (opskrbu obavljaju privatne kompanije, a ne država) došlo je do periodičnih prekida struje uzrokovanih nelegalnim gašenjem elektrana od strane Enrona koji su se opravdavali vremenskim nepogodama. Rezultat toga je bio da je Kalifornija morala uvoziti električnu energiju iz drugih država, po puno višim cijenama. Na taj način je Enron manipulirao tržištem jer se većina njegovog financijskog poslovanja odnosila na isporuke energije i isplate u budućnosti. Propali su veliki konkurenti poput PG&E, građani nisu mogli plaćati tako visoke račune, a sve to je državu koštalo 40-45 milijardi $.

Ali ovo nije samo priča o brojkama, ovo je priča o ljudima. Jeffrey Skilling je vjerovao da su novac i strah jedina stvar koja motivira ljude. U organizaciju je uveo PRC sistem (pregled sustava performansi) prema kojem bi zaposlenici bili ocjenjivani sa ocjenom od 1 do 5. Deset posto ljudi je moralo dobiti ocjenu 5, neovisno o apsolutnoj izvedbi, i tih deset posto bi dobili otkaz. Stvarala se macho-agresivna kultura koja se protezala od vrha prema dnu organizacijske strukture. Top menadžment je često išao na avanturističke izlete koji su bili opasni po život. Tu se radilo o ekstremnim sportovima kao što su vožnja motocikala po pustinji koja bi nerijetko završila sa razbijenim motociklima. Na taj način su se osjećali dobro kao muškarci. Zaposlenici su bili trenirani da gaze sve pred sobom kako bi napredovali. Nikakve etičke vrijednosti tu nisu igrale ulogu, osnovni instinkt je bila pohlepa.


Gledajući unatrag, tvrtka je pretrpila ogromne financijske gubitke kao posljedica bahatosti, pohlepe i gluposti top menadžmenta. Enronov slogan je bio “Ask why”, ali se nitko zapravo nije usudio pitati “zašto”. Bankrot korporacije se mogao izbjeći, samo da je netko imao hrabrosti kopati dublje.

Stakeholder ili Shareholder

srijeda , 20.11.2013.

Debata između takozvanog "shareholder" i "stakeholder" pristupa strategiji i upravljanju poduzećem je jedna od esencijalnih rasprava u polju poslovne etike. U ovoj debati se javljaju deskriptivni i normativni argumenti s obe strane.
Ali što su točno ta dva pojma? Što bi bio stakeholder, a što shareholder? Hrvatski prijevod riječi "shareholder" je dioničar, dakle individualac ili institucija (uključujući korporaciju) koja je legalno vlasnik određenog udjela dionica u dioničkom društvu. A što bih onda bio "stakeholder"? Stakeholder je bilo koja organizacija, invididualac ili grupa na koje(g) rad poduzeća udjeluje direktno ili indirektno. Ovakva podjela često nailazi na kritike jer se često pojmovi poklapaju, pa je tako svaki dioničar ujedno i stakeholder. Tko su, što su, koliko ima stakeholdera, te u kojoj mjeri se poslovanje i strategija treba usmjeriti u njihovom interesu je centralno pitanje oko kojeg se kreću polja "poslovne etike" i "društvene odgovornosti poduzeća".

Profesor R. Edward Freeman s Instituta za poslovnu etiku naglašava da "ako pristupamo problemu s aspekta imamo dvaju različitih teorija (stakeholder i shareholder) koje su suprotne jedna drugoj, znači da promatramo obje teorije iz "striktno ekonomske perspektive",što znači da je osnovna svrha odgovornosti i etičkog pristupa izgubljena. Profesor Freeman također naglašava kako je "stakeholder" okvir ipak nije ništa više od dobre ideje koja objašnjava kako bih poduzeće trebalo poslovati.
Slavni ekonomist Milton Friedman kojeg mnogi nazivaju jednim od očeva neoliberalizma je često naglašavao svoju teoriju o "maksimizaciji profita" koji osnovnoj i jedinoj obavezi poduzeća. Ove dvije teze se u knjigama poslovne etike često naglašavaju kao sukob teorija gore citiranog profesora Freemana stručnjaka za poslovnu etiku, te Miltona Friedmana, no kako profesor Freeman rado naglasi "da je Milton Friedman danas živ, mislim da bi bio mnogo bliži stakeholder teoriji, jer treba uzeti u obzir kontekst vremena i okvir u kojem je profesor Friedman to argumentirao".

Pogledajte video profesora Freemana, pa komentirajte, slažete li se ili ne.

Kako bismo definirali društveno odgovorno poslovanje? Što sve ono obuhvaća?

utorak , 12.11.2013.

Društveno odgovorno poslovanje bismo definirali kao način poslovanja gdje poduzeće prvenstveno svojim djelovanjem prema zaposlenicima, a zatim i prema cijeloj lokalnoj zajednici postiže rezultate koji su u službi ostvarenja moralnih načela i općeprihvaćenih društvenih vrijednosti. Poduzeće bi trebalo ulagati svoja sredstva na način da time potakne društveno djelovanje i svijest o određenom problemu u zajednici, a ne isključivo iz razloga da privuče pozornost na sebe.

Kada se govori o društvenoj odgovornosti poduzeća ljudi obično pomisle na razne dobrotvorne donacije koje poduzeća koriste kao marketinški alat za privlačenje klijenata. Društvena odgovornost poduzeća je ipak nešto više od toga, ona se temelji na sustavnoj promjeni poslovanja odnosno u svom fokusu ima društvene ciljeve, a ne isključivo profit.
Društveno odgovorno poslovanje obuhvaća prije svega ponašanje prema zaposlenicima.
Zadovoljstvo i produktivnost zaposlenika se ostvaruje putem različitih sustava nagrađivanja i kroz različite oblike edukacija i usavršavanja. Time se podiže svijest i znanje cjelokupnog poduzeća te su zaposlenici spremniji za djelovanje u skladu sa društveno odgovornim poslovanjem.

Fokus djelovanja zaposlenika poduzeće bi trebalo proširiti van granica osnovne djelatnosti poduzeća. Ulaganjem u društvenu zajednicu poduzeće stvara pozitivnu sliku o poslovanju u javnosti ali i pridonosi općem dobru.
Postoje različiti načini ulaganja kojima ostvarujemo navedene ciljeve kao što je pokretanje, financiranje ili sudjelovanje u raznim humanitarnim akcijama, ulaganje u obrazovni sustav, kulturu i umjetnost, sudjelovanje u projektima poput izgradnje obrazovnih ustanova, kupovine medicinskih aparata, razne donacije i slično.
Ulaganjem i poticanjem raznih projekata poduzeće pokazuje da ozbiljno shvaća svoju poziciju u društvu ali i na taj način gradi samu zajednicu. Brojna poduzeća se orijentiraju na zaštitu okoliša kao svoje društveno odgovorno poslovanje.
Neupitno je da je to važna sastavnica društvene odgovornosti pogotovo u današnje vrijeme velikih klimatskih promjena. Korištenjem metoda proizvodnje i tehnologije koje su u skladu sa zaštitom okoliša, zbrinjavanjem otpada te brojnim drugim „zelenim akcijama“ poduzeće pokazuje društvu koliko je bitna svijest o zaštiti okoliša.

Društveno odgovornim poslovanjem poduzeće stvara pozitivan imidž bez kojeg nema uspjeha, ali i ostvaruje održivi rast i razvoj društva u cjelini, a to u konačnici znači zadovoljstvo za poduzeće i potrošače.


Nešto više o temi društveno odgovornog poslovanja može se pronaći u ovom kratkom videu.