RANT
verb: to speak or shout in a loud, uncontrolled or angry way, often saying confused or foolish things.
noun: a long, angry and confused speech
Cambridge Advanced Learner's Dictonary

INVECTIVE
noun: criticism that is very forceful, unkind and often rude
Cambridge Advanced Learner's Dictionary

DIATRIBE
(Greek 'rubbing through')
It now has the more or less exclusive meaning of a rather violent attack on a person or work, couched in vitriolic language.
The Penguin dictionary of Literary Terms and Literary Theory, 4th edition, J. A. Cuddon, Penguin books, 1999

rant

19.10.2005., srijeda

Opaka spika

Ako niste čitali Žuti titl, sram vas bilo! Ako se ne varam, to je prva prvcata knjiga lista u rvata. I dobra je. Ne znam doduše kakva će biti onima koji generacijski malo udaljeniji od dvojca Velimir/Marko nego ja ili koji manje redovno bulje u ekrane. Iskreno, nije me ni briga.

Duhovitim i tongue-in-cheek komentarima Velimir i Marko potpuno su me osvojili. Saznala sam koju
sitnicu o glumcima koje volim...aside:mmmmmmmmmmmmmda, Bruce Willis je odmah pri početku knjige: it's a female thing, and it's a thing of mine, also; ne pitajte, jednostavnije je.

Poželjela sam pogledati neke filmove za koje nisam našla vremena godinama, a podsjetivši me na neke
naslove, glumce i detalje, učinili su da se osjećam ko kad sam ko klinkica prvi put gledala Goonies. I like mooooooovies and I want more. (Što je osjećaj koji zna umrijet nakon dvadesetak loših filmova.)

U dijelu naslovljenom meso sa 14 lista kojekavih gnjusnih stvari dečki su, između ostaloga, i stvorili savršen izvor za listu obavezno-dati-da-gleda-ženi-u-pmsu, a da toga vrlo vjerojatno nisu svjesni (i moj dečko im je istinski zahvalan). I pms i freak u meni zadvoljno predu.

Jučer je u SC-u, u sklopu ZFF-a, bilo jedno od posljednjih predstavljanja Žutog titla, i jedne druge
knjige Govor tijela čiji autor nije bio prisutan. Na pressici pričao je i predsjednik Društva hrvatskih filmskih kritičara. Upitan da usporedi te dvije knjige, gospodin iz DHFK izjasnio se rekavši da je Žuti titl manje ozbiljna knjiga od Govora tijela. Manje-više. Kaj je točno rekao ne znam, jer sam jedva čekala da prestane pričat - em je zamuckivao, em je pljuckao u mikrofon, em se ponavljao ko kružni tok - boring.

No, onda je Velimir zgrabio mikrofon i napravio nešto što se, u zemlji nam Hrvatskoj, gdje gotovo svi kulturnjaci vire jedni drugima iz onih places where it's really not polite to crawl in anyway, rijetko viđa (guts! the boy has guts!) - oprao dotičnog predsjednika jer je ovaj "posegnuo za otrcanom frazetinom te rekao kako je Žuti titl knjiga koja se bavi trash filmom, a nije, što zna svatko tko ju je od korica do korica pročitao" i dodao je još nešto o "artie-fartie" filmu što nisam ni ulovila, ni zapamtila - too busy laughing my ass off.

A kad mu je već krenulo, Velimir se nije dao zaustaviti, pa je ujedno i oprao sve kritičare koji su rekli da je Žuti titl magazin, a ne knjiga. Njima je poručio da bi bilo dobro da izvuku glavu iz nisam-čula-al-bilo-je-pristojno i pogledaju prema tom mitskom inzozemstvu ili bar prošeću do Algoritma i malo se obrazuju kako bi znali da knjiga lista jest knjiga i da nije pretjerano nov koncept, osim u lijepoj našoj.

Danas neću rantat, osim što ću spomenut da su dečki predstavili svoj video uradak koji ne mogu ni pohvalit ni pokudit. Jer ga nisam baš uspjela odgledat. Usred projekcije, in my line of sight izvalio Kruno Lokotar. I dok su autori Žutog titla čučali iza stolaca, njihov je urednik sjedio smetajući ne samo meni, nego i još nekima, pušio, okretao glavu s jednog kraja na drugi, pričajući s ljudima lijevo i s autorima desno, naginjao se i naravno da nije gledao u TV. Dok sam se ja pjenila i kretala da mu otfikarim glavu, projekcija je završila.

I za kraj, ako niste čitali Žuti titl, sram vas bilo!

- 12:45 - rantaj (6) - nosi doma - #

18.10.2005., utorak

ChickLit

Ja ko da sam s Marsa pala. U mojoj glavi, "chick lit" je literature ilitiga književnost, no ko mi kriv kad sam čitala samo Helen Fielding. O tome kasnije.

RTLSanja je jučer imala emisiju o chicklitu koju nisam stigla odgledati do kraja. Prvi gost bila je kolumnistica Novog lista Tina Udovčić ili Udovičić (sorry). Ženksica je zgodna, dugokosa
i super našminkana. Kakva joj je kolumna nit o čemu joj je kolumna, nemam pojma, a bome mi nisu u
showu ni rekli ni pokazali. Pozvana je jer je ona hrvatski pandan Carrie iz Seksa i grada. Mislim, tako ju je najavila Sanja. Osim što je plavokosa i piše kolumnu, ne kužim zašto je ona kao Carrie. Puno bolji izbor i za hrvatsku Carrie i za gosta o chicklitu bila bi po meni Milana Vuković-Runjić. Prvo, jer piše kolumne o seksu u Globusu. Zatim, suprug joj je, čini mi se, sin Runjića_the_skladatelja, so she invariably hobnobs with the rich and famous Hrvatske, oćeš-nećeš. Zatim, jer je studirala i magistrirala književnost, pa je urednica u nakladničkoj kući, a bome je i spisatelljica, što znači da se može suvislo razgovarati o žanrovima, književnosti, pisanju, o čemu je sve bilo riječ. Kolumnistica Tina, upitana odakle naziv chicklit, izvlači se podužom pričom o tome što njoj chicklit jest, na pitanje ne odgovara. Razočaranje. Definitivno je trebala je biti Milana.

Stiže drugi gost, kraljica hrvatskog bestsellera: Arijana Čulina. Ona pak prvo govori kako se slučajno
našla u trendu "ženskog pisma" te da to što ona piše nije chicklit jer njene knjige prihvaćaju i čitaju žene srednje dobi, te da stoga ona ne može opisivati odlaske u disko. Njena Goge Bjondina nije Bridget Jones, nastavlja Čulina, jer nema paralele u literaturi, nit je ona (Čulina) svoju Gogu komercijalno iskoristila kao Helen Fielding (koju ne spominje imenom već kaže "ona").

I akademskim i alternativnim kulturnjacima sigurno se itekako digla kosa na glavi kad je Čulina izgovorila zajedno "trend" i "ženskom pismo" te to poistovjetila sa chicklitom. Zanima me što bi na to rekla Dubravka Ugrešić. :)

Izgleda da Čulina Bridget Jones's Diary nije čitala. Šteta, jer je kasnije dosta obrambeno insistirala kako je sve što mi danas držimo dubokoumnim klasicima svojedobno bilo popularno - i grčke drame i Shakespeare i Flaubert. Očito želi da njen rad bude književnost, a ne žanr.

Šteta, velim, jer nije istina da "paralela u literaturi" između Goge i Bridget ne postoji. Čulina mi ju je sama dala: "Ja sam samo pisala o potrazi za partnerom". Da Čulina zna kakva je paralela u literaturi, možda se ne bi toliko branila da je strpaju u isti koš sa Fielding.

Naime, radnja Bridget Jones's Diary vrlo je očito i sasvim namjerno "posuđena" iz klasičnog engleskog humorističnog romana, koji je napisala žena (Jane Austen), za žene, o ženskom životu, ljubavi i udaji - jesmo li ikad čuli za Ponos i predrasude? Glavni je muški lik i u Ponosu i u Jonesici ponosan, zgodan, visoki, tamnoputi, bogati i šutljivi muškarac, ime mu je Darcy, a heroina ga na početku prezire da bi se do kraja romana u njega zaljubila i s njim bila: Miss Elizabeth Bennet se, kako priliči 1811. godini, udaje, dok Ms. Jones iz 2000, privodi kraju svoju karijeru singletona.

U slučaju da vam to ne bode oko kao neonski znak pored prozora u 3 ujutro, Fielding se pobrinula da vas na samom početku uputi u pravom pravcu: "It struck me as pretty ridiculous to be called Mr Darcy and to stand on your on looking snooty at a party. It's like being called Heathcliff and insisting on spending the entire evening in the garden, shouting "Cathy" and banging your head against a tree." (p. 13)

Ovom duhovitom rečenicom ne samo da me Fielding nasmijala do suza, već mi je i otvoreno rekla, da, zdipila sam radnju. Ne samo to, napravila je to toliko dobro da se priključila postmodernom engleskom romanu, drugim riječima: lijepoj književnosti. Zato se i čita na faksu, čak i onom hrvatskom, ako studiraš englesku književnost. Hence moje uvjerenje da je chick lit književnost. In that regard, I stand corrected - Bridget Jones je književnost. Za ostalo ne znam. Ne znam ni za Čulininu Gogu jer je nisam čitala.

Ukoliko je Goge pisana jezikom kakvim je pričala na TV-u, još je tri stvari spajaju s Bridget: rođenje u drugom mediju, posljedice kojeg su poseban jezični izričaj i markentiški backlash (of the good kind). Goga je rođena Svilanovom Glamouru na HTV-u (barem za mene), a Bridget u kolumni u britanskim listovima The Independent (1997) i The Daily Telegraph (1998). Okrljašteni engleski kojim je Fielding napisala svoj roman desio se last minute izbacivanjem viška riječi u borbi za prostor kojeg u novinama uvijek ima premalo, da bi se na kraju pretvorio u osebujan, duhovit i originalan stil. Da ne spominjem da je Fielding uspjela napisati uspješan i dobar roman u žanru dnevnika, nečemu što je kao žanr bilo done to death u kojem ono, 18.-tom?, stoljeću, a definitivno je umrlo nakon Anne Frank.

Razočaralo me jako što Čulina nije (bar u onom dijelu emisije koji sam ja odgledala) ackowledgeala činjenicu da je za popularnost njene knjige barem dijelom zaslužan TV. Čisto sumnjam da bi bila toliko prodavana da Goge nije bila na TV-u. Razočarana sam, jer mi se Čulina svidjela - pokazala mi je, dok se s Radakovićem sudarala oko žanrovskih odrednica i vrijednosti žanra, kako ja izgledam ljudima dok ih pokušavam uvjeriti da je hrvastki sf književnost, isto kao i onaj svjetski. Jednako sam ignorirana. Dijelim i njen stav da talent kad-tad dođe na svoje, da ne može ama baš svatko napisati nešto dobro, i da sve treba radit primarno iz ljubavi, a ne samo za novce.

Borivoj Radaković je toliko puta ponovio da je to "pitka" proza, da mi je skoro zgadio termin koji u mojoj glavi znači "dobro napisano", a ne "površna tematika, zgodno napisana; trivijalno". Argh. Ako nastavim o tome, napisat ću joj jedan poduži rant o tome koliko me ljuti što se kod nas u književnosti tako malo drži do tehnike pisanja. Ajde, bar je znao nešto o terminu chicklit, iako mislim da nije u pravu. Da chicklit sadrži referencu na kaugume Chiclets implicirajući da je to nešto slatko i rastezljivo, kako kaže Radaković ili da chicklit čitaju žene koje nisu baš pretjerano inteligentne, te izbjegavaju "ozbiljnu" književnosti i žvaću kaugume, kako kaže Wikipedia, to mogu progutat. Ali nekako sam uvjerenja da je termin nastao po uzoru na slang za filmove poput "Thelma & Luoise" - koji glasi chick flicks.

Dr. Lebowski je izjavio da je Danielle Steele chicklit. ?

A Lana Biondić, koja je u prilogu predstavila svoju knjigu "Život na visokoj peti" zaslužuje svoj post. Čim nađem vremena.

- 13:58 - rantaj (5) - nosi doma - #

17.10.2005., ponedjeljak

Reklame, reklame

Jeste li se ikad pitali tko u Hrvatskoj umeće reklame u emisije na TV-u? Mene to strašno zanima, 'cause they SUCK. Prvo sam mislila da će ubacivanje reklama na Novoj i RTL-u biti bolje nego na HTV-u, no ponekad mi se čini da to uopće nije stvar nedostatka vremena, znanja ili vještine, ni premalene plaće, niti ičega osim hrvatskog mentaliteta. Sve je petparački napravljeno. Kao da se nikom ne da radit njihov posao.

Volim gledati TV, i jedna sam od onih koji gledaju planski. Znam kad je ono što me zanima na programu. Također, reklame me ne smetaju. Odnosno, ne smetaju me kao ideja i kao realnost koja se provodi na stranim televizijskim programima. Jer tamo su blokovi reklama uvijek jednako dugački, ovisno o terminu emitiranja, i idu u određenim razmacima. Takvom tempu prilagodile su se i mnoge serije, čak i crtići. U narativnom smislu, serije računaju na prekid do kojeg će doći zbog reklamnog bloka, pa strukturiraju radnju accordingly.

Često će tako prekid bit iskorišten za cliffhanger, da vas malo zakači, a zadnjih par sekundi scene će vam pristojno ponovit nakon reklamnog bloka, da vas ponovo ufuraju, u slučaju da niste, kao ja, otišli na toalet, po šalicu čaja, zderat se na dečka, posložit veš ili pogladit mačka. U mom svijetu, iako sam svjesna da je to tehnika kojom me se pokušava zadržati da ne prebacim na neki drugi program, to je pažnja izražena meni, vjernom gledatelju neke serije, od strane tvoraca iste koji su vrlo svjesni da će im show biti prekinut reklamom i pokušavaju mi to nadoknaditi jer to ne mogu spriječiti. I taj moj svijet bi bio zbilja lijep kad bi na svim hrvatskim televizijama ljudi, koji te reklame ubacuju u serije, iste uistinu ubacivali na zato očito predviđena mjesta.

Ali ne, zašto? Mogu prekinuti pola minute ranije, ubacit 20 minuta reklame, i onda pustit praktički dvije iste scene zaredom, ponekad s rupom koja se sastoji od zatamnjenog ekrana na sekudnu-dvije (Angel comes to mind), a ponekad s introm samog showa (Johnny Bravo je primjer). To je tisuću puta veća frustracija od gledanja iste reklame po peti put u sat vremena. Jer reklami se mogu osvetit tako da njen proizvod ama baš nikad ne kupim. A seriju želim gledat.

- 13:50 - rantaj (2) - nosi doma - #

16.10.2005., nedjelja

Radosti besplatnog obrazovanja

Gledam Z1 danas popodne. Novinarska priča o studentskom stanovanju započinje dobro: u pet zagrebačkih studentskih domova može se smjestiti 7 000 studenata. Na dom ove akademske godine ima pravo njih nešto više od 10 000. I sad čovjek očekuje kako će novinar/ka otići pitat - kaj je s tih tri-četiri tisuće koji su izvisili, da li se planira neki novi dom, da li im se na bilo koji način pomaže, bilo što...

Ne, krećemo u analizu troškova: sobu u studentskom domu studenti plaćaju od 68 do 130 kuna. Ministarstvo znanosti plaća prosjek, odnosno 105 kuna po studentu, a prava cijena je 530 kuna, što SC nadoknađuje iz novca od provizije koju naplaćuje studentima koji rade preko njih. Ok, zanimljivo, ali relevantno za studente koji su izvisili...ne vidim kako.

Rant kreće u trenutku kada gospodin iz Studentskog centra kojem nisam uspjela uloviti ime nakon davanja svih gore navedenih podataka, dodaje, s očitim žaljenjem, kako u Europi i u svijetu studenti plaćaju sami i svoj smještaj i školarinu. Naslućuje se da bi rado rekao, zašto ne bi tako i u Hrvatskoj? Novinarska reakcija - nula bodova. Ne pita ama baš ništa. Ni ima li ljudi koji u Hrvatskoj plaćaju studij? O, da, i to u iznosima koji nikako nisu mali, iako su daleko manji od stranih univerziteta. Ni da li dobivaju išta više ako plate studij u Hrvatkoj na državnom faksu? Samo više stresa oko plaćanja računa. Ljudima koji se uspiju upisati na faks, banke vani izlaze u susret - student loan kao takav mislim da ne postoji u Hrvatskoj. Poslodavci im također izlaze u susret. On campus jobs and off campus part time jobs. Ne znam, primjerice, niti jednu knjižaru u Zagrebu koja radi radnim danom od 19 do 23 i da u to vrijeme zapošljava studente. Po pravilniku SC-a ne možeš zaposliti studenta na manje od 8 sati, tj. moraš studentu platiti dnevnicu od 200 kn, koliko košta osam sati, radio on 2, 5 ili svih 8 sati. To štiti studente s jedne strane, no s druge strane omogućuje poslodavcu da studenta actually i zadrži 8 sati. Ako radiš 8 sati - kad ideš na predavanja? kad učiš?

Ono najvažnije u svemu tome novinar/ka naravno ne pita, a gospon iz SC conveniently ne spominje, a to je vrsta i kvaliteta usluge koju ljudi koji vani plaćaju visoko obrazovanje dobivaju. Kao, recimo, veći tjedni broj sati predavanja. Udžbenike?

Ili profesore koji rade svoj posao: redovno drže predavanja i ne preskaču ih jer im je uletio neki bolje plaćen posao u isto vrijeme (a nije da su baš tako dobro plaćeni!). Pa, profesore koji dolaze na vrijeme, komuniciraju sa svojim studentima o predmetu koji predaju, a ne o svojoj plaći, davnoj divljoj mladosti, bivšoj zmajici ženi ili političkoj situaciji u zemlji; diskutiraju problematiku vlastitog područja, a ne ušutkavaju studente kako bi prešli dalje.

Sasvim sam sigurna da za svoje novce dobiju i profesore koji ne mole svoje studente da na njihova predavanja (koja počinju s mjesec dana zakašnjenja) ne dolaze u tako velikom broju, jer su oni izračunali da će godinu proći samo 70 studenata, ne 100 i kusur, pa su za svoj obavezni predmet rezervirali manju dvoranu; profesore koji su u stanju odraditi mentorski posao tako da imaju vremena za svakog pojedinog studenta, a ne samo one koji su im se zbog ovog ili onog svidjeli ili samo one koji su dovoljno pushy i dosadni da će im poklonit pažnju samo da ih se riješe što prije.

Termini ispitnih rokova znaju se na početku godine, ne tjedan dana, ili manje, prije samih rokova. Sveučilišta koja debelo naplaćuju svoje usluge ne mogu si dozvoliti da im se profesor nekog predmeta razboli ili nestane, odnosno da ne dolazi na niti jedno predavanje od sredine prosinca do kraja akademske godine, što je, naravno, informacija koju hrvatski studenti sami moraju izvući metodom redovitog dolaženja na predavanje kojeg nikad nema, jer službene obavijesti su za druge planete, and possibly for the faculty, when all other gossip materials run dry.

Nema šanse ni u paklu da bi se jedan takav neispredavani predmet koji je ujedno i uvjet za upis na sljedeću godinu, na kraju godine testirao ispitom složenim po idejama asistentice zamjene koja se prije jednog, jedinog i ujedno vremenski posljednjeg roka nikada nije obratila studentima da im kaže što će biti, a ako bi se desio takav propust, kada bi studenti na njega ukazali, sto posto odgovor ne bi došao živčanim, otresitim glasom i ne bi glasio: "Što ste došli na zadnji rok? Mogli ste izać ne neki od ranijih rokova." niti bi povratnica iz Kanade (kojoj nije bilo jasno zašto se samo ona buni, a ne i cijela dvorana) bila u trenutku sasvim istinitog insistiranja da prijašnjih rokova nije bilo, bila offhandedly and curtly zamoljena da ili ušuti ili napusti prostoriju.

Heh, pogodite koji faks sam ja pohađala...

Svaki put kad se spomene besplatno obrazovanje, poludim. Svoje ne smatram besplatnim - moji su živci meni skupi, a puno sam ih potrošila. Osim toga, i iz moje plaće idu novci u državnu blagajnu, kao što je išla i iz plaća mojih staraca. Iz te se blagajne plaćaju i profesori, i grijanje i sve ostalo na fasku. So, in my book, platila jesam. Ono što sam dobila za te novce usporedivo je sa horror pričama ljudi koji su kupili i unaprijed platili još neizgrađen stan, a kad su se uselili, krov prokišnjava, parketi se dižu, žbuka pada... Tako i moj studij: nepristojnost, bezobrazluk, gotovo totalni nedostatak kvalitete, maltretiranje studenata, nebriga, nepoštovanje. I kad netko hinta ili spomene da bi to još trebalo i extra platit, sve što si ja mislim jest da su pohlepni i da samo žele lovu u svoj džep.

- 21:08 - rantaj (0) - nosi doma - #

mandarina monster mentalitet

Radim od kuće, mogu u dućan ili na kavu u bilo koje doba dana. Što ne znači da nisam zaposlena, da imam rijeke slobodnog vremena i da nemam neki time-table koji moram održati. No, kako većinu vremena planiram sama, smatram da nekako nije fer radit gužvu ljudima koji zbog 9-17 posla u dućan mogu samo poslijepodne ili subotom ujutro. Pa idem radnim danom.

Prošli sam tjedan planirala ići u ponedljeljak, no posao je cijelu stvar odgodio do četvrtka, a popis potrebnih stvari se, naravno, odužio. Oko jedan, pola dva u Superkonzumu u Novom Zagrebu bilo je više ljudi nego inače u sred radnog dana. Da bih pronašla sve s popisa trebalo mi je više vremena no što sam računala. To što sam se konstantno spoticala o konzumove radnike koji su u parovima (?) filali već prepune police novim vrećicama tjestenine i inih stvari nije pomoglo. Stala sam u red i čekala. Nailazi gospođa s vrećicom mandarina i grotesknim fake narandžastim smješkom, i pita me da li bih je pustila jer ona, eto, ima samo te mandarine. Ne bih. Ne želim. Već sam tako pustila jednu staricu, i jednog tipa. Mislim stala sam se u red, ispred mene bila je samo jedna žena s brdom stvari, propustila sam nakon toga dvoje ljudi, jebi ga, cijeli dan baš i nemam. Nisam sve to izgovorila, rekla sam samo "Ne bih. Imate blagajnu tamo dolje za ljude s malo artikala." "Je," veli meni gospođa ranih srednjih godina, ni blizu groba, štoviše, čist se fajn drži, vrlo zdravo (sturdy) izgleda, "ali tamo je red!" Šutim i stavljam stvari na traku. "Je, da ste kulturni sad bi mi rekli - nema problema, gospođo! Vi ste nekulturni!" frkne mandarina monster i odrešito ode. Svi gledaju u mene kao da sam je u najmanju ruku ispljuskala. Pogledi me probadaju i žare toliko da na tren posumnjam da nisam odšutila tu njenu zadnju i da sam možda ipak naglas izgovorila ono što mi je prolazilo kroz glavu: Ne, gospođo, da sam nekulturna kometirala bih zaboravljivot osobe u vašim godinama koja očito ne može zapamtiti sve što treba kupiti pa se mora vraćati pet puta u dućan. Ili dosadu kućanica koje nemaju kaj za raditi, pa skaču u dućan svakih pet minuta, da im brže prođe dan. A da sam još nekulturnija poslala bih vas u tri pičke materine jer me maltretirate zato što vam ne želim prepustiti nešto što je so obviously moje and as such solely at my fucking discretion!

Plaćajući, primjetila sam da je gužva na svim blagajnama koje rade. Primjetila sam također da ne rade sve blagajne, već samo polovica. Nitko od ljudi koji su me ubojito gledali ni gospođa koja me abusala jer silom nije mogla prije mene do blagajne nije se sjetio kriviti konzum, ili buniti voditelju smjene. Nitko me neće uvjeriti da za slaganje tjestenine na police treba dvoje ljudi ili da gospođe koje poslužuju na delikatesama trebaju časkati dvadesetak minuta dok su svi na blagajni. Gužva niti frustracija zbog nje nije moj problem, to je nešto što je sam dućan dužan riješiti u sklopu svoje usluge. No, očito je u Hrvatskoj mentalitet takav da je pozitivnije derati se u dućanu na nepoznate ljude koji ti odbijaju napraviti uslugu (favour) nego zahtijevati od zaposlenika dućana da korektno i profesionalno obave svoj posao. Jer, ko je vidio tjerat ljude rade ili tražit potpunu uslugu (service)? Još bi te mogli i optužit da sitničariš.

- 21:05 - rantaj (0) - nosi doma - #

10.10.2005., ponedjeljak

Yoga droga

Vremena malo, materijala za rant uvijek puno.
Nedavno mi je jedna prijateljica, nakon oko godinu dana pohađanja Joge u svakodnevnom životu, rekla da da, dolazi na večeru ali ona, eto, ne jede više meso. I to mi veli dva dana nakon što je prihvatila poziv, i naravno nakon što sam ja već bila obavila sav šoping. Grrrrrrrrrrr. Dok sam bila ljuta, nisam znala kog bih prvog vikala. Prijateljicu koja je odrasla osoba, pametna, obrazovana i nimalo skrenuta, no ipak tvrdi da joj je od mesa zlo. Sure, od mesa ti može bit zlo - il' je bilo pokvareno il' si bolesna. Nema druge. Zapravo ima, al ti onda nije zlo već su te na jogi uvjerili da je meso zlo. Popušila si spiku, al onda reci ja sad želim tako i tako, to je moj izbor i svi smo. Al' nemoj me zajebavat. Ili Jogu u svakodnevnom životu, koja mi se ogadila jer su mi pokušavali prodati religiju zapakiranu u relaksaciju i to sa tako nevjerojatno tupavim i površnim povezivanjem sa znanošću da sam prvih par puta bila u šoku. Da to rulja puši. Mislim, te argumente. Meni prirodni predmeti nisu išli, a ako sam ja vidila rupe u logici, onda bi drugi trebali vidjeti bar jedno 20 puta više. Imam i drugu prijateljicu, no nju sam gotovo otpisala sa liste normalnih. Prije nekoliko godina i nu su uvjerili da joj je od mesa zlo, nešto malo kasnije i da je nužno potrebno njenom duhovnom razvitku čistit WC i ostale prostorije u ašramu, besplatno. Danas se ona čak i prestraši kako će bit sranje ako je tko od njenih s joge vidi vani navečer za stolom punim alkohola. Iako za istim stolom sjede i ljudi, njeni prijatelji i poznanici, čiji taj alkohol jest. Sektaštvo samo takvo. fuj fuj fuj fuj fuj

- 18:27 - rantaj (2) - nosi doma - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni.

You have been warned.

rantalica na gmail.com

copyright © 2005. - 2009. by mmp

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se