nedjelja, 06.11.2011.
slomljena
znam.
znam.
nije me ovdje bilo 54 dana, kažu statistike.
nisam ni sama bila svjesna kako vrijeme leti.
gdje smo stali?
da, vratila sam se sa godišnjega.
i trebalo je nastaviti živjeti.
pa, jesam.
koliko sam bolje mogla.
bila sam opet često na putu,
malo spavala,
puno radila.
ništa neuobičajeno.
moj život je postao rutina u kojoj sam prestala uživati.
zašto?
pa zato što sam sve manje i manje sa vlastitim suprugom
a i onda kad smo zajedno ponašamo se kao poslovni partneri
koje veže posao a ne ljubav.
nešto što nisam nikada željela da mi se dogodi
je da pored sebe imam osobu
s kojom nemam osim o poslu o čemu drugome razgovarati.
a na kraju imam baš takvu osobu za vlastitog supruga.
nije da mi ne možemo razgovarati.
nije da nemamo zajedničkih tema.
mi nemamo vremena o tim drugim zajedničim temama razglabati.
zašto?
posao je na prvom mjestu.
mom suprugu.
meni ne.
ma mislim i meni je,
ali ja znam kad je dosta posla i kada treba prijeći na privatno.
ali uz njega i moji dani su postali takvi.
naporni.
no, da ne kukam, jer to ni ne želim.
trgovina u P radi ok.
djelatnica u toj trgovini je imala jednu krizu u kojoj se tražila
ne znajući jel bi radila za nas ili ne bi
i je li potplaćena za posao koji obavlja ili nije,
te što je u njezinu opisu radnog mjesta.
kad sam ja već došla do granica izdržljivosti
svakodnevno korigirati je u nekim stvarima
te u objašnjavanju da sigurno ne mislim uzimati i plaćati čistačicu
koja će prati toalet koji ona sama i jedina koristi,
da postoje gumene rukavice koje može navući kad isti pere
i hrpa detergenata koje pri tome može koristiti
a da se wc pere i u onom dijelu koji je 'ispod vode'
(kako me u čudu pogledala kad sam to od nje očekivala, s rečenicom 'pa to je ispod vode')
i kad završi sa čišćenjem wc-a on bi trebao biti tako čist da sa njega možete jesti a ne tek površno opran,
te da treba obrisati povremeno (jednom tjedno) prašinu sa artikala u trgovini
da tepihe treba usisati
a pod prebrisati (negdje se to radi jednom dnevno a ja eto tražim barem jednom tjedno),
te da za posao trgovca prima plaću gotovo identičnu mojoj sa visokom stručnom spremom,
i da ukoliko sama ne želi raditi pronaći ćemo zamjenu,
klik i promjena se dogodila kad smo raspisali natječaj na koji se javilo stotinjak mladih ljudi
od kojih više od 50% sa visokom stručnom spremom željno raditi njezin posao.
dakle natječaj nije bio 'varka malog Marka'
već stvarno ćemo primiti još jednu osobu pored sadašnje trgovkinje.
valjda vidjevši da je većina njih 'prešišala' i njezino iskustvo i njezinu školu
odlučila se malo ozbiljnije pozabaviti svojim radnim mjestom
i napokon počela raditi kako treba.
problem solved.
što se nas dvoje tiče,
mog mužića i mene,
dogovor je da u dogledno vrijeme pronađe kućicu u koju bismo se preselili oboje
i napokon, nakon više od godinu dana braka, počeli zajedno živjeti.
ja sam ispočetka bila nestrpljiva
te sam odavde pronalazila prelijepe male kućice pristojnih cijena
(za sad za iznajmiti a poslije za kupiti)
te se veselila svakom mailu kojega sam mu slala
u nadi da će ih on vrlo brzo nakon toga otići i uživo pogledati
a onda se zajedno sa mnom odlučiti za jednu od njih.
dani su prolazili, mailovi sa mojim linkovima na te kućice su stizali na njegov mail
ali on nije imao vremena (a niti želje) obići ih i pronaći nešto slatko za nas.
i tako sam ja živjela u iščekivanju a on u svom poslu.
ono što on ne zna (ma zna jer sma mu ispričala, no ne shvaća ozbiljno)
je da sam slično prošla sa svojim bivšim (dugogodišnjim bivšim)
s kojim sam tražila stan kojega smo trebali kupiti zajedno
i da se na žalost on ponašao vrlo slično sadašnjem,
te je imao spike 'sutra, danas sam umoran', 'ima vremena', 'zajedno ćemo',...
sve dok jednog dana nisam odlučla da slijedeću nekretninu gledam i kupujem sama
pa makar on dubio na trepavicama.
što se i dogodilo.
nakon toga sam ga ostavila.
vrijeme ide a moje strpljenje je sve kraće.
u međuvremenu sam od jednog od mojih radnih i letećih vikenda
kad sam u subotu ujutro u 6 već bila u automobilu
spremljenog kofera za put te Micka u automobilu,
odvozila put Pule da pokupim svog mužića na aerodromu,
pa onda za Rijeku na sajam starina
pa onda utovarala sa ostalima pun kamion namještaja sa istog sajma,
pa nazad navečer za Pulu
pa opet istovari sav namještaj u trgovinu,
večera
noćenje
jutro
razgovor sa kandidatima za posao
tri sata pisanja nekakvog izvještaja za moj stalni posao
odlazak do Zg sa mužićem tijekom večeri jer mu je mama završila u bolnici,
nakon obilaska bolnice u 23 h nastavila put do Os,
u 2,30 stigla kući,
tuš, krevet.
ujutro, buđenje u 6,30
spremanje na posao
i baš zbog umora i iscrpljenosti
da ne bih pokazala na sebi da sam smoždena,
zbigecala se za posao
te kako je ponedjeljak odlučila krenuti ranije raditi.
i,
izlaskom iz stana i prvim koracima niz stepenice,
poskliznuvši se o rub stepenice
poletjela sam i kao u usporenom filmu vidjela sam sebe kako padam.
cipele su letjele svaka na svoju stranu,
moja noga zapela je o ogradu rukohvata te sam otkinula nokat na palcu,
presavinula stopalo u nemogući položaj,
nabila zglob lijeve ruke
te trticu spustajući se do dna stepeništa.
zanimljivo, zar ne?
najbolje od svega je što sam toliko bila ljuta
da ispočetka nisam ni osjetila bol
samo sam se ustala, ostavila i torbu i cipele na stepeništu
s nogom iz koje je kroz poderanu čarapu šikljala krv na desnom palcu
popela se nazad u stan i nazvala ured da sam imala nezgodu.
da, tad sam još bila uvjerena kako ću ubrzo zamotati ranu i promijeniti čarape
te opet krenuti na posao.
ali, ne misleći da bi mi se ikada takvo što moglo dogoditi,
nisam imala niti jedan zavoj u kući.
ukratko, završila sam kod liječnice, pa na traumi i nakon toga u krevetu.
na svu sreću, kuma je bila doma i raspoloživa da bude moja taxi drajverica taj dan.
završila sam na bolovanju uz dva tjedna mirovanja.
i ljuta.
jer imam muža kojega nemam u stvari.
i u takvim i sličnim situacijama sam sama.
potpuno sama.
a u ta dva tjedna on nije imao vremena doći jer je imao puno obaveza.
i bio je sretan što sam doma i mogu mu pomoći od kuće.
i naravno, nije se čak niti sjetio u tih dva tjedna pitati svakodnevno
kako sam, jel me boli, kako funkcioniram, tko mi kuha, tko mi donosi namirnice.
podrazumjevalo se da ću se snaći.
i snašla sam se.
ali ne želim imati takav brak,
ne želim se sama snaći.
jer onda, čemu ona 'druga polovica',
čemu onda 'i u dobru i u zlu', kad smo u zlu sami
a niti dobro ne možemo podijeliti s onim dragim jer on nema vremena
a s druge strane ljubomoran je kad to dobro dijelimo sa svojim dragim prijateljicama?
jer znam da kad je on pao na moru ja sam bila uz njega,
vozala ga na hitnu, na injekcije svaki dan,
mijenjala mu zavoje i obloge ne znam niti koliko puta dnevno,
bila mu oslonac i podrška, 'štap' i 'rame'.
što da sam završila u 'koritu'?
što da sam ostala nepokretna?
što bi se onda dogodilo?
kad bi onda došao?
platio bi nekoga da brine o meni jer on nema vremena?
ili bi mu bilo žao supruge koja je ostala nepokretna?
ne znam.
ne mogu se to ne pitati.
i tako sam ja dva tjedna preležala doma
i pitala se jel se sve to dogodilo s razlogom
i jel mi netko pokušava nešto reći?
trebam li stati na loptu
i prestati jurcati?
je li to bio znak i upozorenje?
što iz ovoga mogu iščitati?
ili samo trenutak nepažnje?
neispavanost, umor, iscrpljenost?
kad sam prohodala stigao je i mužić.
da me vidi.
sa danom akašnjenja.
da, zakasnio je na avion.
naravno, zbog posla.
bio je dan i pol sa mnom
i nije želio da nam kvarim raspoloženje sa pričom o problemima,
o kući, poslu, nama u budućnosti.
pa smo proveli tih dan i pol, obilazeći groblja (Svi sveti)
i obilazeći rodbinu (super je što pred drugima ne možeš pričati o problemima).
nakon ta nepuna dva kratka dana
meni je ostao prazan hladnjak
stan pobrkan kao da je proletjeo tajfun
i srce još praznije od hladnjaka.
ne znam što bih vam rekla.
ponekad imam osjećaj
da sam izabrala potpuno krivu osobu za svog supruga.
jer godinama nisam se htjela udati.
i htjela sam da taj za kojega se udajem,
kad sam već odlučila ipak se udati u tim svojim 'poznim' godinama,
bude 'onaj pravi', vrijedan toga, najbolji, najpametniji, naj.
zašto idealiziramo osobe koje su pored nas?
zašto želimo da budu 'savršene'
nemojte me krivo shvatiti, svjesna sam ja svojih mana,
nisam savršena i imam bubice.
svjesna sam ja da niti sebe ne dam oblikovati u godinama u kojima sam
pa onda sigurno da ne mogu očekivai od njega nešto takvo
kad znamo da je puno stariji od mene.
ali ipak,
smatram da kad se dvoje ljudi voli,
željni su udovoljiti onome drugome, baš iz ljubavi prema njemu.
željni su vidjeti osmijeh na licu voljene osobe
i znati da su ga oni izazvali.
željni su zaspati u naručju svoga ljubljenoga
i probuditi se pored njega,
podijeliti ne samo postelju.
možda ja previše tražim u vezi, braku.
možda će netko od vas reći da pretjerujem.
pa i on sam kaže da što mi fali,
imam gotovo savršen život.
svoj stan,
svoj mir,
grad koji volim,
lijep posao,
prijatelje,
svi me vole.
da, kako to lijepo izgleda iz neke druge perspektive :)
'ljudi neke stvari ne priznaju jer im se ne sviđa kako zvuče'
rečenica je iz serije Sex i grad koja se upravo 'vrti' na tv-u.
jesam li pogriješila u izboru životnog partnera?
ili me moj suprug samo ne voli dovoljno?
ili jednostavno nikada nije niti znao voljeti
pa je ovo što mi daje njegov maksimum a ja s tim nisam zadovoljna?
ili sam slomljena (doslovno i tjelesno i duhom, kako god želite)?
trebam li priznati da bi bilo istinito?
kako to zvuči?
- 21:56 -
