ossimpleljubica

19.08.2008., utorak

PRIVID 2

...I čini se
da možeš milovati kišu.
A sve je samo
zagubljeno vrijeme
na dnu nekog starog džepa.
Nađeš sjećanja
skrivena iza stvarnosti.
Natapaš čežnju
u toplom gnijezdu grlice.
Ništa nije kako se čini,
već odsjaj,
jeka,
miris, a ne cvijet.
Školjka, a ne more.


14.08.2008., četvrtak

PRIVID

Neki dan sretnem svoje susjede u jednom od trgovačkih lanaca. Ona gura kolica, drži popis u ruci i prije nego nešto uzme s police upitno pogledava jaču polovicu. Pouzdano znam - doslovno jaču! A on odlučuje o količini salame za dječje sendviče, kvaliteti (cijeni) deterdženta (iako će ona već vidjeti svoje ako košulje ne budu blistave...glupača ne zna ni veš oprati...).Onda nailaze neki poznanici. Njegova ruka oko njezinih ramena. Zaštitnička, zaljubljena gesta. ("Ooooo, pa gdje ste...bla, bla bla...ma hoće Sanja kupiti neke krpice, pa usput i špeceraj..." smiješak od uha do uha, on će velikodušno KUPITI svojoj miloj Sanji krpice , već će ona to odraditi, makar - što će jij kad joj je od zadnjeg poroda dupe veće od dnevnog boravka, ha,ha,ha...)
Ljubav.
Prije nekoliko večeri, dok su se iz njihovog dvorišta čule glasne psovke i prigušeni glas nalik na stenjanje i obuzdavanje suza, a dječji žamor je naprasno utihnuo, sve se činilo puno - iskrenije.
"Dobar dan, susjeda. I vi i nabavci?"
"Dobar dan" kažem. Oni ne znaju da sam sve čula one večeri. I tako, pravimo se mutavi. Krasni susjedi. Licemjerno se smješkamo i odlazimo svatko svojim poslom. Ona će upitno pogledati u tatu dok bude u kolica stavljala čokolade. A on će naprosto natrpati roštiljskog mesa jednu tonu i piva hektolitar "jer sutra dolaze kumovi".
Ljubav.


12.08.2008., utorak

STRAH

Ne bojim se više. Ima dana kada mislim da mi je svega dosta, a zapravo se radi o tome da ne mogu djelovati na ono što se događa. Tada obično kažemo - dižem ruke. A zapravo se radi o tome da je već ranije trebalo problem staviti u Božje ruke. Već bi bilo sve gotovo. Koliko se puta dogodi da se prebiješ od truda da nešto riješiš, poduzimaš ovo i ono, otvaraš bezbrojna vrata, nazivaš svakakve likove (utjecajne, naravno), moliš pomoć od kojekakvih stručnjaka...i ništa. Umoriš se, isprazniš, razočaraš i cijeli ti je svijet kriv ("ljudi su lažljivi i ne možeš se na njih osloniti", "nema pravih prijatelja, jer kad ti trebaju okrenu ti leđa", "nitko ne zna rditi svoj posao ili čekaju da ih 'podmažeš'"). Naravno, pri tome mislim na neke složenije situacije, a ne svakodnevne zezancije tipa : profesori me mrze pa me ne puštaju na ispitu. Nauči pa ćeš proći. Ali, naprimjer, živiš s nekim tko je stalno u problemu (alkohol, droga ili sl). Naravno da te to dira do boli. Obično imaš potrebu prevrnuti cijeli svijet da to nekako zaustaviš. To traje. Ponekad i godinama. I traje i traje. Što god uradiš, kažeš - uzalud. Taj uopće ne prepoznaje svoju muku, a tvoju još i manje. Razboliš se uz njega, jer se trošiš neizmjerno. On - ništa. Pita te zašto se toliko sekiraš!
I na kraju - digneš ruke.
A zapravo shvatiš da si sve vrijeme bio ohol i igrao se Boga. Psiholozi ti sve vrijeme govore : proći će, to je faza . A više nemaš vremena i ispucao si sve što znaš i možeš. A kao, puno znaš i možeš! I tek onda tvoja molitva postaje iskrena. Kad shvatiš da nije na tebi odrediti čas kad će "fazi" doći kraj. Da ti je vjera bila jača, možda bi uštedio zdravlje, pa bi ona famozna rečenica tvog mezimca koji ti svojim glupostima pije krv na slamku "previše se sekiraš" imala čak i smisla.
"Faza" mog mezimca nije još završila i pojma nemam što će još biti. Budući da sam se ozbiljno razboljela ne znam ni hoću li dočekati rasplet. Ali, svi moji strahovi su prestali. Digla sam ruke. I napokon predala cijelu stvar u ruke Onome tko će presuditi. I meni i mezimcu.
Zato se više ne bojim. Jer nema smisla. Treba samo vjerovati.

04.08.2008., ponedjeljak

POBIJEDITI SEBE

Poznaje li netko čovjeka bez problema? Osvrnite se oko sebe. Pa unatrag. Svakome nešto nedostaje. To je neko opće stanje . Onda oni u redu ispred : kostobolja, samoća, opasna besparica na rubu gladi... I onda oni na koje se odnosi tvrdnja , doduše malo modificirana na svakog ponaosob a ne samo na obitelji : svi sretni - sretni su na isti način, a nesretni - svatko na svoj. I što se tu događa? Ne vjerujući drugima, ljudi svoju nesreću uzgajaju u sebi kao rijetku otrovnu biljku krijući je i trujući se u osami. Ili kukaju na sav glas praveći nesnosnu buku onima koji ih ne žele ni čuti ni vidjeti, iz straha da je nesreća prijelazna. A možda bi se od njih moglo očekivati da nekako pomognu...To je već gnjavaža ("ne mogu pomoći ni samom sebi, a kamo li drugome"). Ali, ima i onih koji čuju jasno artikuliran zov drugih ljudskih bića u nesreći. Njih automatski proglasimo svecima. A ponekad je dovoljno samo odzdraviti nekome koga ne poznaš. Možda se čak i osmijehnuti malo. Ali, jednostavnije je začuditi se : "Što je ovome? Prvi put ga vidim u životu..."
Sve u svemu, ljudima je svojstveno da bježe od trpljenja kao da stvarno mogu pobjeći. Ma od čega možeš pobjeći? Možda se mogu smanjiti neki rizici (peri ruke ako nećeš žuticu, nemoj piti ako nećeš cirozu jetre, rabi kondom ako nećeš spolnu bolest, nemoj skakati bez padobrana ako se ne želiš razbiti...) Ali pravu nesreću - ne možeš izbjeći. Kao ni sreću. To nije čovjeku u vlasti. I onda bi bilo logično prihvatiti neminovno, a imati čovječnosti prema drugima. Zašto je to tako teško? Zato što čovjek neprekidno uzima stvar u soje ruke i zamara se nečim što nije u njegovoj nadležnosti. Umoran od niza izgubljenih bitaka postaje gorak, suh i teško probavljiv. Otuđen. Od sebe, od drugih ljudi i od Onoga tko je već sve odavno zapisao. Čovjeku je najteže prihvatiti da mu je sloboda izbora najveća zamka sve dotle dok želi vladati nad dobrim i zlim, umjesto da uvijek odabere dobro.
Mislim da zbog toga ostajemo bez riječi i zatečeni kad vidimo nečiju nesreću, a preneraženi od straha kad nas snađe zlo. Ukočeni kao reptili u hladnoj noći.
Kako pobijediti oholost, prihvatiti svoja ograničenja i predati se Onome tko na kraju sve riješi?

01.08.2008., petak

TRPLJENJE

Danas je moj dragi prijatelj pater Luka napisao na svom blogu otprilike ovo : trpljenje nije samo bolest, nego i neugoda i nemoć , pa čak i nemoć da kažeš ili pišeš o svom trpljenju, jer ponekad za to nema pravih riječi. Kad o tome hoćeš nešto reći ljudima, kao on ili ja - na blogu, onda riječi moraš naći.
Svaki dan je dobar za govor o trpljenju, a danas je poseban dan za jednu moju prijateljicu. Prije rata živjela je u Dalju sa suprugom i malim sinom. Na današnji dan prije šesnaest godina ubili su joj supruga zajedno s još devetnaest kolega. Već samo o tome bi se moglo pisati kao o trpljenju : onih koji su baš smaknuti, ne ubijeni u borbi - nego smaknuti, svirepo i užasno. (Egzekutori su sami snimali posljedice svog "dejstvovanja"); onih koji su poslije njih ostali.
Ali, ja ovdje hoću reći nešto baš o trpljenju moje prijateljice, koja je toga dana ostala sa svojim dvogodišnjim sinom, zatečena užasom što je pogubljen njegov otac, a ona još godinama poslije toga nije mogla ni na njegov grob.
Dječak je bio prijatelj mog sina. Išli su zajedno u školu, a bio je jedno od one djece za koju bi voljeli da je vašima uzor.
A onda je jednog jutra ustao i srušio se "iz čista mira". Najgori oblik raka koji ga je mogao snaći.
I tako je majka gledala svog sina jedinca skoro godinu i pol dana kako se bori, nada, posustaje, vjeruje i - gubi bitku. Izgubio ju je (ili dobio, ako vjerujemo da je sada tamo "di je liiiipoooo!) nekoliko dana prije Božića 2006. Imao je osamnaest godina i pridružio se svojem, ne puno starijem ocu.
Ima Luka pravo. Ovako nešto možeš ljudima samo ispričati kao dokument. O trpljenju moje drage V. se ne može reći ništa suvislo, ništa što ne bi zvučalo patetično i nekako "iz druge ruke", "polovno". Možda mogu (samo m o ž d a) biti na tren njezin Šimun Cirenac, jer ne znam kako se takvo što uopće preživljava, a kamo li kako se može u samoći nositi takav križ.
Vjerovat ću da je njezino trpljenje zaista spasonosno. Da ona vjeruje da su njezini najdraži na boljem mjestu i da njoj tamo pripravljaju mjesto. Neka joj Bog pomogne u vjeri i da joj snagu da vjeruje kako sve to ima nekog nedokučivog smisla.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se