Ne bojim se više. Ima dana kada mislim da mi je svega dosta, a zapravo se radi o tome da ne mogu djelovati na ono što se događa. Tada obično kažemo - dižem ruke. A zapravo se radi o tome da je već ranije trebalo problem staviti u Božje ruke. Već bi bilo sve gotovo. Koliko se puta dogodi da se prebiješ od truda da nešto riješiš, poduzimaš ovo i ono, otvaraš bezbrojna vrata, nazivaš svakakve likove (utjecajne, naravno), moliš pomoć od kojekakvih stručnjaka...i ništa. Umoriš se, isprazniš, razočaraš i cijeli ti je svijet kriv ("ljudi su lažljivi i ne možeš se na njih osloniti", "nema pravih prijatelja, jer kad ti trebaju okrenu ti leđa", "nitko ne zna rditi svoj posao ili čekaju da ih 'podmažeš'"). Naravno, pri tome mislim na neke složenije situacije, a ne svakodnevne zezancije tipa : profesori me mrze pa me ne puštaju na ispitu. Nauči pa ćeš proći. Ali, naprimjer, živiš s nekim tko je stalno u problemu (alkohol, droga ili sl). Naravno da te to dira do boli. Obično imaš potrebu prevrnuti cijeli svijet da to nekako zaustaviš. To traje. Ponekad i godinama. I traje i traje. Što god uradiš, kažeš - uzalud. Taj uopće ne prepoznaje svoju muku, a tvoju još i manje. Razboliš se uz njega, jer se trošiš neizmjerno. On - ništa. Pita te zašto se toliko sekiraš!
I na kraju - digneš ruke.
A zapravo shvatiš da si sve vrijeme bio ohol i igrao se Boga. Psiholozi ti sve vrijeme govore : proći će, to je faza . A više nemaš vremena i ispucao si sve što znaš i možeš. A kao, puno znaš i možeš! I tek onda tvoja molitva postaje iskrena. Kad shvatiš da nije na tebi odrediti čas kad će "fazi" doći kraj. Da ti je vjera bila jača, možda bi uštedio zdravlje, pa bi ona famozna rečenica tvog mezimca koji ti svojim glupostima pije krv na slamku "previše se sekiraš" imala čak i smisla.
"Faza" mog mezimca nije još završila i pojma nemam što će još biti. Budući da sam se ozbiljno razboljela ne znam ni hoću li dočekati rasplet. Ali, svi moji strahovi su prestali. Digla sam ruke. I napokon predala cijelu stvar u ruke Onome tko će presuditi. I meni i mezimcu.
Zato se više ne bojim. Jer nema smisla. Treba samo vjerovati.
Post je objavljen 12.08.2008. u 22:53 sati.