< siječanj, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2010 (4)
Kolovoz 2009 (3)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Nothing happens unless first we dream...

smile

Prave riječi na pravom mjestu mogu zavesti, oraspoložiti, nasmijati, vratiti nadu, uništiti, stvoriti, odvesti i vratiti...sve samo ovisi o govorniku i slušatelju!!! Have fun!

POVRATAK
Dobriša Cesarić


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići


Za meni bitne...
Etiketa za frenda:
sretan
100% poseban!
smijeh
boja: vesela
fino
vrijednost: neprocjenjiva
cerek
made in: my heart!
yes
čuvati: od svega!
kiss
voljeti: do neba!!

Uzmite si vremena i pogledajte ovo... nećete požaliti!!! =)

Ines
=> mrak blog, jako simpa cura!!! =)
Glumica
=> nedavno sam pronašla njen blog i oduševila se kako piše! Rijetko kad me nešto ostavi bez teksta, eto, ona je uspjela! =)
[ Laetitia Dale
=> pjesme koje dušu diraju i savijeti koji zlata vrijede... =)

Soundclick

Image and video hosting by TinyPic

"I NIJE POSTOJAO TRENUTAK.
SAMO ON I JA NA NEKIM NESRETNIM DIJELOVIMA PUTA.
U SVIJETU BEZ SVIJETA...
BEZ STVARNOSTI SMO SA OSMIJEHOM NA USNAMA U SITNIM NOĆNIM SATIMA KADA NE POSTOJI NIŠTA OSIM SMIJEŠKA ISPOD OBRVA.
I TIŠINA...
TIŠINA PREKINUTA UDARCIMA NAŠIH MALENIH SRDACA DOK LEŽIMO U ZAGRLJAJU JEDNO DRUGOGA, BEZ RIJEČI, BEZ GLASA...
U SVEMIRU GDJE SVAKOM MI RIJEČI PARA KOŽU I DOLAZI DO UZAVRELE KRVI MOG SRCA, DRŽEĆI GA U RUCI, NJEŽNO POPUT NOVOROĐENČETA, OPREZNO DA GA NE POVRIJEDI...
I SAMO ME PREPLAVI SIGURNOST I SRČEKO VIŠE NE LUDUJE.
SADA SE SAMO POLAKO SMIRUJE I NESTAJEMO...
MOJ LJUBLJENI I JA U SNOVIMA TAME..."

(Written by me...)

Image and video hosting by TinyPic

VOLEVO DIRTI CHE TI AMO
Dal rumore del mondo
dalla giostra degli attimi
dalla pelle e dal profondo
dai miei sbagli soliti
dal silenzio che ho dentro
e dal mio orgoglio inutile
da questa voglia che ho di vivere…..

volevo dirti che ti amo
volevo dirti che sei mio
che non ti cambio con nessuno
perché a giurarlo sono io
volevo dirti che ti amo
perché sei troppo uguale a me

quando per niente litighiamo
e poi ti chiudi dentro te
da ogni mio fallimento
dal bisogno di credere
da un telefono del centro
dalle mie rivincite
dalla gioia che sento
e dalla febbre che ho di te
da quando mi hai insegnato a ridere…..

volevo dirti che ti amo
volevo dirti sono qui (io sono qui)
anche se a volte mi allontano
dietro ad un vetro di un taxi

e questo dirti che ti amo
è la mia sola verita' (sola verita')
tu non lasciarmi mai la mano
anche se un giorno finira'
da ogni angolo dell’anima
dalla mia fragilita'
da un dolore appena spento
da questa lettera…..

volevo dirti che ti amo
volevo dirti che sei mio (che tu sei mio)
che non ti cambio con nessuno
perché a giurarlo sono io
volevo dirti che ti amo
volevo dirti sono qui (io sono qui)

anche se a volte mi allontano
dietro ad un vetro di un taxi
volevo dirti che ti amo
volevo dirti che (sei mio) (che tu sei mio)
che non ti cambio con nessuno
perché sei troppo uguale a me
volevo dirti che ti amo.
.


Image and video hosting by TinyPic

Bezumno je...

Mrziti sve ruze
jer si se ogrebao na jedan trn...


Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...


Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslisana...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan iznevjerio...


Image and video hosting by TinyPic

Ne vjerovati u ljubav
jer ti je netko bio nevjeran
ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogucnost da budes sretan,
jer nisi uspio u prvom pokusaju....

Nadam se da se na svom putu
ne predajes tom bezumlju.


Zapamti da se uvijek ...
moze pojaviti druga sansa,
novi prijatelj,
nova ljubav,
obnoviti snaga.

Budi uporan.
Trazi srecu u svakom danu.


Image and video hosting by TinyPic

Me, myself and I zubo

crazy..........
mah:=>
=> IME: Maja
=> ROĐENA: jesam
=> ŠKOLA: još uvijek stoji na mjestu
=> ŽIVIM U: Zagrebu
=> OBITELJ: roditelji, bake, deda, mlađi buraz (najbolji brat ikad!)
Image and video hosting by TinyPic
=> DRUŠTVO: ono što me drži na životu!!! Nema boljih od njih!!! (Ana, Stella, Ane, Iva, Petra, Lovro, Keno, Martina, Katarina, Dora.....)
Image and video hosting by TinyPic
=> LJUBAV: hmm...
=> MANE: a ono, kasnim...malo sam sramežljiva, al malo, malo, malo...hmm, pa ne mogu se sjetit ničeg drugog... =)
=> VRLINE: svestrana, mislim da sam dobra prijateljica, znam slušat (bar povremeno ;) i td...
=> SLUŠAM: sve i svašta...osim teških cajki i metala... ali više volim reći da volim dobru pjesmu, nego da slušam nešto određeno...
Image and video hosting by TinyPic
=> VOLIM: društvo, tulume, dobru glazbu i filmove, zalaske sunca, fotografiranje, čokoladu, Uvod u anatomiju, One tree hill, nogomet, Dinamo, svog peseka (Don), crtanje, ples, net, slobodu, čvrst stav, vidjeti osmijehe na licima svojih najbližih, promatrati zvijezde, tražiti nove izazove i iskustva...

Image and video hosting by TinyPic
=> MRZIM: licemjerje, budilice, glupe profesore, one koji moraju baš sve znati, deklariranje, ljudsku glupost, tešku bukvalnost, pretjeranu zaštičenost, zmije, nasilje...
=> UŽIVAM U: plesu, glazbi, pisanju, crtanju, izlascima, putovanjima ..
.
.



Image and video hosting by TinyPic

(moja druga ljubav... crtanje!!!!)

kiss


O ljubavi (najveći potrošać mog vremena!)
* LJUBAV ILI...

DLANOVI TI SE ZNOJE, SRCE UBRZANO LUPA, A GLAS TI ZASTAJE U GRLU?
To nije ljubav, to je zaljubljivanje.

NE MOŽEŠ SKINUTI POGLED ILI RUKE S NJEGA?
To nije ljubav, to je požuda.

PONOSNA SI NA NJEGA I ŽELIŠ GA SVIMA PREDSTAVITI?
To nije ljubav, to je sreća.

ŽELIŠ GA, JER ZNAŠ DA JE ON PORED TEBE?
To nije ljubav, to je usamljenost.

S NJIM SI JER ON TO ŽELI?
To nije ljubav, to je sažaljenje.

S NJIM SI JER TE LJUBI I DRŽI ZA RUKU?
To nije ljubav, to je nesigurnost.

SRCE TI POSKOČI ČIM GA VIDIŠ?
To nije ljubav, to je strast.

OPRAŠTAŠ MU GREŠKE JER SE BRINEŠ ZA NJEGA?
To nije ljubav, to je prijateljstvo.

SVAKI DAN MU GOVRIŠ DA JE ON JEDINA STVAR NA KOJU MISLIŠ?
To nije ljubav, to je laž.


ODREKLA BI SE NAJDRAŽIH STVARI RADI NJEGA?
To nije ljubav, to je velikodušnost.

Srce te boli i sve se u tebi lomi kada je on tužan?
DA, TO JE LJUBAV!

Privlače te drugi, ali ipak ostaješ s njim bez trunke kajanja?
DA, TO JE LJUBAV!

Prihvačaš njegove mane jer su i one dio njega?
DA, TO JE LJUBAV!

S njim si zbog te neshvatljive mješavine boli, sreće i uživanja?
DA, TO JE LJUBAV!

Dala bi život za njega?
DA, TO JE LJUBAV
!


Image and video hosting by TinyPic
(jedna ribica... :D)


love
cerek : "Always"
This romeo is bleeding
But you can't see his blood
It's nothing but some feelings
That this old dog kicked up

It's been raining since you left me
Now I'm drowning in the flood
You see I've always been a fighter
But without you I give up

Now I can't sing a love song
Like the way it's meant to be
Well, I guess I'm not that good anymore
But baby, that's just me

And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and
The words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you - Always

Now your pictures that you left behind
Are just memories of a different life
Some that made us laugh, some that made us cry
One that made you have to say goodbye
What I'd give to run my fingers through your hair
To touch your lips, to hold you near
When you say your prayers try to understand
I've made mistakes, I'm just a man

When he holds you close, when he pulls you near
When he says the words you've been needing to hear
I'll wish I was him 'cause those words are mine
To say to you till the end of time

Yeah, I will love you baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always

If you told me to cry for you
I could
If you told me to die for you
I would
Take a look at my face
There's no price I won't pay
To say these words to you

Well, there ain't no luck
In these loaded dice
But baby if you give me just one more try
We can pack up our old dreams
And our old lives
We'll find a place where the sun still shines

And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and
The words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you - Always
cerek



quotes

Ovog se držim... LOL... XDbig smile

1. Ako ste previše otvorenog uma, ispast će vam mozak.

2. Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade.

3. Odlazak u crkvu ne čini vas kršćaninom. Isto kao što stajanjem u garaži ne postajete auto.

4. Nisu traperice to što vam guzu čini debelom.

5. Umjetno inteligencija se ne može suprotstaviti prirodnoj gluposti.


6. Moja ideja pospremanja je prijeći sobu pogledom.

7. Nijedan dokaz ne podupire tezu da je život ozbiljan.

8. Lakše je dobiti oprost nego dopuštenje.

9. Za svaku akciju postoji jednak i suprotan vladin program.

10. Ako sličite na svoju sliku iz putovnice, vjerojatno vam treba putovanje.


11. Računi putuju poštom dva puta brže od doznaka.

12. Savjest je ono što boli kad se svi ostali dijelovi osjećaju izvrsno.

13. Jedi zdravo, budi čio, umri u svakom slučaju.

14. Muškarci su sa Zemlje. Žene su sa Zemlje. Pomirite se s time.

15. Nikoga nisu nikad ustrijelili dok je prao sude.


16. Izbalansiranu dijetu čini po jedan kolač u svakoj ruci.

17. Srednja dob je kad širina uma i uskost struka zamijene mjesta.

18. Propuštene prilike su uvijek bolje od onih ostvarenih.

19. Stara krama je ono što ste godinama čuvali i bacili tri tjedna prije nego što vam je zatrebalo.

20. Uvijek postoji jedna budala više nego što ste računali.


21. Iskustvo je predivna stvar. Omogućava vam da prepoznate grešku kad ju ponovite.

22. Baš kad uspijete spojiti kraj s krajem, oni ih rašire.

23. Ne teži više od svog frižidera.

24. Netko tko razmišlja logično lijepi je kontrast stvarnom životu.

25. Ako morate birati između dva zla, odaberite ono koje još niste probali.


smile

AH, VOLIM OVE REČENICE

Don't frown, that you'll never know who is in love with your smile!!!

One who says that sunshine brings happines has never danced in the rain!!!

Love is the triumph of imagination over intelligence!!!

I always like to know everything about my new friends, and nothing about my old ones!!!

Never explain--your friends do not need it and your enemies will not believe you anyway!!!


Image and video hosting by TinyPic

Posebno“ je rijec koja se koristi da opise
nesto poput zagrljaja
ili zalaska sunca
ili osobe koja siri ljubav
osmijehom ili briznom gestom.

"Posebno"
opisuje ljude
koji sve cine iz srca
i misle na srca drugih.

"Posebno"
se primjenjuje na nesto
sto je dragocjeno i vrijedno divljenja,
sto se ne moze unistiti.

"Posebno"
je rijec
koja najbolje opisuje
Tebe!


Image and video hosting by TinyPic

Nadji vremena za ljubav ...
To je tajna vjecne mladosti !

Nadji vremena za smijeh ...
To je muzika srca !

Nadji vremena za plac ...
To je znak velikog srca !

Nadji vremena za citanje ...
To je izvor znanja !

Nadji vremena da cujes ...
To je snaga inteligencije !

Nadji vremena da mislis ...
To je kljuc uspjeha !

Nadji vremena za igru ...
To je svjezina djetinjstva !

Nadji vremena da sanjas ...
To je dasak srece !

Nadji vremena da ŽIVIŠ ...
Jer vrijeme prolazi brzo,
a NIKAD se ne vrati !

SRETAN PUT U ZIVOT,
MOJI PRIJATELJI!!!


Image and video hosting by TinyPic

subota, 16.01.2010.

U svakom zlu nešto dobro?

Ne znam tko se barem jednom nije suočio s tim krajnje neugodnim zadatkom preispitivanja greški u životu, svega pravog i krivog (jer, nema ništa teže nego priznati sam sebi da je jedini glavni i odgovorni krivac za sve loše ti osobno). A u tu kategoriju „krivog“ spadalo bi: padanje ispita jer je, eto, u subotu bio koncert koji se događa jednom u deset godina, odluka da ti ne treba kišobran iako vani komadi smeća plove nizvodno, pa se probudiš s upalom pluća, neodlazak na kavu iako te zove tip za kojim umireš dobre dvije godine...i slične gluposti koje svakodnevno svjesno radimo, i zbog kojih se onda dan kasnije jednako svjesno kajemo. No, postoji li među svim tim, „krivim“ odlukama i postupcima, i nešto „krivo“ što bi moglo biti „pravo“? Ne mislim pritom na slamanje desne ruke skakanjem s garaže jer je sutra test, a pas je pojeo pola knjige. Ne, to je jednostavno slaboumno. Ne, mislim na skok s litice u valove dok ti galebovi lete oko glave, iako znaš da ćeš se gadno opeći kad konačno dotakneš površinu mora, iako ćeš doživjeti temperaturni šok, ali želiš to zbog onih nevjerojatnih par sekundi leta u more, vjetra u kosi, šuma u ušima, onog nevjerojatnog osjećaja da bi mirne duše mogao odletjeti prema žarkom Suncu, osjećaja da si slobodan od svih briga, barijera u glavi, osjećaja nevjerojatne smirenosti, sreće, do te mjere da poželiš zagrliti izbezumljenog galeba pored sebe . To vrijedi jedne opekotine, zar ne?
No, to još uvijek nije ona prava strana krivog. Let u valove, treba dugo skupljati hrabrost, za kratkotrajan osjećaj ispunjenosti, sreće, nepobjedivosti. Što poslije? Probati još jednom? Drugi put nikad ne može oživiti onaj osjećaj svjesnog srljanja u nešto toliko prekrasno, a opet toliko nepoznato. I možemo skakati koliko hoćemo, ali ubrzo nestane sva čarolija, i pogled na Sunčeve zrake dok probadaju kapljice vode više ne budi onaj osjećaj ushićenosti, divljenja prema jednostavnoj, a opet veličanstvenoj kreaciji prirode. Javlja se samo osjećaj praznine, i pomisao: „Sve je to već viđeno.“
Ali, što ako sletiš pored osobe zbog koje bi se naglavce bacio niz istu tu liticu, ali bez ijedne kapi vode, koja bi ublažila pad? Što ako te čeka osoba zbog koje bi razmaknuo oceane, pogasio zvijezde na nebu, privukao Mjesec, dao život za jedan osmijeh? I, što ako je ta osoba potpuno kriva za tebe?
Postoje li uopće takve ljubavi, ili je i to, baš kao i sama ljubav, samo ljudska izmišljotina kako bi se nesretne duše postajale još nesretnije jer ne mogu pronaći svoj zadnji dio slagalice, dio koji će upotpuniti sliku savršenstva? Ne znam, ali vjerujem da postoji jer moram vjerovati, inače mogu već sad odustati od života. Ali, nešto puzdano znam. Srodne duše nisu nikakva izmišljotina. Koliko god nerealno, djetinjasto, i u krajnju ruku blesavo zvučalo, istina je. Svatko duša na svijetu ima svoj drugi dio, dio s kojim, kad se konačno ujedine, čini potpuno novi kozmos. Ona osoba o kojoj sve znaš, iako ju ne poznaješ, osoba s kojom dijeliš interese, strasti, čije kretnje vidiš jasno iako nije kraj tebe, čije reakcije možeš predvidjeti, čije strahove razumiješ i znaš ih odagnati, čiji dodir možeš osjetiti... Mogu vas dijeliti kontinenti, ali svemir će se pobrinuti da se vas dvoje prije ili kasnije sretnete. Ali, svemir ne bi bio svemir kad se ne bi malo poigrao. Gotovo bez iznimke vaše savršenstvo ima neku manu, jednako kao što ruža ima trnje, samo kako bi svemir pokazao da savršenstvo, koliko god ga sanjali i priželjkivali, ne postoji. „Mana“ je najčešće...pa...nazovimo to banalna, neuobičajena, iritantna, glupa, postoji milijun različitih naziva, i svaka je od tih milijun karakteristika. A najgora od svih jest što je nepromjenjiva, bez obzira na sve korake koje poduzmemo, okrenemo nebo i zemlju da ju promijenimo, i upravo ta odsutnost bilo kakvog postupka koja bi mogla ukloniti i tu posljednju prepreku izaziva takav osjećaj bespomoćnosti do te mjere da boli i fizički i psihički. I sad se ponovno nalazimo pred beskrajno širokom lepezom mogućnosti: ili je srodna duša Hare Krišna, ili Bantu crnac iz kamene kolibice negdje usred Zimbabvea, ili...ah, tako omiljena tema dežurnih dušebrižnika, ili je dvadeset godina stariji.
I, što sad? Antoine de Saint Exupery je rekao da se samo srcem dobro vidi, jer oči ne mogu vidjeti ono nevidljivo. I srce vidi ono nevidljivo, srce zna da bolja osoba ne postoji, srce zna da ne postoji ispravnija osoba s kojom možeš dijeliti život, ali razum...razum je već druga priča. Razum je onaj neizmjerno naporan glas negdje u bespućima lubanje, koji u nekom trenutku mora ubaciti crv sumnje, koji je u stanju razrušiti i najčvršće temelje, jer, ono u što srce bezuvjetno vjeruje i zna, razum mora preispitivati i dokazivati kako bi stekao neku, samo njemu poznatu i potrebnu sigurnost. I na kraju, neizbježno, i srce počne sumnjati, i srce se lagano prazni, steže se, opterećuje, razum je iscrpljen, kao da se u glavi nalazi crna rupa koja će usisati i najmanji trag bilo kakve razumne primisli, što znači da od rješenja ništa. I sati promišljanja, sjedenja, nadanja, plakanja, lupanja glavom o zid, ne mogu pomoći. A najgora od svih tih stvari je matematika. Tko bi pomislio da bi jedan prokleti, bezvezni, ništavni broj, mogao izazvati takav razdor.
I što da sad jedan jadan, izmoren, mali, bespomoćni um radi? Da li da nastavi kalkulirati i na kraju se dovede do ludila računicama, dopuštati podsvijesti da stalno ubacuje primjedbe koje pojačavaju ionako prejaku svijest o razlici, ili poslati kvragu i svijest i podsvijest, predrasude okoline, neumorni razum i njegove crve, i jednostavno se prepustiti njemu, njegovim rukama, i zaboraviti na broj koji vas razdvaja. Jer, vi ste stvoreni jedno za drugo. Vi poznajete ono drugo bolje od samoga sebe. Vi osjećate kad s njim nešto nije u redu, i prije nego progovori. Vi ste dvije strane istog zrcala.
Ima li u tom slučaju veze ako je on Bantu crnac, ili dvadeset godina stariji? Svi velikani književnosti, filozofije i drugih grana naučavaju da ljubav ne poznaje granice, ni prostorne, ni vremenske. No, očito poznaje one umne, ili je to samo ograničenost ljudskog uma, koji ne zna ne razmišljati, koji se ne zna prepustiti jer to znači izbjeći sigurnom, čvrstom tlu jasnih dokaza i jednostavno vjerovati. Zašto je tako teško vjerovati? Zašto je tek sad postalo teško nastaviti vjerovati da bi sve moglo biti dobro, bez obzira na taj broj? Znači li to da srce počinje puštati? Nadam se da ne. Jer, takva osoba je ono savršeno krivo što svakome treba, i što svatko ima. Stoji ti na putu, neizbježno, jednom je moraš sresti. A onda kad ju sretneš, možeš ju zaobići, možeš ju pregaziti, a možeš ju povesti sa sobom. I nema veće želje od želje da svoje krivo savršenstvo povede sa sobom na ostatak puta, u bilo kojem obliku, makar kao prijatelja. Nekad je samo potreban netko tko nas razumije do kraja, a da pritom ulogu ne igra da li nas kuje u zvijezde ili ne. I opet, kad se sve uzme u obzir, opet je teško napraviti taj posljednji korak: koraknuti prema njemu, uhvatiti ga za ruku i okrenuti se prema ostatku puta. Ne morau vas čak ni dijeliti kontinenti, tisuće kilometara. Najčešće ste udaljeni jedan telefonski poziv. Ali, i to je teško. A zašto, tko to zna? Možda zato što razum neprestano ubacuje brojku u misli? Možda iz čiste zbrkanosti, straha da ćeš nakon dugo vremena otkriti da si zapravo cijelo vrijeme u zabludi, da osjećaji počinju nestajati?
Možda je najbolje prestati odupirati se svemiru i pustiti ga da radi svoj posao. Na kraju krajeva, zato i postoji; više sile još uvijek nisu u ljudskoj nadležnosti. Jednostavno se prepustiti, vjerovati da će na kraju dobro odraditi svoj posao, da će srce na kraju uspjeti pobijediti broj. Ipak je to samo jedan glupi broj.
A moja savršeno kriva osoba? Nadam se da će uskoro shvatiti ovo što se meni petlja po mislima, nadam se da će ovo vidjeti, nasmiješiti se, i onda me uvjeriti da je sva moja briga samo to: običan glupi broj.


- ovo je napisala moja prijateljica Dora... uzela sam joj tekst jer me se istinski dojmio. Savršeno je napisala... Nadam se da će jednog dana onaj kome je to namijenjeno to i pročitati... =)



| komentari (4) | print | # |

utorak, 12.01.2010.

Tragom želje - III. dio

-Maja, mislim da bi bilo dosta zafrkancije.
-U redu, Linda, ali kad je tako drag. – odgovorila sam prijateljici – Onako kada mu kosa upadne u oči pa strese glavom. – sanjarila sam
-Znam da je drag, ali to ne znači da će dopustiti da se tako poigravaš njime. Spusti se na zemlju! Ti si ionako već obećana nekom drugom.
-Ne, nisam. – odgovorila sam mirno, kao da me se ugovorena svadba ne tiče. – Ja sam slobodna dok se tako osjećam i nitko me neće strpati u zlatni kavez.
-Što fali zlatnom kavezu? – Linda je ipak bila tradicionalan duh – Meni je sasvim dobro.
-Kada se nikada nisi zaljubila. – rekla sam olako te riječi. Bilo je poznato da na ljubav gledam ozbiljno i da mi je ona zapravo jedina važna i jako dobro sam znala prepoznati osobu zahvalnu svom ljubljenom, ali ne u potpunosti predana zaljubljenosti
-Molim te, spusti se na zemlju. Ne možeš ti to znati. Uostalom, zaljubljenost je tek prolazna.
-Oh, draga moja, nije! – kliknula sam – Zaljubljenost je vječni osjećaj koji samo dobije dublje značenje i zato se naziva ljubavlju. Kada si zaljubljen sve tajne i muke svijeta ti postanu kristalno jasne, ali spreman si ih zanemariti i gledati na ono lijepo. Imaš nadu i optimizam. Takva je i ljubav. Samo još dublja jer ljubav donosi spokoj i entuzijazam u isto vrijeme.
-Ali, to je toliko suprotno. Kako da to shvatim? – Linda se činila zbunjenom
-Ne znam. Meni je savršeno jasno. – slegnula sam ramenima.
-Krenimo, zakasniti ćemo na primanje.
Prebacila sam pašminu preko ramena i bacila pogled u zrcalo. Primijetila sam srebrni sjaj u svojim očima koji mi se činio tako poznatim i kroz glavu su mi prošla dva imena. Neobična imena. Dora. Petar. Nisam poznavala nikoga tko se tako zvao. Otresla sam misli u trenu, ali nisam si mogla pomoći da ne pomislim da bi oni shvatili moju teoriji o ljubavi. Uopće ne znam zašto. Međutim, morala sam krenuti. Danas sam trebala upoznati navodnog čovjeka svojih snova. Moji roditelji, vlasnici dvora, grofovi od Santorinija su me odavno obećali obitelji iz drugog kraja. Činilo mi se da je Danatonija na kraju svijeta iako je realno gledajući bila udaljena tek dvije tisuće kilometara. Još jedna informacija koju nisam trebala znati. Voljela sam knjige još kao mala i znala sam se potajce zavući u očevu biblioteku i čitati. Upijala sam raznolike činjenice i ideje poput spužve i dolazila do novih spoznaja, drugačijih od svih poznatih. Majci se to nije sviđalo, ali me nije sputavala. Tek poneko upozorenje ili izraz lica. Ništa više. Linda je hodala pored mene dok smo se približavale sjenici. Nevoljko sam se vukla sa već namještenim smiješkom. Nisam odobravala ovo namještanje, ali nisam mogla izbjeći. Nažalost. Mihael je bio moja velika ljubav. Dečko s kojim sam odrastala, s kojim sam se igrala kao mala, prvi put poljubila i koji je skladao pjesme na gitari posvećene meni. Voljela sam ga više od svega. Više od Linde koja mi je bila najbolja prijateljica. Grube riječi, priznajem, ali tako istinite. I sada ću morati odustati od njega i otići sa nekim drugim. Nisam plakala. Suze su značile poraz. Progutala sam svoju bol, zatomila je sa knjigom u ruci i prepustila da se dogodi sa razlogom. Morao je postojati razlog. Ponekad mi se činilo kao da sam daleko ispred svijeta u kojem sam živjela. Daleko ispred dvoraca, kaveza, zidina i primanja. Međutim, ništa drugo nisam poznavala…
Ušla sam u sjenicu, nasmiješena i mirna. Odavno sam naučila kontrolirati emocije i ponašati se kao prava dama bez obzira na situaciju. Predstavili su me mladiću:
-Maja, ovo je Petar. – pogledala sam ga u oči. Tople, smeđe oči. Ime koje mi je prostrujalo mislima prije nego što sam došla. Pogled koji me pribio na zid kao leptira i koji sam poznavala. Samo se nikako nisam mogla sjetiti odakle.
-Drago mi je, Petre. – odzdravila sam
-I meni. – nasmiješio se i poveo me pod ruku nazad prema dnevnoj sobi. – Poznata si mi. – šapnuo je kada smo ostali sami, barem prividno – Samo ne mogu se sjetiti odakle.
-I ti meni. Možda smo se upoznali u snovima. – bila je to odveć romantična i sasvim nemoguća pomisao. Previše pjesnička za moju reputaciju, ali on se samo nasmiješio
-Možda. Svemir je tako i onako maleno mjesto. – shvatio je. I nije me osudio. Ostala sam oduševljena i šokirana. Doveo me do prozora. Pogledala sam van
-Predivno je. – crveni zalazak sunca. – Kad bih barem mogla dotaknuti sunce.
-Pokušaj. – pogled mu je zatitrao znatiželjom – I ja ću. Pruži ruku. – Primio me za ruku i ispružio je prema suncu. Tek moment kasnije stajala sam na okviru prozora zajedno s njim i prepustila se slobodnom padu…

=)



| komentari (0) | print | # |

petak, 08.01.2010.

Tragom želje - II.dio

Nastavak priče... =)

...Šetala sam dvoranom. Prekrasnom dvoranom prepunom ogledala. Moja pomalo narcisoidna narav je objašnjavala lagano oduševljenje zrcalima, odrazima. Nekada mi se čak činilo da svako ogledalo pamti sve osobe koje su se ikada ogledale u ravnoj plohi…
Nemam puno godina. Nisam odrasla, nisam ni zrela. Međutim, prošla sam puno zanimljivih situacija. Ostavljale su trag. Unutarnji, naravno. Iako pažljivi promatrač, kakvih je bilo malo, mogao je uočiti blijede ožiljke na mojim bjeloočnicama. Znam, zvuči stravično bedasto, ako ne i zastrašujuće, ali ja sam ih primjećivala kada bih se pogledala. Svaku sam poznavala. Označavale su moju osobnu patnju, tugu, borbu koju bih prošla i preživjela…
Feniks je mitološko biće koje se samo ponovno stvara iz pepela, ali zapravo, svaki čovjek koji nije odustao i pobjegao od težine života je ta divna vatrena ptica. Samo i feniks pamti svoje živote, skoro pa nevidljivi rezovi na krilima. Kao i ljudi. Neki imaju ožiljke u obliku bora ili sićušnih rupica na licu. Neki imaju ožiljke u obliku napuklog zuba, stare ozljede koja nije nikada u potpunosti zacijelila ili nepravilnosti na usni.
Moje pamćenje je bilo u mojim očima. Plavo-sive boje, prodornog pogleda koji je odražavao briljantnu inteligenciju, skrivenu iza borbe. Borba izvuče iz tebe i najgore i najbolje. I koliko god se ponosiš sobom jer si se obnovio, dio tebe je nepovratno izgubljen. Dio mira, spokoja koji se ponovno javlja samo u nesvjesnom stanju. Dio tebe koji ti toliko nedostaje da i ne shvatiš kada si počeo mrziti prošlost samo jer ti je nemoguće nedostajala i bila nedostižna. Ali uvijek kažem, ne bih mijenjala niti jedan trenutak svog života, čak i da mogu. Dogodilo se sa nekim razlogom. Ponovno nedokučivim. Baš kao i novi počeci iza prividnog kraja knjiga.
Promatrala sam svoj odraz. U dugoj haljini koju nisam ni znala da posjedujem. Sa savršenim smiješkom kao i uvijek i pogledom koji je razdirao i spašavao. Sa onim blijedim brazdama. Raspuštene kose, divlje, sjajne i bujne. Ponosno držanje koje je bilo rezultat godina plesnih tečajeva, ali i unutarnjeg stanja. Zatvorila sam oči na trenutak i prepustila se osjetu dodira. Dotaknula sam hladnu površinu, ali činila se poput prašine s leptirovih krila pod mojim prstima. Pogledala sam. Dvorana je bila u plamenu. Vrući plameni jezičci koji su me na sekundu prepali nisu me mogli doseći. Vatra je bila topla kada sam rukom prošla kroz nju, ali nije me opekla. Dlan je svjetlucao srebrnim sjajem kao i moje oči onog dana. Nastavila sam kročiti dvoranom. Plamen je palucao unaokolo prijeteći, ali nisam se bojala. Gotovo da sam se smijala toj opasnosti koja je vrebala, ali mi nije mogla nauditi. Stigla sam do drugog kraja. Ondje je zrcalo prekrivalo cijeli zid. Odjednom sam osjetila nagli val tjeskobe. Vlastite tjeskobe. I onaj nemir. Plamen se lagano razvukao do krajeva ogledala. I vidjela sam Petrov odraz. Smiješio mi se. Miran. Spokojan. Držao je ruke oko mog struka, ali ja ih nisam osjećala. Okrenula sam se, tražeći te tople, smeđe oči. Nisam ih vidjela. Nisam ga mogla naći, nisam ga mogla osjetiti, nisam ga mogla čuti. Ponovno sam pogledala ogledalo. On je još uvijek bio ondje sa istim izrazom lica. Kao da mi je želio poručiti da će sve biti u redu. Da sam na sigurnom. Ponovno sam dotakla površinu. Odjednom se ona pretvorila u širom otvoren prozor. Petra nije bilo, ni haljine, ni vatre. Zora je objavljivala novi početak, a ja sam stajala na prozorskoj dasci, spremna za skok. Skočila sam. Slobodni pad niz, mislila sam, desetak katova, a onda nježno prizemljenje na srebrni oblak. Ispred mene je bio dvorac. Kao iz bajke. Okružen opkopom i vrtom prepunim bijelim ružama. Moje najdraže cvijeće. Ušla sam u stražnje dvorište dvorca i pronašla dečka koji je svirao gitaru…


Nastavak slijedi... =)))



| komentari (4) | print | # |

četvrtak, 07.01.2010.

Pisala sam, pišem i dalje...

Pozdrav svima...
Nisam zaboravila. Pišem, pišem često i puno, ali sve to su uglavnom duge priče, gotovo pripovjetke, novele koje nemaju bog zna kakav zaplet, ali mi se sviđaju. Ne objavljujem ih jer su predugačke i često sasvim irealne. Baš poput mene :D

Novosti ima kao i uvijek... Najnovija je ona o jednom dečku. Naravno... Evo i nešto o njemu... Kratko, slatko i u obliku dnevnika... Priča je završila, inspiracija je ostala, a sve se baš ovako događalo... Mislim da je romantika kriva što nije potrajalo...

Zeko

Prvi put kada smo se našli nisu svirale fanfare niti je sjalo ponoćno sunce. Večer je bila obična, prohladna. Jedan tipičan četvrtak u studenom. Ušetala sam na Zrinjevac tresući se – što od straha jer nisam pojma imala s kime se zapravo nalazim, što od bijesa jer nisam imala pravi alibi. Dogovor da se nađemo na Zrinjevcu, u mraku, među drvećem, s jako malo ljudi koji bi ondje lunjali u sedam popodne mi se više i nije činio tako dobrom idejom, ali nervoza kao da je nestajala što sam se više približavala dogovorenom mjestu. Sjela sam na klupicu u blizini glazbenog paviljona malo prerano i čekala. Na klupici preko puta moje sjedio je neki dečko. Iskreno rečeno, nisam ga ni pogledala kako se spada. Primijetila sam samo da je sladak i iako mi je na trenutak sinulo da bi to možda mogao biti moj dečko, ignorirala sam ga i petljala po mobitelu. Trenutak kasnije on je ustao, pružio mi ruku oslovivši me imenom…
(05.11.2009.)


***

Pet prokletih izlazaka i ja još uvijek ne znam kako i što on osjeća, jel to radi samo iz čiste zlobe ili još gore iz sažaljenja… Danas se ponovno nalazim s njim, a da i ne znam želim li se naći. Mrzim navike i svoju opsesivnu narav i potrebu da me netko konstantno voli, pazi, mazi. Ah… I još su najavili da neće biti snijega za Božić… Dva tjedna prije Božića. Kakvi će to onda biti praznici? I još danas u kino, a nedjelja je. I naravno da sutra pišem test iz hrvatskog. Bitno da se idem naći s njim…
Nisam kasnila. Film je bio dobar. Držala sam ga za ruku skoro cijelo vrijeme. Zašto? Ne znam. Želim da se nešto dogodi. Ne zato jer mi se on sviđa, nego zato jer imam priliku biti s nekim. Iako poznavajući ga, sumnjam da će se nešto više osim puse u obraz desiti. Već sam u tramvaju, a niti mu ne stojim blizu. Barem je počeo padati snijeg. Nadam se da će se zadržati do Božića. Stigla sam na Črnomerec. Čekao je moj bus sa mnom iako je bilo hladnije nego inače. Zagrlila sam ga. Dotaknuo je moje lice svojim, a onda nježno dotaknuo moje usne svojima. I opet, i opet, i opet. A u pozadini je padao snijeg…
(13.12.2009.)


***

Božić je. Kišni, bljuzgavi, vjetrovit Božić. Više podsjeća na Uskrs. Prošlo je dva tjedna. Čuli smo se jednom. Kratko. Kao da i nije prošlo puno vremena. Njegove riječi su bile isprazne, hladne, obične. Bez reakcije na pitanje hoćemo li se vidjeti. Povrijedilo me to iako ni sama nisam sigurna koliko mi je bitan. Bilo je kratko, slatko i tako prolazno. Ne znam zašto nije moglo biti ništa više. Možda sam previše očekivala, bila previše očajna. Možda nije bio za mene. Možda mu se nisam svidjela dovoljno. Možda su samo okolnosti bile takve. Moj prvi spoj na slijepo. Moj prvi poljubac. Romantika je bila previše naglašena da bi bilo stvarno. Možda jednostavno zato nije funkcioniralo. Barem je lijepa uspomena… Crno bijela ili u boji…
(25.12.2009.)


***

Nova godina, nova odluka… Odustajem. Po prvi put u svom sedamnaestogodišnjem životu dižem ruke od jedne osobe. Jer očito, njemu nije stalo. Baš poput onog užasno glupog filma koji sam iz ko zna koje dosade pogledala i usput bacila 30 kuna. Nema veze… Moram priznati, zapravo zahvaliti dotičnom stvorenju na nekoliko stvari. Prvo to što me naučio da kad se ljubim s nekim moram bit opuštena i ne misliti i kad već ne znam kaj radim pustiti onog tko zna (ili bar tako misli). I hvala mu na prvom poljupcu za pamćenje. Obično cure pamte prvi put kao nešto grozno, neromantično i ljigavo, ali s njim je bilo jednostavno, nježno i pod snijegom. Nadalje želim mu zahvaliti na tome što mi je pokazao kakvi dečki nisu za mene. Neodlučni, ne baš odviše brižni i pomalo pretihi. Nije to za mene… Samo, moraš probati da bih znao…
Još uvijek ne vjerujem da sam rekla dosta. Pomalo mi je žao. Nije tu bilo kemije, nije tu bilo vatrometa. Bilo je malčice leptirića i treme, ali čini mi se da je to samo moja zaljubljiva priroda učinila svoje. Hvala mu na svemu. Na strahu, na frustracijama, na očaju, na sreći, na dvojbama. Na greškama se uči, a ovo i nije bila velika greška. Ovo je bio pokušaj. Hvala na pokušaju. Hvala na prilici. Hvala kaj me izvukao iz kolotečine u koju sam upala. Bez brige, znam da je za njega ona prava iza ugla… Kao i uvijek.
(05.01.2010.)


Pusa svima...



| komentari (2) | print | # |

ponedjeljak, 24.08.2009.

Tragom želje - I. dio

Tragom želje

Ponekad mi se čini da sam drugačija od ostatka svijeta. Ne radi se tu o zrelosti ili o iskustvu. Ne radi se čak ni o ljudima koji me okružuju. Svi su oni posebni, iskreni, inteligentni, ali spadaju u ovaj svijet. Nekada imam osjećaj da ja ne spadam. Kao da sam ovdje došla u pogrešnom avionu, s pogrešnim kovčegom ideja, entuzijazma. Entuzijazma koji posjeduju rijetki. Bojim se da doista ne spadam ovdje. Da sam trebala biti negdje drugdje… Ali ovo je jedino što imam. Jedino što poznajem…

*

Sjedila sam u sobi na krevetu i čitala. Knjige su mi oduvijek bile zaštita i sigurna luka. Bježala sam u taj nestvarni, izmišljeni svijet svaki put kada bih osjetila da mi postaje preteško, da pokušavam pobjeći, a ne suočiti se. Više od svega, bojala sam se poraza. Ponos me znao jako koštati, ali nisam odustajala od njega. A suze, suze koje bi slijedile kada bih shvatila da me život guši, bile su najgori oblik poraza. Gotovo nikada nisam plakala. Nisam si to mogla dopustiti. Odnosno, nisam si to htjela dopustiti. Zato sam se skrivala iza tona pažljivo istipkanih i uvezenih stranica papira koje su pričale o svjetovima. Oni su mi se činili daleko pristupačnijima i bližima nego što je ovaj u kojem se svakog dana budim. Daleki, savršeni svjetovi sunca, kiše, zvijezda, noći, snova, ljubavi, sreće, tuge… Svjetovi prvenstveno sretnih završetaka. Međutim, uvijek me mučila misao da je svaki kraj novi početak. Ako je završetak bio dobar, što je onda sa početkom? Hoće li i on biti tako dobar? Što će se desiti u sljedećem poglavlju? Poglavlju koje nije napisano, koje nastaje u mašti dobrog, pažljivog čitatelja. Ili zapravo bolje rečeno nemarnog čitatelja, nezadovoljnog marginama stranica i koricama knjige. Ja sam jedna od tih, drugo spomenutih. Imam potrebu komunicirati s likovima, razmišljati o njihovim postupcima i do te mjere se uživjeti u djelo da pokušam nastaviti priču i kada zaklopim knjigu. Znam kraj, znam priču, ali želim vidjeti što ima dalje. Uvijek se pomalo rastužim na završetke, koliko god oni bili sretni ili nesretni, jer želim dalje. Kad bih barem mogla ući u neku knjigu, prošetati tim svjetovima i zaviriti što ima dalje. Nakon posljednje točke…
Upravo sam uronila u svijet „Lavova Al'rassana“. Gotovo da sam mogla osjetiti vreli, suhi zrak pustinje, pijesak koji ulazi u svaku poru kože i osjetiti hrđavi miris krvi u zraku. I čarolija pisane riječi ponovno je uspijevala. Zaboravila sam da sam se posvađala sa svojim jedinim, najboljim prijateljem u životu. Da sam otvorila davnu ranu i ponovno je probola nožem uspomena. Sada to nije bilo važno. Sve o čemu sam mogla misliti bile su riječi koje su se prelijevale i opisivale mjesto koje nije postojalo, ljude koji su bili samo izraz mašte… I moj spas. Na trenutke bih zatvorila knjigu i prepustila se razmišljanju kuda će me odvesti daljnji tijek radnje. Hoće li doista biti onako kako zamišljam ili će se pojaviti još nešto, zasad nedokučivo mom neistančanom umu?
Iz misli me prenula tiha zvonjava mobitela. Odahnula sam kada sam čula Dorin glas s druge strane:
- Hej mala. – rekla je mirno i nježno, kao da je znala da nešto ne štima, da me treba smiriti
- Ej. Kako si?
- Dobro. Da čujem, kaj se desilo?
- Zašto pitaš? – kao da me ne poznaje.
- Lutko, zezaš me, zar ne? Znam da si se negdje ukopala s knjigom kao i obično nakon frke i da si sad već mirnija, ali meni nikada nisi znala lagati.
- Posvađali smo se. – rekla sam odustajući od daljnje rasprave. Ponovno su navrle suze na moje oči, ali nisam si dopustila da mi glas drhti. Poraz nije bio opcija. Ne opet.
- To nisi morala niti spomenuti. Mene zanima što je bilo? – tvrdoglavo nije odustajala, a već sam se ponadala da sam je se riješila.
- Kaj misliš? Taman kada sam počela disati, opet me počeo gušiti. Oprosti zbog metafora, ali stvarno se tako osjećam.
- Ljubavi… Znači, opet koma… – ona nije znala, nisam joj mogla reći. Nisam smjela zapravo. A toliko puta sam poželjela. Samo da me utješi na trenutak, da imam nekog na svojoj strani. Međutim, ona je osjećala. Ne znam ni sama koji razlog je dala mojem narušenom stanju, ali pomagala mi je koliko je mogla. Bilo mi je toliko drago što imam tako nevjerojatno inteligentnu prijateljicu.
- Da… - zastala sam i bacila pogled na ogledalo. Moje oči su na trenutak bljesnule srebrnastim odsjajem, a niz lice se skotrljala pravilna plava suza. Pomaknula sam se sa svjetla, osupnuta neobičnim osjećajem nemira. Nemira koji nije imao apsolutno nikakve veze sa svađom.
- Jesi li dobro? Maja? Pričaj sa mnom…
- Dobro sam, tu sam. Oprosti, neka slutnja… - njoj sam to mogla reći. Točno tim, književnim riječima koje kao da su išetale iz starih stranica i ušle u moje misli i rječnik. Nije izustila ni riječ, čekala je da joj pojasnim. – Bacila sam pogled na ogledalo i nešto srebrno je zasjalo u mojim očima i ustreperila sam. Ne mogu bolje objasniti.
- Razumijem te. Ne brini se. Pomanjkanje svjetla, a uzdrmana si poprilično zbog Petra. Uostalom, ogledala i jesu presvučena srebrom da bi se dobio jasan odraz. Smiri se. – ona me nije osuđivala zbog prevelike mašte i potpunih gluposti oko kojih sam se brinula. Samo bi me nježno spustila na zemlju.
- Da, vjerojatno si u pravu. Mala, kaj da radim? Popravi me, molim te.
- Ne znam kako. Ni sebe ne mogu popraviti. Kako ću onda tebe? Maja, do sada je sve bilo dobro…
- Znam. Vrijeme me izliječilo. Stvarno sam mislila da sam preboljela. – više nisam mogla skrivati suze. Boljelo me, istom snagom kao i prije godinu dana.
- Isplači se. Biti će bolje, možda. Vidjeti ćeš.
- Nadam se… - rekla sam u jecajući
Sljedećih sat vremena sam sjedila na podu svoje sobe s telefonskom slušalicom na čijem je drugom kraju bila Dora, u potpunoj tišini. Nas dvije nekada nismo razgovarale. Samo bismo bile ondje jedna za drugu. Za dugih melankoličnih noći, prepune ideja kako pomoći jedna drugoj, ali jako dobro znajući da ona druga neće prihvatiti. Napokon me majka zazvala da dođem večerati i morala sam prekinuti. Doru ću vidjeti sutra, znam, ali spustivši slušalicu prožela me jeza i unijela ponovno nemir u moje srce…

*

Morala sam ostati budna do pola dva po ponoći. Padali su perzeidi, zvijezde padalice koje su se vidjele iz moje kuće. Čekala sam ih zbog jednostavnog praznovjerja da će ti se ispuniti želja koju zaželiš kada padne zvijezda. Nikada do večeras nisam osjetila toliku potrebu zaželjeti nešto i imati nadu da će se ostvariti. Gotovo sam zaspala na prozoru promatrajući nebeski svod. Poneki oblak bi narušio nepreglednu pučinu neba i dao joj ogradu. Ali već u sljedećem trenutku, zid bi se pomaknuo i nastavio ploviti dalje. Moja bol je polako bljedila. On trenutno nije bio ovdje i to je zasada bilo dovoljno da se sastavim. Barem privremeno. Uskoro će postati sve gore. Znam da se moram suočiti sa prošlosti, ponovno. Iskreno, pomalo sam ljuta na konstantno prčkanje po onom što se dogodilo. Bilo mi se teško pomiriti sa situacijom, ali puževim koracima sam uspjela. I sada ponovno ispočetka. Ne mogu to prolaziti još jednom. Nehumano je. Ponovno se boriti sa duhovima. Unutarnjim, nepobjedivim duhovima koje samo ja vidim, osjećam. Ne. Trebam želju. Očajno je trebam.
Ugledala sam kako pada, ostavljajući pravilan srebrni trag posred tamnog neba. Zaželjela sam. Samo jednom. Ušla sam u sobu, navukla zavjesu i zavukla se pod pokrivač. Nisam htjela više gledati. Došla bih u napast da zaželim protuželju i neutraliziram ovu prvu. Samo jedna jedina zvijezda je dovoljna. Zaspala sam tek nekoliko sekundi kasnije, mirna. Odluka koju sam donijela kosila se sa mojim uobičajenim razmišljanjem, ali činila se odveć ispravnom da bih je propustila. Zaželjela sam nestati iz njegova života, zauvijek…



| komentari (5) | print | # |

utorak, 18.08.2009.

Whole the world is stage and men and woman nearly players...

Priprema, pozor, sad! Buka dvorane, svjetla, reflektori, pozornica. Zastor se diže. Stojim. Sama. Svijet je pozornica. Pljesak. Zaglušuje. Čekam. Trenutak. Euforija preplavljuje moje srce i ponovno osjećam ljubav. Otvaram oči i vidim ih. Osjećam priču u kojoj sam. Lik me ispunio i postao ja. Dio mene. Obuzeo me. Struji mi žilama do vrhova prstiju. Priča tek sada ima smisla. Izgovaram rečenice. Tiho, tiše. Glasno, glasnije. Muk. Tako kontrastan onoj buci od malo prije. Jedan pogled. Jedan korak. Osvojila sam ih. Očarala.
Ova će priča imati u njihovim glavama biti sasvim drugačija. Sasvim neobičnija. Možda neću biti samo fatalna žena. Možda će postojati još jedna priča iza mene. Najsličnija njihovoj stvarnosti. Možda sam nesretnica. Možda sam nježna i krhka biljka iza maske ponosa. Možda sam samo žena. Na njima je da odluče. Ja sam samo objekt radnje. Marioneta. Što god da kažem može biti ili točno ili krivo, ovisno o interpretaciji publike. Zato se i ne zamaram što oni misle. I sama sam nekada publika. I stvaram vlastitu sliku igre na pozornici. Igre koju inspirira život. Ili je život inspiriran igrom? Ne bih znala…
U svakom slučaju, lik je samo lik sve dok je na papiru. Kada uđe u mene i stopi se sa mnom postaje trodimenzionalan i stvaran. Tada nije samo lik. Tada je šapat s usana i pogled prema drugom, tek nastalom pogledu koji je također, nedavno bio samo lik…
Moj monolog staje. Dolazi lik. Drugi lik. Tijelo. Počinje novi paragraf priče. Velikim, putenim, cjelovitim slovom. Što će sada publika reći? Hoće li se nasmijati i zamisliti neki nemogući rasplet, ili će se rastužiti i utopiti se u tajanstvenom zapletu? A kraj? Kraj je uvijek iznenađenje. No kako znati da je to kraj? Postoji li još nešto kasnije?
Nijedna priča nema kraj. Ako ste maštoviti. Ako ste zadovoljni prividnim završetkom, stati ćete na njemu i živjeti trenutak. Međutim, čak ni tada nije kraj. Možda u nečijoj mašti ste baš vi, zadovoljni i jednostavni, glavni akteri još jedne beskrajne bajke…
Smiješim se. Gotovo je. Poklanjam se. Zastor se spušta i opet se čuje ona buka i škripanje stolaca i poneki uzvik oduševljenja ili razočarenja. Silazim s pozornice. I tek tada počinje prava priča…


Žurila sam kratkim, ali žustrim koracima niz dugo šetalište uz Zrinjevac. Gotovo sam trčala iako je to bilo poprilično nemoguće u petama od 12 centimetara i kratkoj haljinici sa šeširom širokog oboda na glavi. Moram priznati, nešto na meni je pomalo podsjećalo na dame iz doba Merlin Monroe, ali nisam marila. Kasnila sam po običaju. A ovaj put baš nisam smjela zakasniti. Tako nepraktična navika. Napokon sam stigla. Tek nekoliko minuta ranije. Dovoljno da zapalim cigaretu. Pomalo sam lovila dah paleći još jednu nepraktičnu naviku. A nazivaju me praktičnom djevojkom. Uvijek su nagrađeni tek prolaznim osmijehom.
Sjela sam na stepenice ispred ulaza. Skinula sam šešir i zagladila ravnu plavu svjetlucavu kosu koja se slijevala niz moja ramena, leđa. Začula se tiha škripa vrata. Otpuhnula sam još jedan dim. Sjena se nadvila nadamnom. Podigla sam pogled i ugledala ispruženu ruku. Prihvatila sam je. Vrata su se otvorila i đentlmen me propustio unutra. Uspela sam se dugim, glatkim stepeništem lagano se pridržavajući za rukohvat. Osjetila sam pogled koji se dizao od mojih nogu u visokim petama, lepršavog ruba haljine, do kose koja je lelujala u ritmu mog hoda. Uz smiješak i napučene usne sam se okrenula i zastala. Dovoljno da primijeti moje rame s kojeg je skliznula naramenica i tek mrvicu predubok dekolte. Bila bi laž kad bih rekla da ne uživam u tuđim pogledima. Niti najmanje me ne zanima što tko misli o tome.
Ušla sam u dvoranu. Nije bilo osobe koja se nije okrenula i pažljivo me promotrila. Nasmiješila sam se i prešavši samopouzdanim koracima preko dvorane, smjestila se na slobodno mjesto. Pratilac me tek tiho predstavio. Nije niti morao. Činilo mi se kao da o meni svi prisutni znaju i više nego što je bilo potrebno. U tom trenutku se začulo kucanje na vratima i bučni ulet. Da, ovo se učinilo poznatim. On je zalupio vratima i tiho se ispričao spominjući zakašnjeli bus, prijateljicu, budilicu. Nisam baš obraćala pažnju. Zabavljala sam se promatrajući njegovu neposlušnu kosu i nemarno zakopčanu košulju koja je otkrivala sasvim dovoljno. Tek tada me primijetio. Zastao je, iznenađen, gotovo šokiran. Ustala sam i zagrlila ga. Dugo se nismo vidjeli. Preko telefona nije isto…
Moj đentlmen je prekinuo situaciju rekavši da sam nova. I da me odmah uključuje u priču. Zamijenila sam najpoznatiju fatalnu djevojku grupe samo jednim dolaskom. Talent je bio neopoziv. Slegnula sam ramenima na odluku i okrenula mu se. Bio je njena slaba točka. Ništa čudno. Njegov stil, šarm, izgled su naprosto zarobljavali cure. Međutim, on ju nije ni pogledao. Promatrao je mene. Najbolju prijateljicu koju nije vidio mjesecima i koja se samo pojavila. Drugačija. Posebnija. Stvarnija. Poput ružnog pačeta koje je postalo labud…
Pripreme su trajale satima i danima i tjednima i mjesecima. Napor je povremeno bio neizdrživ. Glavna uloga je bila moja. Glavna uloga je bila njegova. Samo smo na pozornici bili par. Iza kulisa je postojala sasvim druga priča. Neostvariva ljubav. Nepremostiv problem, nerješiva zagonetka. Dovoljno da se osjećaš kao meduza na obali…

Tako je nastala moja ljubav prema pozornici. Tamo sam ja priča i sve je moguće. Poljubiti ga je moguće. Biti starleta i zavodnica je ostvarivo i ružnom pačetu. Osjetiti pobjedu nad protivnicom je moguće. Nemoguće je samo živjeti priču pozornice. On je bio s njom. Znala sam to odavno. Promijenila sam ono loše, borila sam se i izgubila. Povlačim se tek do nove priče. Možda tada pozornica postane stvarnost...



| komentari (4) | print | # |

Dugo nisam apsolutno ništa napisala... Mislim da bi bilo vrijeme da sve vratim...

Pozdrav! Žao mi je što me dugo nije bilo... Ove godine sam prošla poprilično neobičnih situacija i raznolikih trenutaka i jednostavno zbog škole, društva, ostalog nisam imala ni vremena ni snage pisati. Naravno, inspiracija je trajala s vremena na vrijeme, ali nedovoljno dugo da nastavim ovdje pisati. Vratila sam se... Nedostajalo mi je pisanje i objavljivanje. Nadam se da će netko naići... Nadam se... =)))

Pozdrav svima!



| komentari (0) | print | # |

četvrtak, 26.02.2009.

I'm singing in the rain somewhere over the rainbow! =)))

Napokon je zasjalo sunce... Zaista nisam mogla dočekati! Stojim na stanici i upijam UV zračenje zubatog sunca... Ah, odmah mi je bilo bolje... Kao da sam se ponovno zaljubila! Joj, koji sam ja romantik... :D
Volim sunce i proljeće i visibabe pod onim ostacima snijega kojih još uvijek ima kod mene...
Prije svega, volim uživati u ljepoti. Ljepoti dana, ljepoti trenutka =)

Image and video hosting by TinyPic

Znate ono kad se sunčeve zrake probijaju guste oblake, tamne najčešće i onda onako u tragovima obasjavaju nebo? Obožavam to. Tak je optimistično i slobodno i donosi nadu. Nadu koje nikada nema previše. Nadu da je svijet lijep, da život ima smisla, da je ljepota posvuda ako samo zastanemo na sekundu... =)
Poslala mi je prijateljica jedan predobar tekst o propuštanju ljepote:

Jedne hladne siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu došao je čovjek te počeo svirati violinu
Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina njih na putu do posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinist je dobio svoj prvi dolar - neka žena samo je pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo, pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje pružio mu je dječak od tri godine. Njegova majka ga je požurivala ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violinista. Dječak je nastavio hodati, stalno se okrećući.
Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez iznimke, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo šestero ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 dolara.
Nitko nije primijetio kada je prestao svirati. Nitko nije pljeskao, niti je bilo kakvog priznanja i pažnje.
Nitko nije znao da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih.
Svirao je na violini vrijednoj tri i pol milijuna dolara.
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku je stajalo stotinu dolara.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Hoćemo li uočiti ljepotu? Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika na svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari propuštamo?

Image and video hosting by TinyPic

Ajmo stat na sekundu i slušat glazbu... barem onu u glavi... =))) Zaplesat čak...=)

Image and video hosting by TinyPic

Fly me to the moon
Let me sing among those stars
Let me see what spring is like
On jupiter and mars

In other words, hold my hand
In other words, baby kiss me

Fill my heart with song
Let me sing for ever more
You are all I long for
All I worship and adore

In other words, please be true
In other words, I love you!

(ova je trenutno u mojoj.. =D)
Idem upravo sada uživati u zvijezdama i noćnim svjetlima zagreba... =)
PUSAAAAA!!!!!!!!!



| komentari (6) | print | # |

utorak, 27.01.2009.

Wherever you go, Whatever you do, I'll be right here waiting for you...

"I took for granted all the times
That I thought would last some how
I hear the laughter and I taste the tears
But I can't get near you now..."


Sate sam provodila za kompom u nadi da će naići...
No nije...
Blokana sam...
Zauvijek.
Protjerana iz njegovog računala... Iz njegova srca...
Kao da nikada nisam tamo pripadala.
A ja njega ne mogu protjerati
Nemam otkuda, kad ga on posjeduje...
Kasni je sat...
Ja još uvijek čekam, nadam se...
Znam da neće doći...
Čekat ću još neko vrijeme, a zatim idem...
Negdje drugdje...
Gdje će svijetliti naranđasto svjetlo msn prozorčića...
Za mene...
Odjednom, zablinka nešto iz kutka...
Njegovo ime...
Tu je...
Osmijeh na mom licu...
Nedostajao mi je...
Javlja se, pozdravlja, odlazi kako je i došao...
Oči mi se pune suzama...
Nisam zaboravljena...
Sada valjda mogu krenuti dalje...
Srce je na mjestu...
Sad znam da će ga čuvati...
Čujemo se...
Gasim komp i idem...


"Oh can you see it baby
You've got me goin crazy"


Srce je kod tebe, odavno, ljubavi moja...
Volim te.
Volim tvoje osmjehe i zbunjenost.
Volim kad se spleteš.
Volim kad šarmiraš sve okolo.
Volim kad me zagrliš.
Volim kad mi se javiš.
Volim kad mi kažeš da ostanem još malo.
I ostanem...
Iako već ne mogu gledati, iako nisam spavala noćima, ostajem...
Žao mi je što to moram reći, ali dio mene će te uvijek ovako voljeti...
Neću odustati od tebe.
Nikako!
Samo moram ne pokazivati koliko te zapravo volim...
Smanjiti malo žar...
Smiriti se i odglumiti kao obićno.
Prijateljicu...
Volim te bez obzira na sve.
Vjeruj mi.
Čuvat ću te.
Kao oči u glavi...
Opet pada snijeg.
Pahulje me hlade.
Moja odluka je sve čvršća.
Sakriti emocije, zatomiti osjećaje, smognuti snagu, prikriti uzdrmalo srce.
Uspijet ću...
Prijatelju.
To si bio, to jesi, to ćeš biti...


"Whatever it takes,
or how my heart breaks,
I will be right here waiting for you..."





| komentari (15) | print | # |

srijeda, 14.01.2009.

Vidim dobro u ljudima, zašto je to loše?

Potaknuta mnoštvom blogova na koje sam naletjela u nekoliko proteklih dana, moram postaviti nekoliko pitanja...
Odrasla sam ( i još uvijek odrastam) u uvjerenju da su ljudi dobri. Znam da postoje zlobnici koji ti pokušavaju napakostiti, ljubomorne duše, nesretnici bez vlastita života, ali i za njih vjerujem da postoji nada. Da će se popraviti.
Onda odjednom dođem u ovaj virtualni svijet tuđih mišljenja i naletavam na rečenice koje me bole; na razočaranja i napade da su ljudi ovce koje samo hodaju bez razmišljanja, ili još bolje na žalopojke o vlastitoj ili tuđuj zlobi.
Ne razumijem...
Zaista mislim da svatko od nas ima dobrotu u sebi. Da su ljubmorni samo željni pažnje, da su pakosnici samo željni topline... Nije mi jasno zašto se onda netko ufa da je čisto zlo koje samo može napakostiti?
Pa zar si ikada pokušao biti drugačiji?
Takvi kažu da dobrota ne donosi ništa dobro, dapače da sami sebe šikaniramo u pokušajima popravka.
Samo malo, zašto se onda ja tako ne osjećam?
Zar sam jedina budala koja vjeruje da dobro postoji, da je ono jedini ispravan put?
Jer tako mi se čini...
Ne kažem da nisam bila razočarana u ljude niti da mi se nisu događale ružne stvari. Pretrpjela sam puno maltretiranja, suza, psihičkih povreda, izdaje, ali ni tada nisam prestala vidjeti ono lijepo u drugima.
Zašto je svima lakše vidjeti loše?
Takvo je postalo društvo. Traže mane drugih umjesto da istaknu vrline, bolje od sebe potkopavaju često i neistinama samo da bi se oni istaknuli.
Pa kako možete?!
Trebalo bi vam biti drago što postoji netko bolji, netko od koga možete učiti tako da i vi jednog dana postanete uzor!
Ako netko ima sreće u ljubavi, pa zar je teško biti sretan zbog njega?
Ja sam narcisoidna i stvarno poprilično okrenuta sebi, ali iskreno se veselim zbog drugih. Ne smetaju mi parovi iako sam sama, ne smeta mi tuđa sreća, pa hvala nebesima da je bar netko sretan!!!
Naivna?
Možda...
Ali zasigurno sam iskrena. Smatram da ne postoji argument koji će me razuvjeriti, ali ako ga netko ima, slobodno.
Želim pokušati razumjeti. Jel tako teško vidjeti dobro? Biti dobar?

Pozdrav svima i pusa!!! =))



| komentari (4) | print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se