-Maja, mislim da bi bilo dosta zafrkancije.
-U redu, Linda, ali kad je tako drag. – odgovorila sam prijateljici – Onako kada mu kosa upadne u oči pa strese glavom. – sanjarila sam
-Znam da je drag, ali to ne znači da će dopustiti da se tako poigravaš njime. Spusti se na zemlju! Ti si ionako već obećana nekom drugom.
-Ne, nisam. – odgovorila sam mirno, kao da me se ugovorena svadba ne tiče. – Ja sam slobodna dok se tako osjećam i nitko me neće strpati u zlatni kavez.
-Što fali zlatnom kavezu? – Linda je ipak bila tradicionalan duh – Meni je sasvim dobro.
-Kada se nikada nisi zaljubila. – rekla sam olako te riječi. Bilo je poznato da na ljubav gledam ozbiljno i da mi je ona zapravo jedina važna i jako dobro sam znala prepoznati osobu zahvalnu svom ljubljenom, ali ne u potpunosti predana zaljubljenosti
-Molim te, spusti se na zemlju. Ne možeš ti to znati. Uostalom, zaljubljenost je tek prolazna.
-Oh, draga moja, nije! – kliknula sam – Zaljubljenost je vječni osjećaj koji samo dobije dublje značenje i zato se naziva ljubavlju. Kada si zaljubljen sve tajne i muke svijeta ti postanu kristalno jasne, ali spreman si ih zanemariti i gledati na ono lijepo. Imaš nadu i optimizam. Takva je i ljubav. Samo još dublja jer ljubav donosi spokoj i entuzijazam u isto vrijeme.
-Ali, to je toliko suprotno. Kako da to shvatim? – Linda se činila zbunjenom
-Ne znam. Meni je savršeno jasno. – slegnula sam ramenima.
-Krenimo, zakasniti ćemo na primanje.
Prebacila sam pašminu preko ramena i bacila pogled u zrcalo. Primijetila sam srebrni sjaj u svojim očima koji mi se činio tako poznatim i kroz glavu su mi prošla dva imena. Neobična imena. Dora. Petar. Nisam poznavala nikoga tko se tako zvao. Otresla sam misli u trenu, ali nisam si mogla pomoći da ne pomislim da bi oni shvatili moju teoriji o ljubavi. Uopće ne znam zašto. Međutim, morala sam krenuti. Danas sam trebala upoznati navodnog čovjeka svojih snova. Moji roditelji, vlasnici dvora, grofovi od Santorinija su me odavno obećali obitelji iz drugog kraja. Činilo mi se da je Danatonija na kraju svijeta iako je realno gledajući bila udaljena tek dvije tisuće kilometara. Još jedna informacija koju nisam trebala znati. Voljela sam knjige još kao mala i znala sam se potajce zavući u očevu biblioteku i čitati. Upijala sam raznolike činjenice i ideje poput spužve i dolazila do novih spoznaja, drugačijih od svih poznatih. Majci se to nije sviđalo, ali me nije sputavala. Tek poneko upozorenje ili izraz lica. Ništa više. Linda je hodala pored mene dok smo se približavale sjenici. Nevoljko sam se vukla sa već namještenim smiješkom. Nisam odobravala ovo namještanje, ali nisam mogla izbjeći. Nažalost. Mihael je bio moja velika ljubav. Dečko s kojim sam odrastala, s kojim sam se igrala kao mala, prvi put poljubila i koji je skladao pjesme na gitari posvećene meni. Voljela sam ga više od svega. Više od Linde koja mi je bila najbolja prijateljica. Grube riječi, priznajem, ali tako istinite. I sada ću morati odustati od njega i otići sa nekim drugim. Nisam plakala. Suze su značile poraz. Progutala sam svoju bol, zatomila je sa knjigom u ruci i prepustila da se dogodi sa razlogom. Morao je postojati razlog. Ponekad mi se činilo kao da sam daleko ispred svijeta u kojem sam živjela. Daleko ispred dvoraca, kaveza, zidina i primanja. Međutim, ništa drugo nisam poznavala…
Ušla sam u sjenicu, nasmiješena i mirna. Odavno sam naučila kontrolirati emocije i ponašati se kao prava dama bez obzira na situaciju. Predstavili su me mladiću:
-Maja, ovo je Petar. – pogledala sam ga u oči. Tople, smeđe oči. Ime koje mi je prostrujalo mislima prije nego što sam došla. Pogled koji me pribio na zid kao leptira i koji sam poznavala. Samo se nikako nisam mogla sjetiti odakle.
-Drago mi je, Petre. – odzdravila sam
-I meni. – nasmiješio se i poveo me pod ruku nazad prema dnevnoj sobi. – Poznata si mi. – šapnuo je kada smo ostali sami, barem prividno – Samo ne mogu se sjetiti odakle.
-I ti meni. Možda smo se upoznali u snovima. – bila je to odveć romantična i sasvim nemoguća pomisao. Previše pjesnička za moju reputaciju, ali on se samo nasmiješio
-Možda. Svemir je tako i onako maleno mjesto. – shvatio je. I nije me osudio. Ostala sam oduševljena i šokirana. Doveo me do prozora. Pogledala sam van
-Predivno je. – crveni zalazak sunca. – Kad bih barem mogla dotaknuti sunce.
-Pokušaj. – pogled mu je zatitrao znatiželjom – I ja ću. Pruži ruku. – Primio me za ruku i ispružio je prema suncu. Tek moment kasnije stajala sam na okviru prozora zajedno s njim i prepustila se slobodnom padu…
=)
Post je objavljen 12.01.2010. u 19:23 sati.