Nastavak priče... =)
...Šetala sam dvoranom. Prekrasnom dvoranom prepunom ogledala. Moja pomalo narcisoidna narav je objašnjavala lagano oduševljenje zrcalima, odrazima. Nekada mi se čak činilo da svako ogledalo pamti sve osobe koje su se ikada ogledale u ravnoj plohi…
Nemam puno godina. Nisam odrasla, nisam ni zrela. Međutim, prošla sam puno zanimljivih situacija. Ostavljale su trag. Unutarnji, naravno. Iako pažljivi promatrač, kakvih je bilo malo, mogao je uočiti blijede ožiljke na mojim bjeloočnicama. Znam, zvuči stravično bedasto, ako ne i zastrašujuće, ali ja sam ih primjećivala kada bih se pogledala. Svaku sam poznavala. Označavale su moju osobnu patnju, tugu, borbu koju bih prošla i preživjela…
Feniks je mitološko biće koje se samo ponovno stvara iz pepela, ali zapravo, svaki čovjek koji nije odustao i pobjegao od težine života je ta divna vatrena ptica. Samo i feniks pamti svoje živote, skoro pa nevidljivi rezovi na krilima. Kao i ljudi. Neki imaju ožiljke u obliku bora ili sićušnih rupica na licu. Neki imaju ožiljke u obliku napuklog zuba, stare ozljede koja nije nikada u potpunosti zacijelila ili nepravilnosti na usni.
Moje pamćenje je bilo u mojim očima. Plavo-sive boje, prodornog pogleda koji je odražavao briljantnu inteligenciju, skrivenu iza borbe. Borba izvuče iz tebe i najgore i najbolje. I koliko god se ponosiš sobom jer si se obnovio, dio tebe je nepovratno izgubljen. Dio mira, spokoja koji se ponovno javlja samo u nesvjesnom stanju. Dio tebe koji ti toliko nedostaje da i ne shvatiš kada si počeo mrziti prošlost samo jer ti je nemoguće nedostajala i bila nedostižna. Ali uvijek kažem, ne bih mijenjala niti jedan trenutak svog života, čak i da mogu. Dogodilo se sa nekim razlogom. Ponovno nedokučivim. Baš kao i novi počeci iza prividnog kraja knjiga.
Promatrala sam svoj odraz. U dugoj haljini koju nisam ni znala da posjedujem. Sa savršenim smiješkom kao i uvijek i pogledom koji je razdirao i spašavao. Sa onim blijedim brazdama. Raspuštene kose, divlje, sjajne i bujne. Ponosno držanje koje je bilo rezultat godina plesnih tečajeva, ali i unutarnjeg stanja. Zatvorila sam oči na trenutak i prepustila se osjetu dodira. Dotaknula sam hladnu površinu, ali činila se poput prašine s leptirovih krila pod mojim prstima. Pogledala sam. Dvorana je bila u plamenu. Vrući plameni jezičci koji su me na sekundu prepali nisu me mogli doseći. Vatra je bila topla kada sam rukom prošla kroz nju, ali nije me opekla. Dlan je svjetlucao srebrnim sjajem kao i moje oči onog dana. Nastavila sam kročiti dvoranom. Plamen je palucao unaokolo prijeteći, ali nisam se bojala. Gotovo da sam se smijala toj opasnosti koja je vrebala, ali mi nije mogla nauditi. Stigla sam do drugog kraja. Ondje je zrcalo prekrivalo cijeli zid. Odjednom sam osjetila nagli val tjeskobe. Vlastite tjeskobe. I onaj nemir. Plamen se lagano razvukao do krajeva ogledala. I vidjela sam Petrov odraz. Smiješio mi se. Miran. Spokojan. Držao je ruke oko mog struka, ali ja ih nisam osjećala. Okrenula sam se, tražeći te tople, smeđe oči. Nisam ih vidjela. Nisam ga mogla naći, nisam ga mogla osjetiti, nisam ga mogla čuti. Ponovno sam pogledala ogledalo. On je još uvijek bio ondje sa istim izrazom lica. Kao da mi je želio poručiti da će sve biti u redu. Da sam na sigurnom. Ponovno sam dotakla površinu. Odjednom se ona pretvorila u širom otvoren prozor. Petra nije bilo, ni haljine, ni vatre. Zora je objavljivala novi početak, a ja sam stajala na prozorskoj dasci, spremna za skok. Skočila sam. Slobodni pad niz, mislila sam, desetak katova, a onda nježno prizemljenje na srebrni oblak. Ispred mene je bio dvorac. Kao iz bajke. Okružen opkopom i vrtom prepunim bijelim ružama. Moje najdraže cvijeće. Ušla sam u stražnje dvorište dvorca i pronašla dečka koji je svirao gitaru…
Nastavak slijedi... =)))
Post je objavljen 08.01.2010. u 23:37 sati.