Kabina zauzeta čekanjem

utorak, 16.01.2007.

Memoarist

Sinkron teror tremora,
spori doktor emeritus,
oko njega mir se mora
prazniti u tinitus.

Zato srce mirno prede,
zreli doktor emeritus,
suh noćari da prevede
proljeća u plodan gnus.

Krepko krpa memoare,
vedri doktor emeritus,
kratke suknje, budoare,
rasprave uz špiritus.

Revidira razgovore,
resko zvone, ko Anschluss
pred dverima rane zore,
stari doktor emeritus.

Proboden od sretne sjete
ne mari za angelus,
ni za rat, a ni za dijete,
predan doktor emeritus.

Ni za sunce koje rije
vruću bit u zemljin nus,
pod žaruljom materije
mrtvi doktor emeritus.
- 00:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

Postoji nešto što se događa između pjesama

NA MORU BEZ JEDRA. . .

Na moru bez jedra, bez vesla, bez broda,
postajem svoj jauk, valovlje i pjena,
površina mora, kakva grozna mrena!
Disati il' znati? – pitala me voda.

Disati il' znati? – ja vodu sam pit'o,
na moru bez jedra, bez vesla i vode,
u pustoši vječnog gustiša slobode
mislio sam za se da sam ono skrito.

Drskoga po zvanju, odnijela me voda;
pokupio nisam poruku u boci
na kojoj bje natpis: „Tvoji stari oci;
pomorcu bez jedra, bez vesla i broda.“


U KRŠU

Pucaju šavovi, otpadaju prnje,
i zmijske kože po kozjim stazama,
i garig, i sitno smljeveno zrnje
pomodnog krša u lirskim spazmama.

Jazbina poskoka, zemljaku idol,
noževa kora od zmijskih koža,
u krtome žilju otrov, taj midrol,
grglja trenutke u vršak noža.

Oblake jeca šetač ujedeni,
bure su jarke slutnje tišina,
a ponad vreve, sniju zavijeni
u kozje staze – bozi planina.


DAVNA SLAVA

Trbuhom na zemlji, brnistra je sjena,
gorak okus biljke što sjeća na Boga.
Miris kasnog ljeta, šutljivih ekloga,
jednostavna narav vječnog Diogena.

Eto jedan korak, za njime i drugi,
koračanje mutno i neznatne stope,
pa to nije mudrac, trajni sin Sinope,
da nije sa Krete, koraci su dugi?

Nitko, samo nitko, huk vjetra u travi.
Trbuhom na zemlji, vjetar jako puše,
zagrljen s planinom bez uma i duše,
usahloga vijenca na klonuloj glavi.


BROD, RETROSPEKTIVA

Obrasto u alge, posin Posejdonov,
čeka neku struju da ublaži tijelo
zaokrenut trupom ko gurnuto zvono
čeka, biva milo jeguljama jelo.

Posin Posejdona, nosilac ideje,
eto prva broda, bespućima luta,
uzaludan spomen na sve Prometeje
ipak biva samo onaj koji pluta.

Slamaju se vesla, vjetar jedra kida,
Haribde i Scile ostvaruju ralje,
trajan trup se trese pred izumom sidra –
svijet je to što staje, a brod mora dalje.
- 16:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.12.2006.

Nemoć Misli

Jedan se odjek zauvijek vraća,
odjek praznina, jecaj tišine,
misli su poput kopriva, drača,
bobe što puknu od svoje težine.

Već jedna klica sto novih rađa,
ne padnu dalje od uzaluda;
sanjati Pticu – bila bi krađa –
pronijeti klicu do najdaljeg spruda.

Misli su ništa do borci arena
čiji se vrisak o zide vraća,
o zide ljepote i zide plača.

Nečujan odjek, tribina snena
o kojoj Sudba palčeve vrti,
uglavnom dolje: "Jača si, smrti."
- 19:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2006.

Dunji (nikakvom lišću ili granju)

quince

Siva dunjo crno-bijelog svijeta,
šepurice iz prpošne krošnje,
svilen je vjetar i pun konfeta
on ljušti omot zrele ti nošnje.

Prelakim krokom skakuče zima
i mrsi mrazom vihornu krošnju.
Boba suhoće mukom se klima,
truseć sa sebe posljednju nošnju.

To bješe dunja, voće slaboće,
trpka ko duša u krošnji bića
što tkaju je vjetri, i tka voće,
krošnja od idile, forum lišća.

Zapušta se lišće, a tek granje
jer dunja i vjetri stablu daju
smisao i ljepost, svetost sjaju,
sve preostalo je – postojanje.

Pokojni plode injasta svijeta
paze na te stakalca te zime,
da uz svilen kraj idućeg ljeta
opet blista samo tvoje ime.

- 00:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 13.12.2006.

Igra

.....

Zaigrajmo na skrivača,
gledaj – duša mi se mreška,
šapnut ću ti gdje ću biti:
Sakrit ću se iza smiješka.

Igrat ćemo na skrivača
zato brzo pokrij oči,
da isplačem sve što imam,
čekaj kratko, tada pođi.

Okreni se, probaj naći
mjesto gdje sam dušu skrio,
nećeš, vjeruj, duboko je,
tu sam te zaboravio.

A ti traži poljupcima,
riječju slatkom kao frula,
nećeš naći mjesto, vjeruj,
a šapnuh ti, nisi čula.
- 23:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 05.12.2006.

Razočaranom Sanjaru

Nick Drake

Od mora si tražio smisao,
a smisao je more.
Još dok si disao,
tako je bilo,
jadni, mrtvi stvore.
Sad je posve čitko,
tvog života bilo
rastvorilo je jedan val
i nestalo, britko,
optočilo neki žal.
U izrezbarenoj noći,
zgasle su tvoje oči.

Od neba si tražio smisao,
a smisao je nebo.
Jednom si kisao,
sada si blato,
i promočeno rebro
tvoje mrtve nade
udomilo je hrušta.
Slijep kukac ne zna
kolika bjehu tvoja usta,
ni kojoj se vječnoj rijeci
tvoja zadnja suza spušta.

Zgasle su tvoje,
odveć tvoje oči,
davno zgasle
i tijelo ti prerasle:
u svjetlosti noći
jedna iskra čuva oceane,
sa neba bdije
na lađe neznane –
preživjevši udes vjeđa
sanjarima čuva leđa.

Od mora oni traže smisao
i od noćnog neba,
a iskra tvog oka
iz odsjaja vode
i s vrha slobode,
njihov pogled vreba.
I sve dok ijedan
od njih joj se divi,
tvoja će iskra
da živi.
- 23:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.11.2006.

Pjesma Kukca U Jantaru

bug

Kakav ovo život uvaljan u smolu
curi mi kroz krila zgužvana pod tlakom?
Ponirem u vječnost i smiješim se bolu,
drugo i ne mogu pod stežućom zamkom.

Ostavljen u mulju da nadživim mora
što dolaze proći, kao sajamišta.
Svaki čas je ponoć i svaki tren zora
jer vječnost i smola odjeljuju ništa.

A onda trenutkom život nepoznati
u ponoć i zoru moj zatvor razluči,
otkine od ničeg, kao da me vrati
ponovo u vrijeme i nosi me kući.

Ublistan pod svjetlom, neprimjetan znamen
u sivome nizu razmrvljenih stijena,
uviđam polako – ja sam sada kamen,
znači to je život, ta zlokobna mijena.

Tu prolaze bijela ulaštena bića,
ne odveć velika, vidim im kroz oči,
ali neka sila bez silnog pokrića
srlja im u pogled i čini ih moćnim.

Ponoći i zore zaista su jedno,
pod bjelinom svjetla kao da su ništa
sve dok ova bića pomiču se vrijedno,
dolaze i idu, poput sajamišta.

Slutim da ne znaju kakve muke more
ovaj nježni kamen, ovog kukca lomna,
ne ćute – bjelinu zarobit će more
jer Priroda sve je i ona je kobna.

Evo mračne zore i crvene noći,
buja opet sajam nekog oceana,
mulj stire bjelinu i otkida oči –
život je sva mijena, vječnost stoji sama.

Kakav ovo život uvaljan u smolu
curi mi kroz krila zgužvana pod tlakom?
Ponirem u vječnost i smiješim se bolu,
drugo i ne mogu pod stežućom zamkom.
- 20:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2006.

Pjesma o Meni

Čitav život idem, crtam svoje lice,
nisam neki crtač pa i nemam volje,
zbog lijenosti možda vjerujem u bolje;
govorim o prolasku, a zamećem klice.

I ponekad plačem, u šutnji i grozi,
želim da me sudba spoji baš sa svima,
al' ona je uska, skliska, puna dima,
čini me da kažem: "Ta, kuju je bozi."

Ali sam ju krojim, razlog sam samoće,
jer baš uvijek želim biti sve sa svima,
ukrast svaku ljubav ma gdje god je ima –
tako dobra želja posta želja zloće.

Ne volim baš ljude, previše su nagla
nepoželjna mijena naravi mog uma,
oni vide stabla i govore – šuma,
a ja vidim šumu i govorim stabla.

Čine mi se strani dok ovako gledam,
ali svijet se vrti, dan postaje noć,
po ljubav idućoj i bivša će doć,
katkad su mi bliski i sav im se predam.

A tada ih volim, želim piti s njima,
jedinstvo tad želim, razmišljanja čvor,
i sjetim se tada kako bijedan stvor
bivam dok se želim vinut iznad dima.

Vraćam se samoći, u grozu svog pakla,
tamo zna bit lijepo bez opterećenja,
tamo imam granice, ne prekoračenja,
bezgraničan krik od krvi i stakla.

Iz njega se rađa šutljiva riječ stiha,
dok idem kroz život, njime bojam lice,
govorim o prolasku, a zamećem klice,
jedno sam sa sobom neću biti nikad!
- 16:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2006.

Epilog za Kockara (koji je nadživio sebe samoga)

kockar

Orobi i otjeraj svoja otkrića,
doći će sigurno druga.
Prepiši na smrt ček bez pokrića,
pred nosom ti se ruga.

Kada se uvrijediš, kad bude ti dosta,
brazde kad zarežu ti lice,
leđa okreni, konačno zaostaj
i stani si sučelice.

Vidiš izvjesnost, neki život strašno dug,
od ukrasnih trenutaka, i od dima,
jedan isuviše precijenjen dug –
vrijeme gdje nečega ima.

Na vjetru što gasne njišeš se sam,
čelična pogleda k'o i prije,
a lice te izdaje, boli sram,
kocka tvoja nikad bila nije.

Oči će te zapeć, od dima, od sjaja,
vrati se svojoj smrti.
Pusti sad dugove, primi se kraja,
još jednom rulet zavrti!
- 21:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2006.

Plima Sutona iliti Maelstrom izmišlja gluposti iliti Nikad tješnje

zašto sam uvijek protiv svega. . . to je nadasve zanimljivo pitanje. . . mogu li biti za nešto? mogu dok ne promislim o tome, onda sam općenito protiv toga. . . idem negdje otići i ne misliti, o bilo čemu, samo hodati i možda upijati one suhe oblake nalik šljivama. . . oni se barem opiru vjetru, možda zato što su iznad njega, a ljudi ne mogu nadići vjetar. . . i tako, okrenimo se kako vjetar puše, da nam ne nosi prašinu u lice, a ta prašina. . . čemu to? mrvi nam oči suzama, kapaljka. . . kako? biti protiv vjetra, ali i svega ostalog, ili protiv svega ostalog osim vjetra; jer vjetar u leđa je povoljan. . . teško je živjeti sa vjetrom u prsa, sporo i plačno. . . uglavnom, sada idem negdje, odšetat ću daleko, daleko, što dalje od svega, i pokušat zaboraviti i ciljeve i početak, živjeti put. . . ili možda neću, sad sam i protiv toga. . . tisuću cinika raspravlja u mojoj glavi, a posljednji od njih sa cinizmom gleda na cinizam . . . on pobjeđuje, ali ja ostajem protiv. . . spajam ne i da u "ne da mi se" i stvarno - ne znam na ništa odgovoriti. . . kad upalim glazbu osjećam snažne pulsacije negdje u dubokim, natrpanim spiljama svog uma, osjećam sadržaj kojeg ne mogu dozvati, svoj skriveni život koji će me jednom ozljediti, otvoriti prolaz rođenju koje sijedi. . . ne nadam se rođenju, ne mislim da je prije bilo bolje, sada je o.k. . . ne bunim se, samo sam protiv, nemam vjere za pobunu, ne i da još su uvijek u "ne da mi se". . . jednom ću biti za nešto, i tada možda barem moje tjeme poviri iznad vjetra da ukaže ostatku mog bića na neslućenu moć bezpogovornog idealizma. . . do tada me se od vjetra neće čuti, pisat ću, govorit ću šutnju. . . ne ljutim se, samo sam protiv, uvijek protiv, protiv, protiv, protiv, protiv. . . mudrost je u suzdržanosti, kaže se, a eksplozije u meni ne mogu tjerati svladavanje. . . vikat ću, vrištati, ne znam ništa, ali ću se boriti bez borbe, buniti bez pobune. . . bio sam optimist, jednom, dok su žute kruške savijale svojom težinom i sivilo neba, optimist? koja glupa riječ, polarna klasifikacija, to ne postoji. . . opet sam protiv. . . sada je voće puno truleži. . . protiv. . . ne mogu više čekati, moram ići

nisam otišao, protiv sam odlazaka - općenito. . . a nužni su, toliko nužni da nitko ne bi smio biti protiv njih. . . sada razmišljam o trokutima, tako savršena tijela, samo što nisu tijela. . . a bila bi tako savršena tijela da su tijela, ali nisu tijela. . . zašto trokuti nisu tijela? zašto ih se uvijek mora usrati piramidalnošću ili glupim prizmama? ne, trokuti moraju biti tijela i mi ćemo ih obilaziti, oni se mijenjati, a mi ćemo ostajati isti. . . u jednom trenutku, samo jednom savršeno odmjerenom trenutku, trokuti za nas neće postojati. . . nestati će iz vidokruga. . . zato su trokuti toliko savršena tijela, traže od nas savršenstvo promatranja. . . a mi ne znamo promatrati, mi smo općenito dobri u ostavljanju tragova, ili zatrpavanju vlastitih govana, zatim u postavljanju križeva na brežuljke. . . ali ne znamo promatrati, da znamo vratili bismo se katkad i počistili za sobom. . . gadim se sam sebi zato što sam, prvo trodimenzionalan, drugo čovjek, treće upravo ovaj čovjek, samoprozvani maelstrom ili "koji je njemu kurac". . . ne znam odgovor na to temeljno pitanje, ne znam koji je meni kurac, i oprostite mi zbog toga, pada mi napamet da ponovno otiđem negdje, pokušam naučiti prolaziti, živjeti put kako rekoh, ali ne. . . ne da mi se. . . možda napišem pjesmu, eh da barem postoji jedna jedina inspiracija, binarno stanje, da i ne inspiracija, ali ne, mora u stvarnosti postojati beskonačna složenost inspiracije koja mi ne da mira u trenucima samoće, ali i beskrajne prolaznosti spram drugih, odnosno u društvo koje se samozabavlja vlastitim mislima riječima poput šutnje. . . među mrtvim ljudima, mrtvi maelstrom

govorim o sebi u trećem licu kao tomislav merčep. . . idiot sam, ah idiot. . . i to ne knez miškin, on mi je drag, nego idiot, nemil i nedrag. . . no, dobro je, to je dobro. . . naravno da je dobro, moram biti protiv toga da je to loše. . .
i ovo nije tužno što sada govorim, ne smije biti tužno, mislim kad bi bilo tužno onda bi valjalo proplakati cijeli život. . . a plakati znači trčati uz vjetar. . . znamo da je čovjek samo produžetak prirode, isto kao ruka čovjeka koji izvršava samoubojstvo. . . ali zar valja zato plakati, zar se valja ubiti? možda i valja, sigurno valja, ubiti se je prava stvar ako ste zagrijani za to. . . ali nisam zagrijan, niti ću ikad biti, previše toga želim vidjeti. . . ovo je samo ispovijed jednog razmišljanja, posve plitkog, možda pomalo pjesničkog, rječitog razmišljanja, a svi znamo da su rječita razmišljanja - promišljena. . . promišljenost rađa neiskrenost, koliko se god trudio ne mogu iscijediti istinu iz tamnih kutaka svog bića, onih koje ponekad stimuliram glazbom ili sanjarenjem. . . ovo možda progovara jedno popodne u kojem je osjećaj ništavnosti spram svega što vidim kroz prozor, i osjećaj ništavnosti spram samog prozora, prerastao poticajno rezimiranje. . .

čitao sam sinoć Leopardija, koji je kurac tom čovjeku? on je sjedio i plakao, jecao za jučer i jecao za sutra. . . sjedio je između idealiziranog jučer i neizvjesnog sutra, gutajući jecaje sadašnjosti. . . on se samo okrenuo prema vjetru, zasjeo i pustio da mu puše u lice. . . bojao se svega, bio je izgubljen, nije vidio od suza, pat-poezija čovjeka u postojanju, patnička poezija. . . bojao se i beskonačnosti, poistovjećivao ju je sa dosadom. . . sve protuživotno utjelovilo se u tom bolećivom pjesniku, besposličaru, čovjeku preopterećenom pitanjima bez odgovora i odgovorima bez pitanja, lošem metaforičaru i glupom romantiku koji pjeva sebe. . . čovjeku koji odustaje, utjelovljenju implodirajuće strane čovjeka, pjesniku koji se urušio u sebe. . . prvo sam ga popljuvao, da bih ga sad pohvalio kao utjelovljenje svih ideala naše popodnevne samoće. . . on je prikaz jedne strane čovjeka koju katkad, u većoj ili manjoj mjeri, svi osjećamo. . . čitao sam sinoć Leopardija, dugo sam čitao tu lošu, oduženu i besmislenu poeziju, i uživao sam u njoj - i eto me sada, tu sam, sam, popodne, sjećam se kako sam sinoć pročitao nekoliko Leopardijevih pjesama. . . pjesnik tišine, uzaluda šutnje, ionako se NIŠTA ne može čuti. . . NIŠTA!!!. . . uzalud je govoriti, a ipak govori, viče svojim muklim stihovima. . . pjesnik apsurda, nadljudske tišine, kada sve stvari šute. . . stvari koje i inače ne bi govorile u njegovim ušima, u njegovim očima šute. . . u osjetilima čovjeka sve je velika šutnja, a poezija je iskra te šutnje. . . vjerujem Leopardiju, velikom apsurdistu, snažnim, dosadnim stihovima koji sami sebe potkopavaju. . . Leopardi je znao da je bolja prošla tuga nego sadašnja, a njegova je poezija prošla tuga i vječna tuga, sa daškom prošlosti poput daška cimeta na zabranjenom voću - zato Leopardi liječi dušu, uza sve njegove očite slabosti. . . sve je varka, sve je varka, sve je varka, a ipak ju živimo znajući to, znajući u dubini duše da je sve varka, da je dubina varka i da je duša varka - - - sve, sve da je varka. . . sve je DRAGA varka, a život je skidanje slojeva sa nade. . . zahvalio bih Leopardiju na ovome, a sada ću pokušati ići

čitao sam i Kavafisa sinoć, tog čovjeka ispred svog vremena, velikog modernista na tradicionalan način, velikog tradicionalistu na moderan način. . . kako je govorio o sadašnjosti, uvijek o sadašnjosti, a pričao je prošlost. . . to je veliki čovjek, snažni čovjek, žilavi pjesnik na čelu naroda. . . vizija snage, antipod Leopardiju uzaluda. . . i on pjeva o skorom kraju, i on je pesimist - ali nije rezigniran, on kriči, viče, koliko mu god to šutnja dopušta, vječni muk naroda. . . on zaziva barbare kojih više nema, barbare koji su oduvijek rješavali situaciju, rušili da bi gradili, on zna za Političkog Reformatora koji će besmislene reforme svoje napustiti sa naplatom u džepu, on zna za skori kraj povijesti. . . on zna da je priroda jaka, da je blještav sjaj sličan dimu, i da ljudske vrijednosti ničemu ne vrijede. . . on sve to zna, a ipak se bori - za čovjeka. . . on putuje u Itaku, nadu u bolje sutra, ali na tom putu on Živi, on proživljava, radi i gradi, on gradi svoju Itaku, koja mu neće ništa pružiti osim zadovoljstva života iza njega. . . on ne sjedi kao Leopardi okrenut u lice vjetru, on djeluje. . . hvala ti, Kavafisu, na obnovljenoj snazi
poezija me oduvijek jačala, te male riječi razmještene na pravi način u dugačke stupce stihova tako su opojno na mene djelovale, na neki ambis u meni, oduvijek su iznova punile životi ispod leda. . . ulazio bih zapetljan u čvor, poezija bi me odmrsila, ulazio bih razmršen, poezija bi me mrsila. . . uvijek je bila tu, u zaklopljenim knjigama koje poput tajni kriju tek nizove slova što se sijeku u moje shvaćanje, u moj osjet. . . tko zna, možda nema poezije u zaklopljenoj knjizi, možda je ona sama poezija. . . secirao sam stranicu po stranicu dok su mi oči i rasle i sklapale se uz svjetlost svijeće ranojutarnjih sati. . . živio sam kroz poeziju i ona je kroz mene živjela

kad sam počinjao sjećam se čitati stihove nisam znao za magičnu moć koju čovjek može utkati u te simboličke konstrukcije, kakav one svijet mogu pobuditi, neviđen dotada, uvijek novi, uvijek neviđen svijet. . . jedna Pjesma vrijedi kao i sve ostale zajedno, u tome je moć poezije - pjesma je poput čovjeka, njegova simbolička slika. . .

Stvar
jest kao i stvor
sa tvari ugovor.


uistinu, okružen sam tolikim bićima i u svima njima pohranjen je dio mene, zašto ova stolna žarulja nije upaljena? ni zvučnici, ne ispunjaju svrhu, slušam mozarta, 40. simfonija, kako samo neki ljudi mogu donijeti na zemlju dio svoga raja. . . vrijeme, ne vjerujem mu, previše me je puta prevarilo. . . 10 minuta novog dana, a ja samo čekam doživjeti jedan dan koji neće biti mjerna jedinica vremena. . . dan bez vremena, to ću zvati danom. . . odredišta dana je noć, odredište noći je dan - a koje je moje odredište? zašto se poistovjećujem sa danom i noći kada sam i dan i noć, i sve ostalo, svaki stvor - sa tvari ugovor. . .

u predvečerje načinje
sebe kao činjenicu
sebe kao svojstvo
nečija načinjenica
sumnja u samoopstojstvo


u ovaj zaton od sutona utičem svoju kasononoćnu zastavu, mjesec je večeras ispred oblaka, a u malom kolutu oko njega lebdi dan. . . ne znam, ne sjećam se, ali vidio sam mjesec kada sam zaključavao kuću kao posljednji i najmlađi njezin gost. . . tko zna, možda se mnogo od mene očekuje, mnogo i od sebe očekujem, a što je to očekivati? dođe mi da provjerim u rječnik. . . sjećam se samo da tamo nikad ničeg pametnog nije bilo. . . očekivati ne znači slutiti, znači gaziti slutnju, očekivati znači stremiti bez djelovanja, čekanje je život i život se svodi na čekanje. . . volio bih da pušim samo zbog onog trenutka kada se opušak baci na pod i ugazi, samo zbog tog trenutka pušio bih desetljećima, nije bitno. . . ne znam zašto se moderni pušači odvikavaju od te navike, od gaženja opuška, jedine čari pušenja. . . tu vidim nekakve namjere, a je li očekivanje namjera? ne, očekivanje je odjeljeno od namjere svojom tupom vjerojatnošću, ono je najtanji dio sjene pred svitanje, ono što želimo prekriti ručnikom, naše umjetno zubalo u upalo popodne kada ga na brzinu stavljamo i trčimo otvoriti vrata, okrhnuta čaša kojom režemo poljubac. . .

sada me čeka sedlo, krevet i prijatno carstvo jorgana, pokrivača i sjećanja na prošle sne. . . sni se kriju u dubini mene i baš u najveće svjesno mrtvilo oni izađu i ne daju mi da ih zapamtim, možda zapišem, oni se pokazuju ponekad i okrutni su u svojoj tvrdokornosti da se ne tumače. . . sjećam se sada tek glupavih detalja: svetionika bez tornja, tronogog psa i nekih žena što su prodavale knedle. . . no kad u oceanu posteljine zaklopim oči čekajući novi san, stari me prostrijeli svojom oštrinom kao jučerašnjica ili kao maloprije. . . upravo kao maloprije, tako cijeli moj život, najdavniji sni iz djetinjstva kada je francuski kostur iz bubimira žonglirao mnome, ili kada sam vodio svoju prvu vojsku moravši ubiti najboljeg prijatelja, svim tim snovima. . . a tada sam plakao. . . nekih se sjećam i sada, ipak, mnogi su zauvijek zapečaćeni u onim intimnim trenucima svijesti koji svoju ispovijest ne mogu i nikako neće tražiti u svijetu izvan mog ludila. . .

usne upale u poljubac, u zadnjih nekoliko godina ljubio sam toliko puta, toliko usana, toliko mnogo, "do tebe majko jošte ih nitko poljubio nije" - jednu majku zamijenili su deseci žena, i prohujali, a poljubac je ostao visjeti u romantičnom prostoru svemira, u kojem tisuće duša ne mogu naći smiraja, bježe svim brzinama u sve smjerove da bi konačno svoje počivalište našli između usana, bljedila obraza, ruža, među isprepletenim bjelkastim jezicima što pokušavaju Poljubac. . . a njega nema, postoje samo sline i uzajamno dahtanje, lizanje, licakanje, grickanje, tvrdokorno bičevanje jezika i blagi liz preko napućenosti donje usne koja poput zrele borovnice puca u novonastalu privlačnost. . . oh da, ali to je zbog sebe, zbog struja koju tada izažimamo jer inače - poljupca nema. . . možda, ako smo sretni, onih nekoliko puta kada smo iskreno poljubili majku, možda je to bio Poljubac. . . ali, inače, sve su to neke prodike jezika koje se u svijetu stalne prolaznosti čine tako izvještačenima na nekoj klupi, pod nekim suncem ili u krevetu. . . blještavo ulično svjetilo rasipa mozak, kroz ovu utvaru od prozora. . . sad shvaćam - noć se ne vidi, a ipak su tu sve naznake da je noć; možda je tako i s poljupcem, ali nije slina naznaka, nije stenjanje strasti naznaka, postoji neka naznaka poljupca koja blista jače od sviju ostalih, bit poljupca. . . želim ju okusiti, mijesiti u rukama, želim oblikovati tu naznaku u vlastiti poljubac i njime podariti sve žene svijeta. . . ali zašto u međuvremenu umirem?

neću prevariti, to nikada ne bih napravio. . . prevara je crna mrlja na crnoj podlozi, ništa, ništa ne znači, ali svijest da je tu mrlja, ta ogromna svijest da je tu mrlja mada iste boje kao i stolnjak, ta svijest tare zimzeleno granje i crta oči svemu nalik licu. . . a da ipak prevarim, kao što jesam, kao što jesam - što bi onda bilo? kako bih skrio i inače skrivenu mrlju, možda se ta supstanca odaje mirisom? tko će pomirisati baš tu, na to mjesto. . . ne, nikada neću prevariti, to nikada ne bih napravio. . . pravda, dovodimo u pitanje sve u svezi s pravdom, a pravdu nikada. . . pravda je jedna, velika, postojana, staložena monomanka koja u sebi izgara zarobljena u osrednje izvedene kamene nabore svoje haljine. . . ne, nije tu u pitanju bio nikakav michelangelo, samo pravda, pravda i opet pravda. . . a nema je, tako zasad gledam kroz prozor, možda kad se malo osvrnem iza prozora, u ovo gdje jesam, shvatim - pravda, ona mi ne treba. . . ta šporka gospođica kamenih manira

i opet se pitam, jesmo li mi životinje? zašto zauzdajemo svoju djecu? zašto lakiramo kožu? pitam se različita pitanja. . . prvo pitanje? prvo pitanje, da, prvo pitanje. . . možda nas je upravo ono odijelilo od životinje - čovjek, biće koje pita. . . a sad, prvo pitanje, je li bilo upućeno samom sebi ili drugomu? samom sebi, kažem, kao i sva ostala pitanja - jedina pitanja. . . da, pitanje je bilo prije pisma, prije vatre i govora, pitanje vazda pitanje - i jedino pravo - ono upućeno sebi samom. . . ne možemo formulirati to pitanje, ali znamo da je tu jer ponekad plačemo, katakad se smijemo, a ponekad nas i boli trbuh toliko tiho da bi jecali ili se požalili - a ne smijemo. . .

nema dubine, samo tijesni ocean sa svojim valovitim pješćanim dnima. . . gdje je tu dubina? kad bacimo kamen on će se strmoglavo vinuti prema dnu, prema kraju naše dubine, tu tonu teretnjaci i silaze leševi albatrosa. . . ne, to nije dubina, odbijam to zvati dubinom. . . postoji jedna beskonačnost u nama, beskonačna koliko je i plitka, beskonačna koliko je i duboka, kroz nju kamen će vječno padati, albatrosi trunuti u padu. . . iz takve dubine ponekad poput isijavanja čestica iz crne rupe oslobodi se koja iskrena riječ ili neki sjetan, nepromišljen pogled, a ako se sve stvari poklope, možda tu riječ, taj pogled netko i osjeti. . . samo tako možete naslutiti u daljini horizonta ove ničije beskonačnosti blagu naznaku kopna koje izmiče, možete tiho oćutiti mene. . .

uperen prema svemiru, trunem. . . pod velikim znakom čekaonice na koji se katkad osvrnemo i nazovemo ga životom, ah taj znak čekaonice katkad se čini kao Naš znak, upravo naš, a kadikad je tako tuđi, neprijazan i mrzimo ga. . . mrzimo taj znak ponekad, najčešće kroz budna samotna popodneva, upravo tada mrzimo taj znak. . . a onda se okrenemo na drugu stranu, zavrtimo neki vergl i ritmički pomičemo noge, translatiramo se i rotiramo, onako, ljudski. . . sve je to upražnjeno u prostor, upereno prema svemiru, sve je to toliko božansko koliko i ljudsko, ponekad očajno i beznačajno, ponekad planinski izričajno. . . a samo pogled struji, i kad zaklopimo oči, bez treptanja pogledi bi ozljedili svemir - naše beskonačne duše mogu ozljediti svemir, područje svog opstoja; ionako smo stvoreni za samouništenje, nosimo tu klicu u sebi kao nijedno drugo živo biće, i ona mora niknuti kad naiđe na pravo, idealno proljeće. . . savršen kraj jedne epohe pogleda, koliko god samouvjereni bili istina je, možda smo ipak preopteretili svemir. . . ili mi se to samo čini, bilo kako bilo, sam sebi upravo preopterećujem svemir pitanjima bez upitnika i povicima s trotočjem. . .

prigovaram ti, majko, oče, prijatelju. . . prigovaram ti, prirodo. . . ulažem prigovor u ovoj parnici, ovom paranju. . . prigovaram sebi u bradu, prigovaram svojoj bradi, glas mi se dubi, bore također, više ne prigovaram - gunđam. . . gunđam ti, sine, unuče, unučice, pokojna ženo, majko i oče. . . gunđam bogu i svim svetima, gunđam sam sebe i sam sebi gunđam. . . upadam, tonem u sama sebe, kratkim šiljkom pogleda ubada me jedina smrt. . . više ne gunđam, ne iznenađuje me to što sam posve jednako nečujan

jesen, jesen nije prozna tema, ona je prozaična taman koliko i transformacija sunca u zubato. . . ali zašto onda svi počinjemo svoj tekst u jesen nagomilavati u čopore koji vrebaju na krhke, iskidane stihove, zašto su sva velika djela začeta u jesen. . . jesen na nas nešto isijava, promjenu, najveću promjenu, jesen je život u malom. . . svi smo proživjeli proljeće, rađanje, ali smrt, toliko smrti koliko nosi jesen, međa zime i proljeća, nismo ni svjesni odživljavanja tolikih smrti. . . jesen je logičan slijed događaja, iz života u smrt, ona je ono čekanje koje će nas nadživjeti. . . okrajak kruha, korica od koje boli zub, siromaštvo duha, sve je to jesen i ona se akumulira u nama, a mi poput hidrocentrala svaki jesenji pljusak potenciramo u energiju našeg koračanja kroz nesvjesno, možda u neke pljuske vremenu ili bezvremensku dosadu isparavanja dana. . . tako se osjećamo u jesen kada su ljubice mrtve, kada se daljine ne daju naslutiti od tolikih sivila što se masno ublistavaju pod orošenim suncem. . . a kad padne jesenja noć, tada treptaji u lišću dobivaju onu nijansu koju zovemo životom, i kojoj se klanjamo, tada mjesec, okrugliji no ikad, a ipak tako nepravilan, isijava dan u obijestan žuti krak oko svoje osi, nalik noćnoj duzi ili plamenu nekog neshvatljivog isijavanja. . . tada smrt živi i ona se igra, pleše, zamara sa svakonoćnim problemima i biva među nama, ponekad, tijekom neke noćne šetnje, i mi sa njom zaplešemo u ritmu hladnoće koja se spušta niz naše zidove, naša rebra, da bi svoj put okončala pri vršcima naše nakostriješene kože. . . u ritmu hladnoće, harmoniji vjetra koji nas pljuskama prije nesvjesti hoće osvijestiti, a ne možemo mu to dozvoliti, tu su udarci duše u materiju obasjani mjesečinom, tu je neka tajna, zamišljena dvojnost postojanja u nakrivljenom, pravilnom liku stabla na kojem vise tek malobrojni, skrhani listovi. . . oni se spuštaju, šušte i šapuću u naše uši pjesmu što poput bisernog kalupa ulazi u ritam hladnoće, to je jesen. . . vrijeme kada se na naša orošena tijela spušta dan, odredište noći, vrijeme prehlade i očiju crvenih od naleta vjetra. . . nešto sijeva nebom u jesen, to su možda treptaji nekog bića što nas obasjava, odslikava i dovršava, ili možda munje što živu smrt katkada transformiraju u mrtav život smeđeg, sada plavog jesenjeg dana. . . jesen je otvorena rana na godini, vrijeme kada priroda samu sebe ugađa za kasnije natprirodne podvige, a baš tada, u vremenu ranjivosti, najveće ideje u glavama umrlih prolaznika nalaze svoju pretvorbu u stvarnost kroz obuzete, blatnjave puteljke jeseni. . .

tješnje ne može biti. . . kad čovjek neviđen desetljećima iz svoje rupe iskoči, zaplete se o neko granje i pokunjen vrati se u rupu. . . tako to biva i tako to jest. . . čini mi se da bih mogao slobodno odteturati negdje nizvodno, linijom manjeg otpora do ništavila, tamo bih zaklapao nepostojeće oči i zadihano razgovarao s mjesecom. . . on se vidi izvan ništavila, kroz obruč narisanih kulisa ovih zjenica, a ovdje nema mjesečine. . . tako živimo i tako padamo. . . potegnuti ću, za promjenu, jednu crtu između ovdje i nigdje, i ta će ravna crta odjeljivati tuđi svijet od tuđega. . . dva tuđa svijeta bolja su no jedan, i tako vući crte između sebe i ničega, ovdje i nigdje, velik broj crta povući i uvećati broj tuđinstava. . . što manja tuđina biva, to ju je lakše upoznati - eto, tako upoznajmo svijet. . . a ne suludim skokovima, kada smo godinama hvatali dah za jedan poluplahi izlet u nepoznato i kad nam je sljepoočnicu oderala neka nepredviđena grana na začetku puta, udeseterostručivši nam strah za ponovno. . . sve je to lako reći i promisliti, ali treba živjeti bez slova i olova, nikad ne dišemo pravilno

uh, što volim cvijeće, što mrzim ciganku zelene puti koja ga nije čekala, što volim kad leptir navodno poškaklje vrh nečijeg nosa, što mrzim kada se vulkan izlije u sama sebe. . . narcise, volim narcise, zašto me to pitate? zašto? zašto? zašto baš narcise, što je s njima? to je tako tužno cvijeće, u jednoj staroj kući, prašnjavoj, kroz vonj vlage i učmalosti, visjela su tri narcisa utaknuta u žućkastu vodu kristalne vaze, podvijali su svoja lica nad prašinom stola. . . to su ljudi, a ne narcis mrtvi ljepotan samozaljubljen u nekoj arkadiji prekjučerašnjice, božanski, kažem vam, božanski. . . tri otkinuta narcisa, svaki na svoju stranu, spustili su glave i ogledali se u prašini. . . po smeđim tonovima njihove stabljike, po gužvama na laticama, znalo se da nije to umjetno cvijeće, iako je tu odavno. . . oni su plakali, i oni su bili ljudi, u tinelu, među suhim, davno lakiranim drvetom, tim monumentalnim prikazama što sjaje u ljuskicama prašine i sjenovito drhte kroz siluete neke uljanice u predvečerje. . .

prošao je neki starac koji je gunđao sama sebe. . . da, svi stvaramo neki zvuk kojim postojimo, upravo je jedna gospođica iskikotala samu sebe. . . neki je tupan izvikao sama sebe na svoju kćerku, a jedna je ne osobito lijepa djevojka isplakala samu sebe kroz slomljeno srce. . . neki je nadobudnik ispametovao sama sebe naočigled šutljivih neosobnosti. . . no ipak, kao što je bilo za očekivati, spomenut ću ovdje čovjeka tišine, čovjeka koji ne njeguje sama sebe zvukovima i koji se iz trenutka u trenutak smanjuje, čovjeka sa pravom ali bez glasa, jednu nijemu dušu. . . spomenut ću ga i prijeći preko njega, ionako je nebitno što je bilo s njim. . . prošla je i neka halabučna djevojka koja je istračala samu sebe, prošao je zatim mucavac koji je izmucao sebe sama i prosjak koji se je otužno, bez ponosa isprosio. . .

u kurac, kurac, kurac, kurac, kurac, u kurac. . . kad me netko tamo pošalje uvijek zamislim golemog leptira sa popriličnim ljudskim spolovilom ispred čijeg su uretralnog otvora redovi ljudi među isprepletenim ogradama poput onih u ringišpilovima, i to za one ponajbolje vožnje. . . tako je lijepo poslati sve u kurac, onda se redovi pune, i svi čekaju na hladnoći posuti škakljivim prahom neprekidnih leptirovih krila, kihaju i mole se, napokon se mole (iako opet za svoju guzicu) da ih se više propusti u taj jebeni (sad pak jebeni) kurac. . . ali ne, čekat će, jer ću uvijek iznova slati sve u kurac dok se ne rastvori tolika gužva, dok se struktura posve blago ne uruši, a tada će leptir, uravnotežen svojom golemom kitom, tek lagano odlebditi do novog odredišta da bih mogao početi slati nove ljude, stvari, stanja ili događaje u isti mu kurac. . . to se zove katarza ili ispovijed. . . naravno, bog od svih nas najviše se seksa, pogotovo bog naših krajeva, dalmatinski bog nerada i nabrijane živčane situacije, to je isti onaj bog kojeg jebemo sa svime i svakime u našim svakodnevnim psovkama, kod onih pristojnijih samotnim. . . ali nema veze, bolje psovati boga nego čovjeka, bolje boga nego kurac jer iz kurca je polovica nas proistekla, a iz boga? možda sve, ali ipak, što bi sve bez neposredne polovice nas? glupo, sve je to glupo, krajnje glupo, a mene boli bog ako se netko uvrijedi jer situacija je takva da je moram podržati, jer toliko je očajna da mi se stvarno prisere od muke kada doživim neizbježnu redukciju rječnika - uistinu, tako sinusoidno funkcionira civilizacija: prvo obogatimo rječnik, imenujmo čak i žongliranje djecom (ikarija, po klaiću), a onda ga siromašimo, siromašimo, do punog ga kurca siromašimo, neka sve zamijene riječi poput: kurca, pičke materine, seksualnih radnji (bravo sigmunde), mrš i boga. . . da, boga, kad nemaš koga - onda boga. . . tako je uvijek, hajdemo sada dalmatinci moji, hrvati moji, svi građani i seljaci svijeta, sklopiti ruke zajedno u molitvi i zahvaliti bogu što nas istog trena ne prosere svojim munjama kada ga zapsujemo, hajedmo barem to, tek onako - makinalno, možemo misliti i o svojim platežnim knjižicama, tikvicama u stražnjem dijelu vrta i novonastalom genitalnom svrbežu koji nas tlači, tare nas. . . da se ne bi netko uvrijedio, što me iskreno boli kurac, ionako taj netko već čeka u redovima pred leptirom, ovo je moja struja svijesti, i o njoj znam samo da nema dovoljno ampera da bi na nekoga djelovala. . . hajdete svi u kurac koji ste ovo pročitali i pričekajte me tamo da se kucnemo čašama u ritmu dosadašnjeg i odtadašnjeg života, te sigurne smrti - svega što imamo. . .

ljudi su polarna bića i mijenjaju svoja dva raspoloženja kao siromasi svoje dvoje gaće. . . ljudi su polarna bića iako imaju čitav spektar emocija, afekata, kratkotrajnih senzacija koje izazivaju sjaj u oku i potisnute, grlene suze, smislene isto onoliko koliko i igle na kravati, samo u ovom slučaju ne na kravati nego na mjestimično uprljanim gaćama. . . imaju ga i ne znaju se njime služiti. . . ljudi su polarna bića iako nisu upoznati sa dvojnošću polova i jedinstvu na obodu kruga, ljudi su polarna bića i tako djeluju, katkad se smiju i pjevaju, redaju šalu za šalom, čak se i zavole na trenutak, a zatim zapadnu u okrutno sivilo svakoga dana. . . i tako uvijek i uvijek, a za poneke dogodi se da neki od tih perioda potraje dulje, i tako ih smatramo sretnima ili nesretnima ovisno o prirodi strane koja traje. . . ljudi su polarna bića, zemlja je polaran planet, svemir je polarno materijalan, a bitak tada a priori mora biti dualan. . . no, neće zubar ispolirati bitak, niti ispolarizirati vaše zube; a bogami ni obratno. . . nijansa je ista, sve su ostalo principi

što je raspoloženje prema temperamentu. . . boja prema tubi u kojoj se nalazi? ma ne nije, tek slično tome, to rekoh tek zato jer me temperament asocirao na temperu. . . rekao bi verlaine da je u ovom slučaju duh nadvladao dušu, a ja ne znam čega više imam - duha ili duše? možda svi imamo jednako (beznačajne špekulacije), ali različito ih raspodjelimo spram svijeta? kako uopće usporediti jednakost duha i duše? glup sam. . . no, mislim da na mojoj vagi prevagnjuje duh, i to zato što sam dušu zaključao u neki skroviti, odavno nepočišćen zakutak i ne dam joj van. . . naravno, neznatni djelovi (djelovi?) te metafizičke tekućine procure kroz usku ključanicu, i dopustim ponekad nekom vojaeru da proviri, ali inače - ne, temeljim sve vrste svojega životnog šarma na duhu. . . blijed sam kad šutim, prebrz kad govorim, sjajim kad nešto kažem - duh, duh na kvadrat. . . eto opet polarnosti koju verlaine navodi a ja svojim duhom potenciram. . . ne znam što je mislio pod duša, ali moja stereotipna vizija zaključana je tamo gdje rekoh, možda popljesnivi i jednoga je dana nitko ne bude htio, a sasvim sigurno će kad otključam i odškrinem vrata zajedno s njom išetati i nekoliko vitonogih paukova. . .

za života sam bio mnogo opsjednut spiralama, možda zato što u razdoblju najveće usredotočenosti osjećam svoje gibanje u spirali. . . ili svoje mirovanje, a spiralno gibanje svijeta spram mene. . . solipsist? ne, iako mi estetika tog stava, kao i bilo kome, odgovara, a neka vrst solipsizma je i moja papirus religija - kršćanstvo, samo što smo u tom slučaju subjekt i predikat svi mi ljudi, a ne samo lijepi zelenooki ja (ili ipak i tamo jesam, na kraju). . . no, da ne dužim, tu su spirale - vrtlozi, maelstromi kako bi se uzaludni romantizatori izrazili, to su strukture po kojima sve bježi i iz kojih sve nastaje, to su rilkeovi kruzi koji se šire i neki kapci što se sužavaju. . . iz njih se rodilo sve, bog kao entitet i bog kao ideja u nama, baš iz spiralnih naših mišljenja i spiralnih kovitlaca neke uzburkane transcedentalije (opet). . . oh, oh, oh, vjerujem da su spirale važne i sva ona mutnina koju one stvaraju - gibanje. . . važne, dobro bitne su, ali koliko su važne nije na meni da govorim, glupi sam i hiroviti čovječuljak u zemlji potencijalnih simbola. . . a tko je izmislio govor, organizirani jezik, pismo, to je nemoguće i zamisliti, toliku genijalnost, tko je stisnuo u šaci prvi oblutak ili prenio prvu vatru. . . tolike pobjede duha što bacaju golemu vrtložnu sjenu na bilo kakvo dostignuće današnjice jedino se mogu nadmašiti - samouništenjem. . . ah, zato smo i tu, baš tu, jedini imamo takvu mogućnost, a u mučnoj nam je prirodi, kako znamo, da sve mogućnosti nastojimo obistiniti. . . spirale, spirale i opet spirale, da ne kažem u kontracepciji

smucao sam se od vjetra do vjetra, od baziliska do obeliska, preko utvara, i nisam našao povod za bilo što. . . u kolicima svog uma, invalidskim dakako, bježao sam pred svačim i svime, a nisam nikad uzmakao. . . zadihan se odmaram, a tako će i ostati kad shvatim da nisam našao ni povod za bijeg. . . možda da ostanem na pola života u nekoj tamnoj šumi prepušten na milost i nemilost vukovima, možda, možda. . . mogu moždati svoje moždane vijuge do možebitnosti, ali ne i da će se uvijek na kraju spojiti u "ne da mi se". . . volim sjećanja, ona me navijaju, zbog njih idem dalje, kad pomislim okončati sve neka me sjećanja navedu da to ne učinim, zar onda sjećanja nastaju prije ljubavi prema životu? ili ljubav prema životu nikada ne nastane, tek puka pusta sjećanja, memorije i bivše senzacije. . . treba prijeći rijeku, uzduž i poprijeko, zaroniti na dno, treba znači valjalo bi, ali nije moguće, znam da ne znam ništa, slava, slava, kisela slava kao gastritis navire iz nebesa i mojih očiju da bi se spojila u bilo kakvoj žudnji monumentalne građevine, planine ili spomenika, u sjeni povijesti i tv-kalendara, u bujnom i trnovitom cvijeću dalekih brežuljaka i konačno visećem suncu svoda što isparava. . . spojila sa samom sobom. . . dalje, i što još. . . jednom sam akumulirao sebe u godišnje doba i prepustio se atmosferi, a ptice su izjele mrvice do mene. . . ne znam bi li si trebao to dopuštati ili bih trebao čvrsto zagrliti sebe sama i ne pustiti se nikada. . . zalažem se za ovo prvo, tek toliko jer se volim rađati. . . veliki je šok to rađanje, velika bol i za majku i za dijete, veliki napor za doktore i babice, i veliki stres za očeve. . . ipak, sve je to veselje jer cilj opravdava sredstvo, a cilj je ljubav, je li? . . . možda me ne bi to rađanje toliko boljelo da stalno gledam u sunce, tada bih se svikao na najgore, a kada bih oslijepio, oči se ionako nikada ne bi preporodile. . . tjeskobna su glupa razmišljanja, zato treba što više odlaziti, a što manje ostajati na jednom mjestu, otići prije nego nas senzacija mjesta počne obasipati razmišljanjima. . .
- 22:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.10.2006.

Ptica

freebyrd

Imali smo ranjenu pticu
ozdravila je u mojim rukama
grebala se, kljucala me,
željela je da ju pustim.

Nisam je mogao pustiti
nisam mogao pustiti zdravu pticu,
umrla je u mojim rukama.
Pustio sam mrtvu pticu.
- 16:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2006.

Moralni Zakon

.....

Tu ne piše ništa, ipak papir pun je,
ne, to nisu riječi, to su zrna sumnje
što rastu u šaci koja papir gužva,
ognju ili vodi gdje papir je spužva.

Prazan bješe papir, al' to znano nije
jer vjetar ga davni ništavilu odnije,
u ocean, plamen, šaku nekog Boga –
žudimo taj papir – otud naša sloga.

Neki tvrde kako sadržaj mu znaju,
često hoteć ono što papir ne pruža –
lovorove vijence i latice ruža.

Sumnja kida vene, oči nas varaju.
Što bje zapisano, čega više nema?
Život, to je upit – savjest je dilema.

- 20:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2006.

Crno

black

I

Crno zrno rže vatru
brže rže crnu vatru
trn rđavi rda katran
krv tu crnu crni katran.

Crno trajno rijetko grmlje
grmi grdo grozno rmlje
rida razlaz rt do rta
ruje smrt u rebra krta.

Trn u rebru crne smrti
razvrat krvi tvrde prti
na rame se rastom rije

Crno crno crno crno
zrno rđe crno zrno
u rebru se gordu krije.


II

Trpi grožđe gvožđe rada
vrije crno vino smrada
crno lozje iver krsta
crni katran krv iz prsta.

Crne rase beru perje
crna rebra sa iverjem
crvi ruju crno rovlje
grob u glavi crno groblje.

Rob se rita rob od strvi
rat do rata krv do krvi
katran preko pukotina.

Krtica kroz rebra ruje
zrnca krvi crne struje
svemir od razderotina.
- 00:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 17.10.2006.

Jesen u Kaštel Starom

Image Hosted by ImageShack.us

Ulične svjetiljke – oaze iz tame,
dječje misli – cvijeće galame,
nesnosne i same.
Davne ciklame.
Prolaze, luduju, povratka nema,
pale se, gase se kuće,
kao pred nastup izvjesna trema
teška se vječnost vuče.

Asfaltni dani od sreće i znoja,
dosada sunca, dosada kiše,
dosada smrti i dosade više,
isprazno pjevanje boga iz stroja,
zanosna, gola, izgubljena lica
što kliču da su Božjeg lica skica.
Tmica...

Ulične svjetiljke – sunca na dršci,
sjenke planina kao vlastodršci
postojanjem samim daljine što kreče,
i tako vrijeme teče.
Papiri, lišće, životi – smeće,
jesen se uvukla pod veo noći –
i ne da joj proći...

Bura mrsi kose; mrsi polja, neba,
postojanje mrsi, i taj vjetar vreba
na putnika noći što poda se gleda,
bura u sva lica papir, lišće nosi,
raznoseć sav život zapleten u kosi.
Bura nikom dospjet do daljina ne da.

A dolje je more, pobjesnjelo, suho,
more koje tare, koje mijenja ruho,
i u njem je život, ali smrt što daje,
rastakava brođe, guta zaveslaje.
Rasplinuti mjesec u njemu se guši,
u moru što pamti, što imade uši,
osvetničkom moru na jugu pejzaža
rasplamsaloj sjenci u oknu vitraža.

Ulične svjetiljke – napukli ferali,
pod surom su burom za toplinu pali.
More gnijezdi ptice, galebove smrti,
u daljini modri vrtlog jednu vječnost vrti.
Iskričava tama kroz mučninu zraka
tihog goni putnika, prikazu svog mraka.
- 14:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2006.

Dva Soneta o Nasilju

. . . . .

I

Pruža puno, malo daje,
spušta ruku pa ju haje
kao da nas zajebaje.

Mi skačemo ko budale
za svim onim što nam pruža
ne bi li se dokopali
nevidljivih bijelih ruža.

A visoko haje ruku,
pa mučimu zadnju muku,
u skoku smo skoro pali.

Tad nas gurne nasilnički,
i opet nas rukom mami,
još jednom se ushodamo
ne bi li se dokopali.


II

Mi hoćemo ružne ruže
u šaci toj raskršene
jer nekad su bile naše.

Otete su nam iz sjene,
nasilno nam otuđene
dok je vrijeme bilo duže,
a ruke su bile naše.

Ne pitamo, nismo jedno,
samo slijepo skakučemo,
tek žalosno jaučemo.

Nema borbe; štene bijedno
u glavi nam igru vodi,
spava, muca umrtvljeno,
oslabljeno na slobodi.
- 22:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se