utorak, 24.10.2006.
Moralni Zakon
 Tu ne piše ništa, ipak papir pun je, ne, to nisu riječi, to su zrna sumnje što rastu u šaci koja papir gužva, ognju ili vodi gdje papir je spužva. Prazan bješe papir, al' to znano nije jer vjetar ga davni ništavilu odnije, u ocean, plamen, šaku nekog Boga – žudimo taj papir – otud naša sloga. Neki tvrde kako sadržaj mu znaju, često hoteć ono što papir ne pruža – lovorove vijence i latice ruža. Sumnja kida vene, oči nas varaju. Što bje zapisano, čega više nema? Život, to je upit – savjest je dilema. |
nedjelja, 22.10.2006.
Crno
 I Crno zrno rže vatru brže rže crnu vatru trn rđavi rda katran krv tu crnu crni katran. Crno trajno rijetko grmlje grmi grdo grozno rmlje rida razlaz rt do rta ruje smrt u rebra krta. Trn u rebru crne smrti razvrat krvi tvrde prti na rame se rastom rije Crno crno crno crno zrno rđe crno zrno u rebru se gordu krije. II Trpi grožđe gvožđe rada vrije crno vino smrada crno lozje iver krsta crni katran krv iz prsta. Crne rase beru perje crna rebra sa iverjem crvi ruju crno rovlje grob u glavi crno groblje. Rob se rita rob od strvi rat do rata krv do krvi katran preko pukotina. Krtica kroz rebra ruje zrnca krvi crne struje svemir od razderotina. |
utorak, 17.10.2006.
Jesen u Kaštel Starom
 Ulične svjetiljke – oaze iz tame, dječje misli – cvijeće galame, nesnosne i same. Davne ciklame. Prolaze, luduju, povratka nema, pale se, gase se kuće, kao pred nastup izvjesna trema teška se vječnost vuče. Asfaltni dani od sreće i znoja, dosada sunca, dosada kiše, dosada smrti i dosade više, isprazno pjevanje boga iz stroja, zanosna, gola, izgubljena lica što kliču da su Božjeg lica skica. Tmica... Ulične svjetiljke – sunca na dršci, sjenke planina kao vlastodršci postojanjem samim daljine što kreče, i tako vrijeme teče. Papiri, lišće, životi – smeće, jesen se uvukla pod veo noći – i ne da joj proći... Bura mrsi kose; mrsi polja, neba, postojanje mrsi, i taj vjetar vreba na putnika noći što poda se gleda, bura u sva lica papir, lišće nosi, raznoseć sav život zapleten u kosi. Bura nikom dospjet do daljina ne da. A dolje je more, pobjesnjelo, suho, more koje tare, koje mijenja ruho, i u njem je život, ali smrt što daje, rastakava brođe, guta zaveslaje. Rasplinuti mjesec u njemu se guši, u moru što pamti, što imade uši, osvetničkom moru na jugu pejzaža rasplamsaloj sjenci u oknu vitraža. Ulične svjetiljke – napukli ferali, pod surom su burom za toplinu pali. More gnijezdi ptice, galebove smrti, u daljini modri vrtlog jednu vječnost vrti. Iskričava tama kroz mučninu zraka tihog goni putnika, prikazu svog mraka. |
četvrtak, 12.10.2006.
Dva Soneta o Nasilju
 I Pruža puno, malo daje, spušta ruku pa ju haje kao da nas zajebaje. Mi skačemo ko budale za svim onim što nam pruža ne bi li se dokopali nevidljivih bijelih ruža. A visoko haje ruku, pa mučimu zadnju muku, u skoku smo skoro pali. Tad nas gurne nasilnički, i opet nas rukom mami, još jednom se ushodamo ne bi li se dokopali. II Mi hoćemo ružne ruže u šaci toj raskršene jer nekad su bile naše. Otete su nam iz sjene, nasilno nam otuđene dok je vrijeme bilo duže, a ruke su bile naše. Ne pitamo, nismo jedno, samo slijepo skakučemo, tek žalosno jaučemo. Nema borbe; štene bijedno u glavi nam igru vodi, spava, muca umrtvljeno, oslabljeno na slobodi. |
ponedjeljak, 09.10.2006.
Maloprije
 Prevrnuo se ogroman putnički brod kao da nije bilo inercije u ovom oceanu. Čini mi se da je na palubi bila zabava jer ispala je violina. Dohvatio sam ju i gle, znao sam svirati. Zasvirao sam prve taktove Vivaldijeva "Proljeća". Violina nije bila uštimana. Zatim sam šetao ruševinama antičkog grada, neki je fotograf fotografirao grupu djevojčica, bile su okrenute leđima, postrojene. Upozorio sam ga da su one okrenute leđima, on me prodorno pogledao, kao da već to zna, kao da je to normalno. . . |
nedjelja, 08.10.2006.
Samoubojstvo
 Jedno se pero otkrililo, otkrivši vlastita krila u nekom stupnju oguljenog zraka. Mirisalo je na različak. Ne razumijete, pero je letjelo na mirisu. Odavno zraka nije bilo, slijedio je jutro Zemljom. More nalik šećeru šćućurilo se negdje blizu daljine, češeri su prskali naokolo. Čempres vitoper oslikavao je pejzaž. Poput udarca pečatom, večer je otežala šiljke krošnjama. Načinjen od težine, putovao je mjedenim koracima. Iz svakog koraka iznikunut će čempres, svaki će čempres umrijeti. Nosio je trnje umjesto zjenica, križ umjesto trupa, umjesto postojanja različak. Balansiravši svjetovima, plakao je protutežu noći. Ljepota zrelog ožujka izlila se u listopad, na kotrljanju kestenova slomljeni udovi. Mnoštvo željeznica sačinjenih od vlakova koji ne prolaze. Mirijade bivanja što bježe usuret vlakovima. Jedna se latica otkinula, ne-voli latica. Možda. Vlak je prohujao i, sabijen među daljinama, izgubio se u čempresima. Različak je požutio. |
subota, 07.10.2006.
Jedna Muza Pokušava Samoubojstvo
 Na samom rubu, na rubu suza, njiše se jedna napuštena muza kao toplina koja muti vid treperi joj tijelo, jedini stid. I pustinjski mjesec pada na noć kao slutnja nekog tko moro bi doć preko crnog ruba, ruba suza, pušta se tiho - zauvijek muza. I pada, blago k'o pero na vodu, muza u padu krvari slobodu - krugovi topline postaju duša; i duša se širi, zauvijek muza pod rubom, nepokretna, rubom suza, krik minulog pada zauvijek sluša. |
četvrtak, 05.10.2006.
Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
|
I
 Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Nema svjetla, prvo treba da se rodim. U žutoj maternici svijeta ispod maslačka, iznad ljeta, kroz livade bez smisla krčim put. Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Neobilježenim, uskim, neprohodnim; o vrat mi se sapliće pupčana vrpca, težak teret postoja oko srca. Čudesna vrpca što me spaja s placentom smisla, iluzijom raja; Arkadija plodna zemlja mrtvorodna. Maslačci, ljeta. . . Šteta. II  Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Nema svjetla, prvo treba da se rodim. Rađanje je bolno, smrt jednog početka. Tu izuzev vjetra nema izuzetka. Vjetar dolazi s one strane gdje treba da se rodim i ledi mi rane, vjetar me vodi. Šiba kroz staze, kroti munje, stupa kroz livade, krči žbunje, raznosi iverje, donosi slutnje o rađanju, gušenju i smrti, vjetar drhti, preveć drhti. Popodnevno sunce, ispod maslačka, iznad ljeta. Danas nema vjetra. Šteta. . . Šteta. III  Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Zašto stajem? Da se odmorim? Da se rodim? Zašto se kajem, zašto jecam, pred vješalima svog tijela zašto klecam? Sunce prži, perje lije mrtve ptice leže dvije na čistini. Izmeđ sunca i sjene sunca vjetar bunca vjetar bunca. . . Približim se dvije ptice sad su lice moje lice. Sunce prži, vjetar bunca iza sunca, pod maslačkom rasplinutim za oblačkom. Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Ništa nije tvarno u popodne sparno. Kroz muk Arkadije mrtve ptice dvije, utopljene, rastopljene u jedno lice plavo i jedino jedno: Zdravo. To pozdravlja vjetar; ne – to vjetar bunca. Kroz travu se smuca, oblaci se kupe, oluja se sprema maslačaka trupe raspuhuju tijela preko sivog svoda u jeseni želja. Posvud oštra voda, ko mač oštra voda – mokro lice drijema. IV  Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Ne čujem rađanje od oluje, ne slutim Tvar od struje tanašnih munja što poput luđaka razbijaju život, a htjela bi svaka da postane vjetar i da razotkrije ispod suhe trave mrtve ptice dvije. Oluja se slegla, spiralno je sunce, u jesen se sužava i jesen ga vuče kroz žitnice, stepe i pašnjake trudne kroz napore uzaludne – kroz ciljeve čudne. Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Pahulju hladnoće na svom ćutim nosu, promrzao mrijem, žaljenjem se grijem o toplini snijem. Mnijem: možda se rodim, kad gušenje prestane boljeti tada, možda, tada netko će me voljeti. U samožaljenju odmiče zima, sunce je blijedo, nebo se klima. Snijega ima. Opeklina hladnoće na srcu, na licu, prva visibaba što napušta klicu. Sunce plićaka bježi u dubinu, a vjetar još piri, nikad ne minu između svijeta i pokreta ničega nema. Ničeg baš. Šteta. V  Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Nema svjetla, prvo treba da se rodim. Ovo što sunce rasipa, to nije svjetlo, to je sunce. Po meni se prosipa, o mene tuče. Prolijeće proljeće u formi leptira, mačka ga ubija – samo se igra. Ne idem dalje, više ne hodim, pred stratištem sebe sad vrijeme provodim. Ne drhtim, prhtim. Sve to da se rodim. Spodoba od čet'ri godišnja doba. Gdje sam? Kakvim to stazama hodim? Umirem, star sam, vjetra se bojim. Uviđam možda, rodio se nisam, a živ sam. Svijet je bio lijep, pirgavo sunce, lastin rep. Pupčana vrpca ne bješe međa tek izbor na svakom koraku da mogu mrijeti, riskirat rođenje, s plitkoga sunca u duboku raku. I ja joj povjerovah, tako gorak bijah. Od ljudi se skrivah, i snivah. A snovi oko mene, e to bjehu Snovi, o, kad bi moglo sve se da ponovi. . . Da se ponovi. Vjetar bije, dubi strije, vjetar mrije, i ja s njim. Sam i gorak, kao korak prema smrti što se vrti. Dvije ptice sive, žive, kriju lice – širi se spodoba od čet'ri godišnja doba. |
srijeda, 04.10.2006.
Djevojčica
 Lijepe oči svjetlost rone, plaču život, trag od tuge. Lijepe oči, pogled klone, jer noći su duge, duge. Lijepe oči sasma plave od nebesa, smrti, rujna, prerastaju međe glave lijepe oči, narav nujna. U vječnosti, lijepe oči, djevojčica u samoći sakriva ih bijelim dlanom. U vječnosti od haljine rubi čipku kroz daljine, kroz prstiće curi danom. |
ponedjeljak, 02.10.2006.
Dok sam ležao Umirući
 Nije mi smetala ožalošćena prisutnost svjetlosti, niti njezino sjetno pretakanje u sjenovitost uljaničnih pećina pri uglovima sobe. Ovako je to bilo jednom kad sam se vratio kući, slomivši susjedovu ogradu. Nitko to nije znao, a dlanovi su mi bili tako hladni. Kad bi Meri utrnula svjetla, hladnoća mi se vraćala u dlanove i ja bih zajedno s njima trnuo. Samo sam se dvaput pobojao mraka, tada i sada. A oduvijek sam se omotavao njime. Tama bi natkrila sve nedostatke mojega nikad odmorenog tijela, svu neprobuđenost zagušljivog svijeta; u mladosti gordu tromost mojih udova, u starosti ćelu u koju se svjetlost groznomorno poput sjekire urezivala. Sada sam od nje mrzao i nisam znao čemu ova naizgled uzaludna grižnja savjesti. Uistinu nisam znao. Možda još nikome nisam rekao za ogradu, možda zato što pet desetljeća nisam zaplakao, što se nikad nisam nikome požalio. A ljudi su katkad, sad mi se čini, toliko željeli da govorim, da im se predstavim, možda definiram. Da ukažem na svoje tijelo i dotaknem njihovo. Nježno. Nikad nisam bio nježan; tek tvrd i bez sućuti poput ovog masivnog ležaja na kojem ću skoro sklopiti oči. Po posljednji put, možda. A posteljina, tako je mekana, bjeličasta, nalik mojoj duši prije no što se prvi puta zaplašila mraka. Zašto je moram svaki put iznova uprljati ovim beskrajno hladnim znojem, zašto ne mogu jednostavno plakati. Suze se lakše brišu. Uvijek bih izabirao rad prije tuge, djelovanje ispred osjećanja. Nije me briga što sam ispao budala, to ne. Žalim jedino što je možda iz ove budale ispao ja. Previše puta. Ne mogu spavati, san će me ubiti. Zatvorim li oči progutat će me noć. Usta su mi tako suha. Ne! Ne želim pozvati Meri, nikada još nisam zatražio pomoć... Ili jesam? Sigurno jesam, svatko je zatražio pomoć barem jedanput, to je način pripadanja. Samo ja, ja se svoga traženja ne sjećam. Nikada nisam pripadao, kad god bi to bilo moguće jeo bih po strani, izvan čopora. Pa makar samo njegove ostatke. Bolje i to nego trgati se za lešinu, mizernu strvinu kakvom će svatko jednom postati, pa uskoro i ja. Osjećam to, vihor čopora lebdi nada mnom. Guši me, zaglušuje. A kad postanem strv, tek tada svi će se trgati, tek tada. Staviti me pod zemlju, pod neizdrživu težinu svih njihovih bezvrijednih koraka, u mrak – veći negoli u najispraznijem komadu svemira... Nikada se nisam zahvalio, niti čovjeku, Bogu pogotovo; to su bile puste riječi praznine koju nikada nisam osjetio. Tek naslutio – i odbacio. Noć je razrezana u komade; noć je neki davno rastavljeni spomenik, iznenadno ratno bombardiranje. Otvorena rana među sjećanjima. Prije to nisam osjetio, a sad me svaki njen komad pljuska po licu, pritišće mi rebra. Srce kao da bježi ispred mog postojanja, trga se iz života. Njegov nalet sobu pretvara u svaku sobu koje se sjećam. A sjećam se svega. Sniježna posteljina moji su praznici na selu, ovog sam se lustera bojao u sobi mojih roditelja. Mislio sam od njega da je živi kostur. Usitinu, sada je posve izgledao kao iscerena lubanja. Najednom, svjetlost mu je ocrtala kožu i ugledao sam u njemu svoje lice od svjetlosti. Samo mu je iz očiju izvirala tama, bjesomućna tama što me je podsjetila na onu zagrobnu u koju ću biti utovaren. Bolno sam se okrenuo u stranu. Sjetio sam se kako je učitelj često govorio da su oči ogledalo duše. Glupe prazne fraze, isto što i zahvalnost. U uglovima sobe gdje sam prije nekoliko večeri vidio smrt, oblikovanu od paučine, sada nisam vidio ništa. Samo sam osjećao čudnu i nekako ispraznu težinu na sljepoočnicama, nevidljivu stezaljku razuma. O, zašto je umirućima dano da misle? Zar to nije imala biti samo odlika bogova? Svatko tko im je oteo tu zublju razuma, svatko tko ju je umočio u ovu tamu, ležat će vječno okovan jer od nje nikada neće umjeti napraviti požar, jer živi u praznini vlastita hladnog znoja, straha koji polako ubija svaku klicu razuma. Gdje je tu utjeha? Utjeha mi je iskljucala jetru. Nisam suosjećao s umirućima, nikad. Zavidio sam svim istraživačima, glupim pustolovima, a njih sam smatrao najvećim među njima. Previše sam smatrao, premalo živio. Nasmijao sam samoironično se na ovu misao, a smijeh se prevrnuo u bolan kašalj. Meri je došla i podigla me. Ispljunuo sam ogavni viskozni hračak crvenila. Dala mi je vode i otišla, htjela je opet ugasiti svjetlo, no mukom sam ju zaustavio. Ležao sam zadihan i zagledan u orijaški požutjeli ormar što je pokrivao više od polovice sjevernog zida, toliko masivan da ga često ne bih ni primjetio, a ipak je došljacima bio prva primisao u ovoj ne odveć velikoj sobi. Poput Boga. Rijetko sam kada strahovao pred svojim razmišljanjima kao sada, a težina me još uvijek pritiskala. Dlanovi su mi se zasigurno iscjeđivali; nisam želio gledati u njih, ali osjećao sam kako se smežuraju. Bojao sam se pomisliti da se žalim – najveće su ljudske pokore što misli i stari. Nisam se sjetio nikoga, niti sam ikom poželio išta reći. Nerazriješeno je bilo za mene razriješeno, tako oduvijek. I nisam se pokušao nikoga sjetiti, a upravo to najviše me zabrinulo. Ovaj znoj, ova strepnja pred tamom kao da je dovela u pitanje i opravdanost moje usamljenosti. A nju sam nazivao samostalnošću i smatrao ju temeljem ljudskog privida slobode. Da, ponovno sam smatrao; imao sam mišljenje o svemu. Preveć sam smatrao, a premalo živio. Razmišljao sam o tome dugo i, kao da sam se u jedan tren prestao znojiti, u kutu mog oka kondezirala se kaplja. Polako je rasla, da bi se na posljetku pod vlastitom težinom urušila i, kao neki opravdani puž, skliznula mi niz lice. Zaustavila je svoj put na suhoj gornjoj usni, te sam ju bolnim, gotovo račvastim jezikom, polizao. Bila je neugodno slana i imala je okus mene... Počivao u Miru Božjem prof. dr. Marijan Božidarević (1944. – 2006. †) |
