Kabina zauzeta čekanjem

četvrtak, 05.10.2006.

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?

I

Image Hosted by ImageShack.us

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Nema svjetla,
prvo treba da se rodim.

U žutoj maternici svijeta
ispod maslačka, iznad ljeta,
kroz livade bez smisla
krčim put.

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Neobilježenim, uskim,
neprohodnim;
o vrat mi se sapliće
pupčana vrpca,
težak teret postoja
oko srca.

Čudesna vrpca
što me spaja
s placentom smisla,
iluzijom raja;
Arkadija plodna
zemlja mrtvorodna.
Maslačci, ljeta. . .
Šteta.

II

Image Hosted by ImageShack.us

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Nema svjetla,
prvo treba da se rodim.
Rađanje je bolno,
smrt jednog početka.
Tu izuzev vjetra
nema izuzetka.

Vjetar dolazi s one strane
gdje treba da se rodim
i ledi mi rane,
vjetar me vodi.
Šiba kroz staze, kroti munje,
stupa kroz livade, krči žbunje,
raznosi iverje, donosi slutnje
o rađanju, gušenju i smrti,
vjetar drhti, preveć drhti.

Popodnevno sunce,
ispod maslačka,
iznad ljeta.
Danas nema vjetra.
Šteta. . .
Šteta.

III

Image Hosted by ImageShack.us

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Zašto stajem?
Da se odmorim? Da se rodim?
Zašto se kajem,
zašto jecam,
pred vješalima svog tijela
zašto klecam?

Sunce prži,
perje lije
mrtve ptice
leže dvije
na čistini.

Izmeđ sunca
i sjene sunca
vjetar bunca
vjetar bunca. . .

Približim se
dvije ptice
sad su lice
moje lice.
Sunce prži,
vjetar bunca
iza sunca,
pod maslačkom
rasplinutim
za oblačkom.

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Ništa nije tvarno
u popodne sparno.
Kroz muk Arkadije
mrtve ptice dvije,
utopljene, rastopljene
u jedno lice plavo
i jedino jedno:
Zdravo.

To pozdravlja vjetar;
ne – to vjetar bunca.
Kroz travu se smuca,
oblaci se kupe,
oluja se sprema
maslačaka trupe
raspuhuju tijela
preko sivog svoda
u jeseni želja.
Posvud oštra voda,
ko mač oštra voda –
mokro lice drijema.

IV

Image Hosted by ImageShack.us

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Ne čujem rađanje od oluje,
ne slutim Tvar od struje
tanašnih munja što poput luđaka
razbijaju život, a htjela bi svaka
da postane vjetar i da razotkrije
ispod suhe trave mrtve ptice dvije.

Oluja se slegla, spiralno je sunce,
u jesen se sužava i jesen ga vuče
kroz žitnice, stepe i pašnjake trudne
kroz napore uzaludne –
kroz ciljeve čudne.

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Pahulju hladnoće na svom ćutim nosu,
promrzao mrijem,
žaljenjem se grijem
o toplini snijem.
Mnijem:
možda se rodim,
kad gušenje prestane boljeti
tada, možda, tada
netko će me voljeti.

U samožaljenju odmiče zima,
sunce je blijedo,
nebo se klima.
Snijega ima.
Opeklina hladnoće
na srcu, na licu,
prva visibaba
što napušta klicu.

Sunce plićaka
bježi u dubinu,
a vjetar još piri,
nikad ne minu
između svijeta
i pokreta
ničega nema.
Ničeg baš.
Šteta.

V

Image Hosted by ImageShack.us

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Nema svjetla,
prvo treba da se rodim.
Ovo što sunce rasipa,
to nije svjetlo,
to je sunce.
Po meni se prosipa,
o mene tuče.
Prolijeće proljeće
u formi leptira,
mačka ga ubija –
samo se igra.

Ne idem dalje, više ne hodim,
pred stratištem sebe
sad vrijeme provodim.
Ne drhtim,
prhtim.
Sve to da se rodim.
Spodoba
od čet'ri godišnja doba.

Gdje sam? Kakvim to stazama hodim?
Umirem, star sam,
vjetra se bojim.
Uviđam možda,
rodio se nisam,
a živ sam.
Svijet je bio lijep,
pirgavo sunce,
lastin rep.

Pupčana vrpca ne bješe međa
tek izbor na svakom koraku
da mogu mrijeti, riskirat rođenje,
s plitkoga sunca u duboku raku.
I ja joj povjerovah,
tako gorak bijah.
Od ljudi se skrivah,
i snivah.

A snovi oko mene,
e to bjehu Snovi,
o, kad bi moglo sve se
da ponovi. . .
Da se ponovi.

Vjetar bije, dubi strije,
vjetar mrije, i ja s njim.
Sam i gorak,
kao korak
prema smrti
što se vrti.
Dvije ptice
sive, žive,
kriju lice –
širi se spodoba
od čet'ri godišnja doba.
- 18:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>