Kakav ovo život uvaljan u smolu
curi mi kroz krila zgužvana pod tlakom?
Ponirem u vječnost i smiješim se bolu,
drugo i ne mogu pod stežućom zamkom.
Ostavljen u mulju da nadživim mora
što dolaze proći, kao sajamišta.
Svaki čas je ponoć i svaki tren zora
jer vječnost i smola odjeljuju ništa.
A onda trenutkom život nepoznati
u ponoć i zoru moj zatvor razluči,
otkine od ničeg, kao da me vrati
ponovo u vrijeme i nosi me kući.
Ublistan pod svjetlom, neprimjetan znamen
u sivome nizu razmrvljenih stijena,
uviđam polako – ja sam sada kamen,
znači to je život, ta zlokobna mijena.
Tu prolaze bijela ulaštena bića,
ne odveć velika, vidim im kroz oči,
ali neka sila bez silnog pokrića
srlja im u pogled i čini ih moćnim.
Ponoći i zore zaista su jedno,
pod bjelinom svjetla kao da su ništa
sve dok ova bića pomiču se vrijedno,
dolaze i idu, poput sajamišta.
Slutim da ne znaju kakve muke more
ovaj nježni kamen, ovog kukca lomna,
ne ćute – bjelinu zarobit će more
jer Priroda sve je i ona je kobna.
Evo mračne zore i crvene noći,
buja opet sajam nekog oceana,
mulj stire bjelinu i otkida oči –
život je sva mijena, vječnost stoji sama.
Kakav ovo život uvaljan u smolu
curi mi kroz krila zgužvana pod tlakom?
Ponirem u vječnost i smiješim se bolu,
drugo i ne mogu pod stežućom zamkom.
Post je objavljen 27.11.2006. u 20:30 sati.