Čitav život idem, crtam svoje lice,
nisam neki crtač pa i nemam volje,
zbog lijenosti možda vjerujem u bolje;
govorim o prolasku, a zamećem klice.
I ponekad plačem, u šutnji i grozi,
želim da me sudba spoji baš sa svima,
al' ona je uska, skliska, puna dima,
čini me da kažem: "Ta, kuju je bozi."
Ali sam ju krojim, razlog sam samoće,
jer baš uvijek želim biti sve sa svima,
ukrast svaku ljubav ma gdje god je ima –
tako dobra želja posta želja zloće.
Ne volim baš ljude, previše su nagla
nepoželjna mijena naravi mog uma,
oni vide stabla i govore – šuma,
a ja vidim šumu i govorim stabla.
Čine mi se strani dok ovako gledam,
ali svijet se vrti, dan postaje noć,
po ljubav idućoj i bivša će doć,
katkad su mi bliski i sav im se predam.
A tada ih volim, želim piti s njima,
jedinstvo tad želim, razmišljanja čvor,
i sjetim se tada kako bijedan stvor
bivam dok se želim vinut iznad dima.
Vraćam se samoći, u grozu svog pakla,
tamo zna bit lijepo bez opterećenja,
tamo imam granice, ne prekoračenja,
bezgraničan krik od krvi i stakla.
Iz njega se rađa šutljiva riječ stiha,
dok idem kroz život, njime bojam lice,
govorim o prolasku, a zamećem klice,
jedno sam sa sobom neću biti nikad!
Post je objavljen 18.11.2006. u 16:29 sati.