moderato_cantabile

subota, 27.09.2008.

Poučavam, dodirujem budućnost

"Poučavanje -morate ga voljeti!" (Jensen)
"Nikad nikome nemojte oduzeti nadu - to je možda sve što imaju." (Jensen)
"Svaki učenik ima pravo uspjeti." (Jensen)
"Mislite o tragu koji ostavljate u životima drugih."

Nastavnici čine svijet drugačijim...
Mi smo kamenčići koji usmjeruju tok vode, koji onda mijenja tok potoka, koji zatim mijenja obale rijeke, pa onda mijenja krajolik, zatim puni jezera, pa osigurava vodu tisućama, zatim isparava u oblake, mijenja vrijeme i konačno utječe na sudbinu čovječanstva. (Jensen)

Svi su ovih dana navalili na profesorsku struku. Istina onu sveučilišnu. Onu „nižu“ ionako stalno gaze. „Imaju najduže godišnje. Rade tri sata na dan. Stalno štrajakaju. A za sve su to još i plaćeni.“ Na to sam već ionako oguglala tako da se na provokacije toga tipa više apsolutno ne obazirem. Jer, svatko uvijek misli kako je u susjedovom vrtu trava zelenija. Pa, nek misli i dalje. Ja znam jedno - u školu ne ide raditi nitko tko se misli obogatiti.
Najžalosnije od svega su ti vječni napadi – roditelji, djeca...a o onima s vrha da i ne govorim, a kad još unutar škole i rukovodstvo ne štima, neorganizirano je, e, onda stvarno...
O toliko već ispričanim temama kao što je nasilje nad nastavnicima, nasilje među djecom u školi i slično, ne da mi se ni pisati jer ne bih završila i na 500 stranica, a ne znam bih li što novo rekla. Možda neću ni ovime, ali ću barem pričati o nečem lijepome u cijelom tom poslu koji volim i obožavam, koji radim dušom i srcem...
Dakle, nakon svega ružnoga, ostaje ono nešto zbog čega sam i ušla u školu. DJECA. Ajde, ova moja i nisu djeca...srednja škola. A moj razred – maturanti. Sve ovo vrijeme s njima, sve ove tri godine (i sada četvrtu u tijeku) pitala sam se mogu li nastavnik (razrednik) i djeca postati prijatelji? Tj. neka vrsta prijatelja.
Prve dvije godine pili su mi krv na slamku. A i ja sam bila svježa. Nova u svemu. S njima sam rasla i ja. S njima sam učila i ja. Kako su oni učili od mene i ja sam učila od njih. I još učim. Niti jedan dan nije isti. Niti jedan dan ne znam što me čeka. Ono što je uvijek isto to je onih 45 minuta ispredavanog gradiva. Ali, sve ono oko toga i izvan toga je novo iskustvo, novi doživljaj koji ne bih mijenjala (barem ne sada) niti za jedan posao na svijetu.
Kako je samo bilo teško stalno dolaziti u zbornicu i slušati: „Oni tvoji ništa ne uče. Oni tvoji opet su... Oni tvoji opet su...“ I, ajde, ja stalno na satu razrednika uvijek iste priče. Sama sam sebi bila već dosadna i naporna. Al morala sam. Opet, sjetila bih se sebe u toj dobi (a nisam bila cvjetić ) i lagala bih kad bih rekla da ih ne razumijem. Kako ne bih razumjela njihovu potrebu za markiranjem??? Kako ne bih razumjela potrebu da odu na kavu i istračaju sve što je bilo vani u subotu? Je li se Petra ljubila s Markom? I je li Moniki bio onaj zgodni frajer vani? Pa nemam sto godina.
Al onda, tu je ona moja dužnost. Dužnost kažnjavanja. Prodike.
U trećem razredu su se uozbiljili. Kako? Počeli su pametnije markirati. Valjda su nešto i iz „raskinih“ priča naučili? Ali nisu počeli učiti. Nikako. Iako, treći nam je razred na kraju bio najbolji. Samo dvije negativne i 5 odlikaša. Jeeeeeej! Sudjelovali su dobrovoljno u svim školskim akcijama. Od čišćenja okoliša do akcije „Šutnja nije zlato“. I ponosna sam na njih. Kako? Jer kroz njih vidim plodove svojega rada. Cijeli treći razred, a sada već i na početku četvrtog, svi dolaze u zbornicu i govore. „Onaj tvoj razred je divan. Kako su topli. Duhoviti. Predivni su.“
I jesu. Djeca među kojom se nitko ne može osjećati loše. Nakon povratka s maturalca nevjerojatno smo se zbližili. I dok su svi ostali „poblesavili“ oni su i dalje nastavili biti svoji. Biti oni isti. Predivni.
Treba li što više reći nego da su mi na maturalcu nosili rano ujutro kavu u sobu. Znali su da ne funkcioniram prije kave. Zabavljali smo se do ranih jutarnjih sati u disku i „spasili“ su me od nepoželjnih udvarača. Dakle, pazili na mene jednako kao i ja na njih. A zadnju večer svi smo zajedno zafeštali u njihovoj sobi. Oni su zaboravili malo na moju ulogu tamo, a ja sam se na trenutak vratila 13 godina unatrag.
Sada im je nezamislivo da me ne pozovu na kavu kada me vide da sam gotova s nastavom. Naravno, naši su putevi različiti. A maturalac je gotov. Al ostala je toplina. Bliskost. Tolika da sam prije dva dana dobila i serenadu pod prozorom kada su išli na mještansku feštu. Kajkavci koji pjevaju pjesmu moga kraja...možete li zamisliti???
„Na kantunu kuća stoji, mala kuća judi moji...“
I sve više razmišljam o našem rastanku. I sve se više i sve se češće steže nešto u grlu. Osjećaj nelagode. Moja su prva generacija koju sam izgurala od početka do kraja. I još su, k tome, djeca kakvu se poželjeti može.
To što ne žele učiti, iskreno me i ne dira toliko. Sretna sam jer sam postigla onaj humani dio svoga posla. Ono što sam oduvijek željela. Što mi je uvijek bio cilj. Izgubljenu djecu, u kritičnim godinama, usmjeriti na pravi put, usaditi im općeljudske vrijednosti da se u njihovoj blizini svatko osjeća dobro.
Onda znam da sam dobro napravila svoj posao. cerek

- 22:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.09.2008.

Ovo je jedan posve osoban post...posljednji inspiriran vjetrom...(DIS)closure...

Zapuhao si brzo u mom životu..tako nenadano...tako snažno. Donio oluju. Nosio moje oblake. Postajala sam tvoj oblak. Isprva tako lagano, a onda si dobivao snagu kojom si nosio moje oblake sve jače. Punio si me kišom. I postajala sam teža, al nekako, tvoj me vjetar nosio s lakoćom. Prepustila sam se tvojim strujama. Pretvorivši se u planinu koju si trebao slomiti, moj granit bio je čvrst i tvrd...al ti si ga svejedno lomio...pretvarao u pijesak...ja sam postajala podatna i meka...u tvojoj sam se blizini i sama pretvarala u pijesak. Dozvolila sam tvojoj hladnoći da lomi moju unutrašnjost, tvojoj rijeci da se ulije u moje more...
Rekao si da u ovom životu, bar jedno tisućljeće, želiš biti rijeka ponornica koja će lomiti moj granit...tisućljeće je trajalo kratko...ili je to u tvojim dimenzijama baš tisućljeće...i onda ti je dosadilo...sad se smiruješ...moji su graniti slomljeni...pretvorena sam u pijesak...u obalu...more se tvoje povuklo, a valovima me svojim ne miluješ, ne pjeniš se...
Kapljice se tvoje spajaju sa zrakom...zrak ih nosi od mene...opet se pretvaraš u vjetar koji će pred sobom nositi neke druge oblake...opet do ponovnog smirenja...do dosade...dok se opet ne pretvoriš u kapljice, dok ne odeš u zrak i ne pretvoriš se u novi vjetar, u novu oluju i ne nađeš opet neke nove granite koje ćeš opet iznova lomiti..

4. rujna 2008.

- 23:25 - Komentari (46) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2008.

Dođi u moje odaje samoće

Hladna je noć. Miriše na jesen. Spava sve. Tišina se zavukla u svaku poru moga stana. Skoro je i čuti možeš. Čuti tišinu. A samoća kao da postaje samotnija. Ja te pozivam, zovem te da dođeš. Dođi u moje odaje samoće. Dođi u moj svijet tišine. U moje carstvo nježnosti. U moje carstvo hladnoće. Pretvori led u vatru. Usnama zapali iskru u mom srcu. Nek iskra zapali vatru. Dozvoli da vatra osvijetli mrak sobe, da ugrije hladnu prostoriju, da vatra ispuni prazno i hladno srce.
Svojim prstima prođi kroz moju kosu, dozvoli da se naježim od tvog dodira. Pusti me da se izvijam pod tvojim rukama, da se otapa led u meni. Nek tvoja vatra mene pretvori u vodu koja će se razliti po tebi. Za svaki dodir tvoj, ja dat ću ti dva. Moja voda obavit će tvoje tijelo. Tvoja vatra će je grijati. A voda će se presijavati, ljeskati kao more na suncu. Na mojoj površini ogledat će se zvijezde. Bit ću ti podatna i meka, izvijat se pod tvojim prstima, oblikovat se prema tvome dodiru.
Dođi i ugrij moje odaje samoće...

- 23:46 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 16.09.2008.

Bitno je očima nevidljivo

"Bitno je očima nevidljivo", rekao je Mali Princ. I ne samo to. Još puno lijepih misli. A ja sam se zamislila nad ovom.
I zaista...
Možemo li vidjeti, dodirnuti nečiju dušu?
Ne, ne možemo.
Ali je osjećamo. Kažemo za nekoga „čovjek s dušom“ ili „čovjek bez duše“. Postoje osobe koje svojom pojavom osvijetle prostoriju onoga trenutka kada u nju uđu. Ne svojom ljepotom. Nego već nečim...
Možemo li vidjeti, dodirnuti ljubav?
Ne, ne možemo.
A kako onda znamo je li ona tu? Kako znamo kada se probudi, a kada umire?
Opet, onaj neopisiv osjećaj ispunjenja. Kada se osjećamo jačima od svega...jačima od cijeloga svijeta. Osjećaj kad cijele sebe dajemo, kada smo tu za druge, kad imamo za njih srca. Sposobnost da se uživimo u drugoga, spremnost da oprostimo. A kad ljuubav umre, kao da nam čupaju nutrinu. Praznina. Tupost.
Možemo li dodirnuti tugu?
Ne, ne možemo. Možemo vidjeti samo njezine posljedice. Suze. Al ono iznutra niti vidimo, niti možemo dotaknuti. Al znamo kada dođe. I znamo kada je prošla, jer...
Možemo li dodirnuti sreću?
Ne, ne možemo. Al vidimo njezine posljedice. Ona briše suze. Stavlja osmijeh na tužno lice.

Zaista su bitne stvari oku nevidljive. A ako ih ne vidimo, kako znamo da ih želimo ili ne želimo? Kako se te bitne stvari, koje su oku nevidljive, mogu izdvojiti u moru nebitnih koje su oku vidljive, varljive, lažne?
I mi, kao lijepo upakirani darovi hodamo svijetom. U celofanu koji je svakome vidljiv. A onaj najvažniji, najljepši dio nas, „prolaznici“ ne vide. Oni gledaju i vide očima.
A ono bitno, mislim da može vidjeti samo osoba koja „gleda srcem, a vidi dušom“.

- 19:21 - Komentari (84) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.09.2008.

Made of honor

Dobro sam se osjećala. Odlučila sam prihvatiti prijateljski poziv u kino. Već neko vrijeme to izbjegavam. Uopće, izbjegavam susret s prijateljem. Iako se ne poznajemo dugo, čak štoviše vrlo kratko, al toliko toga zna o meni i ja o njemu da jednostavno moram reći „prijatelj“ bez obzira koliko dugo će prijateljstvo trajati. Al ne bježim ja od njega. Bježim od svega onoga što on nudi. Mislim, ako zabijem glavu u pijesak kao noj, možda će sve to nestati s njegove strane. Al jučer, unatoč kiši, sredila sam se, premijerno stavila štikle nakon ne znam koliko vremena...čak 9cm...dobar osjećaj...zapravo sam se osjećala baš „uf“...a trebalo mi je to...o, kako mi je trebalo! rolleyes
I ajde...odemo mi u kino i gledamo što bismo mogli gledati. Nekoliko je varijanti bilo u igri, al kad smo došli tamo, kao i u svemu, ja sam odlučila, on je prihvatio. Gledamo MADE OF HONOR ili, kako su naši to krasno preveli, KAKO OTETI NEVJESTU.
Što reći nego da Patrick Dampsey (faca iz Uvoda u anatomiju) je i ovdje mmmmljac...i ovdje je faca. naughty Već od faksa pa dalje. Pčelica. S cvijeta na cvijet. S pravilima za dejtanje. „Nikad tri večeri zaredom s istom curom jer onda to postaje obaveza“. Dakle, dva dejta, dvije večeri zaredom su limit. Uh, koliko takvih hoda ovim svijetom. I još ima on tih pravila, a očito i problema kad niti jednom živom biću, osim psu, ne može reći „Volim te“. I još na faksu, sasvim slučajno, upozna NJU. I razvije se platonsko prijateljstvo. Koje traje narednih 10 godina. On i dalje dejta naveliko, a nakon svakog dejta dolazi k njoj „na ispovijest“. I tako 10 godina. Al jedan njezin odlazak, najduži do tada, sve je okrenuo. Shvatio je da su mu nedjelje bez nje prazne...da sve te njegove „dejterice“ ne kuže njegove šale, ne kuže ništa od onog što ima za ponuditi (kad ne nudi samo seks). rolleyes
I sve je bilo super dok ona nije objavila da se UDAJE. I tu počne sve. U stilu američke limunade, al poanta filma zapravo je sasvim nešto drugo, ako zanemarimo limunadu. Zapravo film koji trebaju pogledati svi „dejteri“ poput Dempseyja. cool
No, ja sam očito izabrala pogrešnu osobu za pogledati taj film. Niti je „dejter“, niti je neka faca...a što osjeća, znala sam i prije. I film nas je oduševio. Noć je još bila mlada...kud sad...meni se ne ide doma, a nisam baš za neke ružione...i kud, što...predloži on „Route 66“. Tamo često ide. Ajde, da i ja vidim to mjesto. I fakat, zabavila se ludo. A on me vidio u svjetlu u kakvom me nije vidio do tada. Ne znam, valjda mu se svidjelo to. Ili je možda bio pod utjecajem filma. Poslije smo lunjali da vidimo gdje bismo mogli štogod prigrist...i ko teenejdžeri otišli u Importane po komad pizze. Prekrasna večer. Baš onako kako treba izgledati s prijateljem. sretan Ali...
Dođem doma, on već pita jesam li stigla, a ja baš skidam „cement“ sa sebe. smijeh I kažem mu to. Sms-om. A on kaže da se uopće ne kuži da je cement. Da sam diskretna. A ja u dobrom štimungu, u šali odgovaram kako je to trik „najboljih majsotrica šminke“ da se cement ne vidi, a da se „činim prirodno lijepom“. I onda je došla poruka koja mi je noge odsjekla. Poruka zbog koje bih u nekoj drugoj situaciji glavu izgubila...ali...
„Takva (lijepa) si i bila večeras. I izvana i iznutra.“
Ostala sam bez teksta...a to je taaaaaako teško postići...stavila sam osmijeh na lice i blaženo zaspala, misleći prije toga „jesam li ipak trebala s njim gledati neki drugi film“? rolleyes

- 13:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2008.

Umorna

...jučer dođem kao s nekog „dejta“. Ono prvi izlazak. I ne mogu se požaliti, sve je super prošlo. U svim normalnim okolnostima tog istog frajera poželjela bih vidjeti i danas i sutra...dakle, zbroj fizičkih, karakternih i intelektualnih komponenti je u savršenom omjeru složen. I na kraju, on želi mene vidjeti opet...želi pusu...al nema puse...prijateljska u lice i to je to...ne želim se ni u šta upuštati bezveze...
I što ne štima?
Ja gledam u njega, on priča, ja se smješkam...čak štoviše smijem se...wooooooooow...al gledam u prazno. Ne zanimaju me te spike. A mislila sam da me zanimaju. Ono s tridest i jednom jasno zacrtani ciljevi za daljnji život. I sad će netko reći: "Ok, čekam dalje što nije u redu?" Pa evo npr. jedna „sitnica“ – pa, dragi Bože, tko još ne voli putovati??? On je radije doma! Radije radi nešto oko kuće! U kući! Isuse Bože!!!! rolleyes Ne može shvatiti kako ljudi cijeli život žive u stanu, idu na putovanja, bez želje da podignu vlastitu kuću?!? A ja, dijete stana, i još više od toga, cura od putovanja, koja bi i zadnju lipu (ne na kredit) potrošila na putovanje i u tunguziju ako treba...pa što s takvim da radim??? Da obrezujem ruže u vrtu??? Ma daaaaj! zijev Ok, obrezivati ruže...ali i putovati... smijeh
A meni je to taaaaaako sve dosadno. zijev A mislila sam da mi je to baš cool. Zapravo i jest s jedne strane. Jer, što s nekim tko sam ne zna što bi sam sa sobom u tim godinama? eek
I jedna nadasve ugodna večer u mojoj se glavi odvija kao jedan dugi film, ja u svojoj glavi vrtim neki sasvim drugi film...isječke...s vremena na vrijeme.
I mislim u sebi: "A glupa si bila, opet, da...“on“ već spava na drugoj adresi. I fino ti se pohvalio time danas. Onako prijateljski. A ti si glavu razbijala zbog msnanja s nekim. Jer si otišla na nevinu, bezazlenu kavu s frajerom koji te zaintrigirao. I sad su uzaludna sva pitanja koja si postavljaš...uzaludno je sve to vraćanje u prošlost u tvojoj glavi." headbang
Dobra je izreka: Vrijeme je jedina stvar koju ne možemo reciklirati.
Ono uvijek i nezaustavljivo šiba naprijed. rolleyes
Buran je bio taj jučerašnji utorak. I kad još pomislim da sam svojom glupošću, nepromišljenošću skoro izgubila i mogućnost prijateljstva jedne krasne osobe... tuzan
Da, onda je utorak zaista krasan dan!!!
Ne preostaje mi nego pjevati:
„Bože, daj da budem jak(a)
Da mi prođe utorak...“

I umorna vozim doma, umorna od svega pomalo, sita svega, a već ranije počela mi frendica smsat (ona sa „slučajem Tajland“ iz prethodnog posta) kao da je znala...kao da je znala da je trebam...i vozim i tipkam...i u maratonski dugim smsima ispričam joj svoju priču zadnjih mjesec dana...a ona o svojoj kuharskoj kaže samo: „Nisam se nikad ni usudila nadati da će mi biti ovako.“ cerek

Nasmiješila sam se, malo dodala gasa, pojačala Massima, zapjevala...
Možda, zapravo, utorak i nije tako loš dan... sretan

- 11:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.09.2008.

Zašto dođete onda kad se smirimo???

Da, ja sam kao danas, ovoga trenutka, trebala kao početi nešto raditi, spremati se za sutra za posao i te spike. I stvarno, sjednem za komp i počnem...
Kad odjednom ZVRRRRR, ZVRRRR...zvoni telefon. Frendica, kolegica iz škole. Sva uspaničena zove:
Ne buš nikad povjerovala kaj se dogodilo?
I, naravno, počnemo mi spiku, što se dogodilo i tako...al da skratim tipični ženski telefonski maraton u ovakvim SOS situacijama...evo:
Kaže ona meni, taman se počela i ona spremati za sutra, kad zvoni netko na vratima. Otvori ona, a na vratima ni manje ni više nego...NJEN BIVŠI! A da, znam ja tko je taj. Kad smo počele zajedno raditi još je bila u vezi s njim. Ako se vezom može nazvati nešto kad nekog ne vidiš mjesecima, a niste udaljeni miljama nego svga 60ak km. I uglavnom, lik je tada vedrio i oblačio. Utjecao na svako njeno raspoloženje. A uglavnom je bila down zbog svega. Al nikako to prekinuti. Bili su nekih 5 godina zajedno. Al onda je upoznala NJEGA koji je uz nju bio sve to vrijeme kao prijatelj. Naravno, jasno je dao joj do znanja da želi više od prijateljstva. Al nije htjela sjediti na dvije stolice. A k tome, on je i mlađi od nje šest godina. Kako ona kaže: dijete. Ali, malo pomalo, riješila je ona svoju vezu i pomalo ušla u novu...s „djetetom“. S kojim je i danas. Sad već tri godine. Imaju uspone i padove. Sve više se vide razlike u razmišljanju. I sad čak imaju neku, nazovi, krizu.
I sad dođe ovaj. Kako takvi imaju savršen tajming!
I priča ona meni da je htio s njom na kavu...pa je otišla, radije nego da ga u stan pusti. Da mu žao zbog svega. Da bi on da se vrati. Ona u nevjerici sluša i misli: „Je..te daj i meni malo toga na čemu si ti!“
I popili su kavu, ona je otišla doma. Sva u nekoj nevjerici. I naravno nazvala mene. Ne za savjet. Ne razmišlja ona ni o čemu. Nego samo da si olakša dušu.

A priča druga...koja je kronološki bila priča prva:
Frendica iz srednje. Zaljubila se u frajera. On 4 godine stariji. Studiraju. On na kraju (pomorski faks), ona sve u roku završila. On ode na brod. Dobar posao. Brzo dođe do mjesta komandanta i to na tankeru. Plaća – boli glava. Život na visokoj nozi. Daleka putovanja kad god dođe s broda. Pale zaruke. Dijamantni prsten! Sve to u periodu od čak dugih 10 godina! Al nema vjenčanja. Nema djeteta. On razmišlja o silasku s broda pa će vidjeti onda. Al onda firma nudi posao. Na Tajlandu. Ona bi trebala ostaviti sve za sobom. Da bi otišla u neku totalno nepoznatu zemlju. A najbolje od svega on je posao prihvatio, a s njom nije ni razgovarao!!!
Zašto? Pa imao je već egzotičnu Tajlanđanku dole.
A moja frendica? Nju je, nakon 11 godina veze na kojoj su mnogi zavidjeli, (možda njemu više nego njoj...ali i njoj...iako ta čekanja nemaju cijene!!!), on na božićno jutro doslovno izbacio iz kreveta, rekao joj da može pokupiti svoje stvari iz njegovoga stana i otići da nemaju što više raditi zajedno.
Naravno, učinila je to dostojanstveno. Bez scena. Al dovoljno ženski da mu zapapri tih nekoliko dana što ih je proveo doma prije odlaska na brod.
A što sad?
Sad ona ima kuhara. Presretna je. Tri godine je mlađi. Živi kod nje u stanu. Žive zajedno. On radi u hotelu u kojem je ona šefica računovodstva. Nikad je nisam vidjela sretniju.
A „on“? On se naglo vratio s Tajlanda. Naglo „shvatio“ da je napravio grešku života. Nazivao je danima, tjednima. Al je sad ona ta koja izbacuje iz kreveta...piši kući propalo! Troje je u krevetu gužva, dragi moj! Uvijek bila i uvijek će biti! A ja u svom već mjesecima ne spavam sama!

I sad si razmišljam, jel oni imaju neke posebne radare da nam dođu u život onda kad nismo same? Onda kad smo sretne? (ne mislim samo na bivše nego i na one intrigante)
Ili mi možda ispuštamo drukčiji „miris“ kad smo sretne i neopterećene? Hormon sreće koji se prepoznaje i osjeti i na daljinu...i to veliku?
Bog će ga znati...al u svakom slučaju, zanimljivo je kako dođu uvijek kad se umirimo!

- 16:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.09.2008.

Jesam li zločesta?

Sjedim danas u zbornici i ostanem sama s kolegicom nešto mlađom od sebe. Nazvat ću je Mia. Mia i ja nismo nešto posebno bliske. Onako, ok smo kad smo na poslu, družimo se, ali izvan poslovnog okruženja nismo neke frendice. Mia ima 27 godina, profačica je tjelesnog. Sasvim ok cura. Ni po čemu se ne ističe, svoj posao radi sasvim ok. Ono što znam o njoj je da je još uvijek pomalo muče kompleksi iz srednje škole kada je bila druga najdeblja cura u srednjoj školi. Kao takva je i maturirala. Nikada se nije bavila sportom, a silno je htjela studirati kineziologiju. Naravno, nije uspjela iz prve upisati. Ali, njezina je želja bila jača od svega. Godina dana bila je dovoljna da Mia treninzima skine čak 30kg, istrenira svoje tijelo i danas živi sasvim nekim drugim životom. Ali, kako ona i sama kaže i priznaje, to je ono što je izvana, ali iznutra negdje duboko u sebi i za sebe, ona je još uvijek mala bucka.
Danas smo ostale same, obavljale papirologiju koja nas uvijek iznova čeka na početku svake školske godine. Automatizmom radim posao, misli su mi odsutne, glava mi puca, ne znam kad sam zadnji put spavala, a još manje jela (što i nije tako loše, možda se istopi koji višak na meni ). Odjednom, opalim ja kao iz topa, da prekinem tišinu: „I, Mia, kad se udaješ?“ A ona će: „Pa, znaš, negdje na ljeto iduće godine.“
Malo me iznenadio odgovor, a opet i nije. Nego, u čemu je stvar. Mia je već pet godina u vezi na daljinu. Al zaista na daljinu. Dečko je iz okolice Milana. Upoznala ga je još na studiju na nekom internacionalnom studentskom tulumu u ZG-u, dva dana su proveli zajedno, tako su započeli svoju romansu koja je prerasla u ozbiljnu vezu koja traje i dan danas. Nas dvije nismo nikada pričale o tome i vidim ja da ona ima potrebu pričati o tome. Sva pršti od sreće.
A ja? Tako mi se nije dalo slušati o tuđoj sreći danas. Jesam li zato zločesta? Nije mi se dalo slušati o tome kako ga je upoznala kad se prvi put u životu „nacvrcala“ više nego je trebala i kako joj je on utisnuo svoj milijunznamenkasti broj koji nikada nije htjela okrenuti sve dok nije došla do stana koji je dijelila s frendicom koju je čekala sat vremena pred vratima te večeri jer nije uzela ključ. I kad je frendica došla, a ona joj se sva sretna pohvalila kako je upoznala „simpa dečka“, rekla joj: „Daj prespavaj!“A Mia se razljutila i razočarala na to i odlučila ne prespavati i odlučila mu poslati poruku i drugi dan je šetala Zagrebom s potpuno nepoznatim frajerom koji je ispao totalno ok tip. Kad je drugima ispričala o njemu svi su je odgovarali od njega u stilu: „Ti nisi normalna. Pa tko zna što on tamo radi. Pa znaš ti kakva je to udaljenost?“
Pričala mi je kako je znala ne jesti danima kako bi skupila novce za bon kako bi ga mogla nazvati, a bon bi iscurio u tren oka prije nego li mu je išta rekla od svega onoga što je mislila i htjela. Tada još nije toliko bio aktuelan internet, msn...uostalom ona je bila na faksu, u iznajmljenom stanu, bez kompa.
Danas je to puno lakše, kaže ona. Msn, web cam, skype...sva živa sredstva. Kaže čak se i posvađaju i pomire. Iako, veza je još uvijek financijski skupa. Ali i da ju je uvelike promijenila kao osobu. Od jako ljubomorne cure postala je tolerantna i iskulirana cura. Kaže da drukčije i ne bi mogli funkcionirati. Jer čemu „ubijanje“ u vlastita četiri zida glupim pitanjima poput što on sada radi, s kim je sada, je li mi vjeran... Rekla je samoj sebi: „Ni on ni ja nismo obavezni biti jedno s drugim, a ako to jesmo, ako jesmo jedno s drugim, dakle to je zato jer to želimo i jer tako osjećamo! Puno bi jednostavnije, i jednom i drugom, bilo da imamo nekoga pored sebe bliže, ali mi smo odabrali ovako i nema smisla opterećivati se nepotrebnim pitanjima.“
Ali ono, što me je dotuklo do kraja, zbog čega nisam više mogla voditi razgovor s Mijom bila je njezina izjava (predivna, al za mene u tom trenutku preteška):
„Znaš, uvijek sam mislila da u svakoj vezi jedna strana voli više, daje više, trudi se više. I to sam smatrala normalnim. Jer sam uvijek bila u takvim vezama. Naravno, ja sam bila ta koja je davala više. A sad mogu reći da se prvi put osjećam voljenom. Da volim i da sam voljena jednakom mjerom...zbog onoga svega što i tko jesam!“
Sve što sam mogla u tom trenutku promrsiti bilo je: Lijepo. To je krasno.
Bilo mi je previše jer ja još uvijek razmišljam onako kako je Mia razmišljala. Bilo mi je previše jer ja sam taman postupila kao u pjesmi C. Dion Tell him kad kaže: ...the truth will set you free...iako me jest istina oslobodila, a rasplet nije bio kao u pjesmi zato nisam bila raspoložena za ovoliku količinu tuđe sreće...ne sada...ne danas...
Jesam li zato zločesta?

- 19:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2008.

Kad noć nema kraja...kada je on rijeka, a ona more...

Kad se spusti noć, ulovi te nesanica, po stanu bauljaš do 4 ujutro, na TV-u repriziraju po milijunti put humoristične serije, izlaz je papir (da staromodna sam, sve što ovdje pišem prije je zabilježeno na papiru). Ima tih izlaza još, al ovaj je nekako najbezbolniji. Najzdraviji. U glavi se roji milijun misli, kad sklopim oči čini mi se kao da vlakovi prolaze... ili još bolje, F1 vrti se u krug fijuuuu, fijuuu, fijuuu. Nema šanse da ih sve polovim. I bezbroj je ideja koje poželim staviti na papir. Al buljim u jednu točku na bijelom papiru, pokušavam uloviti bar jedan djelić svojih misli...ma kakvi. Nema šanse. „K vragu!“, gužvam išarani papir i prvu papirnatu lopticu stavljam pored sebe (nisam toliko teatralna da ih razbacujem svud po sobi...treba taj nered poslije i pospremiti, a dovoljan mi je moj unutarnji nered, ne treba mi još i ovaj vanjski).
I pitam se: Where have all the good men has gone?
Preispitujem sebe po ne znam koji put. Žao mi je, ali ne dolazim do novih zaključaka o sebi samoj. Niti do novih zaključaka i odluka o promjeni. Ne kažem da se ne bih trebala mijenjati, al jednostavno, više ne mogu. Mogu se možda malo modelirati, ali mijenjati ne. Sve ono do sada učinilo me je osobom kakva sam sada. Iako negdje u dubini, nikad se nisam promijenila. Naivno dijete koje svijetom hoda otvorena srca prema svakome. Malo podignutih zidova, ali zidovi kao da su gumeni, pa ih svako malo netko uspije izbušiti i doprijeti do najskrivenijih labirinta duše. A ja uvijek iznova krpam rupe, napuhujem zidove.

Priča prva:
ONA – 24, ON – 21
Mladi, zaljubljeni, bezbrižni. Provode svakodnevno 8 sati zajedno. Ne, ne...ne na poslu. Na dejtovima. Smrzavaju se na autobusnim stanicama dok kiša lijeva, a ruke im promrzle od vjetra. Nakon kiše, kad zapuše bura, kosti im se lede. Ali, ništa nije važno. Ide mjesec za mjesecom. Godina za godinom. Nitko nema mjesta ni prostora ući u srce. Čak ni kad je bila sama mjesecima kad ga je čekala.
Godinama kasnije, kad je ON trebao „pričekati“ NJU, brzo se našla zamjena koja je popunila prazninu.
Ostaje sama, slomljenih krila, razočarana u svijet oko sebe s jednom i jedinom mišlju u glavi: „Svi ste isti!“ A kad su se krila malčice oporavila, misao je bila: „Sljedeći plaća cijenu za sve!“
Dakle, plan je bio uništavanje.
Ali, naravno,...
Kad nisi rođen za uništavanje, onda si vjerojatno rođen da te uništavaju.
Ili se ipak svatko uništava sam koliko si to dozvoli? Hm...

Priča druga:
ONA – cca 24, ON – ne zna se (al možda koju stariji)
Samostalna, pametna, obrazovana, lijepa, zgodna...tip žene: „Sama nosim dvosjed na treći kat! Sama se penjem na krov popraviti ga!“
Ni jedan joj muškarac ne može parirati. Ili vrlo rijetki.
Ali, našao se ON...dugih 10 godina. Zbog njega je naučila kuhati. Volio je njezinu maneštru od mahuna. Samo je čekala kada će doći na ručak. Bila jadna svaki put kad je odlazio. Jedinu stvar koju je ona željela nikada joj nije dao. (Nije mogao? Nije htio? Ne zna ni danas!)
Danas je ona 42, i dalje izgleda kao da su joj 32. I dalje pametna, i dalje elokventna, još uvijek lijepa i zgodna (još i više)...i još uvijek nosi sama dvosjed na drugi kat.
A on? Nekoliko godina stariji. I dalje je obrazovan. Nešto zapušteniji. Po bircevima još uvijek lovi one od 25!
A njih dvoje? Sad ona vodi igru. On želi doći na maneštru s mahunama. Al ona je postavila cijenu.
Ipak, svaki se ručak plaća!

Zaključak:
"Rijeka može postati more, ali ona neće moći nikada postići da more bude dio nje same." (Tagore)