moderato_cantabile

Umorna

...jučer dođem kao s nekog „dejta“. Ono prvi izlazak. I ne mogu se požaliti, sve je super prošlo. U svim normalnim okolnostima tog istog frajera poželjela bih vidjeti i danas i sutra...dakle, zbroj fizičkih, karakternih i intelektualnih komponenti je u savršenom omjeru složen. I na kraju, on želi mene vidjeti opet...želi pusu...al nema puse...prijateljska u lice i to je to...ne želim se ni u šta upuštati bezveze...
I što ne štima?
Ja gledam u njega, on priča, ja se smješkam...čak štoviše smijem se...wooooooooow...al gledam u prazno. Ne zanimaju me te spike. A mislila sam da me zanimaju. Ono s tridest i jednom jasno zacrtani ciljevi za daljnji život. I sad će netko reći: "Ok, čekam dalje što nije u redu?" Pa evo npr. jedna „sitnica“ – pa, dragi Bože, tko još ne voli putovati??? On je radije doma! Radije radi nešto oko kuće! U kući! Isuse Bože!!!! Ne može shvatiti kako ljudi cijeli život žive u stanu, idu na putovanja, bez želje da podignu vlastitu kuću?!? A ja, dijete stana, i još više od toga, cura od putovanja, koja bi i zadnju lipu (ne na kredit) potrošila na putovanje i u tunguziju ako treba...pa što s takvim da radim??? Da obrezujem ruže u vrtu??? Ma daaaaj! Ok, obrezivati ruže...ali i putovati...
A meni je to taaaaaako sve dosadno. A mislila sam da mi je to baš cool. Zapravo i jest s jedne strane. Jer, što s nekim tko sam ne zna što bi sam sa sobom u tim godinama?
I jedna nadasve ugodna večer u mojoj se glavi odvija kao jedan dugi film, ja u svojoj glavi vrtim neki sasvim drugi film...isječke...s vremena na vrijeme.
I mislim u sebi: "A glupa si bila, opet, da...“on“ već spava na drugoj adresi. I fino ti se pohvalio time danas. Onako prijateljski. A ti si glavu razbijala zbog msnanja s nekim. Jer si otišla na nevinu, bezazlenu kavu s frajerom koji te zaintrigirao. I sad su uzaludna sva pitanja koja si postavljaš...uzaludno je sve to vraćanje u prošlost u tvojoj glavi."
Dobra je izreka: Vrijeme je jedina stvar koju ne možemo reciklirati.
Ono uvijek i nezaustavljivo šiba naprijed.
Buran je bio taj jučerašnji utorak. I kad još pomislim da sam svojom glupošću, nepromišljenošću skoro izgubila i mogućnost prijateljstva jedne krasne osobe...
Da, onda je utorak zaista krasan dan!!!
Ne preostaje mi nego pjevati:
„Bože, daj da budem jak(a)
Da mi prođe utorak...“

I umorna vozim doma, umorna od svega pomalo, sita svega, a već ranije počela mi frendica smsat (ona sa „slučajem Tajland“ iz prethodnog posta) kao da je znala...kao da je znala da je trebam...i vozim i tipkam...i u maratonski dugim smsima ispričam joj svoju priču zadnjih mjesec dana...a ona o svojoj kuharskoj kaže samo: „Nisam se nikad ni usudila nadati da će mi biti ovako.“

Nasmiješila sam se, malo dodala gasa, pojačala Massima, zapjevala...
Možda, zapravo, utorak i nije tako loš dan...