moderato_cantabile

Zašto dođete onda kad se smirimo???

Da, ja sam kao danas, ovoga trenutka, trebala kao početi nešto raditi, spremati se za sutra za posao i te spike. I stvarno, sjednem za komp i počnem...
Kad odjednom ZVRRRRR, ZVRRRR...zvoni telefon. Frendica, kolegica iz škole. Sva uspaničena zove:
Ne buš nikad povjerovala kaj se dogodilo?
I, naravno, počnemo mi spiku, što se dogodilo i tako...al da skratim tipični ženski telefonski maraton u ovakvim SOS situacijama...evo:
Kaže ona meni, taman se počela i ona spremati za sutra, kad zvoni netko na vratima. Otvori ona, a na vratima ni manje ni više nego...NJEN BIVŠI! A da, znam ja tko je taj. Kad smo počele zajedno raditi još je bila u vezi s njim. Ako se vezom može nazvati nešto kad nekog ne vidiš mjesecima, a niste udaljeni miljama nego svga 60ak km. I uglavnom, lik je tada vedrio i oblačio. Utjecao na svako njeno raspoloženje. A uglavnom je bila down zbog svega. Al nikako to prekinuti. Bili su nekih 5 godina zajedno. Al onda je upoznala NJEGA koji je uz nju bio sve to vrijeme kao prijatelj. Naravno, jasno je dao joj do znanja da želi više od prijateljstva. Al nije htjela sjediti na dvije stolice. A k tome, on je i mlađi od nje šest godina. Kako ona kaže: dijete. Ali, malo pomalo, riješila je ona svoju vezu i pomalo ušla u novu...s „djetetom“. S kojim je i danas. Sad već tri godine. Imaju uspone i padove. Sve više se vide razlike u razmišljanju. I sad čak imaju neku, nazovi, krizu.
I sad dođe ovaj. Kako takvi imaju savršen tajming!
I priča ona meni da je htio s njom na kavu...pa je otišla, radije nego da ga u stan pusti. Da mu žao zbog svega. Da bi on da se vrati. Ona u nevjerici sluša i misli: „Je..te daj i meni malo toga na čemu si ti!“
I popili su kavu, ona je otišla doma. Sva u nekoj nevjerici. I naravno nazvala mene. Ne za savjet. Ne razmišlja ona ni o čemu. Nego samo da si olakša dušu.

A priča druga...koja je kronološki bila priča prva:
Frendica iz srednje. Zaljubila se u frajera. On 4 godine stariji. Studiraju. On na kraju (pomorski faks), ona sve u roku završila. On ode na brod. Dobar posao. Brzo dođe do mjesta komandanta i to na tankeru. Plaća – boli glava. Život na visokoj nozi. Daleka putovanja kad god dođe s broda. Pale zaruke. Dijamantni prsten! Sve to u periodu od čak dugih 10 godina! Al nema vjenčanja. Nema djeteta. On razmišlja o silasku s broda pa će vidjeti onda. Al onda firma nudi posao. Na Tajlandu. Ona bi trebala ostaviti sve za sobom. Da bi otišla u neku totalno nepoznatu zemlju. A najbolje od svega on je posao prihvatio, a s njom nije ni razgovarao!!!
Zašto? Pa imao je već egzotičnu Tajlanđanku dole.
A moja frendica? Nju je, nakon 11 godina veze na kojoj su mnogi zavidjeli, (možda njemu više nego njoj...ali i njoj...iako ta čekanja nemaju cijene!!!), on na božićno jutro doslovno izbacio iz kreveta, rekao joj da može pokupiti svoje stvari iz njegovoga stana i otići da nemaju što više raditi zajedno.
Naravno, učinila je to dostojanstveno. Bez scena. Al dovoljno ženski da mu zapapri tih nekoliko dana što ih je proveo doma prije odlaska na brod.
A što sad?
Sad ona ima kuhara. Presretna je. Tri godine je mlađi. Živi kod nje u stanu. Žive zajedno. On radi u hotelu u kojem je ona šefica računovodstva. Nikad je nisam vidjela sretniju.
A „on“? On se naglo vratio s Tajlanda. Naglo „shvatio“ da je napravio grešku života. Nazivao je danima, tjednima. Al je sad ona ta koja izbacuje iz kreveta...piši kući propalo! Troje je u krevetu gužva, dragi moj! Uvijek bila i uvijek će biti! A ja u svom već mjesecima ne spavam sama!


I sad si razmišljam, jel oni imaju neke posebne radare da nam dođu u život onda kad nismo same? Onda kad smo sretne? (ne mislim samo na bivše nego i na one intrigante)
Ili mi možda ispuštamo drukčiji „miris“ kad smo sretne i neopterećene? Hormon sreće koji se prepoznaje i osjeti i na daljinu...i to veliku?
Bog će ga znati...al u svakom slučaju, zanimljivo je kako dođu uvijek kad se umirimo!