moderato_cantabile

Bitno je očima nevidljivo

"Bitno je očima nevidljivo", rekao je Mali Princ. I ne samo to. Još puno lijepih misli. A ja sam se zamislila nad ovom.
I zaista...
Možemo li vidjeti, dodirnuti nečiju dušu?
Ne, ne možemo.
Ali je osjećamo. Kažemo za nekoga „čovjek s dušom“ ili „čovjek bez duše“. Postoje osobe koje svojom pojavom osvijetle prostoriju onoga trenutka kada u nju uđu. Ne svojom ljepotom. Nego već nečim...
Možemo li vidjeti, dodirnuti ljubav?
Ne, ne možemo.
A kako onda znamo je li ona tu? Kako znamo kada se probudi, a kada umire?
Opet, onaj neopisiv osjećaj ispunjenja. Kada se osjećamo jačima od svega...jačima od cijeloga svijeta. Osjećaj kad cijele sebe dajemo, kada smo tu za druge, kad imamo za njih srca. Sposobnost da se uživimo u drugoga, spremnost da oprostimo. A kad ljuubav umre, kao da nam čupaju nutrinu. Praznina. Tupost.
Možemo li dodirnuti tugu?
Ne, ne možemo. Možemo vidjeti samo njezine posljedice. Suze. Al ono iznutra niti vidimo, niti možemo dotaknuti. Al znamo kada dođe. I znamo kada je prošla, jer...
Možemo li dodirnuti sreću?
Ne, ne možemo. Al vidimo njezine posljedice. Ona briše suze. Stavlja osmijeh na tužno lice.

Zaista su bitne stvari oku nevidljive. A ako ih ne vidimo, kako znamo da ih želimo ili ne želimo? Kako se te bitne stvari, koje su oku nevidljive, mogu izdvojiti u moru nebitnih koje su oku vidljive, varljive, lažne?
I mi, kao lijepo upakirani darovi hodamo svijetom. U celofanu koji je svakome vidljiv. A onaj najvažniji, najljepši dio nas, „prolaznici“ ne vide. Oni gledaju i vide očima.
A ono bitno, mislim da može vidjeti samo osoba koja „gleda srcem, a vidi dušom“.