izlet

E.
I tako digosmo se nas dvije ranom zorom, u 5:15 h. Iako nije baš prerano išla u krevet, N., začuđujuće, nije bila grintava od nedostatka sna. Prije napuštanja kuće, provjerismo je li sve spakirano, jesmo li ponijele N. četkicu za zube, zdravstvenu iskaznicu, papuče... Sve je bilo na svome mjestu, trebalo je još samo poraditi na detaljima vezanima za nas dvije same.
U 6:30 napustismo veselo zgradu, mama nas je pratila sa sulara zgrade (kao da putujemo na kraj svijeta!), mi smo mahale i nekih 100 m od kuće, skužih kako nismo ponijele putnu torbu! Srećom, do polaska katamarana imale smo još 2 minute pa smo se dale u galop kako ne bi ispale luzerice! I, bome, stigle smo. Znojne i već umorne! I ovog puta sam potvrdila stav obitelji o sebi kao o najzaboravnijem njenom članu. Dogodi se ponekad i nekome od ostalih slično, ali ja sam dežurna na tronu šlampavice.

Image Hosted by ImageShack.us


Iako sam se dan ranije zanimala za otvorenost zoo-a, i mi došle sat nakon što su mi rekle da možemo ući, zamoljene smo pričekati 30 - 45 minuta jer su lovili neke životinje po zoo-u (?!). Kako je prekrasan dio Splita na putu prema vrhu Marjana i priroda neopisiva, nije nam teško palo prošetati okolicom zoo-a i pritom se dobro zabavljati. Otkrile smo u neposrednoj blizini pozornicu sa amfiteatralnim gledalištem, N. je sjela, a ja sam bila ta koja je morala osmisliti kako prikratiti vrijeme. Otplesah dio predstave čija sam pratnja, prolaznici kojih nije bilo baš malo su me gledali s nevjericom, zbunjeni, a možda i zgranuti, no mene nije omelo, a N. je uživala i umirala od smijeha!
Malo još posjedismo na klupi pretresajući život naše male obitelji i uživajući u Bogom danom ambijentu.

Image Hosted by ImageShack.us


Napokon su životinje pohvatane, te mi uđosmo!
Koliko god je N. bila oduševljena životinjama, moji strahovi su se obistinili: zoo je zaista u tako tužnom stanju, da i životinje djeluju deprimirajuće. Strašno. Nisam previše svoje tužne dojmove željela iskazivati pred N., ali se složila sa mnom kako život životinja u zatočeništvu (barem ovakvom) je ispod svakog životinjskog dostojanstva...
Anyway, šetale smo, razgovarale s ljudima na održavanju i životinjama, ja slikavala punom parom. Evo nekih uspješnijih uradaka:

Image Hosted by ImageShack.us


A sad se trebalo spustiti u grad. Ne znam što mi je teže: uspon ili silazak. Putem dolje smo pjevale, komentirale viđeno, opet malo pretresale obitelj, ja okidala fotke i stvorismo se blizu Matejuške. Pustolovina sa Marjanom je bila generalno prekrasna. Uživale smo cijelim bićem, vrijeme nam je išlo na ruku i blo smo spremne za slijedeća iskustva.
Kako je u planu, prije no što N. odvedem noni, posjetiti i luna park te hodočastiti u McDonald's, odmah smo se kraj Prokurative uputili prema Starom placu.

Image Hosted by ImageShack.us

Sinoć sam zaspala već oko 21. Jutros sam se probudila u 9:30. Koliko je to sna? Puuuuno. Odavno nisam si tako nešto priuštila.

30.12.2006. u 15:41 | 6 Komentara | Print | # | ^

susret

Danas me nazvao frend dok sam bila na poslu i rekao kako je s prijateljem došao u moje krajeve i kako bi me želio vidjeti. I našli smo se svi poslijepodne na kavi. I susret je bio više nego dobar. Bilo mi je neobično sjediti s njim za stolom, pričati, šaliti se, a ne izmijeniti neki dodir. I bilo mi nekako otužno pri srcu...
Njegov prijatelj zna u kakvoj smo vezi bili, ali nitko ništa nije spominjao. On je bio "spajalica".
I tako. Proveli smo zajedno cca 1,5 h i rastanak mi baš došao na žao. Planiraju Novu godinu. Lanjsku smo proveli zajedno, preklanjsku se upoznali...
Za Novu ne planiram ništa. A i nemam gdje što planirati. Nisam ljubitelj raspamećenih pijanki. Nije to da ja ne volim popiti! Čak što više! Ali ambijenti sa lošom živom glazbom ili još lošijim original izvođačima, nimalo mi nisu po guštu. Uz ne znam kolike količine alkohola, imam nepremostivu blokadu spram takve vrste zabave. Ne osuđujem niti se izrugujem onima koji skakuću na Stavrosove i ine taktove, ali to jednostavno nije moja način opuštanja. I to je jedan od segmenata kad mislim da život u gradu ima prednosti. Za svakoga po nešto. Gle, i evo me opet kod moje mame: ne mo'š stisnut' i prdnut'! Upravo tako.

28.12.2006. u 20:48 | 10 Komentara | Print | # | ^

Svim' na zemlji mir, veselje!!!

Već je na izmaku prvi dan Božića. Bura dere kao luda, skoro je 21 h, frendica me nagovara neka izađemo na piće. Da mi se baš da - i ne da. Iako nije hladno kao prethodnih dana, buka bure je poprilična i sad, kad sam zatvarala škure, imala sam osjećaj kako će mi ruku iz ramena zajedno sa škurom u ruci iščupati!
Dobila sam cca 40 sms-ova s Božićnom čestitkom. Ove godine sam odlučila pričekati vidjeti tko bi se sjetio čestitati, a da moja čestitka kao prva ne bude poticaj. Baš me zanimalo. I, bome, ugodno se iznenadih. Nisam prepustila inicijativu kako bih omalovažila ili kako možda ne želim drugima blagoslov u tekućim blagdanima. Zaboga, ne! Bila je to čista znatiželja. Bilo je tu špranci bez previše osjećaja, što bismo rekli: text reda radi, bilo je tu i pomalo smiješnih stihova, forwardanih od onih koji su preduhitrili pošiljatelje, svega pomalo. Ali sigurno onih koji su iskreno upućeni bilo je najviše.
Jutro je započelo vedro: N. se probudila u 7.30 h i odjurila u kuhinju vidjeti je li se mali Isus zaustavio pod našim borom. I gle radosti: jest! N. je dobila novu torbu za glazbenu školu, mama kožnu crnu ručnu torbu kakvu je nedavno opisala da bi željela imati. Sestra je dobila krasan crni moderni džemper. Sve su bile oduševljene i sretne. Ja, čini mi se, sretnija još više!
U 10.30 smo bile na misi. Moje dijete je soliralo pri pričesnoj pjesmi, a moje srce se topilo zajedno sa skupom vodootpornom maskarom...
Podnevna kava vani i susret sa mnogim dragim ljudima. Pa Urbi et Orbi, pa bogati Božićni ručak potaknut domaćom orahovicom i slasnim dezertom začinjen. Mmm...
Za razliku od jučerašnje napetosti, današnji je dan protekao u srdačnim i veselim odnosima. Dat ću sve od sebe kako bi tako i ostalo.
Jutros nas je zvao moj bivši muž. Sa svima je ponaosob tražio razgovor za izmjenu čestitki. Pitam ga kako je. Veli: onako. Valjda osamljeno. A možda i glumi. Zna da sam slaba na osamljene. Ali, tko zna. Žao mi je što sumnjam, osobito ako je ovoga puta iskren.
I "frend" koji više nije "frend" u smislu u kojemu je bio do prije cca 2 tjedna je poslao suhoparni Božićni sms upućen vjerojatno istovremeno svima iz adresara. Nismo se čuli od dana nakon prekida. Ma, ni ne očekujem da zove. Vjerojatno se osjeća uvrijeđenim mojom odlukom. Žao bi mi bilo ako slučajno pomišlja kako bi se možda iza svega mogao kriti neki drugi muškarac. Rekla sam mu da tome nije tako, ali bojim se kako je sklon nepovjerenju u tom smislu (svatko po svom laktu mjeri). Ne namjeravam istraživati. U svojim sam postupcima iskrena, tako se izražavam, a na okolini je prepoznati istinu. Vjerujem kako u današnjem svijetu prevara, laži, bajanja i svakojakog laprdanja čovjek zauzima samoobrambeni stav i svijet oko sebe počinje promatrati sa skepsom. Po mnogim iskustvima postajala sam nalik tome. A onda, jednog dana odlučih: od danas počinjem vjerovati bezuvjetno onome što mi ljudi kažu (ženska intuicija je jedino čemu dozvoljavam uplitanje!). Ako nije tako, odakle mi pravo očekivati povjerenje drugih?! Ako netko i koristi kako ne bi trebao, njemu na dušu.
Još jednom svima sretno i blagoslovljeno bilo!!!


tko može platiti ovu ljepotu večeri na moru?!
Image Hosted by ImageShack.us

25.12.2006. u 20:53 | 3 Komentara | Print | # | ^

badnjak

Kćer gleda crtić o Mojsiju na tv-u, sestra spava, mama u sobi sluša radio s prigodnim programom. Ja, čekajući neka završi crtić kako bih joj dala večeru, čačkam po internetu i gledam svježe postove blogera koje sam strpala u favorite.
Badnjak je započeo vedro, pa se pretvorio u sranje od međuljudskih odnosa, pa se opet razvedrilo:
nakon devetodnevnog buđenja u 5.30 h zbog adventskih zornica, današnji sam dan započela oko 9.30. Čini se da se bioritam uskladio sa urancima, tako da sam već od 6.00 svako malo pogledavala na sat. No, oteglo se do ustajanja još 3,5 h.
Dan samo za poželjeti: bonaca, sunce... Asistirala sam pri spremanju ručka koji se pretvorio u pravi fijasko... Osim moje kćeri, nitko nije jeo dalje od juhe. Naime, s mojom mamom nikako ne mogu uskladiti valnu dužinu... Ozbiljno razmišljam o traženju drugog smještaja. Ali tu gdje živim, to je tako teško... Iznajmiti nešto mogu možda samo tijekom zimskog razdoblja jer svi žele ljeti izdati i zaraditi u par mjeseci i nekoliko puta onoliko što bi od podstanarstva dobili tijekom cijele jedne godine. Kupiti nešto je neizvedivo. Poduzeće je u komi, bojim se kako bi mogli ostati i bez plaća, a ni alimentaciji ne predviđam svijetlu budućnost... Uh...
N. i ja smo otišle u ribolov poslijepodne. Ne želim nju opterećivati sranjima koja me muče. Adrenalin iz ljutnje i bespomoćnosti je polako počeo isparavati, na udice se okačiše jedan crnej (ne znam mu HR naziv) i parapnjak (HR glamoč) i vratih se ponovo u svoje omiljeno "kulersko" stanje.
Kako je ulov bio siromašan, odlučile smo maci koja živi u štandu na tržnici, upriličiti badnju večeru. Uh, kako se bacila na spizu! A mi dvije otiđosmo doma sretne što smo barem nekog danas učinile sretnim!
U međuvremenu, mama je izašla iz "sobe za samožrtvovanje" - kad god je neko sranje, onda se ušalta u ulogu žrtve pa čupi u sobi cijeli dan, tamo puši, pije kavu, rješava križaljke i, valjda misli tako, nabija nama osjećaj krivice. Do vrlo nedavno i jest, ali ne dozvoljavam si više takve igre. Retardirana nije, a bome ni ja. Neka sam najmlađa od djece, zaslužujem poštovanje i ravnopravnost. Na tome inzistiram.
I tako. Sve se, čini se, vratilo u normalu. Sestra je okitila bor, ja sam dovršila kolač. Sve je kao da se ništa nije dogodilo. Bolje je tako.

Blagoslovljen Božić svima, od svega, svega srca!

24.12.2006. u 21:35 | 8 Komentara | Print | # | ^

advent

Ovo je druga godina kako su se u moju župu vratile zornice. I baš me veseli.
Jedan od malobrojnih događaja iz djetinjstva kojih se sjećam je ustajanje oko 5 ujutro zadnjih 9 dana Adventa kako bi se stiglo na misu zornicu u 6. Sjećam se hladnoće, bure, čak i snijega jedan - dva puta. Koliko god mi je bilo žao napustiti topao krevet, opet je u tom uranku bilo neke posebne radosti. Naravno da kao dijete nisam baš pretjerano razumijevala bogoslužje, stoga to ne očekujem ni od N. Potpuno razumijem kako se u crkvi većinom dosađuje i gotovo ništa ne razumije. Nastojim joj objasniti ono što mislim da njezina glavica može pojmiti. A od tih pola sata nedjeljom neće joj ništa se loše dogoditi.
I ove je godine odlučila kako želi ustajati rano i pohoditi zornice. Znam kako je u paketu s tim možda više veseli odlazak na ranojutarnju kavu s mojim frendicama, ali nema veze. Objasnila sam joj bit i svrhu, sigurna sam kako je nešto od toga skužila, ali ne inzistiram na ostalom. Ima vremena. Mislim kako je važno prenijeti temelje za razvoj u odrasloj dobi. Pa taman se odlučila na ateizam.
Neki dan sam se messengerala sa dragom prijateljicom u inozemstvu. Pita me za kći, a bilo je prije 20:00 h. Velim spava. Ona: već? Velim: da. Ona: kako tako rano? Odgovorim: zato što želi ići na zornice i objasnim o čemu se radi. Veli kako je odlučila ostaviti svom djetetu na volju kad odraste neka odluči samo želi li biti vjernik ili ne.
Tu sam teoriju od mnogih čula. Nisam sigurna kako je ne uputiti djecu u nešto do čega ti sam držiš (ukoliko se ne radi samo o prijenosu tradicije, a bez unutarnjeg poriva) pružanje mogućnosti izbora. Odabir između čega? Dok naši klinci narastu, vjerovanje u sms-ove i mailove sa potencijalno predskazivim prokletsvom preplavit će svijet, tko će tada biti mjerodavan ponuditi joj ikakav razuman izbor?
Ako ne sada, kada?

18.12.2006. u 20:44 | 3 Komentara | Print | # | ^

Lanci sreće



Ne mogu vjerovati s kakvim entuzijazmom ljudi odašilju, proslijeđuju i sastavljaju (ti koji sastavljaju, nadam se, to rade iz čiste zafrkancije!) gluposti tipa lanaca svetaca, sms-ove i e-mailove sreće... opterećujući se time kako iznaći sve te e-mail adrese ili mobitelne brojeve kako si ne bi zaribli životnu sreću.
Dajem si za pravo (budući sam svakodnevno bombardirana takvim sranjima) onima koji mi to šalju dati na znanje koje mišljenje ja zastupam po tom pitanju, a koje me nije opsjelo iz vedrog neba, a niti se radi o kreiranju filozofije u dokolici života. Očito je kako su se ljudi previše udaljili, kako od Boga, tako i jedni od drugih i spas vide u odašiljanju lanaca svetog Ante (najzastupljeniji od pamtivjeka), pridružujući mu i svu vojsku ostalih svetaca, a i onih čija beatifikacija još nije ni započela. Naravno, ni siroti Ivan Pavo II nije mogao izbjeći zlouporabu svete mu ovozemaljske zadaće, a u svrhu brzog bogaćenja, naglog ozdravljenja, rješavanja mobbinga, možda i pubertetskih prištića, a bome nekome i kurjih očiju!!!
Svi kojima je krštenjem (da i ne spominjem ostale sakramente pri primanju kojih su već dobrano bili u dobi kada bi zrelost, za razliku od doba krštenja, trebala debelo zagospodariti umom) velikodušno pružena mogućnost upoznavanja i uporabe vlastite vjere kao i blagodati njezinog upražnjavanja (a nezamislivo je koliko je upravo takvih koji nasjedaju na vlastito neznanje), trebali bi znati kako upražnjavanje "savjeta za ad hoc sreću" duboko vrijeđa Njega, a njih dovodi do grijeha kojeg itekako treba ispovijediti. Ne solim pamet, i opet ću se okoristiti: neka baci kamen..., ali to je upravo vrijeđanje moje pameti.
Sve što sam tu napisala, uputila sam i svima onima koje volim, a koji su me trpali tim smećem. Ako si netko daje za pravo silovati me tim sranjima uz minimalno moju jednu zamolbu da to više ne radi, ne vidim zašto bih se ustručavala reći ono što o tome mislim. Nažalost (a možda i nije), s nekima od njih sam nakon toga prestala komunicirati, zapravo, prestadoše oni sa mnom.
Ne mogu reći kako žalim zbog učinjenog.

05.12.2006. u 21:13 | 9 Komentara | Print | # | ^

Sljedeći mjesec >>

0

  prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (17)
Prosinac 2006 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

e-mail: okosjenki@net.hr


Kao prvo, trebalo bi pokazati kako Kosjenka i Regoč izgledaju.
Dakle, na internetu sam našla malog Regoča, dok se Kosjenku nikako nije dalo uhvatiti. Onda sam si prije par minuta dala truda, pa sam je pokušala nacrtati onakvom kakvu bih je zamislila današnjom maštom. I evo ih:

Image Hosted by ImageShack.us
Regoč


Image Hosted by ImageShack.us
Kosjenka


Budući sam do prije par godina, što se frizure barem tiče, bila Kosjenkina sušta suprotnost, od kako sam pustila kosu, a koja je, valjda nakon toliko godina zatočenistva luđackom brzinom krenula rasti, mnogi iz bliske mi okoline, u šali znaju reći da izgledam upravo kao Kosjenka, iako smo bojom kose u velikom raskoraku! (A ni frizura nije baš ista!)
Zašto nisam blog nazvala samo "Kosjenka"?
Razmišljala sam o tome i zaključila kako će se u nekim trenucima zasigurno pojaviti kakav Regoč, ili će neki od prošlih Regoča biti spomenuti u nekom kontextu (Regoč: metafora za bilo kojeg muškarca koji bi eventualno bio ili je već spomenut: brat, otac, ex muž, ev. dečko, prijatelj, susjed, župnik, rođak, kolega...), strpah i njega u naslov bloga.
I tako se rodio ovaj blog.
Ništa osobito mudro i novo u ovom blogu neće se naći. Pišem ga uglavnom kao vrstu dnevnika i objavljujem svoje fotografske uradke za koje ne mislim kako su umjetnička djela, već su po nečemu meni osobito drage, pa mi ih lijepo vidjeti kao dekoraciju mojih misli.
Sve je to i dio moje opčinjenosti napretkom ove vrste tehnologije.
No, iz toga se izrodila jedna jako dobra stvar, a to je virtualno upoznavanje drugih i suosjećanje s tuđom radosti, a bome nerjetko i tugom.
Ecco. To bi bilo to o Kosjenki. A i Regoču.

Linkovi

ljudi koje rado pročitam:

POST SECRET
NOVOGODIŠNJE LUDILO
BROD U BOCI
HEROSTRAT(IŠTE)
MENTINA
RUDARICA U SEOSKOJ IDILI
ZG DNEVNIK
012 STATION
FANNY
MUDRI I NJEGOVE PREKRASNE FOTOGRAFIJE
MELANCHOLIA
i još ih ima!!!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se