Marketing
badnjak
Kćer gleda crtić o Mojsiju na tv-u, sestra spava, mama u sobi sluša radio s prigodnim programom. Ja, čekajući neka završi crtić kako bih joj dala večeru, čačkam po internetu i gledam svježe postove blogera koje sam strpala u favorite.
Badnjak je započeo vedro, pa se pretvorio u sranje od međuljudskih odnosa, pa se opet razvedrilo:
nakon devetodnevnog buđenja u 5.30 h zbog adventskih zornica, današnji sam dan započela oko 9.30. Čini se da se bioritam uskladio sa urancima, tako da sam već od 6.00 svako malo pogledavala na sat. No, oteglo se do ustajanja još 3,5 h.
Dan samo za poželjeti: bonaca, sunce... Asistirala sam pri spremanju ručka koji se pretvorio u pravi fijasko... Osim moje kćeri, nitko nije jeo dalje od juhe. Naime, s mojom mamom nikako ne mogu uskladiti valnu dužinu... Ozbiljno razmišljam o traženju drugog smještaja. Ali tu gdje živim, to je tako teško... Iznajmiti nešto mogu možda samo tijekom zimskog razdoblja jer svi žele ljeti izdati i zaraditi u par mjeseci i nekoliko puta onoliko što bi od podstanarstva dobili tijekom cijele jedne godine. Kupiti nešto je neizvedivo. Poduzeće je u komi, bojim se kako bi mogli ostati i bez plaća, a ni alimentaciji ne predviđam svijetlu budućnost... Uh...
N. i ja smo otišle u ribolov poslijepodne. Ne želim nju opterećivati sranjima koja me muče. Adrenalin iz ljutnje i bespomoćnosti je polako počeo isparavati, na udice se okačiše jedan crnej (ne znam mu HR naziv) i parapnjak (HR glamoč) i vratih se ponovo u svoje omiljeno "kulersko" stanje.
Kako je ulov bio siromašan, odlučile smo maci koja živi u štandu na tržnici, upriličiti badnju večeru. Uh, kako se bacila na spizu! A mi dvije otiđosmo doma sretne što smo barem nekog danas učinile sretnim!
U međuvremenu, mama je izašla iz "sobe za samožrtvovanje" - kad god je neko sranje, onda se ušalta u ulogu žrtve pa čupi u sobi cijeli dan, tamo puši, pije kavu, rješava križaljke i, valjda misli tako, nabija nama osjećaj krivice. Do vrlo nedavno i jest, ali ne dozvoljavam si više takve igre. Retardirana nije, a bome ni ja. Neka sam najmlađa od djece, zaslužujem poštovanje i ravnopravnost. Na tome inzistiram.
I tako. Sve se, čini se, vratilo u normalu. Sestra je okitila bor, ja sam dovršila kolač. Sve je kao da se ništa nije dogodilo. Bolje je tako.
Blagoslovljen Božić svima, od svega, svega srca!
Post je objavljen 24.12.2006. u 21:35 sati.