Obrisi moje duše
29.11.2011., utorak
|
I kada je netrpeljivost očita, ja u ljubav i prijateljstvo vjerujem... Iako dobro znam da mržnja postoji, ja u ljubav vjerujem... Znam da svirepost postoji, ali ja u plemenitost i čovječnost vjerujem... U bijedi, ja vjerujem u obilje... Kad bolest tinja, zdravlju se nadam... U nagrđenom, ljepotu nazirem... Znam da će se već sutra sve nepravde pravednosti okrenuti...  Betlehemski prizor, vatrište je mojih želja, moje ljubavi, moje vjere... |
25.11.2011., petak
 Molila sam Te da me uvedeš u svijet istine...udaljiš od besmislica i hvalospjeva žednih...da me uputiš na putove pravedne, da me ne tlače sažaljenja vrijedni, oni koji se iza maske skrivaju, koji zatvaraju oči, ali im se zubi vide... Nisu oni ptice koje su svoje jato izgubile...oni su opasni letači...jednim zamahom krila u stanju su porušiti i razbiti mukom izronjeno... Oni ne znaje da je puno malih stvari koje su vrijedne poštovanja, a malo velih koje su vrijedne divljenja, i da je bolje ne imati zasluženu čast, nego imati nezasluženu... Istina im je opora...pred njom se zatvaraju vrata... Doista, nije uvijek ugodna...ali i u laskanju i podilaženju ima vrlo malo ili nimalo istine... Znaju li oni da istina progovara samo iz usta prijatelja... Koliko smo pravih prijatelja izgubili samo zato što istinu nismo htjeli čuti... Kažu da ljubav, trud i požrtvovnost ulijevaju ulje u svjetiljku života, a razmišljanje i namjera da pale plamen... Doista, nema vjetra koji bi bio naklonjen onima koji ne znaju kamo plove...  |
24.11.2011., četvrtak
|
Lijepo ponašanje...  O lijepom ponašanju, puno ili, možda, premalo se govori... Postoje pravila o dobru i prikladnu ponašanju...dobro ih je znati, ali je dobro i znati da ona ne oblikuju naše ponašanje...ona nas samo dotjeruju...kao što se neki dotjeruju za izlazak u društvo, tako i naučena pravila takozvanog lijepog ponašanja koriste, da bismo ostavili utisak rafiniranosti... Nažalost, mnogima je miris istinske rafiniranosti nepoznat, pa im i nije teško "prodati" umjetnu profinjenost... Umjetna rafiniranost postiže se vježbom...osoba se uživi u ono što želi postići...za postići efekt rafiniranosti, nije dovoljno samo poznavati pravila...nije dovoljno ni ono što se vježbanjem postiže...potreban je novac, u doslovnom i prenesenom smislu, jer, zapravo, radi se samo o predstavi ... Istinska rafiniranost, čistoća i finoća ponašanja, je posljedica prirodnih sklonosti...drugim riječima: prirodna rafiniranost je plod očišćene, čiste duše, a očituje se u ispravnim reakcijama i pročišćenim djelima, u djelima koja sabiru ono što je vrijedno, sveto, u djelima koja sabiru ono što je Božje, što je od Boga dano čovjeku za spas duše, za prisjećanje - za povratak, u djelima koja sabranim popločuju put... Uloviti nam se čišćenja a ostaviti se vježbanja i iznuđivanja...ostaviti nam se izmišljanja, krivih učenja, slaganja priča i pričica, pjesmuljaka, posezanja za zavodljivim riječima...ostaviti nam se cifranja i veličanja svojih i tuđih djela...ostaviti nam se i nabacivanja crtica koje oslobađaju miris jeftine mudrosti, one za opću uporabu... Uloviti nam se čišćenja, sebe i svega oko sebe...uloviti nam se "kopanja", ne da bismo dokazali nečije prisvajanje tuđih djela, nego da bismo oslobodili i izvukli ono što je istinito, ono što je Božje, jer jedino je to vrijedno i ne pripada nikome osobno do li Bogu i, po Njemu, svima nama... Ne treba se zavaravati: spašen je samo onaj tko dušu svoju očisti i tu čistoću u djela pretoči...  |
23.11.2011., srijeda
|
Miris duše...  Sve naše istinske ljubavi u jednu se rijeku slijevaju...pojimo sebe i pojimo druge...nepresušan je to izvor... Kad se jednom kuša ta bistra voda koja miris ima, miriše nam cijela duša...oživljava srca i pokazuje nam smjer pravog puta... Duša drhti dok sjeme to prima, jer dokaz Vječnog postaje...što je snažnija, okolina čišća je, jer hranu s Izvora svakome daje... Ljubav lagano dolazi...iako joj korake ne prepoznajemo, ona sve više u srce nam ulazi...svjetlo u naš svijet tame unosi... Njene riječi prepoznajem u sebi...one daju snagu mojoj duši...one me potiču da tražim putove do Njega, da ih prepoznajem po mirisu... Njene riječi bude ono najiskrenije u meni...govore mi o Ljubavi koja posadila je sjeme u mojoj duši, o Ljubavi koja ga zalijeva da nikne cvijet, o Ljubavi koja me potiče da ga tražim u ljudima... Ima onih koji tako lako na Njega podsjete me, ali ima još više onih drugih...a ja ga molim da ih Njegova ljubav opere, k sebi pozove, svoje ime u njihovo srce upiše... Zar naši životi išta vrijede ako Tebi nisu poklonjeni... Zar mogu naše duše preživjeti daleko od Tebe... Molila sam Te da mi pošalješ duše koje nose dio Tebe i dio mene, da mi ih pokažeš...tražih ih dugo, a onda spazih da su tu, kraj mene...u njihovim očima prepoznah Tebe, ali i dio sebe... Oni su moji suputnici na putu prema Tebi...ljubav nam je dana na povjerenje... |
16.11.2011., srijeda
 Gdjegod da se našla, svi mi se putovi činili baš za me... Nisam mislila da mogu sve, ali sam činila sve što mogu, često, i preko toga...nisam spašavala svijet, suprotstavljala sam se neistini, onom ne dobrom koje je uvodilo u neistinu... Kad bi me netko pitao: Kako, reci kako...ne bih znala odgovoriti, jer je to "kako" možda manje bitno od onoga kako je to izgledalo u Njegovim očima... Danas znam, da kada nekome iskreno i istinski pomažemo, a taj "netko" je: Bog i čovjek, onda najviše pomažemo sebi...što se više trudimo, to nam se više daje, i to tako, da imamo osjećaj da nam se daje ono što nam pripada, što je naše, što je negdje u nama postojalo ali mi toga nismo bili svjesni, jer nam to do sada nije trebalo...istina je, da nam se van borbe ništa dobroga ne može dati...oni koji dobivaju van borbe, darivani su od nekog drugog... Kada istinski sretnemo drugoga, sreli smo sebe... Život je zid o kojeg se razbijaju svi naši snovi... Ne možemo mi trčati ispred Isusa i određivati što je a što nije, nego hodati za Njim...On je taj koji vodi... Bog nema leđa, mi ljudi ih imamo i tako ih lako i često okrenemo jedni drugima...  |
15.11.2011., utorak
|
Govor u istini je izvor opasnosti, jer je samo čovjeku koji je utemeljen u istinitosti, istina očigledna...  U duhovnosti je preslobodno ponašanje vrlo opasno...velika je vjerojatnost da će duhovni početnik, kada ispriča sva svoja duhovna iskustva, u nedostatku novih, početi lagati, preuveličavajući stara i izmišljajući nova... |
14.11.2011., ponedjeljak
 Iz evanđeoskih odlomaka saznajemo kako su apostoli imali krivu predođbu hoda za Isusom...za njih je to bio put uzvisivanja... Mnogi, umjesto poniznosti, odabiru ono što se njima sviđa - odabiru ono što ne traži napor... Hodajući putem uzvisivanja, izloženi smo razočarenjima...gdje prestaje želja za služenjem Bogu i čovjeku, pojavljuje se provalija oholosti i ponor neposlušnosti... Služiti Bogu i čovjeku je dokaz žive vjere...to je vjera na djelu, put poniznosti na kojem odsijeva čistoća vjere... Kada učimo, moramo učiti u ime Gospodina, jer jedino nas on može poučiti onome što ne znamo... Nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju...samo onaj koji pameti ima, koji je ponizan, pouku prima... Tko sjeme ljubavi sije, vjera u njemu čuvstvo grije... Ono što vrijedi je: Božja riječ u našoj riječi...  |
10.11.2011., četvrtak
 Kao djevojčicu, svako jutro bi mi mama raščešljavala kosu, a ja bih neumoljivo plakala...nerijetko bih je zamolila da prestane s tim mukotrpnim raščešljavanjem, na što bi mi uzvratila: Nema ljepote bez "raščešljavanja"…ono nije ugodno, ali ga moramo podnijeti…nemoj misliti da je "raščešljavanje" cijena ljepote...to je put...  |
09.11.2011., srijeda
|
Kako preživjeti među....  Uspjeh najčešće postižu oni koji ne zaziru od neuspjeha, jer neuspjeh, zapravo, ne postoji: ne postoji poraz, osim onaj unutar nas, ne postoji stvarno nesavladiva prepreka, osim, nama svojstvene nesavršenosti cilja… Nije dobro ako privremeni neuspjeh napadne srce, kao što nije dobro kada privremeni uspjeh udari u glavu… Teško je definirati ključ uspjeha, ali ključ neuspjeha mogla bi biti težnja da se ugodi svima… Treba hrabrosti da bi se suprotstavilo neprijateljima, ali treba još više da bi se suprotstavilo prijateljima… Lakše je oprostiti onima koji su bili u krivu, nego onima koji su bili u pravu… Nemoguće je živjeti a da se negdje ne doživi neuspjeh, podsmijeh, neodobravanje, osim, ako se živi tako "obazrivo" da se zapravo i ne živi - to je tek pravi neuspjeh… Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati je u lice… Dok god se budemo hvalili, slabosti i pogreške prikrivali, u povijesti učili koliko je tko od naših predaka "junačkih glava odrubio", a ne i gdje je s puta sišao, dotle, ni za dlaku nećemo biti bolji, jer prostaci i mladi ljudi, koji se time hrane, i ne pomišljaju da bi pogreška mogla biti u njima, nego sve što im se predloži, za čistu istinu smatraju…ako bacimo pogled na prošlost, onda vidimo da što je nešto bilo besmislenije, to je bilo više onih koji su to podržavali, trčali kao slijepi za tim i srdili se na svaku pametnu riječ ili prijedlog… svaku priliku su za svoju sebičnost upotrebljavali…sebičnima je dovoljno da je njima dobro, i da mogu prostaka na svoju ruku okrenuti… Istina o mržnji je sazdana od sto niti... Voli se samo ono što se razumije… Ako je to istina, onda je mrziti mnogo lakše nego voljeti...da bismo nekoga voljeli, moramo se potruditi razumjeti ga, a to možemo samo ako ga pogledamo iznutra… Za mržnju ne samo da nije potrebno ulagati nikakav spoznajni napor, nego: da bismo mrzili Drugoga, potrebno je da o njemu ništa ne znamo, ali niti želimo saznati, da se čvrsto držimo predrasude, jer predrasude jednih o drugima, pouzdani su proizvođači mržnje...stereotip blokira mišljenje koje je na pragu istine, a laž o Drugome servira kao krajnju istinu o njemu… |
07.11.2011., ponedjeljak
|
Duša je ono što u nama miriše... Duša je ono što iz nas zrači... Duša je naše lice...  "Mnogi ne prepoznaju suptilnu razliku između blage ironije i grubog sarkazma, padaju na osmijeh vještih intriganata i varalica a ne zamjećuju iskren osmijeh velike duše. Tek u starosti shvate, da pravog prijatelja nisu stekli, propustili su u sebi razviti na stotine mogućnosti plemenitog lica, pa na kraju, često ostaju samo blijedo dvolični."  Ljubav i istina moraju slobodno teći... |
03.11.2011., četvrtak
 Uskrsnuću i slavi prethodi poniženje, izdaja i razapinjanje... Put od Cvjetnice, preko Velikog petka do Uskrsnuća, životni je put svakog istinskog vjernika... Oni koji su oduševljeno pri ulasku u Jeruzalem klicali Isusu kao kralju, kasnije su, puni bijesa i prezira, prijetili Pilatu: Mi nemamo kralja, osim cara! Raspni ga! Ubij ga…čak ga i njegovi apostoli, Petar i Juda, napuštaju, jedan zbog straha, drugi zbog razočarenja... Na Pilatu je da odluči, s njegove desne strane je Isus, nevin, pošten, onaj koji je došao uvesti u istinu, spasiti...nasuprot stoji Baraba, ubojica... Pilat upita: Koga hoćete da pustim,Isusa ili Barabu... Pilatova sudnica,naša je savjest... Svakodnevno pred nama stoje istina, ispravnost i dobrota, i laž - Isus i Baraba... A, mi - svakodnevno, iznova pokleknemo...našim: Pusti Barabu, razapeli smo Krista... |
 Posljednja molba u molitvi Očenaša najprije pretpostavlja spoznaju naše uronjenosti u zlo, onda traži od Nebeskog Oca izbavljenje... Zato nas Biblija upućuje na tajnu prvoga, istočnoga grijeha, kad je čovjek na stanovit način potpao pod utjecaj Zloga - više je vjerovao himbenim obećanjima Oca laži, nego Ocu istine i svake dobrote...od tada svaki čovjek nosi na sebi taj teret koji pripada ljudskome rodu, ljudskome biću po njegovoj naravi... Živimo u okruženju samovolje, lažne dobrote, praznih, drskih i uvredljivih riječi, riječi koje grubo potiru istinu, u ozračju lažnog prikazivanja vrlina... Na djelu je prijetvorna dobrota, prikrivena laž i dobro zamaskirana mržnja... Nažalost, skloniji smo činiti zlo nego dobro, ali sebe uvjeravamo u suprotno... Za pobjedu dobra moramo se puno truditi i budno paziti, a za zlo se dovoljno samo prepustiti negativnoj struji koja nas, koristeći naše slabosti, ponese... Rijetki su koji iskreno, s bolju u duši, otkrivaju da čine ono što ne bi htjeli... Zlo u nama i oko nas nije samo neki teoretski pojam, nego gotovo kao neka pristunost, kao stanovito biće koje se ne može definirati, ali se osjeća da postoji... Nije rijetkost da smo jedni drugima na sablazan i da jedni druge vučemo dublje u zlo... Mnogi mole Isusovu molitvu, ali ne s iskrenom željom da se spozna zle sklonosti u sebi, pa onda i zlo oko sebe... Nažalost, himba je češća od istinske i iskrene želje...opasna je, jer stvara ozračje slično vjerskome, ali nije vjersko... |
02.11.2011., srijeda
 Zloća nema moći protiv mudrosti... Boecije je posljednji predstavnik antičke rimske kulture i prvi od srednjovjekovnih intelektualaca... Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je De consolatione philosophiae... napisao ga je u zatvoru nastojeći dati smisao svome nepravednom zatočeništvu...bio je optužen za urotu protiv kralja Teodorika...čini se, zapravo, da optužba nije podignuta bez utjecaja nacionalnih i vjerskih razloga, budući da je Teodorik bio barbar i arijanac...Boeciju je suđeno ...osuđen je na smrt i pogubljen... Upravo zbog ovog svoga dramatičnog svršetka on može govoriti iz vlastitoga iskustva i današnjem čovjeku, poglavito onima koje proživljavaju istu sudbinu kao i on zbog nepravde često prisutne u "ljudskoj istini"... Ovo djelo, podvrgnuto različitim tumačenjima, predstavlja se kao zamišljeni dijalog, ponegdje čak i u pjesničkom obliku, u kojem razgovaraju čojvek i philosophia perennis: Boecije nastoji uvjeriti ljude da se usmjere prema Bogu, svrsi i cilju svakoga stvorenja: s tom nakanom on se poziva na učenje velikih antičkih grčkih i rimskih filozofa kao što su Platon, Aristotel, Ciceron, Seneka, ali i pjesnika poput Tibula i Vergilija...filozofija je, prema Boeciju, prava medicina duša...s druge strane, čovjek može iskusiti istinsku radost samo u svojoj nutrini... Bog ipak ostaje najviše dobro prema kojem teži svako ljudsko biće, pa i kada toga nije svjesno...stoga Boecije uspijeva naći smisao, pa čak i slast, u promišljanju svoje osobne tragedije u svjetlu mudrosnoga teksta Staroga zavjeta koji navodi: "Zloća nema moći protiv mudrosti. Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom"... Navodni uspjeh zlih pokazuje se stoga kao lažan te postaje očita providonosna narav onoga što Boecije naziva adversa fortuna...životne teškoće ne otkrivaju samo koliko je život prolazan i kratkotrajan, nego omogućuju i razumijevanje i održavanje istinskih odnosa među ljudima... Adversa fortuna dozvoljava doista razlikovanje lažnih prijatelja od onih pravih i omogućuje da se shvati kako čovjeku nema ničega vrednijega od pravoga prijateljstva...primiti fatalistički stanje patnje izuzetno je opasno, dodaje vjernik Boecije, jer to "u korijenu uklanja samu mogućnost molitve i teologalne nade koje su u temelju odnosa čovjeka i Boga" ... Zaključna besjeda ove rasprave može se shvatiti kao sažetak čitava Boecijeva nauka što ga on namjenjuje sebi samome i svima koji će se jednom naći u njegovoj situaciji...tako ovaj zatvorenik piše: "Borite se dakle protiv poroka, posvetite se kreposnu životu usmjerenu na nadu koja podiže srce sve dok ne dostigne nebo svojim molitvama hranjenim poniznošću. Nasilje što ste ga podnijeli može se promijeniti, ako odbijete lagati, u ogromnu prednost da pred očima uvijek imate vrhovnoga suca koji vidi i zna što je doista na stvari"... Svaki "zatvorenik", s kojeg god razloga bio u "tamnici", naslućuje koliko je teško ovo ljudsko stanje, osobito kada je još i otežano "mučenjem"... |
