toga dana bio sam samo djelomično pričvršćen za tebe boginjo što naginješ se nad mojim odrazom pratiš valove moga lica iščitavaš me dok mislima tražim ležaj na kojega da polegnem prave kuteve svoga staklenog zida tvoje ruke trenutak istine i muk ostatak mene bio je razbacan u nepravilnim razmacima bivanja i ne bivanja tvojim |
na oštrici izdaha podijeliš svoje nemire i tako ostaneš samo slika isprekidane slutnje a sve je kao cijelo kao ova pjesma koja bježi šesnaest minuta ispred tebe zaboravlja se oko farova automobila i tihe simetrije noćnih sati zametnut u prosječnoj noći razodijevaš se smiješno kratkim riječima brojiš zvukove motora metaglasove priviđenja i korake do pustih perona kao da si tek rođen na obrazu ovoga grada izranjaš na kraju pjesme |
progutala je sve pinkpantere zamijenila dalekozor prozorom više nije govorila u ustima je klijao crno-bijeli televizor emitirao kraj programa jednom će i iz njega nastati (tišina!) koja sama sebi piše pjesmu nošena propuhom kojega stvaraju šaptački vjetrovi oko kažiprsta (...u međuvremenu...) (kroz kadar protrče tri hiperaktivne hiperbole umirući od dosade) i svijet će polako nestajati gestikulirajući noćima |
...i tada pomislih da ne želim pjesmu već nešto triput gore triput iznad želja što balansira bez ruku jezika i sigurnosne mreže nešto posve nebitno utkano u zrak što prolazi kroz uho sjedne na ušnu resu i paleći cigaretu šuti o svemu što isparava ostatke večeri i mašući plaštom oblikuje tik na usnama briše gumicom liniju života tvrdeć` kako je passé pa ostavlja otiske svojih stopala po dlanovima uz šeretski osmijeh i posve nebitno "dođi" nešto što može plakati na ulici zavijati na sunce šetati sa rupom na majici ispucati film i razvući ga po stanu samo da izmjeri duljinu trenutka što može sasvim usput zamisliti sebe kako sjedi na grani i praveći lišću uši pripitomljuje sjetu nešto posve nebitno kao različite čarape kao stranac koji se nasmije u prolazu kao tri točke umjesto jedne |
Prijateljstvo je auto koje se otvara naopako, a zatim kaže...krokodil! (rečenica koju sam noćas sanjala) |
|
nepravilno zakrivljeni nepomično sretni gubimo se gledajući kroz prozor lovimo mrežama za leptire krademo smokve i jabuke u večernjim satima zamišljamo note i glasne laktove jednu prividnu konačnost i slatkovodne riječi živimo pod vodom na klupi na navijanje ribe nam prevode misli u vodene balončiće kako bismo se bolje razumjeli ...... preslikavam se u kišne kapi u svakoj sam ponešto drugačija tek za nijansu glasa kojom ujutro prešutim riječi u odjeku što izdiše oslijepila sam na kažiprst neznam više koju sam ti sebe ostavila na čuvanje ...... jesen je ispadaju trepavice ...... selotejpom se lijepim za grane ima me dovoljno za tri jeseni i tucet beskućnika sasvim pristojno se spotičem po parkovima u prividno slučajnom rasporedu zalijećem u prolaznike nebi li me netko ponio sa sobom stavio u herbarij izrecitirao upute kako prešutiti zimu |
netko mi nepropisno parkira cipele priča u lakat a svih mojih tridesetisedam temperetura jednim pogledom kroz prozor prekine tihovanje nemam dovoljno ruku za mlijeko pa provlačim konac kroz oblake kako bi spojila dvije pjene koje se čine dovoljno snažnima da budu nježne prema nama više sam dijete no ikad otvaram sva svoja vrata ključanice su premale da kroz njih sanjamo |
Mali portret Sasvim bezlicne žene. U korak s prahom Prebjeglim na drugo lice. Okvir za kavu Okus grafita. Jednom me nasmijao bez ikakvog upita Želim li radije smijeh ili vino. _________________________ Nesumnjivo smo nijemi. U dijelovima ušiju Nešto poput glasa Bez osobitog lika. Stojiš mi na peti. Razmišljam o tebi. I kako mi je jednom Negdje iznad nosa Kapalo sunce. |
Sve je započelo onoga dana kada sam posudila krila jednog pileta koje je htjelo nešto reći u letu Naumila sam naučiti nove riječi tada kojima bih opisala tvoj osmijeh njegovu sličnost sa maramicom nježno složenom u džepu odijela Činila se viteškom ta godina ispod četvrtine jabuke sa rukama što su je razlikovale od mrtve prirode Pričali smo ulicama da stići ćemo u ranu zoru u oldtimeru posuđenom iz stare detektivske priče Ja sam naumila biti lijevi pločnik kasnije a ti desni bili smo si ponekad nešto bliži igrajući se na zebri dok je bilo zeleno I onda dok sam pjevala o kutiji punoj tebe zamišljala sam da si maslačak i da se pretvaraš u malog medvjeda na nebu kada bih izdahom završila strofu U meni su sada mašne što me bahato obavijaju poput bršljana jer ništa drugo i nije moglo imati plodnog tla u mojoj dječjoj krvi Jedino što poznajem priče su što prolaze kroz hvatač snova na mom prozoru Dvije riječi postale su moje ime |
Možda je samo takav trenutak, a možda je vilenjak potegao spavati, pa mi se čini kao da je pogled malo zastranio u nekom narječju spektra čije akcente baš i ne shvaćam najbolje. Nepotopljena točka na "i" ostala je poput vrha ledenjaka mirovati usred voda, na kojima se od silne tišine zrcali sama definicija beskraja. Nižem riječi nebitne prošlosti, gradim slike s predumišljajem ne mareći za posljedice, režem kosu u neletu istine, padaju pramenovi, padaju maske, padaju po podu, tako je jednostavnije za pomesti, gledam lice od papira, brišem oči, crtam prozore koji gledaju na istok, razmišljam o krajoliku na porculanskim obrazima koji bi me ponovno potakao na oduševljenje... Sve su slike stvarne u onoj mjeri u kojoj mogu otvoriti oči... |
Po drvenom rubu uz željezne fantazije Pored svijeća što dišu u ritmu posljednjeg plesa Ponavljam samo: Možda će jednom s one strane noći izmisliti razlog i došuljati se slijepa |
Usred tišine trčeć` s po` muke zastadoh šutke. Možda se vinem. Oprženi žalac u stihu od cvijeta lud se gradom šeta. |
"Čovjek katkada prevali najveće putove, a da se i ne makne s mjesta" Doživjeti jedan drski dan...onakav drski dan koji prođe u ravnoteži između dužnosti i želja, da, zeza me od jutra, onako bezobrazno svijetao, žestok poput pljačkaša, no ne gubi smisao, ne nestaje, ne gasi se...nekako prirodno slučajan. Otporan na redove, otvoren za spoznaje, dan u kojem sam sama sebi spasioc...jer svaki je dan krcat smislom, za čovjeka koji je otvorio oči... Žar, vjetar, kockice s brojevima, plišani zečevi, glazba i prostor što goni izmaglicu po naredbi neke tajanstvene sile, svijet me motri, motri me kao da imam tajnu, a ja crtam primitivne maske po papiru, maske poput one afričkih plemena, maske koje sam skinula, maske koje me nasmijavaju i smijem se zajedno s tim svijetom koji se ugurao u srž osjetljivosti praveć` se da imam masku koja ima tajnu. Postala sam plakat za Shangri la, lijepim se po gradskom zraku obznanjujuć` da nisam izgubljena...da sam stvarna i dostupna svakom tko me zna vidjeti... Pomišljam ponekad da sam sve priče već napisala...no sve je više borbi iz kojih se rodilo sjeme, kockica što su pale na šesticu...i da se samo treba još malo otisnuti od obale kako bi se vidio čitav grad...i onda su priče tu, još veće, više je bilježaka, ispovijedi, opažanja, topline i duha... |
Popapaj ih očima | (sakrij me) |