...i tada pomislih da ne želim pjesmu
već nešto triput gore
triput iznad želja
što balansira bez ruku
jezika
i sigurnosne mreže
nešto posve nebitno
utkano u zrak
što prolazi kroz uho
sjedne na ušnu resu
i paleći cigaretu
šuti o svemu
što isparava ostatke večeri
i mašući plaštom
oblikuje tik
na usnama
briše gumicom liniju života
tvrdeć` kako je passé
pa ostavlja otiske svojih stopala po dlanovima
uz šeretski osmijeh
i posve nebitno
"dođi"
nešto što može plakati na ulici
zavijati na sunce
šetati sa rupom na majici
ispucati film i razvući ga po stanu
samo da izmjeri duljinu trenutka
što može sasvim usput zamisliti sebe
kako sjedi na grani
i praveći lišću uši
pripitomljuje sjetu
nešto posve nebitno
kao različite čarape
kao stranac koji se nasmije u prolazu
kao tri točke umjesto jedne
Post je objavljen 12.10.2011. u 17:54 sati.