Image Hosted by ImageShack.us


IVE UKUPNO DOBILA ZAGRLJAJA:





*GRLI GRLI GRLI GRLI!*

Wonderful Tonight
by Eric Clapton

It's late in the evening; she's wondering what clothes to wear.
She puts on her make-up and brushes her long blonde hair.
And then she asks me, "Do I look all right?"
And I say, "Yes, you look wonderful tonight."
We go to a party and everyone turns to see
This beautiful lady that's walking around with me.
And then she asks me, "Do you feel all right?"
And I say, "Yes, I feel wonderful tonight."
I feel wonderful because I see
The love light in your eyes.
And the wonder of it all
Is that you just don't realize how much I love you.
It's time to go home now and I've got an aching head,
So I give her the car keys and she helps me to bed.
And then I tell her, as I turn out the light,
I say, "My darling, you were wonderful tonight.
Oh my darling, you were wonderful tonight."



One Day I'll Fly Away
Moulin Rouge, soundtrack


I follow the night
Can't stand the light
When will I begin to live again

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
What more could your love do for me
When will love be through with me
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends

One day I'll fly away
Fly fly away...

nepušačica

20.05.2006., subota

O bolnici, bolestima i nekim važnijim stvarima

(neće me biti na blogu najmanje tjedan dana tako da imate vremena ovo sve pročitati kad stignete, na rate. Mislim ne morate, ali mogli biste... smijeh)

1. DIO
Dugo me nema, znam. I baš mi je lijepo kad pročitam da nekima nedostajem. A zašto me nema?
Zdravstveni problemi. Od jučer je sigurno da moram na operaciju u Zagreb. Imam tumor hipofize i treba ga izvaditi van. U ponedjeljak moram biti u bolnici.
Jučer sam bila na dogovoru kod doktora koji će me operirati. Šarmer svjetski. Čak sam se sjetila i pitati ga nešto što vjerujem mnoge od vas zanima:

Zašto doktori u 21. stoljeću još uvijek pišu na pisaćim mašinama?!

Odgovor je bio da je problem u nedostataku boljeg programa i u podlim informatičarima koji im podmeću tuđe programe i masno naplaćuju njihovo održavanje. Tema mu je bila toliko vruća da sam zažalila što sam išta pitala. Zatim me pitao jesam li ja informatičar. Zaprepastila sam se. Nekako samu sebe ne podsjećam na informatičara. Ne vjerujem zapravo da bih ikoga podsjetila na informatičara, onakva plava i nakešena. No događalo se meni i prije da krivo procijenim svoj odraz u ogledalu. Baš sam se eto u četvrtak, u jednom od pohoda po navedenim ustanovama, sredila kao frajerica, velike sunčane naočale, ispeglana plava kosa, utegnute traperice, majica - zadnji krik mode... izgledala sam sama sebi totalno bijelosvjetski, kao one gospođe kojima se nikad ne biste usudili prići i pitati ih koliko je sati. No izgleda da sam pogriješila, barem što se nepristupačnosti tiče - nepoznati su me ljudi opsjedali cijeli dan. Odmah po ulasku u zgradu bolnice došla je do mene jedna od sestara da im pomognem izgurati prljavi veš iz jedne od pomoćnih prostorija. Tješila sam se da izgledam kao čvrsta cura, a ne nekako drukčije (drukčije = čvrsta kao čuvarica zatvora). Zatim mi je prišla elegantna bakica s pitanjem gdje sam kupila te prekrasne cipelice, a završilo je na priči o njenom istrošenom mjehuru. Kasnije, kod anesteziologa u čekaonici, slušala sam o jednoj spuštenoj maternici, teškom poslu u inozemstvu i u školstvu, zatim sam dobila detaljan popis rengenskog zračenja gospodina koji je paradirao po hodniku u pidžami... I svi su me stalno ispitivali o vremenu i temperaturi... (možda sam ih podsjećala na Renatu Sopek?! Image Hosted by ImageShack.us).

Inače, od prije koji mjesec, baratam medicinskim izrazima i kraticama kao pravi stručnjak. To je, naravno, nužnost u našem zdravstvu jer ako sam ne znaš neke stvari kako da ti oni pomognu?! Recimo, baš kod anesteziologa sam dobila papir koji sam trebala ispuniti, pun neobjašnjivih zagonetki: TT, RR, TV, ZM. I par pitanja tipa: Jeste li ikad operirani? Jeste li primili anesteziju? Je li bilo problema?... Iako sve to izgleda jednostavno, ja sam sjedila na hodniku i ispisivala podatke, koncentrirana kao da rješavam test inteligencije. Nisam znala odgovor ni na jedno pitanje. Nekoliko puta je sestra izlazila, no ti izlasci su trajali kratko pa sam mogla postaviti tek jedno pitanje po izlasku:

Je li i vađenje krajnika operacija? (Jest.)
Je li to lokalna anestezija budući da mi je samo dao neke injekcije? Pitanje je bilo vođeno logikom mudre plavuše koja je shvatila da bi onda svaki odlazak zubaru bio pod lokalnom anestezijom (Jest, i zubar daje lokalnu anesteziju, iako ja to zovem „injekcijom protiv boli“).

Kasnije mi je bilo neugodno ponovo zvati sestru pa sam se raspitivala na hodniku. Svi smo obrazac rješavali zajedno jer nitko nije imao pojma. Ja sam pred ljude izišla sa svojim pitanjem:

- Što mislite bi li se problemom kod anestezije moglo nazvati to što su mi injekciju morali dati nekoliko puta više nego ostalima?

Ljudi u hodniku su klimali glavama. Definitivno smo se svi zabrinuli oko toga da bih se ja mogla probuditi usred operacije i početi vikati da me boli. Zato sam na pitanje Je li bilo problema prilikom operacije? zaokružila Da. No kratice su nas dotukle. Nitko od prisutnih pojma nije imao što bi mogle značiti, a među nama nije bilo hrabrih koji bi se ponovo usudili kucati sestri. Zato sam nazvala M., moj joker zovi:

- Draga, slušaj pažljivo, nemam puno novaca na računu. Što bi to moglo biti: RR, TT, TV, ZM?

Čujem M. zove svoje radne kolege. Njih osam vijećaju. Nemaju pojma. Nešto od toga bi mogao biti tlak. Vjerojatno neka od kratica sa slovom T. Možda Tjelesni Tlak ili Tlak Vrijednost. Ostalo ne znaju.

Ponovno sam pokucala:

- Oprostite, možete li nam pomoći oko ovih kratica?
- Tlak, tjelesna težina, tjelesna visina, zadnja menstruacija. Ništa mudro nisam tražila od vas.

Stvarno nije, crvenim se za svih nas 10 na hodniku. Image Hosted by ImageShack.usSad kad sam već izgubila rejting pametne osobe, raspitam se i za onaj problem pri anesteziji. Pita me sestra:

- Jesu li vas reanimirali? (sva sreća da sam gledala Hitnu službu inače bih i na ovo pitanje prozujala) Mudro sam se nasmijala pokušavajući ostaviti dojam nekoga tko je uspješno završio osnovnu školu:
- Ne nisu me oživljavali. Pa vadili su mi krajnike!
- Onda problema nije bilo - kaže sestra.

Kasnije, kad sam napokon došla do anesteziologice, papir nitko nije ni pogledao. A ja sam potpisala. Vjerojatno ću teško zaspati večeras od briga jesam li točno odgovorila. Anesteziologica je bila malo ljuta na mene što idem na operaciju jer ona na mom mjestu ne bi baš bila sigurna u sve to i bilo bi mi najbolje da se odem liječiti u Švicarsku na jednu modernu privatnu kliniku. Gledala sam je zabezeknuto pitajući se reklamira li svoju ili Goginu seku (Ljubav u zaleđu)...

2. DIO


Image Hosted by ImageShack.us
Uzbudljivo je biti bolestan. Zamislite mene ovakvu smotanu kako idem na MR (magnetsku rezonancu, ccc, kako to ne znate!). Za početak me zamislite malo zaplašenu . Onda proradi taština i, dok stojim bosa u bolničkom haljetku za snimanje, krišom provjeravam u kakvom su stanju dlake na nogama (ipak sam išla snimati glavu pa nisam pojma imala da se cijeli moraš skinuti). Ajd', srećom, stanje nije bilo baš strašno. Image Hosted by ImageShack.usDoktor koji me sprema u kapsulu za snimanje je dobar prema meni. Tretira me kao da sam dijete:

- Sada ćemo te polako uvesti unutra. Nemoj micati glavicu. Opusti se. Ovo tu ti je pumpica koju možeš pritisnuti ako ti bude loše.
- Mogu li je isprobati, da vidim je li radi? – pitam hrabrim glasom. Više nisam sigurna, ali možda sam i zatepala.
On se smije:
- Naravno.
Ja pritisnem par puta. Čuje se slabi cvilež. Stroj za snimanje toliko ronda da ja ne vjerujem da će me itko čuti. Pomolim se i unutra sam. Stroj se pali. Vrrrrrruuummm! Podsjeća na zvuk solarija pa mi je malo lakše. Jedino se u daljini čuje zvuk neke pumpe. Zvuči kao onaj respirator iz filmova. U jednom trenutku ga više ne čujem. Strah - ostat ću bez zraka! Samo snaga volje me sprječava da pritisnem pumpicu da me vade van. Shvatim da mi odnekud puše u moju malu kapsulu. Otvorim oči (iako mi je rečeno da ih držim zatvorene) i vidim da su mi noge vani i da nije moguće da ću ostati bez zraka. Malo mi je lakše pa opet zatvaram oči. Prene me glas:

Budite mirni, sken počinje.

Pa što su do sada radili?!
Zvuk stroja se mijenja i podsjeća na zvuk pneumatske bušilice nekoliko ulica dalje. Pa prestane. Glas kaže: Možete se opustiti. Ja opustim mali prst, pa mi bude lakše. Opet glas i opet počne. Mali prst se zgrči zajedno s ostalim dijelovima tijela. Zvuk stroja se opet promijenio. Razmišljam o tome može li mi što biti od magnetskog zračenja jer ovaj je stroj sigurno pokvaren. Rekli su mi da skinem nakit i grudnjak (kako je gospodin primijetio da je grudnjak sa žicom??? Možda je to meni baš priroda dala! Dobro... bio je sa žicom) da ne bi bilo smetnji... Isuse!, sjetim se, Jesam li skinula naušnice? Dobivam blagi napadaj panike. Rado bih pomakla ruke i opipala se po ušima, ali se ne smijem micati. Prisilim se sjetiti da naušnice nisam nosila mjesecima. Lakše mi je. Zabrinuta sam samo zato što ovaj put sken traje već barem 20 minuta. Glas o završetku skeniranja se ne javlja. Definitivno su zaboravili na mene. I leđa me bole. Zapravo umirem od bolova. Već odavno imam stalno otvorene oči. Stijenke oko mene znala bih u dušu samo da nešto mogu vidjeti. Tada mi glas kaže da je sken gotov i izvlače me van. Ponovno bockanje. Kaže da je u pitanju kontrast i da čvrsto stisnem ruku da ne curi krv. Ja stisnem. Krvnički. I ponovno unutra. Preživljavam nekako posljednjih 20 minuta (snimanje traje otprilike 50 minuta).
Izvlače me van iz stroja i šalju u kabinu da se obučem. Usput gledam oko sebe tražeći osobu čiji je bio glas koji sam čula unutra. (Prema njemu osjećam nevjerojatnu bliskost. Sad bih otišla i izgrlila ga.) U kabini su se mišići počeli lagano opuštati i ponovo je krenula cirkulacija. Skinula sam bolnički haljetak i slučajno pogledala ruku u koju su me uboli. Iz nje šiklja krv, tamna, prava venska. Stojim u kabini polugola i razmišljam da li iskrvariti u pokušaju da se obučem ili istrčati na hodnik i vikati: Pomagajte! Umirem!. Izabirem ovo prvo. Dok jednom rukom stišćem nabreklu venu iz koje curi drugom se pokušavam obući. Šit! Ispala mi žica iz grudnjaka. Ne mogu to sada namještati pa grudnjak pokušavam tako obući. Nakon što sam uspjela izgledam kao da sam se provlačila kroz ružine grmove. I to gola. Izgrebala sam se na par mjesta do krvi. Već smišljam šaljivo objašnjenje sljedećem doktoru koji me bude pipkao:

Tek sam se udala! Još nam traje divlji medeni mjesec.

Samoj sebi ne vjerujem pa poluglasno kažem:

Pala sam niz stepenice.

Puno bolje zvuči. Kad sam zavezala drugu patiku, krv je prestala teći. Pogledam oko sebe i zažmirim. Okolina je podsjećala na klaonicu. Iziđem i odnesem doktoru okrvavljeni haljetak koji sam imala na sebi. Doktor je problijedio:
- Šta se dogodilo?
Odupirem se želji da odgovorim: Hihihi, malo jača menstruacija, i nonšalantno kažem:
- Malo mi je curilo iz vene.
On kao da je umiren:
- Pa je l' se to vama inače događa?
- Ne baš. Ovo mi je prvi put...

3. DIO


Image Hosted by ImageShack.us
I taaako. Sad se spremam u bolnicu. Mašina za veš radi punom parom. Valjda će se sve stići oprati. Moram i muža spremiti na put. Ko za vraga se pogodilo da je on na putu sljedeći tjedan. Razmišljam što da uzmem i dolazim do zaključka da mi treba par novih majica, grudnjaka i gaća: Pa ne mogu pred doktore u starim krpama! Treba iskoristiti ovaj idealan trenutak za obnavljanje garderobe. Hmmm, osjećam se kao da idem na ekskurziju bang. Pravim popis svega što ću nositi (eh, što ja volim te popise!):
7 majica
2 donja dijela trenerke
2 pidžame
8 pari gaća
3 grudnjaka
8 pari čarapa
narančaste papuče
japanke
pamučna jaknica
puderi tekući i u prahu
maskara
rumenilo
crna olovka
parfem
sprej za tijelo
gel za tuširanje
mlijeko za tijelo
šampon za kosu
balzam (koji se ne ispire)
3 gumice za kosu i nekoliko kopčica
pjena za kosu
vatice
tonik za čišćenje lica
piling za umivanje
ljekovita krema za lice
četka za kosu
leće i tekućine za leće
naočale
4-5 knjiga (3 nove i nekoliko već pročitanih, za opuštanje)
svi ženski časopisi na tržištu
može i koji muški
najnoviji Feniks
4 kemijske olovke
bilježnica
karte za belu

Bit ću najopremljenija dama u bolnici, a sve te stvari su nužne. Jedino ne mogu odlučiti da li ponijeti peglu za kosu ili ne. Možda da to stavim na glasanje. Glasaju samo dame jer gospoda nemaju sluha za takvu vrstu potreba. Nadam se da ću moći ustajati iz kreveta i upotrebljavati sve to što nosim sa sobom jer zapravo nemam pojma kako će to sve izgledati. Znam samo da će mi operaciju izvoditi kroz nos, što je samo korak manje sramotno od operacije kroz guzu. Prije se pri takvoj operaciji rezala lubanja, ali ne i danas. Moram priznati, malo me to smeta, posebno kada pokušam pridobiti pozornost i sažaljenje. Taman razvezem romantičnu priču o bolesnoj junakinji, o tumoru iza očiju, i natuknem nešto o operaciji, kad li me upitaju kakva je operacija. Tada tiho počnem:
- Izvodi se kroz nos...
I više me nitko ne sluša, jer tko će vjerovati da jedna operacija kroz nos može biti opasna! Čak i ja imam neke svoje sumnje u vjerodostojnost iste (opet ću pri ispunjavanju obrazaca imati problem s pitanjem: Jeste li već nešto operirali?).


Tako razmišljam danas. Kako ću razmišljati u ponedjeljak, ne znam. Pitala sam najdražeg:
- Šta ti misliš, poznajući mene, hoću li se uspaničariti u ponedjeljak?
On me pogleda i kaže:
- Hoćeš.
Na vama je hoćete li mu vjerovati ili ne. Ja mu uopće ne vjerujem. Jer sam hrabra.





- 16:05 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (82) - Isprintaj - #

13.05.2006., subota

Scena dva ili vesela proslava

Budući da mi je glava jedan veliki, prazni, no teški, balon, uslijed još jednog dobrog rođendanskog tuluma, teško mi je razmišljati. Zato stavljam još jedan stari tekst. Postajemo prava sapunica.





Scena 2.
Siječanj, 2002. Mužev 27. rođendan (tada mi još nije bio muž - op. današnja - no, umjesto imena, tako ću ga oslovljavati u tekstu). Zajedno s Lucijom, prijateljicom s faksa, zamislila sam, u stanu u kojem sam tada živjela, proslavu rođendana na plaži. Htjela sam uzeti 20 kg pijeska i prosuti ga po sobi, ali Gile, mužev prijatelj koji je bio upućen u planove i koji je taj pijesak trebao donijeti na 4. kat, rekao je da će to biti dosta nepraktično za očistiti. Tako sam odustala od pijeska i sve u sobi prekrila plavim plahtama, pojačala peć na najjače, u lavoru donijela slane vode, otvorila kišobran, prostrla naše ručnike za plažu, uzela sunčane naočale i ulje za sunčanje, naručila pizzu (dosta mi je bilo rođendanskog kuhanja!), kupila vino, obukla kupaći kostim i preko njega kratku, ljetnu haljinu i tako čekala dragoga.

Prvi kiks se dogodio i prije nego je dragi došao do mene. On se upravo probijao kroz sniježnu mećavu u gradu kad mu je zazvonio mobitel. Moja M., sve u želji da se zna da je i ona upućena u sve, poslala mu je poruku:
«Mali, je l' se dobro provodiš na plaži?»

Tako je muž, osim ako je pomislio da je ova malo nacvrcana, već unaprijed znao da sam mu nešto pripremila. Ali bio je svejedno sretan i ipak dovoljno iznenađen, tako da je nisam odmah otišla udaviti (no i danas joj to spominjem).
Uskoro nakon što je došao došla je pizza pa smo malo gricnuli i krenuli u akciju. Zavezala sam mu maramu oko očiju i dala mu da proba malo slane vode, pustila neku morsku laganicu i počela ga masirati uljem za sunčanje. Tek što mu se počelo sviđati i kad se raskomotio za plažu, netko je zazvonio na vratima.
- Bože moj, kakvo čudno vrijeme za naplaćivanje režija! Ove babe baš nemaju pametnijeg posla – ustanem ja otvoriti, ne gubeći vrijeme na oblačenje, u kupaćem kostimu.
- Iznenađenje! – na vratima su, s poklonom, stajali mužev brat Goran i Marina, njegova djevojka.
- Saznali smo da je brat kod tebe i, kako ga danas nismo vidjeli da mu čestitamo, došli smo tu.
- Super! – veselim se ja pretjerano, cvokoćući na hodniku u kupaćem kostimu. – Uđite! – Pozivam ih unutra, nadajući se da se onaj upristojio.
- Ljube, imamo goste! – viknem. Začujem lom iz sobe gdje smo upriličili događanja. Kad smo ušli, on je sjedio u gaćama, a marama je bila u lavoru u kojem se voda još nije smirila.
- Otkud vi? – dragi je, kao i uvijek, pristojan i gleda me čudno kao da su mi na umu bile orgije s njegovim bratom i budućom šogoricom.
- Pa došli čestitati! – kaže srdačno Marina. Budući da su vidjeli da mi sjedimo na podu i oni su se pridružili. Izgledali su kao da je sve oko nas najnormalnija stvar na svijetu. Na podu su bile i polupojedene pizze.
- Poslužite se, - kažem – ima dosta, mi smo već jeli!
Gledala sam, odustajući od daljnjih akcija, kako svako uzima komad.
- O imate i vina! – kaže Marina odjednom zbunjeno se okrećući po sobi. – A zašto si sav namještaj pokrila plahtama? Ni ja baš ne volim brisati prašinu, ali ipak...
- Mi smo na plaži. – promrmljam gledajući u pod i razmišljujući kako se lako more može zamijeniti s namještajem zaštićenim od prašine.
- O, a zato si ti u badiću! A baš sam razmišljao da si jako nafurila peć. – zaključuje Goran. – A gdje je Gile? Mi mislili da je kod vas.
- Da, baš je čudno što Gile nije s nama - sarkastična sam. Hajde, dragi, nazovi ga. Neka dođe. Neka svi dođu! – kažem ja i , sjetivši se da ove zime nisam toliko zgodna da bih paradirala u kupaćem po stanu, odem obući moju haljinicu. Kad sam se vratila jadno upitam – Možda da nazovem i M. i Luciju?
Dragi se smije mom jadu i zove Gileta. Naš visoki prijatelj stiže za 10 minuta.
- O, pa ja sam mislio da će to biti privatna zabava- kaže odmah s vrata. Pomislim: To te nije spriječilo da odmah dojuriš. Ali sad je Marina shvatila (!!!).
- Joj, pa vi ste mislili sami proslaviti! Joj, pa tako mi je žao! Joj, baš mi je neugodno! Gorane, ustaj, idemo! – zapovjednički se obrati Goranu.
- Pa nećete me sad samog ostaviti s njima – zacvili Gile koji je tek stigao.
- Ostanite sada, kad smo već svi ovdje – kažem i ja, premda bih ih najradije sve spakirala vani na snijeg. – Treba i to vino popiti (pizzu je, čim je sjeo, dovršio Gile).
Otišli su nakon sat vremena, stalno se ispričavajući, dok se Gile zabavljao na naš i njihov račun.


(Sada kad sam ovo ponovo pročitala, shvaćam koliko gubite što ne poznajete sve te ljude.)

- 23:40 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (74) - Isprintaj - #

10.05.2006., srijeda

O onim stvarima

Upravo sam objesila rublje da se suši i jedva izvukla živu glavu. Izgleda da se sprema oluja svih oluja, barem tako kaže moja svekrva koja je hodajuća prognoza. No, zahvaljujući njoj, ne izlazim iz kuće bez informacija o temperaturi i postotku vlage u zraku. Trebala sam sada biti na kavi, no događaj je odgođen uslijed već spomenute galopirajuće oluje. Kava mi nije suđena ni kod kuće jer sam je prvo stavila da zakuha, a nisam upalila plin, a kasnije sam zaboravila na nju tako da sada imamo jednu džezvu manje.
Budući da nemam inspiracije (jedino što mi pada na pamet je Glavaš i MR što je jednako strašno pa o njima ne bih), počastit ću vas jednim svojim starijim tekstom koji su moji najbliži već čitali. Nadam se da se ne nadate nekoj umjetnosti! Nemam baš dara i od uzvišeno lijepih tekstova odustala sam već u pubertetu. I dalje sam glavna ja. A kako bi i moglo drukčije?!
U tekstu se radi o... seksu. Budući da se ovo moje piskaranje obiteljski čita, na žalost ništa od detalja... samo malo smijeha na vlastiti račun. Kao, uostalom, i uvijek.

Seks na naš način

Svaki dobar roman ima puno ljubavi i seksa. Ali ja stvarno ne znam kako pisati o seksu. Jer... što ako ovo bude čitala i moja mama?! Možda zato ljudi počinju pisati u 60.-im godinama života. Tada više-manje umru svi oni koje bi mogli zgroziti svojim pisanjem.
No dakle, mmm... Seks. Razmišljam. Osim što sam jednom mog dragog cijelog ulijepila eurokremom,

(- Ljube! – kažem ja, sve manje u zanosu vatrenog zavođenja.
- Reci – dragi je, osjetim mu po glasu, još uvijek uvjeren da ga ja sa guštom oblizujem.
- Meni se više ne da, to se sve ulijepilo. – pokajnički se smješkam ne glumeći više muzu erotike.
- I šta ćemo sad? – razočaran me gleda, pomalo čudan sa svim tim eurokremom po sebi.
- Ajde se istuširaj pa ćemo nastaviti. – nagovaram ga, -Obećavam da neću zaspati dok se vratiš.)

nisam imala većih kikseva na tom području. Jedino vam mogu opisati nekoliko situacija u kojima smo bili nasilno prekinuti prilikom izvršavanja spomenute radnje.

Scena 1.
Nedjelja. Deset sati ujutro. Prespavala sam kod dragoga. Na početku smo veze, dok mi još ne smeta njegov jutarnji dah (fin izraz, koji sam pokupila iz stručne litrature, a koji neslikovito opisuje miris raspadanja hrane zaostale među zubima nakon cijelonoćnog spavanja otvorenih usta). Goli i usred posla. Netko kuca, odmah ulijeće unutra i govori:

- Ivana, htjela sam te pitati kakve ti palačinke voliš?

Njegova mama. Izgleda spremna udovoljiti svim prohtjevima sinove nove djevojke.
Ja ležim na krevetu, glave uprte u zid između jastuka i otkrivam sve nepravilnosti u izvedbi stropa. Dragi iznad mene u psećem stavu, prebacio preko dupeta deku koja neumoljivo klizi.

- Ohoho, dobro jutro – dragi je nevjerojatno ljubazan. Ne miče iz zauzete poze, ali se hrabro smiješi mami koja stoji na vratima.

- S pekmezom – kažem, nastojeći zvučati zahvalno što me došla pitati. U svakoj situaciji valja znati kako se ponaša pristojna djevojka iz fine kuće. – Palačinke s pekmezom volim.

- A ne voliš sa sirom? – zabrinuto će ona. – Znaš, ja ti njih ispečem, napunim sirom i onda ih još zapečem u rerni. Budu stvarno fine. Jedino ih ovaj moj (tu pokaže na dragoga) ne voli jer ne jede sir.

- Pa mislim da bi mi se mogle svidjeti i palačinke sa sirom. – kažem uslužno.

- Ako možda ne voliš mogu ti ja napraviti kao što pravim njemu, s cimetom i šećerom. – primjećujem da ne spominje pekmez. Znam da sada ne smijem reći da mi je svejedno jer to potiče nastavak razgovora i zato pametno odgovaram.

- Volim palačinke punjene svim namazima. Samo vi napravite kako ste planirali. – Gledam je s nadom da je zadovoljna odgovorom i da će otići. Međutim, ona je očajna:

- Ali koje najviše voliš?

S pekmezom! poželim vrisnuti, ali umiljato se nasmiješim.

- Možete meni napraviti kao i njemu. Volim palačinke s cimetom. – kažem i pri tom zanemarim činjenicu da nikad nisam probala takve palačinke. Sada je zadovoljna. Valjda misli da je dobro što smo oboje iste sorte i ne volimo sir. Ali ne odlazi.

- Zašto niste malo podigli roletne? Prekrasan je dan. Kažu da će danas biti i do 15 stupnjeva.- prilazi prozoru..

- Mama, tek smo se probudili. – uzdiše moj mili. Jednom rukom drži deku da potpuno ne sklizne, a drugom održava ravnotežu.

- Dobro, dobro. Samo vi otvorite poslije. Ne dajte se smetati. Vidimo se oko podne, na ručku. – Zadovoljna razgovorom, izlazi.
Dragi se baca na mene i umire od smijeha.
(Palačinke s cimetom uopće nisu loše, ali još uvijek više volim one s pekmezom.)


(scena 2. slijedi neki drugi put)

- 18:25 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (59) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

Odgoj djece u 21. stoljeću

Kako ovo epohalno zvuči! Zapravo je naslov trebao asocirati na Odgoj djevojaka u Češkoj, ali nekako mi se pogubila sličnost. Uostalom, nije ni važno. Ionako htjedoh nešto reći o odgoju djece u 21. stoljeću, a ne o djevojkama u Češkoj.

Za početak pretpostavljam da se svi pitaju kakve su moje kvalifikacije za pisanje o nečem kao što je odgoj djece jer opće je poznato da još nisam izrodila par primjeraka za sebe. E pa, nemam ih. Nisam ni mama ni super nanny. Ali ovo je demokratska zemlja i mogu ponekad baš pisati i o onome za što nemam kvalifikacije. Osim toga, gotovo svakodnevno sam prisiljena sretati male, neodgojene primjerčiće (ili barem slušati o njima) pa onda imam pravo reći neke stvari.

Kao primjer uzet ću najdražeg mi Smradeka. Mali ima dvije godine. Voli crtiće. Jako voli crtiće. To, naravno, uopće nije problem. Problem je u tome što i svi drugi u njegovom društvu moraju gledati crtiće. Crtići po cijeli dan, svaki dan. Kad je kod nas (kod bake) imamo ustaljen raspored. Ujutro u 7 kreće već izlizana kazeta Teletubbisa. Dok momčina ne dođe malo sebi. Zatim malo Šegrta Hlapića. Uz tu bandu već pomalo živne i počne trčkarati po kući. Zatim ga hvatamo da ga nahranimo. Nakon nekog vremena, dok on gradi kule od kockica, baka tiho uzima daljinac i pokušava okrenuti na svoju seriju. Vriska:

- Neeeeeee!

Baka skoro dobije srčani. Pa prebaci. Opet Hlapić. Onda se ja smilujem pa ga pokušam odvesti kod sebe gore da se poigramo. Ili na igralište. Iako crtić nije gotov, ponekad pristane. Ponekad opet, moramo odgledati i odjavnu špicu. Kad smo na igralištu, slijede brojni odgojni pokušaji njegove strine (tj. mene) da ga nauči da dijeli stvari s drugima:

- Ljubavi, pa pusti curicu da se i ona igra. Bit će ti zanimljivije ako se zajedno igrate.

On i dalje vrišti kad se netko približi njegovoj lopti. A strinu sramota. Pa se smješka zgodnim tatama i iznad njegove glave pokazuje na maloga i odmahuje glavom, uz šapat:

- Nije moje, nije. Nikako.

Isto je tako i kad je kod kuće. Program se mijenja poskrivećki jer mali dotrči od susjeda vičući:

- Vlati Tabise!!!!.

Ni to ne bi bilo strašno, kada Smradek ne bi gledao crtiće baš svugdje gdje dođe. Jednom smo se skupili da gledamo finale u kojem Hrvatska ima šansu postati prvakom svemira. Oni su s vrata krenuli prema televizoru Image Hosted by ImageShack.us:

- Može li Smradek gledati crtić?

Pristojan odgovor:
- Naravno.

Ali Smradek je, znam, prema nekim drugim primjercima njegove vrste prekrasan. Umiljat i inteligentan (na strinu). Nekoj djeci bih pustila sve crtiće svijeta samo da preživimo njihovo prisustvo. Do kraja posjeta od sat vremena vjerojatno će proliti po sebi vrelu kavu, završiti na hitnoj, odgristi komad stola ili nečiju ruku, srušiti luster i napraviti udubinu u zidu. Često vlastitom glavom. I stalno vrište. Vrište jer im se nešto ne da / jer im se nešto da / jer istog tren nisu dobili što je htjeli / jer vole vrištati / bez posebnog razloga...
Kada svi odu i ja sjednem pred moj mili TV / kompjuter ili na muža, kažem:

- Ovakvo što u moju kuću nikad neće ući. Naša djeca neće biti takva.

Zato, kada me za koju godinu sretnete kako, na parkiralištu ispred salona automobila, za ruku vučem derište od nekoliko godina, zamusano čokoladom, koje vrišti: Kupi mi crveni Ferarri kakav vozi Grdović!, dok drugo nosim na leđima, a ispred njega mali prijenosni TV, pravite se da me niste prepoznali. Imala sam najbolje namjere.

- 22:00 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (46) - Isprintaj - #

06.05.2006., subota

Kladioničar i disleksičarka (samo za strpljive...)

Gotovo je. Muž nas je raskrinkao. Otvorio je blog o kladionici i sada svi znaju da zarađujemo grdne pare. Više me nitko neće žaliti kad budem kukala...
Moram ispričati kako me dragi zaprepastio kad smo mu birali korisničko ime. Kaže on, hoće biti... „bubamara". Image Hosted by ImageShack.usMeni milijun upitnika iznad glave. Mislim, on je nježan, to stoji, ali nekako mi je promaklo da se može poistovjetiti s malim, točkastim kukcem. Zato predlažem „pčelicu“ ili „mrava“ jer, eto, oni su radišni pa je to, kao, u suprotnosti s kladionicom pa dobijemo fini oksimoron... Ugledam upitnike iznad njegove glave. Blijedo me pogleda i kaže:

- Ivana, (kad me tako zove ne misli dobro o meni!) bubamara je NOGOMETNA LOPTA!!!!

Hmmm, dakle nije bila nježnost u pitanju. Pravim se da sam to znala i da sam se samo šalila...
Zatim me zaprepastila rečenica: Kladim se i od prije nego što su došle legalne kladionice na prostore Hrvatske. Uopće to nisam znala! I što li još sve krije od mene??!! Još će nam i policiju dovesti na vrata. Image Hosted by ImageShack.usI otkud samo ta želja da s nepoznatim ljudima podijeli detalje iz svoje kriminalne prošlosti???!! (I ja sam krala pa neću valjda o tome pisati?!!) U svakom slučaju sasvim sam sigurna da će njegovi tipovi (to bi, valjda, bili parovi na koje bi se trebali kladiti) dovesti do propasti hrvatskog gospodarstva (nije da mu je i bez toga dobro išlo). Svi će se početi kladiti i nitko neće morati raditi (kao ja, recimo). Onda ćemo početi uvoziti jeftinu radnu snagu što će dovesti do miješanih brakova i izumiranja hrvatskog naroda... Isuse! Što ti je pravi primjer butterfly effecta! Možda da ga nagovorim da prestane...

Ovaj uvod, međutim, nema mnogo veze s temom (zapravo nema nimalo veze, samo sam se zanijela) koju sam željela obraditi, a koja se nametnula ovih dana kada sam čitala lebov blog. Opet se isprdavao Image Hosted by ImageShack.ussa ženskim rodom, a ja to uvijek volim pročitati. Nekako se uvijek nađem u njegovim pričama. Ovaj se put zaustavio na našem ženskom problemu oko razlikovanja prostornog odnosa lijevo-desno. Mudro sam se uključila u raspravu komentarom kako i ja imam isti problem ( I'm Ive, and I'm an alcoholic). Čovjek se oduševio još jednim dokazom svoje teze... no nisam htjela o njemu. Htjedoh zapravo reći da sam među komentarima pročitala jedan izvjesne gospođice kojoj sam zaboravila nick u kojem ona tvrdi da je nerazlikovanje što je lijevo, a što desno problem koji imaju ljudi s disleksijom. Sada mi je sve potpuno jasno! (sve sam to odmah dojavila M., a komentar njenog muža, koji nije skužio o čemu zapravo razgovaramo, bio je: Samo nek si ona navuče još koju bolest na sebe! Nije joj dosta to što ima!) Iz članaka objavljenih na netu, prepoznala sam ove simptome:

1. poteškoće u traženju pravih riječi (umjesto imenovanja opisuje predmet – npr.umjesto "olovka" reći će "ono za pisanje");
2. poteškoće u prisjećanju na mjesta i događaje;
3. nespretnost u krupnoj i finoj motorici (posrće, ozljeđuje se češće nego druga djeca);
4. nerazlikovanje lijevo-desno
5. zamijenjivanje redoslijeda slova u riječima

Ovih pet točaka jasno treba razraditi (zapravo samo četiri od njih, jer sam treću, o samoozlijeđivanju već spomenula u jednom od postova).

1. Poteškoće u traženju pravih riječi za stvari.
Kod nas u kući mnogo stvari ima svoje zamjensko ime jer se ja ne mogu sjetiti kako se zovu.Image Hosted by ImageShack.us Prva je ime dobila lampa iznad kreveta. Zove se Ljubica. Njen prijatelj je glavno svjetlo na stropu (koje ponekad zovem i „veliki“), a zovemo ga Pero (asocijacija nam je bio susjed). Ovi primjeri samo su vrh ledenog brijega (onog u kojeg je udario Titanic).

2. Poteškoće u prisjećanju imena i događaja.
Ovu točku bih ograničila samo na prisjećanje naslova, autora, a bogme i sadržaja, knjiga. Posebno se to odnosi na vrlo plodne pisce poput Agathe Christie ili Ruth Rendell. Većinu knjiga sam pročitala nekoliko puta i uvijek tek kad otkriju ubojicu shvatim da sam je već čitala. Sada sam se već zabrinula.

3. Nespretnost
(Pogledaj post od nedjelje)

4. Nerazlikovanje lijevog od desnog
Ja se zapravo uopće ne snalazim u prostoru. Već skoro 8 godina živim u Osijeku, no i dalje se gubim. I to na glavnim cestama. Nedavno sam išla u mikrobiološki laboratorij da pogledaju kakve sve bakterije krije moj nosić i, kad sam izišla, shvatila sam da ne znam gdje sam parkirala. Pola sata tražila sam auto, (dobro, od toga sam 10 minuta provela u nekoj trgovinici koju sam otkrila dok sam tražila auto... sada imam nove magnetiće za hladnjak, u obliku malih okvira za slike... ) A bila sam gotovo u samom centru... Ono što potkrepljuje moju tezu o disleksiji je i razgovor između M. i mog dragog. Kaže moj najdraži:
- Ma ona uopće ne vozi loše, ali mi je jako žao kako se tako slabo snalazi. Izgubi se dok kažeš „keks“!

5. Zamjenjivanje reda slova u riječima.
To mi se više ne događa, no kao mala, ako je vjerovati mojoj mami, govorila sam budoko, dotkor, tratkor, notkarica...

I, što vam se čini? Definitivno sam disleksična.

Vidim koliko je dugačak post i odmah prestajem s pisanjem.



- 19:18 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (51) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

Nove vještine

Uistinu. Da nisam od M. dobila jedne lijepe čarape na pruge, mogla bih ga potpuno zaboraviti i uopće mi ne bi bilo žao.
Ovih dana stalno hodam po doktorima pa nikako ne stignem pisati. U nekim trenucima kroz glavu mi prođe pametna misao, no takvi su trenuci rijetki i kratki i, ukoliko ne djelujem odmah, brzo se izgube. Mogla bih, istina, napisati eseje o doktorima, sestrama i drugom osoblju u zdravstvu, no to ostavljam za trenutke nešto veće lucidnosti – sada bih samo psovala...
Stoga ću se zadržati na problemu koji pokušavam riješiti već godinama. Naime, mene nisu odgajali kao domaćicu. Tovili su me znanjem i školovanjem, a to što jaja pokušavam ispeći u mikrovalnoj nikog nije pretjerano uzbuđivalo. No sada se uspostavilo da moje vještine (nešto faks-znanja, puno pročitanih knjiga i odgledanih filmova, nešto računalnih vještina ) veoma teško dolaze do izražaja u situaciji u kojoj se nalazim. Nitko više ne pita što sam zadnje pročitala (čast mojim milim izuzetcima koji su isti kao i ja), nego što sam zadnje kuhala. Najgore je što s vremena na vrijeme postanem svjesna svoje nekompetentnosti, a ja nikako ne želim osjećati se nesposobnom. Stoga dobijem želju da se iskažem i na drugim poljima djelovanja...

Prve zime, nakon položenog zadnjeg ispita na faksu, odlučila sam da ću se iskazati kao domaćica i ukras doma svoga. Naučit ću peći kolače. Fantastične kolače, kremaste i suhe koji se tope ustima. Tako je. Postat ću osoba koja se opušta uz pravljenje ukusnih kolačića svojoj obitelji. Nakon nekog vremena osjetila sam da, u vrijeme dok pečem kolače, u kući vladala neprirodna tišina. Načula sam i razgovor između dragog i njegove mame. Šaputali su:

- Hej kud si krenuo? – presrela ga je u hodniku.
- Idem vidjeti šta Ive radi.
- Joj, ne idi tamo. – odlučno ga je zadržala. Zna moj dragi da mu mama želi uvijek najbolje, ali ipak upita:
- Pa, što je bilo?
- Joooj, eno opet peče kolače...
Sljedeće što sam čula bili su koraci koji se brzo udaljavaju. Jasno je da sam zatražila objašnjenje. Zamuckujući je ispričao, gledajući moje ruke obljepljene tijestom, neku nebuloznu priču o furiji koja vrišti po kući kako ništa ne valja, kako će sve propasti, kako je krema pregusta/prerijetka, a tijesto se definitivno neće dići... Nisam ga baš posve razumjela, ali odustala sam. Završilo je na tome da znam napraviti gužvaru, ledene kocke i čupavce. To sada jedemo svakog blagdana i svi se prave da je u pitanju obiteljska tradicija.
Osim kolača, okušala sam se u uzgoju cvijeća. Image Hosted by ImageShack.us Sa svih strana nabavljala sam kaktuse. Jasno, htjela sam prvo mudro početi s nekim nezahtjevnim biljem, a zatim uzgajati najdivnije orhideje i drugo lijepo cvijeće ( ne znam kojeg sve cvijeća ima, pa ga nazivam „drugo lijepo“). Tada sam čak jedno vrijeme imala prijatelje među obožavateljima cvijeća. Svakodnevno su me nazivali pitajući kako napreduju moji zeleni ljubimci. Nakon nekog vremena prestala sam se javljati na telefon. Kaktusi nisu bili na mojoj strani. Posljednji je (mora se priznati, uporan primjerak) umro sljedećeg proljeća, s prvim toplijim danima.

Druge zime sam se odlučila baviti ručnim radom. Image Hosted by ImageShack.us Mila Š. mi je odlučila pokloniti nešto svog vremena i naučiti me heklati. U zanosu sam kupila igle i konac zamišljajući kako me zovu na TV da sudjelujem u emisiji o ručnom vezu. Znala sam, naime, da u meni čuči neotkriveni umjetnik, a to, uz vrijedne ruke, garantira uspjeh. Razmišljajući unaprijed, odmah sam kupila više različitih boja jer je za početak u planu bio pokrivač za naš krevet, zatim lagana pelerinica za svježe ljetne večeri, a onda možda i neki zahtjevniji predmeti koji zahtijevaju krojenje (to je bilo sljedeće s čim sam se mislila uhvatiti u koštac)... No zima se pokazale prekratkom. Isheklala sam „nešto“ veličine 8x2 cm, sakrila igle i konce, ošinula svakog tko me pitao za napredak ubojitim pogledom i ta epizoda je uskoro zaboravljena...

Ove zime sam plela. Šalove. Ravno-krivo (usvojila sam i terminologiju! ). Dobro, isplela sam samo jedan. Ali išlo mi je. Zato sada neka svi znaju: Ukoliko se ne zaposlim, svi ćete za Božić dobiti šalove (ili goblene, ako krenem s tim) koje ćete morati nositi, jasno, da ne povrijedite moje osjećajčiće! Pretpostavljam da sada znate više ljudi na položajima, a?

(Inspiracija za ova višestruko korisna razmatranja bio je moj bambusić, kojeg mi je dragi kupio na medenom mjesecu. U pitanju je jedan od onih koji žive u vodi i jedino što zahtjevaju je dovoljno vode. E pa, nije baš tako. Moj je požutio (plavuša u meni se pita nije li možda sazrio?). Razgovarala sam s njim. Ali ne pomaže. Jučer je bio žući nego prekjučer, danas više nego jučer... Dosta mu je života sa mnom. Rastužio me. Još se uvijek pitam što radim krivo... )

P.S. Još jedan prvi put u mom životu: Prvi put sam nekom ispred nosa ukrala parking!!!!
Ajd dobro, znam da to nije bilo lijepo od mene...Image Hosted by ImageShack.us

- 21:50 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (65) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
O tome kako prestati pušiti i zatim ne porazbijati sve stakleno u kući.
Malo o muškarcima i malo više o ženama.
Malo o životu, koji me uvijek zaskoči iza ugla...

UPOZORENJE:
Uvredljive komentare koji se ne tiču napisanog, s guštom ću izbrisati i prijaviti. Svoje frustracije, molim, liječite negdje drugdje. Hvala.




The WeatherPixie

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se