Pregled posta

Nove vještine

Uistinu. Da nisam od M. dobila jedne lijepe čarape na pruge, mogla bih ga potpuno zaboraviti i uopće mi ne bi bilo žao.
Ovih dana stalno hodam po doktorima pa nikako ne stignem pisati. U nekim trenucima kroz glavu mi prođe pametna misao, no takvi su trenuci rijetki i kratki i, ukoliko ne djelujem odmah, brzo se izgube. Mogla bih, istina, napisati eseje o doktorima, sestrama i drugom osoblju u zdravstvu, no to ostavljam za trenutke nešto veće lucidnosti – sada bih samo psovala...
Stoga ću se zadržati na problemu koji pokušavam riješiti već godinama. Naime, mene nisu odgajali kao domaćicu. Tovili su me znanjem i školovanjem, a to što jaja pokušavam ispeći u mikrovalnoj nikog nije pretjerano uzbuđivalo. No sada se uspostavilo da moje vještine (nešto faks-znanja, puno pročitanih knjiga i odgledanih filmova, nešto računalnih vještina ) veoma teško dolaze do izražaja u situaciji u kojoj se nalazim. Nitko više ne pita što sam zadnje pročitala (čast mojim milim izuzetcima koji su isti kao i ja), nego što sam zadnje kuhala. Najgore je što s vremena na vrijeme postanem svjesna svoje nekompetentnosti, a ja nikako ne želim osjećati se nesposobnom. Stoga dobijem želju da se iskažem i na drugim poljima djelovanja...

Prve zime, nakon položenog zadnjeg ispita na faksu, odlučila sam da ću se iskazati kao domaćica i ukras doma svoga. Naučit ću peći kolače. Fantastične kolače, kremaste i suhe koji se tope ustima. Tako je. Postat ću osoba koja se opušta uz pravljenje ukusnih kolačića svojoj obitelji. Nakon nekog vremena osjetila sam da, u vrijeme dok pečem kolače, u kući vladala neprirodna tišina. Načula sam i razgovor između dragog i njegove mame. Šaputali su:

- Hej kud si krenuo? – presrela ga je u hodniku.
- Idem vidjeti šta Ive radi.
- Joj, ne idi tamo. – odlučno ga je zadržala. Zna moj dragi da mu mama želi uvijek najbolje, ali ipak upita:
- Pa, što je bilo?
- Joooj, eno opet peče kolače...
Sljedeće što sam čula bili su koraci koji se brzo udaljavaju. Jasno je da sam zatražila objašnjenje. Zamuckujući je ispričao, gledajući moje ruke obljepljene tijestom, neku nebuloznu priču o furiji koja vrišti po kući kako ništa ne valja, kako će sve propasti, kako je krema pregusta/prerijetka, a tijesto se definitivno neće dići... Nisam ga baš posve razumjela, ali odustala sam. Završilo je na tome da znam napraviti gužvaru, ledene kocke i čupavce. To sada jedemo svakog blagdana i svi se prave da je u pitanju obiteljska tradicija.
Osim kolača, okušala sam se u uzgoju cvijeća. Sa svih strana nabavljala sam kaktuse. Jasno, htjela sam prvo mudro početi s nekim nezahtjevnim biljem, a zatim uzgajati najdivnije orhideje i drugo lijepo cvijeće ( ne znam kojeg sve cvijeća ima, pa ga nazivam „drugo lijepo“). Tada sam čak jedno vrijeme imala prijatelje među obožavateljima cvijeća. Svakodnevno su me nazivali pitajući kako napreduju moji zeleni ljubimci. Nakon nekog vremena prestala sam se javljati na telefon. Kaktusi nisu bili na mojoj strani. Posljednji je (mora se priznati, uporan primjerak) umro sljedećeg proljeća, s prvim toplijim danima.

Druge zime sam se odlučila baviti ručnim radom. Mila Š. mi je odlučila pokloniti nešto svog vremena i naučiti me heklati. U zanosu sam kupila igle i konac zamišljajući kako me zovu na TV da sudjelujem u emisiji o ručnom vezu. Znala sam, naime, da u meni čuči neotkriveni umjetnik, a to, uz vrijedne ruke, garantira uspjeh. Razmišljajući unaprijed, odmah sam kupila više različitih boja jer je za početak u planu bio pokrivač za naš krevet, zatim lagana pelerinica za svježe ljetne večeri, a onda možda i neki zahtjevniji predmeti koji zahtijevaju krojenje (to je bilo sljedeće s čim sam se mislila uhvatiti u koštac)... No zima se pokazale prekratkom. Isheklala sam „nešto“ veličine 8x2 cm, sakrila igle i konce, ošinula svakog tko me pitao za napredak ubojitim pogledom i ta epizoda je uskoro zaboravljena...

Ove zime sam plela. Šalove. Ravno-krivo (usvojila sam i terminologiju! ). Dobro, isplela sam samo jedan. Ali išlo mi je. Zato sada neka svi znaju: Ukoliko se ne zaposlim, svi ćete za Božić dobiti šalove (ili goblene, ako krenem s tim) koje ćete morati nositi, jasno, da ne povrijedite moje osjećajčiće! Pretpostavljam da sada znate više ljudi na položajima, a?

(Inspiracija za ova višestruko korisna razmatranja bio je moj bambusić, kojeg mi je dragi kupio na medenom mjesecu. U pitanju je jedan od onih koji žive u vodi i jedino što zahtjevaju je dovoljno vode. E pa, nije baš tako. Moj je požutio (plavuša u meni se pita nije li možda sazrio?). Razgovarala sam s njim. Ali ne pomaže. Jučer je bio žući nego prekjučer, danas više nego jučer... Dosta mu je života sa mnom. Rastužio me. Još se uvijek pitam što radim krivo... )

P.S. Još jedan prvi put u mom životu: Prvi put sam nekom ispred nosa ukrala parking!!!!
Ajd dobro, znam da to nije bilo lijepo od mene...


Post je objavljen 03.05.2006. u 21:50 sati.