Pregled posta

O bolnici, bolestima i nekim važnijim stvarima

(neće me biti na blogu najmanje tjedan dana tako da imate vremena ovo sve pročitati kad stignete, na rate. Mislim ne morate, ali mogli biste... )

1. DIO
Dugo me nema, znam. I baš mi je lijepo kad pročitam da nekima nedostajem. A zašto me nema?
Zdravstveni problemi. Od jučer je sigurno da moram na operaciju u Zagreb. Imam tumor hipofize i treba ga izvaditi van. U ponedjeljak moram biti u bolnici.
Jučer sam bila na dogovoru kod doktora koji će me operirati. Šarmer svjetski. Čak sam se sjetila i pitati ga nešto što vjerujem mnoge od vas zanima:

Zašto doktori u 21. stoljeću još uvijek pišu na pisaćim mašinama?!

Odgovor je bio da je problem u nedostataku boljeg programa i u podlim informatičarima koji im podmeću tuđe programe i masno naplaćuju njihovo održavanje. Tema mu je bila toliko vruća da sam zažalila što sam išta pitala. Zatim me pitao jesam li ja informatičar. Zaprepastila sam se. Nekako samu sebe ne podsjećam na informatičara. Ne vjerujem zapravo da bih ikoga podsjetila na informatičara, onakva plava i nakešena. No događalo se meni i prije da krivo procijenim svoj odraz u ogledalu. Baš sam se eto u četvrtak, u jednom od pohoda po navedenim ustanovama, sredila kao frajerica, velike sunčane naočale, ispeglana plava kosa, utegnute traperice, majica - zadnji krik mode... izgledala sam sama sebi totalno bijelosvjetski, kao one gospođe kojima se nikad ne biste usudili prići i pitati ih koliko je sati. No izgleda da sam pogriješila, barem što se nepristupačnosti tiče - nepoznati su me ljudi opsjedali cijeli dan. Odmah po ulasku u zgradu bolnice došla je do mene jedna od sestara da im pomognem izgurati prljavi veš iz jedne od pomoćnih prostorija. Tješila sam se da izgledam kao čvrsta cura, a ne nekako drukčije (drukčije = čvrsta kao čuvarica zatvora). Zatim mi je prišla elegantna bakica s pitanjem gdje sam kupila te prekrasne cipelice, a završilo je na priči o njenom istrošenom mjehuru. Kasnije, kod anesteziologa u čekaonici, slušala sam o jednoj spuštenoj maternici, teškom poslu u inozemstvu i u školstvu, zatim sam dobila detaljan popis rengenskog zračenja gospodina koji je paradirao po hodniku u pidžami... I svi su me stalno ispitivali o vremenu i temperaturi... (možda sam ih podsjećala na Renatu Sopek?! ).

Inače, od prije koji mjesec, baratam medicinskim izrazima i kraticama kao pravi stručnjak. To je, naravno, nužnost u našem zdravstvu jer ako sam ne znaš neke stvari kako da ti oni pomognu?! Recimo, baš kod anesteziologa sam dobila papir koji sam trebala ispuniti, pun neobjašnjivih zagonetki: TT, RR, TV, ZM. I par pitanja tipa: Jeste li ikad operirani? Jeste li primili anesteziju? Je li bilo problema?... Iako sve to izgleda jednostavno, ja sam sjedila na hodniku i ispisivala podatke, koncentrirana kao da rješavam test inteligencije. Nisam znala odgovor ni na jedno pitanje. Nekoliko puta je sestra izlazila, no ti izlasci su trajali kratko pa sam mogla postaviti tek jedno pitanje po izlasku:

Je li i vađenje krajnika operacija? (Jest.)
Je li to lokalna anestezija budući da mi je samo dao neke injekcije? Pitanje je bilo vođeno logikom mudre plavuše koja je shvatila da bi onda svaki odlazak zubaru bio pod lokalnom anestezijom (Jest, i zubar daje lokalnu anesteziju, iako ja to zovem „injekcijom protiv boli“).

Kasnije mi je bilo neugodno ponovo zvati sestru pa sam se raspitivala na hodniku. Svi smo obrazac rješavali zajedno jer nitko nije imao pojma. Ja sam pred ljude izišla sa svojim pitanjem:

- Što mislite bi li se problemom kod anestezije moglo nazvati to što su mi injekciju morali dati nekoliko puta više nego ostalima?

Ljudi u hodniku su klimali glavama. Definitivno smo se svi zabrinuli oko toga da bih se ja mogla probuditi usred operacije i početi vikati da me boli. Zato sam na pitanje Je li bilo problema prilikom operacije? zaokružila Da. No kratice su nas dotukle. Nitko od prisutnih pojma nije imao što bi mogle značiti, a među nama nije bilo hrabrih koji bi se ponovo usudili kucati sestri. Zato sam nazvala M., moj joker zovi:

- Draga, slušaj pažljivo, nemam puno novaca na računu. Što bi to moglo biti: RR, TT, TV, ZM?

Čujem M. zove svoje radne kolege. Njih osam vijećaju. Nemaju pojma. Nešto od toga bi mogao biti tlak. Vjerojatno neka od kratica sa slovom T. Možda Tjelesni Tlak ili Tlak Vrijednost. Ostalo ne znaju.

Ponovno sam pokucala:

- Oprostite, možete li nam pomoći oko ovih kratica?
- Tlak, tjelesna težina, tjelesna visina, zadnja menstruacija. Ništa mudro nisam tražila od vas.

Stvarno nije, crvenim se za svih nas 10 na hodniku. Sad kad sam već izgubila rejting pametne osobe, raspitam se i za onaj problem pri anesteziji. Pita me sestra:

- Jesu li vas reanimirali? (sva sreća da sam gledala Hitnu službu inače bih i na ovo pitanje prozujala) Mudro sam se nasmijala pokušavajući ostaviti dojam nekoga tko je uspješno završio osnovnu školu:
- Ne nisu me oživljavali. Pa vadili su mi krajnike!
- Onda problema nije bilo - kaže sestra.

Kasnije, kad sam napokon došla do anesteziologice, papir nitko nije ni pogledao. A ja sam potpisala. Vjerojatno ću teško zaspati večeras od briga jesam li točno odgovorila. Anesteziologica je bila malo ljuta na mene što idem na operaciju jer ona na mom mjestu ne bi baš bila sigurna u sve to i bilo bi mi najbolje da se odem liječiti u Švicarsku na jednu modernu privatnu kliniku. Gledala sam je zabezeknuto pitajući se reklamira li svoju ili Goginu seku (Ljubav u zaleđu)...

2. DIO



Uzbudljivo je biti bolestan. Zamislite mene ovakvu smotanu kako idem na MR (magnetsku rezonancu, ccc, kako to ne znate!). Za početak me zamislite malo zaplašenu . Onda proradi taština i, dok stojim bosa u bolničkom haljetku za snimanje, krišom provjeravam u kakvom su stanju dlake na nogama (ipak sam išla snimati glavu pa nisam pojma imala da se cijeli moraš skinuti). Ajd', srećom, stanje nije bilo baš strašno. Doktor koji me sprema u kapsulu za snimanje je dobar prema meni. Tretira me kao da sam dijete:

- Sada ćemo te polako uvesti unutra. Nemoj micati glavicu. Opusti se. Ovo tu ti je pumpica koju možeš pritisnuti ako ti bude loše.
- Mogu li je isprobati, da vidim je li radi? – pitam hrabrim glasom. Više nisam sigurna, ali možda sam i zatepala.
On se smije:
- Naravno.
Ja pritisnem par puta. Čuje se slabi cvilež. Stroj za snimanje toliko ronda da ja ne vjerujem da će me itko čuti. Pomolim se i unutra sam. Stroj se pali. Vrrrrrruuummm! Podsjeća na zvuk solarija pa mi je malo lakše. Jedino se u daljini čuje zvuk neke pumpe. Zvuči kao onaj respirator iz filmova. U jednom trenutku ga više ne čujem. Strah - ostat ću bez zraka! Samo snaga volje me sprječava da pritisnem pumpicu da me vade van. Shvatim da mi odnekud puše u moju malu kapsulu. Otvorim oči (iako mi je rečeno da ih držim zatvorene) i vidim da su mi noge vani i da nije moguće da ću ostati bez zraka. Malo mi je lakše pa opet zatvaram oči. Prene me glas:

Budite mirni, sken počinje.

Pa što su do sada radili?!
Zvuk stroja se mijenja i podsjeća na zvuk pneumatske bušilice nekoliko ulica dalje. Pa prestane. Glas kaže: Možete se opustiti. Ja opustim mali prst, pa mi bude lakše. Opet glas i opet počne. Mali prst se zgrči zajedno s ostalim dijelovima tijela. Zvuk stroja se opet promijenio. Razmišljam o tome može li mi što biti od magnetskog zračenja jer ovaj je stroj sigurno pokvaren. Rekli su mi da skinem nakit i grudnjak (kako je gospodin primijetio da je grudnjak sa žicom??? Možda je to meni baš priroda dala! Dobro... bio je sa žicom) da ne bi bilo smetnji... Isuse!, sjetim se, Jesam li skinula naušnice? Dobivam blagi napadaj panike. Rado bih pomakla ruke i opipala se po ušima, ali se ne smijem micati. Prisilim se sjetiti da naušnice nisam nosila mjesecima. Lakše mi je. Zabrinuta sam samo zato što ovaj put sken traje već barem 20 minuta. Glas o završetku skeniranja se ne javlja. Definitivno su zaboravili na mene. I leđa me bole. Zapravo umirem od bolova. Već odavno imam stalno otvorene oči. Stijenke oko mene znala bih u dušu samo da nešto mogu vidjeti. Tada mi glas kaže da je sken gotov i izvlače me van. Ponovno bockanje. Kaže da je u pitanju kontrast i da čvrsto stisnem ruku da ne curi krv. Ja stisnem. Krvnički. I ponovno unutra. Preživljavam nekako posljednjih 20 minuta (snimanje traje otprilike 50 minuta).
Izvlače me van iz stroja i šalju u kabinu da se obučem. Usput gledam oko sebe tražeći osobu čiji je bio glas koji sam čula unutra. (Prema njemu osjećam nevjerojatnu bliskost. Sad bih otišla i izgrlila ga.) U kabini su se mišići počeli lagano opuštati i ponovo je krenula cirkulacija. Skinula sam bolnički haljetak i slučajno pogledala ruku u koju su me uboli. Iz nje šiklja krv, tamna, prava venska. Stojim u kabini polugola i razmišljam da li iskrvariti u pokušaju da se obučem ili istrčati na hodnik i vikati: Pomagajte! Umirem!. Izabirem ovo prvo. Dok jednom rukom stišćem nabreklu venu iz koje curi drugom se pokušavam obući. Šit! Ispala mi žica iz grudnjaka. Ne mogu to sada namještati pa grudnjak pokušavam tako obući. Nakon što sam uspjela izgledam kao da sam se provlačila kroz ružine grmove. I to gola. Izgrebala sam se na par mjesta do krvi. Već smišljam šaljivo objašnjenje sljedećem doktoru koji me bude pipkao:

Tek sam se udala! Još nam traje divlji medeni mjesec.

Samoj sebi ne vjerujem pa poluglasno kažem:

Pala sam niz stepenice.

Puno bolje zvuči. Kad sam zavezala drugu patiku, krv je prestala teći. Pogledam oko sebe i zažmirim. Okolina je podsjećala na klaonicu. Iziđem i odnesem doktoru okrvavljeni haljetak koji sam imala na sebi. Doktor je problijedio:
- Šta se dogodilo?
Odupirem se želji da odgovorim: Hihihi, malo jača menstruacija, i nonšalantno kažem:
- Malo mi je curilo iz vene.
On kao da je umiren:
- Pa je l' se to vama inače događa?
- Ne baš. Ovo mi je prvi put...

3. DIO



I taaako. Sad se spremam u bolnicu. Mašina za veš radi punom parom. Valjda će se sve stići oprati. Moram i muža spremiti na put. Ko za vraga se pogodilo da je on na putu sljedeći tjedan. Razmišljam što da uzmem i dolazim do zaključka da mi treba par novih majica, grudnjaka i gaća: Pa ne mogu pred doktore u starim krpama! Treba iskoristiti ovaj idealan trenutak za obnavljanje garderobe. Hmmm, osjećam se kao da idem na ekskurziju . Pravim popis svega što ću nositi (eh, što ja volim te popise!):
7 majica
2 donja dijela trenerke
2 pidžame
8 pari gaća
3 grudnjaka
8 pari čarapa
narančaste papuče
japanke
pamučna jaknica
puderi tekući i u prahu
maskara
rumenilo
crna olovka
parfem
sprej za tijelo
gel za tuširanje
mlijeko za tijelo
šampon za kosu
balzam (koji se ne ispire)
3 gumice za kosu i nekoliko kopčica
pjena za kosu
vatice
tonik za čišćenje lica
piling za umivanje
ljekovita krema za lice
četka za kosu
leće i tekućine za leće
naočale
4-5 knjiga (3 nove i nekoliko već pročitanih, za opuštanje)
svi ženski časopisi na tržištu
može i koji muški
najnoviji Feniks
4 kemijske olovke
bilježnica
karte za belu

Bit ću najopremljenija dama u bolnici, a sve te stvari su nužne. Jedino ne mogu odlučiti da li ponijeti peglu za kosu ili ne. Možda da to stavim na glasanje. Glasaju samo dame jer gospoda nemaju sluha za takvu vrstu potreba. Nadam se da ću moći ustajati iz kreveta i upotrebljavati sve to što nosim sa sobom jer zapravo nemam pojma kako će to sve izgledati. Znam samo da će mi operaciju izvoditi kroz nos, što je samo korak manje sramotno od operacije kroz guzu. Prije se pri takvoj operaciji rezala lubanja, ali ne i danas. Moram priznati, malo me to smeta, posebno kada pokušam pridobiti pozornost i sažaljenje. Taman razvezem romantičnu priču o bolesnoj junakinji, o tumoru iza očiju, i natuknem nešto o operaciji, kad li me upitaju kakva je operacija. Tada tiho počnem:
- Izvodi se kroz nos...
I više me nitko ne sluša, jer tko će vjerovati da jedna operacija kroz nos može biti opasna! Čak i ja imam neke svoje sumnje u vjerodostojnost iste (opet ću pri ispunjavanju obrazaca imati problem s pitanjem: Jeste li već nešto operirali?).


Tako razmišljam danas. Kako ću razmišljati u ponedjeljak, ne znam. Pitala sam najdražeg:
- Šta ti misliš, poznajući mene, hoću li se uspaničariti u ponedjeljak?
On me pogleda i kaže:
- Hoćeš.
Na vama je hoćete li mu vjerovati ili ne. Ja mu uopće ne vjerujem. Jer sam hrabra.






Post je objavljen 20.05.2006. u 16:05 sati.