Pregled posta

Odgoj djece u 21. stoljeću

Kako ovo epohalno zvuči! Zapravo je naslov trebao asocirati na Odgoj djevojaka u Češkoj, ali nekako mi se pogubila sličnost. Uostalom, nije ni važno. Ionako htjedoh nešto reći o odgoju djece u 21. stoljeću, a ne o djevojkama u Češkoj.

Za početak pretpostavljam da se svi pitaju kakve su moje kvalifikacije za pisanje o nečem kao što je odgoj djece jer opće je poznato da još nisam izrodila par primjeraka za sebe. E pa, nemam ih. Nisam ni mama ni super nanny. Ali ovo je demokratska zemlja i mogu ponekad baš pisati i o onome za što nemam kvalifikacije. Osim toga, gotovo svakodnevno sam prisiljena sretati male, neodgojene primjerčiće (ili barem slušati o njima) pa onda imam pravo reći neke stvari.

Kao primjer uzet ću najdražeg mi Smradeka. Mali ima dvije godine. Voli crtiće. Jako voli crtiće. To, naravno, uopće nije problem. Problem je u tome što i svi drugi u njegovom društvu moraju gledati crtiće. Crtići po cijeli dan, svaki dan. Kad je kod nas (kod bake) imamo ustaljen raspored. Ujutro u 7 kreće već izlizana kazeta Teletubbisa. Dok momčina ne dođe malo sebi. Zatim malo Šegrta Hlapića. Uz tu bandu već pomalo živne i počne trčkarati po kući. Zatim ga hvatamo da ga nahranimo. Nakon nekog vremena, dok on gradi kule od kockica, baka tiho uzima daljinac i pokušava okrenuti na svoju seriju. Vriska:

- Neeeeeee!

Baka skoro dobije srčani. Pa prebaci. Opet Hlapić. Onda se ja smilujem pa ga pokušam odvesti kod sebe gore da se poigramo. Ili na igralište. Iako crtić nije gotov, ponekad pristane. Ponekad opet, moramo odgledati i odjavnu špicu. Kad smo na igralištu, slijede brojni odgojni pokušaji njegove strine (tj. mene) da ga nauči da dijeli stvari s drugima:

- Ljubavi, pa pusti curicu da se i ona igra. Bit će ti zanimljivije ako se zajedno igrate.

On i dalje vrišti kad se netko približi njegovoj lopti. A strinu sramota. Pa se smješka zgodnim tatama i iznad njegove glave pokazuje na maloga i odmahuje glavom, uz šapat:

- Nije moje, nije. Nikako.

Isto je tako i kad je kod kuće. Program se mijenja poskrivećki jer mali dotrči od susjeda vičući:

- Vlati Tabise!!!!.

Ni to ne bi bilo strašno, kada Smradek ne bi gledao crtiće baš svugdje gdje dođe. Jednom smo se skupili da gledamo finale u kojem Hrvatska ima šansu postati prvakom svemira. Oni su s vrata krenuli prema televizoru :

- Može li Smradek gledati crtić?

Pristojan odgovor:
- Naravno.

Ali Smradek je, znam, prema nekim drugim primjercima njegove vrste prekrasan. Umiljat i inteligentan (na strinu). Nekoj djeci bih pustila sve crtiće svijeta samo da preživimo njihovo prisustvo. Do kraja posjeta od sat vremena vjerojatno će proliti po sebi vrelu kavu, završiti na hitnoj, odgristi komad stola ili nečiju ruku, srušiti luster i napraviti udubinu u zidu. Često vlastitom glavom. I stalno vrište. Vrište jer im se nešto ne da / jer im se nešto da / jer istog tren nisu dobili što je htjeli / jer vole vrištati / bez posebnog razloga...
Kada svi odu i ja sjednem pred moj mili TV / kompjuter ili na muža, kažem:

- Ovakvo što u moju kuću nikad neće ući. Naša djeca neće biti takva.

Zato, kada me za koju godinu sretnete kako, na parkiralištu ispred salona automobila, za ruku vučem derište od nekoliko godina, zamusano čokoladom, koje vrišti: Kupi mi crveni Ferarri kakav vozi Grdović!, dok drugo nosim na leđima, a ispred njega mali prijenosni TV, pravite se da me niste prepoznali. Imala sam najbolje namjere.


Post je objavljen 08.05.2006. u 22:00 sati.