gustirna

petak, 16.04.2010.

Razotkrivanje zagonetnog pupoljka


Ja sam pupoljak

Image and video hosting by TinyPic

A ja sam cvit

Image and video hosting by TinyPic

Sad kad me bubica dotakla svojim čarobnim štapićem,
do jeseni ću se pretvorit
u veeeeeliki žuti plod


Image and video hosting by TinyPic

Višani je zovu KUNJA, a u knjigama se piše DUNJA,
latinsko ime je Cydonia oblonga,
a član je velike porodice ruža - Roseceae .
Zato njen cvijet neodoljivo podsjeća na cvijet divlje ruže, ali nema trnje i plod je žut i velik.

Image and video hosting by TinyPic

Ako ste mislili da smo s ovom pričom završili, varate se.
Saznala sam ja i nešto više o dunji, nešto što bi vas moglo zanimati,
a ako vas ne zanima - jednostavno preskočite čitanje.
Listajući magazin "Ljekovite biljke" (izdavač Beatta) naišla sam na opširne opise o porijeklu dunje, o njenoj ljekovitosti i korisnosti za čovjeka.
Našlo se i mnogo raznoraznih recepata kako se šta sprema i za što je sve dobro, ali bilo bi previše sve to prepisivati, pa preporučam svima koje to istinski zanima da potraže po internetu ili dostupnoj im literaturi.
Ja ću se malo zadžati na nekim općim podacima o dunji koji su mi jako zanimljivi.
Naravno citiram dijelove teksta o dunji iz magazina Ljekovite biljke br.6

"Smatra se da joj je domovina sjeverni Iran i Kavkaz, gdje i danas raste kao divlja biljka. Osim što se dunja kao voćka danas uzgaja u zemljama oko Sredozemnog mora, kao uzgajana biljka udomaćila se gotovo po svim zemljama Evrope i Azije, te Sjeverne i Južne Amerike.
Kod nas, često raste u sjevernom primorju i Dalmaciji kao divlja i samonikla biljka.
Nekada davno, dunja je preko Turske donesena u Grčku. Grci su je kao voćku, ali i kao ljekovitu biljku, poznavali još u 7.st. prije Krista. Osim toga, za Grke je dunja bila simbol ljubavi i plodnosti.
Po jednom starom grčkom zakonu, mladenci su morali prije vjenčanja pojesti dunju. Po gradu Kydonu na Kritu, Grci su dunju nazvali jabuka iz Kydona, odakle potjeće i latinski nazic Cydonia.
Uzgoj dunje proširio se iz Grčke na Italiju.
Stari Rimljani posvetili su dunju Veneri, božici ljubavi i ljepote. Na mnogim slikama Venera je često bila prikazivana kako u desnoj ruci drži dunju, poklon koji je primila od Parisa. Za stare Rimljane, poslati dunju nekome kao poklon bio je znak ljubavi. Osim toga, dunja je zauzimala važno mjesto u svadbenim gozbama starih Rimljana, te se posluživala kuhana s medom i nabodena klinčićima.
U Francuskoj se stoljećima od plodova dunje pripremao sir, a recept sira od dunja proširio se u svim zemljama gdje su se uzgajale dunje.
Sve do 18.st. plod dunje se, osim kao hrana, upotrebljavao i kao lijek, a najčešće protiv proljeva te kao sredstvo protiv otrova.
Potom je dunja pala u zaborav.
Danas se dunja koristi vrlo rijetko, iako se od dunje mogu pripremati različiti slatkiši, sirupi, likeri, sokovi, želei, sir, kompot i marmelada.
Vrlo je ukusna kao pečena, te kao dodatak različitim jelima od mesa.
Osim što ugodno mirišu i imaju dobar okus kad su kuhani ili prerađeni, sirovi plodovi dunje gotovo da nisu jestivi, jer su kiseli i drvenasti.
Iako se danas kao hrana koristi vrlo rijetko, u narodnoj medicini se još uvijek upotrebljavaju njezini plodovi, sjemenke, listovi i cvjetovi."

Naravno da svi znamo dunju kao voćku koja se spremala po ormarima i tako širila svoj ugodni miris po sobama.
Taj francuski sir od dunja kod nas u Dalmaciji se zove kotonjada ili kotunjata (na dubrovačkom području), ili kodanjota po višku. Tih naziva ima raznoraznih, ovisno o području, a razlika je u par slova.
I naše bake su ga često radile.
Iz priča moje mame, moja baka iz Kaštela je radila kotonjadu i lijevala je u kalupe raznih oblika (riba, list, i sl.), sušila ih i kad bi se ta smjesa stisla, istresla bi se iz tih kalupa na pladanj , te ukrašavalo sa lovorovim lišćem.
Jednom sam i sama probala napravit kotonjadu i nije bilo loše.
Sve smo pojeli! njami
Također sam ju pekla u pećnici, (izrezanu na kriške kao krompire), posuto sa šećerom, i moram vam priznat - to spada u najukusnije poslastice koje sam probala!fino
Iako smo daleko od jeseni i sigurno ćete svi zaboravit na ovaj post o dunjama do tada, ipak ću vam prepisat recept za kotonjadu (po viškom receptu), pa kad zamirišu dunje rane, pođite na pazar i kupite koje kilo.
Ako ništa drugo neka vam zamirišu kuću.

RECEPT ZA VIŠKU KODANJOTU

SASTOJCI: 3 kg zrelih dunja (kunja), 3-4 jabuke, šećer, 1-2 limuna

PRIPREMA: Vrlo zrele dunje operite i dobro obrišite - ne gulite, niti čistite.
Može se izmješati i koja jabuka, ako nema dovoljno dunja. Manje ostavite cijele, a veće samo prepolovite. Zalijte s toliko vode da voće bude potpuno poklopljeno.
Kuhajte dok se voće sasvim ne raspadne. Odstranite tvrde dijelove.
Meso čvrsto protisnite (propasirajte). Izvažite dobivenu kašu i dodajte jednaku količinu šećera te limunov sok. Pristavite na vatru. Kad provri, smanjite temperaturu na srednju vrijednost. Miješajući kuhajte dok se ne stvrdne i odljepljuje od kuhače.
Po želji, umiješajte u zgotovljenu smjesu nasjeckane orahe i bajame.
Najjednostavnije je smjesu utisnuti u lim obložen aluminijskom folijom, ali ljepše je utisnuti u reljefne kalupe (namoćene u kipuću vodu).
Držite na hladnom dok se ne stvrdne - otprilike 24 sata.
Izvadite smjesu iz kalupa, po želji uvaljajte u kristal šećer.
Neka se još nekoliko dana suši na sobnoj temperaturi.


/iz knjige starih viških recepata "Škoj na pjat" ,
O.Š. VIS, Učenička zadruga ISSA/

DODATAK: Bloger Dalmacija moja inspiracija priložio je i svoju ricetu za kotunjatu. Pogledajte, ima cili proces u slikama.

Za sad, uživajmo u ljepoti dunjinog pupoljka i cvita.
Neće još dugo trajat.
Ljepota je to koja prolazi, ali se i uvijek nanovo vraća.
Taj trenutak kad je ljepota najuzvišenija treba zapazit, zapamtit
i uvijek mu se nanovo vraćat.

Čisti zen, zar ne?

Image and video hosting by TinyPic


DODATAK 25.10.2010.

Blogerica Marina kuharica za male (i velike), objavila je 15.10.2010. post o spravljanju kodunjate po receptu iz viške kuharice Škoj na pjat.
Pogledajte!






- 06:43 - Komentari (53) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi