gustirna

Manitu je bio u Velikoj Paklenici

Brzinsko dogovaranje na početku vikenda rezultiralo je ozbiljnim prihvaćanjem ozbiljne ideje o tome da se napokon pohodi jedan od naših najljepših nacionalnih parkova - Paklenica.
Točnije Velika Paklenica.
Kaže meni organizatorica i idejna začetnica : " Minja se sat! Nedjeljnih 7 sati ujutro je zapravo subotnjih 6 sati ."
"Ooo, super! Znači ako krenemo oko 9 ujutro, to je kao da smo krenuli u 8 sati! Dovoljno rano." - samouvjereno odgovaram
"Ma neeee, to nam je kasno! Tribamo krenit ranije. Ima toliko toga za obilazit u Paklenici: to,pa Manita peć, pa i to! Pa možemo još i ovo i ono." - pobuni se organizatorica i saspe mi puni plan i program
"Ajde dobro, ići ćemo ranije, ali idemo korak po korak, pa koliko stignemo."
"Okej! Onda sutra oko 7 sati?"
"Okej! Može onda između 7 i 8 sati?"
"Može! Dogovoreno!"
Svi ostali sudionici našeg izleta su prihvatili sve šta smo se mi dogovorile, bez izmotavanja.
E, pa nećemo sad bit neozbiljni - ipak je Velika Paklenica u pitanju!
Satovi su naštimani na vrime - usrid mrklog mraka!

Napokon Paklenica! Već toliko godina slušam o njoj, al nikako da je se dočepam. Napokon!
A sad malo teorije prepisane iz planinarske karte nacionalnog parka Paklenica:
"NP Paklenica je dio masiva Velebita, koji je dio sustava Dinarida.
Područje NP Paklenica je jedno od najatraktivnijih prirodnih i turističkih predjela Velebita koji je jedino u tom primorskom dijelu izgubio kontinuitet cjeline padine, u prodorima Velike i Male Paklenice.
Kroz ta dva prodora teku jedini potoci primorskog dijela Velebita, čije vode crpe snagu najviših Velebitskih vrhova.
Zaštita ovog područja potječe još od 1928.g., ali tek 1949.god. područje od 3657ha potvrđeno je kao Nacionalni park Paklenica s upravom u Zadru, kasnije premještena u Starigrad-Paklenicu.
Povećanje prostora parka uslijedilo je 1997.god. na površinu od 9600 ha.
Izgrađen je pretežno od vapnenca i dolomita. Zastupljene su sve ere i periodi, od perma do kvartara. Izrazita krška morfologija najizrazitija je u parku i njegovom bližem i daljnjem okruženju.
U prostoru Parka se isprepliću škrape, dolci, kameni obelisci,kamenice, prozorci, kukovi, jame, špilje i kamenjarski travnjaci. Čitavim područjem parka prostiru se šume crnog bora, bukve, bijelog i crnog graba, visinske livade, njive.
PAKLENICA je ime dobila po smoli crnog bora tzv. PAKLINI koja se upotrebljavala za premazivanje brodova, a nerijetko i u narodnoj medicini."


Stigavši do Starigrad-Paklenice, u blizini hotela Alan, kod glavnog ulaza -Ulaza 1, dok smo se razbuđivali uz jutarnju kavicu, postalo je jasno gdje mi to idemo - Winetuovim stazama:



E. moj dragi Winnetou, koliko san se isplakala kad si poginija i izdahnija na rukama svog brata Old Shatterhanda.
Bilo je to vrime kad san pročitala sve moguće knjige Karla Maya koje su mi bile na raspolaganju, čak i one u kojima nije bilo Winnetua.
I sad , Winnetou me dočekao na samom početku našeg pohoda Velikoj Paklenici! Ma, ko sritniji od mene!

Nedugo zatim, u stvarnosti smo susreli neke nove junake, junake Pakleničkih stijena


Bravo momci i cure! Okret naaaadesno i....
Ma vidi ovu smišnu malu vodenicu!!


Uskoro je uslijedilo divljenje potoku, slapu, cvijetu, stabalcu, šumi, kamenčićima i kamenim gromadama...









A gdje se skrio Obelix?


I gle čuda?!? Umjesto Winnetua sreli smo veselog Kekeca!



Nažalost, nije to bio Kekec, već Dragutin Brahm - čovjek koji se 1938. odlučio popeti uz liticu Anića Kuka i pritom je smrtno nastradao.
Kasnije je u njegovu čast taj smjer prozvan Brahmovim smjerom i 1940.g. na godišnjicu Brahmove pogibije, prvi put su taj smjer ispeli alpinisti Marijan Dragmar i Slavo Brezovečki.



Ajmo se još malo obrazovat u vezi NP Paklenica:
"Ljuti krš krije više polupećina, špilja, ponora. Turska peć, Jatare, Babunjuša, Lucinka, Pozdrovača i Kapljarka u Maloj Paklenici, Tiha peć pod Babinim kukom, jama Golubinka na Velikom Rujnu, Marasovića i Šarića peć nedaleko podnožja Anića kuka, ledenica na Marasovoj gori (Struge) dio je krških tvorevina. Neka od tih udubljenja u vapnencu poslužila su kao skloništa za stoku, u prošlosti i kao skrovišta od hajduka i drugih nezvanih gostiju. Špilje su najljepši ukras krša.
Teže pristupačna jama Vodarica, te Manita peć koja je uređena za posjet, jedine su kalcitne tvorevine krša Paklenice."

Ovo nije Manita Peć, al je bome prava Žalosna sova


Na našoj stazi ispriječio nam se putokaz za...


...i, iako su nas ljudi na odmorištu gledali kao da smo maniti, mi smo u pravom planinarskom duhu krenuli stazom na uspon prema toj špilji neobičnog imena. Manita ili Manitu?


Putem smo trefili i Zub od Manite peći koji je meni više sličio na Manituov prst


Nakon prohodanih serpentina kojima neznam broja, došli smo do ulaza u Manitu peć na 560 m.n.v. i.....da smo lipo pročitali brošuru koju smo dobili na ulazu u NP u kojoj lipo piše:

"Redovni termini za razgled špilje Manite peći su:

Travanj - subotom od 10.00-13.00 h
Svibanj - srijedom i subotom od 10-00-13-00 h
Lipanj, listopad - ponedjeljkom, srijedom i subotom od 10.00-13.00h
Srpanj,kolovoz i rujan - svaki dan od 10.00-13.00h
Za ostale termine potrebno se unaprijed najaviti."

Ne bi se iznenadili što nas je dočekao zatvoren ulaz u Manitu peć


Ipak, vridilo je, jer iz dubine kanjona ne bi mogli uživati u ovakvom pogledu


Ili ovom


Vraćajući se stazom prema kanjonu i putu za Planinarski dom....
na granu skoči skakavac


iz grmlja osmjehnu se jaglac


Iako je proljeće već tu, vegetacija se još nije raspametila bojama i mirisima.
Ipak, pored vazdazelene crnogorice ističu se žuti tragovi u sivilu bjelogorice.


Žuti cvjetovi drijena razbuđuju još snenu šumu


I opet susret s vodom, s kamenom,....dvije suprotnosti koje su ponekad tako neobično slične.
Dva slapa - kameni i vodeni


U toj veličanstvenoj prirodi susreću se i tragovi čovjekovog prisustva.
Uz vodene slapove smjestile se kamene vodenice, sa neobičnim krovovima


Neobični krov ima i svoje ime - "krov na kubu" - bačvasti betonski krov bez armature. Takav krov počeo se graditi početkom 20.st., pojavom cementa kao građ.materijala. Ovaj stil gradnje krova smatra se jedinstvenim i specifičnim baš za područje Paklenice.

Posivilo je nebo nad vrhovima Velebita. Žurimo prema pl.domu koji nam se čini sve udaljeniji


Mimoilazimo se s brojnim izletnicima koji su već na povratku od Doma.
Sivi oblaci ne obećavaju nam suhi povratak, ali do Doma idemo i gotovo!
Iza slijedećeg kantuna, pa preko mosta i tu smo!



Navalili smo na ostatke hrane iz ruksaka i radovali se pjenušavom osvježenju.
Ali avaj! Domar se danas naradio i kad je navala popustila, kliznuo kod susjeda, malo poviše. Čekali smo, čekali i nismo dočekali.
Ostadosmo bez zaslužene pive!
A nije ni kiša pala, bar ne iznad nas.
Povratak je bio skokovit!



U Zadru smo pozdravili Sunce, osluhnuli morske orgulje, našetali se u potrazi za prijateljima i tajanstvenom picerijom i na kraju snaga se osvježili kod Tri bunara.
Na koncu su prijatelji našli nas.


Ne čini li vam se da je ova priča o Paklenici kao kaplja rose na ovoj grančici, koja neodoljivo podsjeća na ispruženi prst E.T.-ija?
Nije li to veličanstven spoj vode i kamena!



.......a opet, sama priča kad se jednom ispriča, kao da brzo ispari pod zrakama sunca.....
dok Paklenica ostaje za sva vremena.