Jedan sasvim običan blog, protkan svakodnevnim promišljanjem i izričajem, ujedno duhovno - slikovni blog, koji predstavlja moj put ovom zemljom, način promišljanja, ono što vjerujem, kako stvaram i živim. Iskustvo radosti koju spoznaš kad ti ljudi zatvore vrata, a Bog ti otvara prozore... Blog u kom se isprepleću, molitve, moji stihovi, duhovni i svjetovni, te moja hobi fotografija. Pišem za svoju dušu. Pišem onako kako osjećam, mislim, ili ono što se meni sviđa. Izražavam svoj stav, ili dijelim nešto što me se dojmi. Raduje me ukoliko će netko uživati i pronaći nešto za sebe. Blog je imao jednu dužu pauzu iz objektivnih razloga. Nije lako, nailazi se na mnoge poteškoće, velike su kušnje ali je milost na kraju uvijek najveća! Zato, lijepo je hodati na milosnoj strani ulice!
Ps 20 (19)
Tko god zazove ime Gospodnje bit će spašen (Dj 2, 21).
Uslišio te Gospodin u dan nevolje, *
štitilo te ime Boga Jakovljeva!
Poslao ti pomoć iz Svetišta, *
branio te sa Siona!
Spomenuo se svih ti prinosnica, *
bila mu mila paljenica tvoja!
Udijelio ti što ti srce želi, *
ispunio sve namisli tvoje!
Radovali se tvojoj pobjedi, †
u ime Boga svoga dizali stjegove! *
Ispunio Gospodin svaku molbu tvoju!
Znam evo: Gospodin će pobjedu dati
svom Pomazaniku, †
uslišit ga iz svetih nebesa *
snagom pobjedne desnice svoje.
Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, *
mi imenom Gospodina, Boga našega!
Oni posrću i padaju, *
mi se držimo i stojimo.
Gospodine, daruj pobjedu kralju, *
usliši nas u dan kad te zazovemo!
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Loading
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski
Moj svetac zaštitnik
Ljudevit Marija Grignion rodio se 31. sječnja 1673. godine u Montfortu La Cane u Francuskoj. Zaređen je za svećenika 1700. godine. Tražeći volju Božju za svoj život, privremeno napušta Francusku i odlazi u Rim gdje se susreće s Papom Klementom IX. Papa ga imenuje "apostolskim misionarom" kojemu je cilj obnoviti kršćanski duh obnovom krsnih zavjeta po Marijinim rukama.
Pri povratku osniva prvi samostan Kćeri Mudrosti, drži mnogobrojne misije, te piše raznolike duhovne spise, a između njih je i Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji (1712).
Sv. Ljudevit Montfortski preminuo je u 43. godini.
Geslo njegova života bilo je "Samo Bog".
MOJI SVECI SUZAŠTITINICI
Sv. Padre Pio
Sv. Šarbel
Sv. Ante
O ISUSE KOJI ŽIVIŠ U MARIJI
"O Isuse koji živiš u Mariji, dođi i živi u meni duhom tvoje svetosti, puninom svoje snage, savršenstvom svojih putova, istinitošću svojih kreposti, zajedništvom svojih božanskih tajna, vladaj u meni nad svim moćnim neprijateljima, nad svijetom, đavlom i tijelom, silom svoga Duha na slavu svoga Nebeskog Oca".
25.11.2009., srijeda
Nedjelja Caritasa 13. prosinca 2009.
Poslanica biskupa Josipa Mrzljaka, predsjednika Hrvatskog Caritasa, za Nedjelju Caritasa 13. 12. 2009.
Bog ljubi vesela darivatelja
Svatko neka dade kako je srcem odlučio;
ne sa žalošću ili na silu
jer Bog ljubi vesela darivatelja.
A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom
da u svemu svagda imate svega dovoljno za se
i izobilno za svako dobro djelo –
kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje sirotinji,
pravednost njegova ostaje dovijeka.
(2Kor 9,7-9)
Opisujući vrijeme u kojem živimo mnogi upotrebljavaju riječi: kriza, neizvjesnost, nesigurnost, razočaranje... Pri tome opravdanost ovih kvalifikacija nalazimo u usporedbi podnesene žrtve i plaćene cijene s rezultatom koji je ostvaren. Razumnu čovjeku uvijek se nameće logično pitanje: je li se nešto isplatilo? Je li se isplatilo lijevati krv i gubiti imovinu, živote i zdravlje, patiti i plakati da bismo postigli ovo što danas imamo?
A što danas imamo?
Imamo državu, slobodu, mir, mogućnost izražavanja vlastita identiteta, priliku biti svoji na svome. Imamo mogućnost rasta, razvoja i napretka. Imamo priliku demokratskim sredstvima sukreirati budućnost, suodlučivati u bitnim pitanjima vlastite opstojnosti. Imamo mogućnost izraziti svoje mišljenje i svoj stav. Imamo mogućnosti i prilika koje koristimo, i onih koje čak nikad iskoristiti nećemo.
Ali dobili smo i ono što sigurno nismo htjeli ni željeli, a to možemo nazvati 'raslojavanjem društva'. Imamo tajkune i magnate, mogule i moćnike, plemena i klanove, ubojice i lopove, nasilnike i lašce, ulizice i puzavce, celebritije i spin-doktore. Imamo i afere i skandale, pljačke i otmice, mito i korupciju, spletke i makinacije... Imamo tržišno gospodarstvo i prodajemo, prodajemo, prodajemo... za šaku 'škuda' djedovinu i očevinu, ponos i dostojanstvo, čast i dušu.
Zašto? Zašto bi se ovom narodu dogodilo takvo zlo, pitamo se sa starozavjetnim psalmistom:
Zašto si mu srušio ogradu
da ga beru svi što putem prolaze,
da ga pustoši vepar iz šume,
da ga pasu poljske zvijeri? (Ps 80 (79))
A njegov je odgovor britak i jasan:
Jer usalilo se srce naroda ovoga:
uši začepiše, oči zatvoriše
da očima ne vide, ušima ne čuju,
srcem ne razumiju
te se ne obrate pa ih izliječim. (Mt 13,15)
Kad po svojoj pameti, mimo Boga, pokušamo složiti svoj svijet, kad po svojoj logici, protivnoj Božjoj, gradimo društvo, kad slobodu koristimo za odabir robovanja ili je poistovjetimo s anarhijom, kad apsolutiziramo vlastita prava a preziremo dužnosti, kad svojoj volji želimo podložiti Boga, kad svoje vrijednosti stavljamo iznad Božjih... tada stvoramo kaos, zbrku, nemir, svijet smo okrenuli naopačke, izopačili čovjeka i zakoračili u pakao. Tada gubimo budućnost. Tada nestaju mogućnosti, propadaju šanse i umire nada.
Božji narod poznaje i takve trenutke. U njima se trijezni i opamećuje. U njima spoznaje koliko mu je važno biti s Bogom, uključiti se u njegov plan izgradnje svijeta i spasavanja čovjeka, prihvatiti njegovu strategiju i taktiku. U trenucima nedaće i nevolje, razočaranja i frustracije, nužno se suočavamo s istinom koja otkriva čvrstoću oslonca na kojem smo gradili svoj život, svoju budućnost i svoje nade. Krhke su noge sigurnosti izgrađene na bankovnim računima, dionicama i čovjekovoj pameti. One se lome i padaju pod udarcem pohlepe, prijetvornosti i oholosti. Preko noći 'ogole' i one koji su se 'osigurali' raznim policama i osiguranjima. Ovako govori Gospodin: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospoda odvraća“. (Jr 17,5) Isus potvrđuje opomenu starozavjetnog proroka prijekorom: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' (Lk12,20)
Mudrost Božja u nedaćama otkriva sredstvo čišćenja, u nevolji pronalazi put izbavljenja, u stradanju klicu novog početka. Vjernik iskorištava krizu da otvori oči, razbistri pogled, prepozna istinu i oslobođen nepotrebna tereta i lažnih oslonaca, uzleti s Bogom prema pravim vrijednostima. Zato mu je nedaća vrijeme milosti, dar za ozdravljenje. Tada izabire Boga za svoj oslonac i za temelj svog djelovanja, Božju strategiju čini svojom i u tome nalazi ispunjenje.
Božje je strateško opredjeljenje ljubav: činiti dobro i stvarati mir. Strategija ljubavi u svijet unosi radost, vedrinu, nadu za bolje i ljepše sutra. "Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi." (Mih 6,8) Čemu naime, znanja i vještine, sposobnosti i mogućnosti, spoznaje i proroštva, ako nema ljubavi. (usp. 1Kor 13)
Činiti dobro i nositi mir usrećuje i onoga komu su upućeni kao i onoga koji ih upućuje. Želite biti sretni? Neka vam ne dodija činiti dobro. (2Sol 3,13) Svoju radost zračit ćete oko sebe i veselo ćete darivati jer je to ulog u vašu budućnost.
To ćemo činiti u nedjelji Caritasa i na taj način pripremiti se za proslavu događaja koji se je dogodio u „podrtoj štalici i na oštroj slamici“.
Neka Vam je sretan i blagoslovljen događaj Porođenja!
mons. Josip Mrzljak
predsjednik Hrvatskog Caritasa
Karitativna zajednica "Kap ljubavi" župe sv. Jurja mučenika iz K. Sućurca
video by @iskreni
„Ljubiti znači dati sve i dati samoga sebe.“ (Sv. Mala Terezija)
Temeljni odaziv kojim bi se vjernici trebali odazvati na Kristov poziv, jest vršenje Kristove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zar je uopće moguće ljubiti Boga, a ne ljubiti čovjeka pored sebe? Takva je ljubav stoga iskrena, nekoristoljubna, dobrotvorna, karitativna i socijalna.
Dio vjernika župske zajednice Sv. Jurja m. u Kaštel Sućurcu, svjedoči obzore ove ljubavi pokazujući svojim primjerom i radom kako se, odvajajući svoje dragocjeno vrijeme, daruje ljubav onima kojima je najpotrebnija. Okupljaju se u Karitativnoj zajednici „Kap ljubavi“, koja djeluje u okviru župnog Caritasa. Zajednica je osnovana na poticaj župnika don Emanuela, 17. listopada 2008. godine, a po uzoru na slične župne zajednice koje djeluju u Austriji.
Ova je zajednica sastavljena od vrijednih ruku, žena i muškaraca, svih životnih dobi, koje, svaka na svoj način, nastoji učiniti nešto za bližnjega. Svoje nadahnuće nalaze u milosrdnom srcu Majke Marije – Gospe na Hladi, te s pravom možemo reći da su vrijedne kao Gospine pčelice: tihe, bez velike buke, ali sa silnim uspjehom i ostvarenjima. Upravo zato je zajednica izabrala Sv. Malu Tereziju za svoju zaštitnicu. Njen spomendan Crkva slavi 1. listopada, na početku mjeseca koji je posvećen Gospi i u kojem je zajednica „Kap ljubavi“ osnovana. Ta je svetica provela svoj život pod geslom: „Ljubiti – to je moje životno zvanje!“
Članovi karitativne zajednice „Kap ljubavi“ svakodnevno žive život Evanđelja, a napajaju se na njegovu Izvoru - na svakodnevnoj Svetoj Misi. Svake srijede nakon Svete Mise, sat-dva provedu u zajedništvu, družeći se i radeći za dobrobit čovjeka, čineći dobro - dijeleći ljubav, budući da je podijeljena ljubav dvostruko veća. O većim blagdanima, osobito pred Božić i Uskrs, često ostanu i do kasno u noć u župnoj dvorani, radeći i stvarajući za dobrobit bližnjega.
Glavni pravci djelovanja zajednice su:
- Okupljanje u okviru župne zajednice, koja je zajednica zajednicâ. Svojom posebnošću tako doprinose ostvarenju misijskog i karitativnog poslanja župe.
- Radionice u kojima izrađuju prigodne predmete, aranžmane, ručne radove. Sav prihod od njihove prodaje usmjeren je za pomoć siromašnima i potrebnima, u hrani, odjeći, lijekovima...
- Posjeti domovima umirovljenika, domovima za nezbrinutu djecu, osamljenim i siromašnim osobama, starijim i bolesnim župljanima, ne samo kao znak brige župe za svoje župljane, već i kao konkretna pomoć u uređenju i čišćenju doma ili donošenju potrebnoga.
- Pomoć obiteljima s više djece.
- Instrukcije učenicima sa poteškoćama u učenju.
Zajednica je do sada svojim radom poduzela i više većih konkretnih i uspješnih akcija. Spomenimo samo neke: Prikupljanje sredstava za kupovinu hrane za siromašne obitelji za Božić, Uskrs i velike blagdane; Prikupljanje pomoći za siromašne obitelji u Kistanjama; Prikupljanje odjeće i obuće za Dom za nezbrinute osobe u Trogiru... Prikupljanje pomoći za Domove za nezbrinutu djecu u Kaštelima i Splitu.
Na ovakvo konkretno djelovanje čovjeka poziva njegovo srce. Karitativna zajednica „Kap ljubavi“ je samo jedan vid odaziva tom pozivu. Ipak, zar na takav čin, na tu kap u moru dobrote, nismo pozvani svi: i vjernici i nevjernici, star i mladi, bogati i siromašni. Svi trebamo nešto lijepo učiniti za svoju braću i sestre, za ljude koji pate tu pored nas, u našoj blizini. Ne mora to biti materijalni čin. To je samo posljedica. Uzrok, pak, jest darivanje srca, darivanje ljubavi. To čineći, činimo nešto lijepo za bližnjega, ali i za samoga sebe.
„Za velika djela Bog nalazi dovoljno radnika; ali za skromno djelovanje potrebni su mu još mnogi. Bog ne gleda toliko na veličinu djela, koliko na ljubav i dobru nakanu kojom je čovjek čini.“ Želite li i vi nekome pomoći, razveseliti nekoga, reći toplu riječ, pružiti ruku, dati osmjeh, ili samo saslušati - slijedite primjer Karitativne zajednice „Kap ljubavi“ u župi Sv. Jurja m. u Kaštel Sućurcu.
Kada je Sveti Otac Papa Ivan Pavao II prvi put pohodio svoju domovinu Poljsku, rekao je: „Mir tebo domovino moja“, i dok je stajao na vrhu stepenica aviona vjetar je ovijao oko njega njegovu bijelu haljinu. I svaki put, kaže jedan novinar, kada se Papa pojavio u nekoj zemlji, pojavio se i neki neobičan vjetar kao simbol Duha Svetoga koji ga prati.
Duh Sveti u dvorani posljednje večere se pojavio u slici vjetra. Duh Sveti je duh ljubavi i mira. A mir se ne stvar diplomacijom ni ravnotežom klanova – sila, nego duhom i djelima mira. Papa je rekao: „Ništa se ne događa u svijetu, ako se priej nije dogodilo u ljudskim dušama.“ Nemir, nesigurnost koju čovjek nosi u sebi i u svojoj duši jer nije pronašao cilj i smisao svoje ljudske egzistencije, unosi i u svijet u kojem živi.
Heidegger kaže da čovjek u svojoj biti nosi nemir, tjeskobu i strah – „Sorge und Angst“. Mi kažemo da to dolazi odatle što se čovjek nalazi između dviju krajnosti: postati ili anđeo ili životinja. Čovjek živi u vremenu a teži z avječnim, teži z aBogom, a nosi u sebi jeku paklenske zmije:“bit ćeš kao Bog“.
Čovjek nosi u sebi duh obdaren slobodom, a ipak je vezan i ograničen stvarnošću u kojoj živi. Današnji čovjek je poput djeteta kojeje pobjeglo od svojeg oca i upalo u bijedu. Ali ono neće moliti oca da mu pomogne, on će sam svojim vlastitim silama, svjetlom vlastite znanosti, bogatstvom svoje ekonomske moći stvarati sviejt mira, ali se taj svijet mira i sigurnosti nikako ne ostvaruje nego se u srca ljudi sve više uvlači nemir, strah i tjeskoba.
Sveto Pismo kaže: „Opaki su kao more uzburkano, valovi mu izbacuju mulj i blato“.
NEMA MIRA BEZBOŽNICIMA.
Mi možemo u čovjekovu srcu srušiti moralni red, vjeru u Boga, ali što smo zapravo srušili? Ne možemo srušiti Boga i ne možemo srušiti Božji moralni zakon joji je vječan kao što je i Bog vječan. Mi time rušimo sebe, svoj mir, svoju sigurnost, svoju sreću.
Magnetska igla se smiruje tek onda ako je usmjerena prema određenoj točki u svemiru. A čovjek se smiruje tek onda kada antenu svoga duha usmjeri prema punini istine, ljubavi i dobrote.
Jednom je jedan bračni par osjetio da se u njihove odnose počeo uvlačiti nemir, strah i tjeskoba. Jedne večeri žen azamoli muža:“Hajdemo izmoliti zajedno Oče naš“. Od tada su svako večer zajedno molili Oče naš. Shvatili su da je mir DAR KOJI DOLAZI ODOZGO, OD OCA.
Netko je rekao kako su opasna ona vremena kada se ljudi boje reći istinu, navještati Božju Riječ, ali su još opasnija ona vremena u kojima se ljudi boje tu Istinu čuti. Isus Krist je svoj javni život započeo riječima:“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju“. Krist od nas najpriej traži obraćenje, spremnost da mijenjamo život kako bismo mogli vjerovati Evanđelju. Istinu moramo ljubiti ako je želimo upoznati, a ljubav uvijek znači žrtvu, odricanje, samodisciplinu. Upravo radi toga današnji čovjek često nije spreman prihvatiti Istinu Evanđelja jer ne želi mijenjati svoj život, svoje ustaljne navike, svoje mjesto ugodna boravka, svoje utočište… A svijet se istinski može promjeniti i biti bolji, biti mjesto mira, samo onda ako se promijeni čovjek.
U jednoj zemlji za vrijeme totalitarnog režima, jedne je večeri upao tajni policajac u kuću u kojoj se sastajala grupa kršćana. Čitali bi Bibliju i molili. Policajac je udario jednu staricu, a ona je na to samo rekla:“Neka ti Bog oprosti“, udario je i jednu djevojku koja mu je rekla:“Nisi me susreo na ulici kao kakvu uličarku, dišla sam ovdje da sačuvam svoje poštenje, djevojačko dostojanstvo, a ti me udaraš“. Te riječi i taj susret potresli su tog policajca tako da je pobjegao iz zemlje i napisao knjigu koja ima naslov „Hvala ti Natašo“
U životu svakog čovjeka postoje trenuci kada čuje Božji poziv na obraćenje, na promjenu kursa svoje lađe jer je zalutao stranputicama svojega srca. Stranputicama svijeta u kojem nema mjesta z a Boga. Stranputicama onih iluminatskih ideja kako bi Boga satjerali čizmom samo u crkve i zatvorili za njim vrata. Stranputicama onih bezočnih ideja kako vjeri i Božjoj Riječi nema mjesta izvan crkvenog prostora i van svećeničkih ustiju… Ali Isus Krist, isti jučer i danas, snažno poziva svakog krštenika:“Idite po svem svijetu i navještajte Evanđelje“. Činite to svuda i na svakom mjestu jer: “ …tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju - njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima." ( Mk 8,38)
Jer, Božja smo djeca, pa ako smo Božja djeca, nismo i ne smijemo biti nečiji robovi. Krist je došao da nas oslobodi od ropstva svim lažnim bogovima i idolima ovoga svijeta. „Za slobodu nas je Krist oslobodio“, rekao je Sv. Pavao. Zato budimo odvažni i neustrašivi. Nemojmo ponovo pasti pod jaram ropstva. Nadahnuti vjerom predaka, okupljajmo se oko Nedjeljnog stola, oko Božjeg oltara znajući kako nam samo Bog daje radost i mir koje nam ljudi ne mogu dati. Samo kod Božjega oltara nam Bog daje snagu koju nam ljudi ne mogu dati, snagu koja nam je potrebna u ovom hedonističkom bezbožačkom svijetu da bismo mogli živjeti za slobodu djece Božje, slobodu od zla, mržnje i sebičnosti, slobodu od težnje z auživanjem bez Božje Riječi, slobodu od lažnih oaza u kojima se Božja Riječ ne smije čuti. Jer jedino ako tu slobodu djece Božje u sebi ostvarimo, samo ćemo tako biti sposobni oduprijeti se svima onima koji bi nas htjeli na bilo koji način zarobiti i nama manipulirati. Samo ćemo u slobodi djece Božje imati u sebi – MIR.
Mi se moramo vratiti na prve stranice Biblije gdje piše kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a Bog je LJUBAV. Jedino vjera koja će se ostvarivati kroz ljubav jest staza koja vodi u ljepšu budućnost.
Završavam riječima pjesnika Izidora Poljaka:“ A ti mili rode stazom pođi starom i ne skrvni praha krvlju poštrapana mučenika svetih divnih pređa tvojih i ne gubi vrijeme u dobroga Boga, vjera će te ova silnim stvarat divom, uz Božju ćeš pomoć stići do cilja svoga.
Sva što ima svoj početak, jednom mora pronaći i svoj kraj.
Često se za razdoblje prije kraja upotrebljava riječ smiraj. Smiraj života, smiraj nadošle jeseni… Lijepo kaže riječ: s mirom, smiraj, smireno. Sve ukazuje koliko je potrebno pronaći i dostići mir kako bi se pripremilo na počinak.
Čini se da je upravo danas najteže pronaći mir. U buci i galami života, mnoštvu glasova koji nas okružuju, blještavilu reklama i neonskog osvjetljenja, medijske prezasićenosti, internetske prenapučenosti i netolerantnosti – teško je pronaći mir.
Ali treba imati nadu! Nada je temeljna krepost koja nam daje snagu da se ne umorimo boriti za sve ono što je veliko i dobro, i to u malim stvarima i u svakodnevnom našem životu. Jer nada je izraz vjere. Bez nade čovjek ne može biti vjernik. Vjera je upravo u nadi.
Kršćanin je doista čovjek nade, Nije ta nada pusta želja da bude bolje, pa to onda izgleda kao neka utopija, nada protiv svake nade, rekli bismo: nada bez pokrića ili nada bez razloga. Čovjek mora vidjeti i priznati realnost u kojoj živi.
Mi kršćani smo uvijek optimisti. Dakako, realni optimisti, ali optimisti. I što se tiče svijeta, i domovine, i naših obitelji, i nas osobno. Zato živjeli ljudi nade!!!! Živjeli slobodni ljudi!!!
Sloboda! Nekako se tema o slobodi uklapa u kontekst nedavnih zbivanja, pa i ovdje. Sigurno je da čovjek osjeća neodoljivu čežnju za slobodom. Za slobodu je čovjek sposoban dati i život. O tome svjedoče i toliki poginuli u Domovinskom ratu koji su dali upravo svoje živote za slobodu naše domovine. O tome svjedoče toliki poginuli na Križnom putu Hrvata u Bleiburg. O tome svjedoče toliki nestali i nastradali u Hrvatskom proljeću. O tome svjedoči i Riječ Božja koja se pokušava od svuda izgurati. O tome svjedoči i skidanje Križeva. O tome još i danas svjedoči mučenička krv blaženog Alojzija kardinala Stepinca…..
Na dubrovačkoj zastavi piše: Libertas – sloboda.
Ivan Gundulić hvali slobodu riječima:
„O lijepa, o draga, o slatka slobodo
Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o.
…Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
Ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!“
Uz slobodu se veže i riječ gospodar, gospodariti…. Uz slobodu se veže i ovisnost: o kockanju, cigaretama, alkoholu, opijatima, drogama, o vlasti… O vlastitoj veličini i nezamjenjivosti…
No, sve te ovisnosti očit su primjer neslobode. Čovjek koji pođe tim putem često to radi upravo iz krivog poimanja slobode.
Zar ne vlada u mnogim glavama ideja kako biti slobodan znači biti gospodar svojih čina tako da činiš što te volja? Pri tom se krivo misli da je bitno biti bez ikakava odnosa prema drugim ljudima, što u današnje lukavo doba antikršćanske nemiroljubive koegzistencije, najčešće znači osloboditi se svakog autoriteta, osobito bilo kakve duhovne poveznice. No, jeli sloboda doista samo u tome da se čovjek odveže od svih spona koje ga povezuju s drugima te da nesputan radi što hoće? Nije li čovjek „razumno biće – animal rationale“ kako ga definira filozofija, koji bi se prema tome trebao u svojim postupcima razumno i ponašati? To pak sigurno ne znači da bi se trebao svojim životom, stavovima i postupcima dovesti u slijepu ulicu, tj. otići u propast. Sloboda koja čovjeka upropaštava sigurno ne može biti pravo lice one vrijednosti za kojom čovjek čezne iz sveg srca, za koju daje i vlastiti život. Sloboda sigurno mora biti nešto više.
U starini se razlikovala tzv. sloboda od prisile i sloboda od nužde. Isto tako sloboda se djelila na slobodu različitosti i slobodu suprotnosti, što znači da čovjek može izabrati različite stvari, a nekad se mora odlučiti i između suprotnih stvari. Ipak je u toj podjeli u stvari najvažnija slobodna volja, što znači mogućnost da čovjek sam bira svoj put. To je vlastito upravo čovjeku koji je za razliku od instiktom vođenih životinja sam kreator svoje sudbine.
Sveti Pavao, veliki učitelj slobode u Poslanici Galaćanima piše: „za slobodu nas Krist oslobodi“ Gal 5,1, međutim „neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima“ Gal 5,13 (Nije dakle rekao vladajte, nego služite jedni drugima)
U Drugoj Poslanici Korinčanima kaže: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“ 2 Kor 3,17.
U Kristu i njegovu Duhu je doživio slobodu. Međutim on uči kako je vrhunac slobode činiti dobro a ne zlo, širiti ljubav a ne mržnju. Grijeh ne može biti djelo slobode. Grijeh je djelo ropstva.
Tako je govorio i Isus: „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijehu. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni“ Iv 8,34-36
Mi kršćani smo povjerovali Isusu te s njime i u njemu nalazimo svoju najvišu slobodu. Ne samo od nečega, nego prije svega slobodu za dobro, za ljubav. Nije slobodan onaj koji svako svoje djelo naplaćuje. To nije ljubav. To je trgovina.
Krist nas je oslobodio od zla, od grijeha. Njega slijediti znači biti slobodan, ići putem koji čovjeka usrećuje, koji donosi puninu života.
Riječ je stvarno u nutarnjem blagu koje „sam višnji nam Bog je d'o“. Taj je dar mogućnost za dobro, ali i za zlo. Mogućnost ostvariti se i mogućnost propasti. Ispravno shvaćanje slobode svakako je u korištenju njome da bismo drugima činili dobro te i sami pronašli vlastitu sreću.
Vratit ću se ovdje na nadu. Često se ovih dan ovdje spominjala kriza, nasukanost… Osjeti se jedna doza beznađa, jedan ton izgubljenosti. A zato nam opet treba nada. Jer i kriza može i mora biti na dobro. Da, na dobro. Teolog i pjesnik Ivan Golub napisao je jednom kako postoji i tzv. , „čar razočaranja“. Htio je reći da se treba u životu i razočarati ali da to nije tragično razočaranje. Ne pronaći ono što se očekivalo nije razlog za očajanje, nego za zahvalnost Bogu jer se otkrila istina. A istina oslobađa.
Zato Bogu trebamo biti zahvalni ne samo za dobra koja primamo, nego i za ono što mi zovemo i mislimo da je „zlo“. Bogu trebamo biti zahvalni i za svaku krizu, bilo da nas snađe neka osobita kušnja koja obilježi čitav naš život, bilo da su to mala svakodnevna ispitivanja.
Zašto? Pa zato jer je Bog tu!
Srednjovjekovni mistik Tuler drži da je svaka kriza djelo Božje milosti: „Tada Bog traži čovjeka, prevrčući sve iznova, upravo kao onaj koji traži, baca predmete sad ovamo, sad onamo, sve dok traženo ne nađe.“
A ja tražim. Sanjam. Da se prestanemo boriti, a počnemo živjeti. Da se slobodno čuje Riječ Božja u Hrvatskoj domovini. Da na svakom zidu slobodno visi Križ. I da se na portalu slobodno može pisati o vjeri, Božjoj Riječi; bez prozivanja, bez ušutkivanja… da se ovdje može živjeti sretno, da se ovdje razliježe pjesma nade i optimizma.
To je možda za mnoge san, netko će čak kazati „utopija“ – ali ako nema sna, ne može se ništa ostvariti. Lijepo reče jedan mudrac da je prava zrelost ona u kojoj se ostvaruju snovi mladosti.
Kad je Isus proglašavao blaženstva iz Govora na gori, to što je On prije 2000 godina vidio kao sretno društvo, doista je bio san. To je bilo nešto što će se ostvariti, vizija za koju se isplati živjeti i umrijeti: „Blago siromasima duhom – njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Mt 5,3
Ostvarivati Isusove snove o novom, drukčijem i boljem svijetu – to je naša zadaća.
O novoj i boljoj Hrvatskoj koja nije nasukana nego lijepa, ali je guraju.
O novom i boljem portalu, kao mjestu suživota u miru i ljubavi u Isusu Kristu.
