Na milosnoj strani ulice...

06.11.2009., petak

Smiraj u Bogu: nada – sloboda – ljubav i mir

Sva što ima svoj početak, jednom mora pronaći i svoj kraj. Često se za razdoblje prije kraja upotrebljava riječ smiraj. Smiraj života, smiraj nadošle jeseni… Lijepo kaže riječ: s mirom, smiraj, smireno. Sve ukazuje koliko je potrebno pronaći i dostići mir kako bi se pripremilo na počinak. Čini se da je upravo danas najteže pronaći mir. U buci i galami života, mnoštvu glasova koji nas okružuju, blještavilu reklama i neonskog osvjetljenja, medijske prezasićenosti, internetske prenapučenosti i netolerantnosti – teško je pronaći mir. Ali treba imati nadu! Nada je temeljna krepost koja nam daje snagu da se ne umorimo boriti za sve ono što je veliko i dobro, i to u malim stvarima i u svakodnevnom našem životu. Jer nada je izraz vjere. Bez nade čovjek ne može biti vjernik. Vjera je upravo u nadi. Kršćanin je doista čovjek nade, Nije ta nada pusta želja da bude bolje, pa to onda izgleda kao neka utopija, nada protiv svake nade, rekli bismo: nada bez pokrića ili nada bez razloga. Čovjek mora vidjeti i priznati realnost u kojoj živi. Mi kršćani smo uvijek optimisti. Dakako, realni optimisti, ali optimisti. I što se tiče svijeta, i domovine, i naših obitelji, i nas osobno. Zato živjeli ljudi nade!!!! Živjeli slobodni ljudi!!! Sloboda! Nekako se tema o slobodi uklapa u kontekst nedavnih zbivanja, pa i ovdje. Sigurno je da čovjek osjeća neodoljivu čežnju za slobodom. Za slobodu je čovjek sposoban dati i život. O tome svjedoče i toliki poginuli u Domovinskom ratu koji su dali upravo svoje živote za slobodu naše domovine. O tome svjedoče toliki poginuli na Križnom putu Hrvata u Bleiburg. O tome svjedoče toliki nestali i nastradali u Hrvatskom proljeću. O tome svjedoči i Riječ Božja koja se pokušava od svuda izgurati. O tome svjedoči i skidanje Križeva. O tome još i danas svjedoči mučenička krv blaženog Alojzija kardinala Stepinca….. Na dubrovačkoj zastavi piše: Libertas – sloboda. Ivan Gundulić hvali slobodu riječima: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o. …Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi Ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!“ Uz slobodu se veže i riječ gospodar, gospodariti…. Uz slobodu se veže i ovisnost: o kockanju, cigaretama, alkoholu, opijatima, drogama, o vlasti… O vlastitoj veličini i nezamjenjivosti… No, sve te ovisnosti očit su primjer neslobode. Čovjek koji pođe tim putem često to radi upravo iz krivog poimanja slobode. Zar ne vlada u mnogim glavama ideja kako biti slobodan znači biti gospodar svojih čina tako da činiš što te volja? Pri tom se krivo misli da je bitno biti bez ikakava odnosa prema drugim ljudima, što u današnje lukavo doba antikršćanske nemiroljubive koegzistencije, najčešće znači osloboditi se svakog autoriteta, osobito bilo kakve duhovne poveznice. No, jeli sloboda doista samo u tome da se čovjek odveže od svih spona koje ga povezuju s drugima te da nesputan radi što hoće? Nije li čovjek „razumno biće – animal rationale“ kako ga definira filozofija, koji bi se prema tome trebao u svojim postupcima razumno i ponašati? To pak sigurno ne znači da bi se trebao svojim životom, stavovima i postupcima dovesti u slijepu ulicu, tj. otići u propast. Sloboda koja čovjeka upropaštava sigurno ne može biti pravo lice one vrijednosti za kojom čovjek čezne iz sveg srca, za koju daje i vlastiti život. Sloboda sigurno mora biti nešto više. U starini se razlikovala tzv. sloboda od prisile i sloboda od nužde. Isto tako sloboda se djelila na slobodu različitosti i slobodu suprotnosti, što znači da čovjek može izabrati različite stvari, a nekad se mora odlučiti i između suprotnih stvari. Ipak je u toj podjeli u stvari najvažnija slobodna volja, što znači mogućnost da čovjek sam bira svoj put. To je vlastito upravo čovjeku koji je za razliku od instiktom vođenih životinja sam kreator svoje sudbine. Sveti Pavao, veliki učitelj slobode u Poslanici Galaćanima piše: „za slobodu nas Krist oslobodi“ Gal 5,1, međutim „neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima“ Gal 5,13 (Nije dakle rekao vladajte, nego služite jedni drugima) U Drugoj Poslanici Korinčanima kaže: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“ 2 Kor 3,17. U Kristu i njegovu Duhu je doživio slobodu. Međutim on uči kako je vrhunac slobode činiti dobro a ne zlo, širiti ljubav a ne mržnju. Grijeh ne može biti djelo slobode. Grijeh je djelo ropstva. Tako je govorio i Isus: „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijehu. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni“ Iv 8,34-36 Mi kršćani smo povjerovali Isusu te s njime i u njemu nalazimo svoju najvišu slobodu. Ne samo od nečega, nego prije svega slobodu za dobro, za ljubav. Nije slobodan onaj koji svako svoje djelo naplaćuje. To nije ljubav. To je trgovina. Krist nas je oslobodio od zla, od grijeha. Njega slijediti znači biti slobodan, ići putem koji čovjeka usrećuje, koji donosi puninu života. Riječ je stvarno u nutarnjem blagu koje „sam višnji nam Bog je d'o“. Taj je dar mogućnost za dobro, ali i za zlo. Mogućnost ostvariti se i mogućnost propasti. Ispravno shvaćanje slobode svakako je u korištenju njome da bismo drugima činili dobro te i sami pronašli vlastitu sreću. Vratit ću se ovdje na nadu. Često se ovih dan ovdje spominjala kriza, nasukanost… Osjeti se jedna doza beznađa, jedan ton izgubljenosti. A zato nam opet treba nada. Jer i kriza može i mora biti na dobro. Da, na dobro. Teolog i pjesnik Ivan Golub napisao je jednom kako postoji i tzv. , „čar razočaranja“. Htio je reći da se treba u životu i razočarati ali da to nije tragično razočaranje. Ne pronaći ono što se očekivalo nije razlog za očajanje, nego za zahvalnost Bogu jer se otkrila istina. A istina oslobađa. Zato Bogu trebamo biti zahvalni ne samo za dobra koja primamo, nego i za ono što mi zovemo i mislimo da je „zlo“. Bogu trebamo biti zahvalni i za svaku krizu, bilo da nas snađe neka osobita kušnja koja obilježi čitav naš život, bilo da su to mala svakodnevna ispitivanja. Zašto? Pa zato jer je Bog tu! Srednjovjekovni mistik Tuler drži da je svaka kriza djelo Božje milosti: „Tada Bog traži čovjeka, prevrčući sve iznova, upravo kao onaj koji traži, baca predmete sad ovamo, sad onamo, sve dok traženo ne nađe.“ A ja tražim. Sanjam. Da se prestanemo boriti, a počnemo živjeti. Da se slobodno čuje Riječ Božja u Hrvatskoj domovini. Da na svakom zidu slobodno visi Križ. I da se na portalu slobodno može pisati o vjeri, Božjoj Riječi; bez prozivanja, bez ušutkivanja… da se ovdje može živjeti sretno, da se ovdje razliježe pjesma nade i optimizma. To je možda za mnoge san, netko će čak kazati „utopija“ – ali ako nema sna, ne može se ništa ostvariti. Lijepo reče jedan mudrac da je prava zrelost ona u kojoj se ostvaruju snovi mladosti. Kad je Isus proglašavao blaženstva iz Govora na gori, to što je On prije 2000 godina vidio kao sretno društvo, doista je bio san. To je bilo nešto što će se ostvariti, vizija za koju se isplati živjeti i umrijeti: „Blago siromasima duhom – njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Mt 5,3 Ostvarivati Isusove snove o novom, drukčijem i boljem svijetu – to je naša zadaća. O novoj i boljoj Hrvatskoj koja nije nasukana nego lijepa, ali je guraju. O novom i boljem portalu, kao mjestu suživota u miru i ljubavi u Isusu Kristu. U slobodi, s vjerom i nadom. U miru. Hvaljen Isus i Marija! il pensiero

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.