četvrtak, 31.07.2008.

i nemam što.


na satu su tri i dvadeset četiri, a ja nemam snage podignuti se sa stolice i dovući se do kreveta, leći među hladne bijele plahte i barem na nekoliko trenutaka ne osjećati tešku vrelu noć koja se je polako i neumoljivo spustila na prašnjavi pod tjerajući me da svežem kosu u rep koji mi se sada nježno privija uz vrat.
udružila se s noći i sada, moja kosa ne da mi da zaspem.
svaki put kada pomaknem glavu, naježim se.

cesta je suha i vijuga u daljinu.
krošnje su tamnozelene, isprepletene i neprirodno mirne.
prislonim laktove na željezni okvir prozora i udahnem slabašni miris lavande, zemlje i nečeg nedefiniranog netom odlepršalog u zrak iz meni nepoznatih spora.
obično u takvim situacijama poželim vrištati.
ovog puta ne.
to fino raspoznavanje pravih tišina zahtijeva i pravu šutnju.

mobitel je potonuo u madrac i zabljesnuo u mraku.
odlučim nastaviti raspravu, iako sam od prve rečenice svjesna da sve to skupa vodi u slijepu ulicu.
ako je y kromosom sudjelovao u oblikovanju svakog dijela tvoga bića, nećeš smatrati čips hranom niti obrokom i to je naprosto činjenica koju ja ne mogu mijenjati.
ali svejedno mi je potrebno banalno jer imam teoriju da banalno sve pokreće.
možda sam i u krivu, ali kao utjeha mi ostaje činjenica da je strašno zabavno biti površan.
udahnem, pritisnem tipku i na trenutak se privikavam na svjetlo pa natipkam odgovor.

uključim ružni stari ventilator kojeg samo ja smatram divnim dijelom pokućstva pa ga zadržavam u sobi čak i zimi kada osamljen čeka sunce u kutu.

prislonim obraz na mekani jastuk i poželim da današnje jutro bude ljepše od jučerašnjeg kada sam se probudila zbunjena sićušnim kapljicama znoja priljepljenim uz čitavo tijelo jer sam zaspala pokrivena dekom.
jučer je večer bila hladna, ali današnja joj se odlučila suprotstaviti već jutrom koje je tjeralo ljude u hladovinu.

jutros je sunce okupalo dvorište bojom meda, a ja sam češkala mačku iza uha i ulijevala joj hladno milijeko u plavu posudu.
rezala sam rajčice slušajući radio.
popodne je mirisalo na netom ispeglani pamuk i sporo se vuklo iza navučenih zavjesa i tvrdo uvezenih knjiga.
dan je spašen od strane hladnog tuša, leda u frapeu i ljudi čije društvo naprosto nikada ne može biti krivo.

ali te noći me ubijaju.
ili su to pak tišine koje previše nalikuju na šutnje.
ili kapci koji peku tamo gdje trepavice počinju.
ne znam.
imam osjećaj da živim u zatišju pred buru.

ali valjda tako treba biti.

* 03:53 * Komentari (44) * Isprintaj * Permalink

ponedjeljak, 14.07.2008.

najbolje što možeš učiniti u vodi je zaroniti.


...a možda i nije, ali nećemo sad o tome. XD


pišem post u wordpadu zbog toga što mi je komp u takvoj banani da ne mogu otvoriti ni blogove, ni fejs, ni word.
tata se toliko razumije u tehniku da bi radije kupio novu grafičku i četiristogigabajtni hard disk, nego novo računalo.
a meni je ljeto i ne da mi se natezati, ne da mi se uopće sjediti pred ekranom i ne da mi se zamarati činjenicom da neke stvari ne rade kako treba.
danas je sretan dan pa mi blogovi i fejs funkcioniraju normalno.
prilika da nešto natipkam.



šuti.


u karolini cappuccino košta devet kuna i, unatoč tome, taj je kafić uvijek pretrpan, možda zato što se nalazi uz more, a možda i zbog toga što su ove godine nabavili nove tamne fotelje u kojima je moguće satima sjediti i pričati o banalnim stvarima, a ne osjetiti bol u leđima ili nešto slično, što je velika prednost.
ljudi se natrpaju na terasu, a ja odem unutra i sjednem za stol namijenjen pušačima pa se smijem natpisu na velikom smeđem ormaru: KOMPIJUTOR.
ako pogodim pravi dan i pravo vrijeme (osam i pol navečer), s lolom se smjestim na terasi u megaudobnu stolicu pa gledamo kako ogroman jadrolinijin brod isplovljava za dubrovnik.
ljudi se pravilno rasporede na palubi i na rivi pa mašu jedni drugima, što je malo blesavo jer će se vjerojatno vidjeti ponovno za koji tjedan i u međuvremenu se čuti milijun puta telefonom, ali svejedno izgleda simpatično i asocira na toliko prežvakane scene iz titanica.
ponekad buljim u praznu fotelju i omanji tabure ispred našeg stola i komentiram kako bi bilo strašno smiješno da da se pojavi neki par pa da vidimo kako će se smjestiti jer to strašno puno govori o njihovoj vezi.
onda se dugonoga i plavokosa turistica u traper minici koja pod rukom drži psića ogromnih ušiju i njen pokunjeni dečko došetaju do stola. ona sjedne u fotelju i ispruži noge na tabure. on zbunjeno gleda uokolo pa odluči privući fotelju sa susjednog stola.
nakon par minuta, konobar joj donese mineralnu, a njemu kavu.
ona iz torbe izvadi litru eviana i nalije ga u plastičnu posudu psiću koji se ispružio na drvenom podu.
kažem: 'uf', a lola umire od smijeha.


šutim.


ispijam cedevitu i prijekorno ga gledam jer mi kopa po torbi.
iz nje izvadi camusovog stranca, pogleda me kao da na licu imam nešto fluoresentno i kaže: 'ljeto je jebote', a ja se ni ne pokušavam suprotstaviti pa samo slegnem ramenima i kažem: 'a tanka je'.


šutiš.


sjedimo na zidiću koji se nalazi ispod prozora. ispred njega je plava ograda koja se proteže desno, skoro do kraja škole.
topla je noć, a ivana, daja i ja jedemo bureke.
shvaćam da sam ispala iz forme i da ga ne mogu pojesti cijelog pa ga razočarano smotam u masni papir i odožim iza, na zid.
neke cure nam ponude ostatke konjaka jer ga one više ne mogu piti, a mi oduševljeno prihvaćamo.
kažem: 'tu smo se pred deset godina natezale oko lizaljki, a sad stojim na istom mjestu s konjakom u ruci. jebote.'

ali bilo ga je jako malo pa smo maštale o boci ledenog čaja jer smo ožednile od bureka.
i planirale si ljeto sa zaraznim optimizmom pa je sve odjednom bilo veselo i mirno i nekako.. ljeto.
ono pravo.


šutimo.


ivana i ja s punim vrećicama sjedimo na jelačiću i ja joj pričam kako sam pred par dana čitala da više od devet sati sna dnevno povećava rizik od parkinsonove bolesti.
ivana je najveća spavalica na svijetu.
ivana biva šokirana.
ivana nabraja sve što stigne obaviti u jednom danu i zaključi:
'ja nemam život.'
i sad nam je to neimanje života glavna fora i tu rečenicu ubacimo najmanje pet puta u svaki razgovor, čak i kada komentiramo slučajne prolaznike.


šute.


ona izvadi šesti dvd toga dana i kaže: 'oćemo?'
potvrdno klimnem glavom i izvadim kutiju sladoleda iz frižidera, udobno se smjestim na kauču i položim glavu na naslon.
odvrte se fošpani, a ja gledam u sjene na stropu i polako sklapam oči.


šutite.

* 18:32 * Komentari (43) * Isprintaj * Permalink

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se