|
ne mogu pisati.
izgleda da najbolje misli mislim u trenutku kada mi posljednja kap promoči u obuću sasvim neprikladnu za kišni dan.
kada ti se u isto vrijeme dogode neke jako lijepe i neke puno manje lijepe stvari, ne znaš kako bi se osjećala pa tupo zuriš u ekran i razmišljaš o tome kako je neobično kako si baš danas u džepu zimske jakne otkrila osušene ostatke tratinčica ubranih još tamo negdje u travnju. na mjestu koje je udaljeno osamsto kilometara ili samo jednu misao.
počinjem vjerovati kako tratinčice donose tužne vijesti.
*mrvi ih*
zaljubljena sam u neka mjesta, glasove, dim i svjetla i kišu koja klizi niz stakla.
pronašla sam savršene hlače. nema broja. :(
na internetu sam pronašla najružnije.
faca me veselo dočeka svaki puta kada se vratim iz škole, mota mi se oko nogu i na onaj mačkasti, sladunjavi, prepredeni način tjera me da je zavolim.
barem znam da nekom falim.
nije utjeha, ali je pozitivna misao.
ne mogu pisati.
baš.
imam važnijeg posla.
apdejt. 16:50, subota.
na upit hoće li biti organiziran odlazak na interliber, od strane naše ravnateljice dobili smo odgovor: 'a što će to vama?'
stvarno ne znam. možda zato da ne zaboravimo čitati.
kada smo htjeli ići u gardaland prijedlog je bio odbijen jer mu manjka obrazovnih sadržaja.
sada je i interliber strpan u isti koš.
hm.
i ovako i onako idem. ali ovo nije bilo fer.
danas me mama natjerala da čistim.
sada mi soba blista.
smrdim na pronto.
imam snažnu želju da se sklupčam pod deku i pogledam dobar film. u kinu nema ničega, a ne da mi se partijati noćas.
valjda.
smanjila sam nesice na dvije dnevno.
kuham čaj.
|