|
Nešto se ozbiljno događa. Ozbiljno da ne može biti ozbiljnije.
Budim se u šest.
Iz nekog razloga, to mi prestaje biti problem. Adventidž.
Tuš, sušenje kose, brzo trpanje knjiga u torbu i napokon škola.
Jei rajt.
Svako jutro se dogegam do kauča. Nakon tri ili osam sekunda stiže pitanje: 'hoćeš kave?' kao da sam ikada rekla da neću.
Gledam u ugašen tv i shvatim da moram pod tuš iako bih radije okopavala cvjetne gredice u gumenim čizmama nego se svlačila u kupaonici koja ima savršenu količinu stupnjeva za čuvanje sladoleda. (Moja mama ima poseban stav o jutarnjem prozračivanju. Zapravo, ima poseban stav o zračenju općenito.)
Ovaj tjedan svako jutro je bilo sunčano. Da da. Barem malo.
Ali koga briga za nebo i ptice koje polete sa ruba žutog zida i krova uvijek u isto vrijeme kada ima još deset minuta do polaska. Do tada mora osušiti kosu, navući na sebe odjeću koja je, ako stvarno ima sreće, speglana, prekrivati činjenicu da ima temperaturu 38, 2 pred roditeljima i pogoditi raspored sati jer je papir gdje je isti napisan… Izgubljen negdje putem.
Dođem u školu i nakon otprilike deset minuta počnem odbrojavati vrijeme do kraja sata.
Da nema odmora, škola bi izgubila čar.
Nekad bude zabavno.
Određeni ljudi grle aparate za kavu i traže od tebe da ih fotkaš.
Planiraju brutalno ubojstvo djelatnika Čistoće jer ploče na Korzu, 'od kada su čiste, onemogućavaju normalan prolaz'. Ukoliko im predložiš da nabave sunčane naočale dobiješ odgovor kako će, ako ovako nastaviš, uskoro početi planirati tvoje (još brutalnije) ubojstvo pa odlučiš šutjeti. Vlastita sigurnost.
Govore zle stvari o tvojim slušalicama koje su, istina, u jadnom stanju, ali su bile s tobom dok je padao snijeg, kada si ispružila noge preko čitavog stražnjeg sjedišta i na plaži i izvan granica države. Onda se protiviš tome da ih odložiš na policu i zamijeniš s nekima koje su nove, ali bezvez. Disadventidž.
Kul ljudi se vežu za ljude, a ne stvari.
Ja nisam kul. Vežem se za oboje.
Ali.
Nije to jedino što potkrepljuje moju tvrdnju da sam sasvim antikul ličnost.
Na primjer, kada prvašiću na hodniku kažeš 'sorry, samo malo' kako bi prošao kroz gužvu, u njegovim očima vidiš kako mu se u mozgu pali lampica 'miči se, ovo je velika'. Osjećaš se poniženo jer shvatiš da je dobar dio školske muške populacije niži od tebe, ali istodobno i nadmoćno jer si sad među starijima i baš si sam sebi nekako kul sve dok između ispremiješanih glasova ne čuješ: 'A to je ona što ima blog?'
Staneš, a mozak juri.
Pas mater, tu su tek dva tjedna, a već znaju tko je tko. Ma ček, kako znaju?
Istu večer odeš na google, utipkaš nekoliko jednostavnih pojmova i tvoj blog je tu.
Krasno.
Naša poznata kafenisačka priroda polako se vraća u staru sjajnu formu.
Posebice kada imamo slobodan sat, kada ne želimo učiti, subotom i kada nam je naprosto dosadno.
Fali onaj markirantus element, ali tek je kraj drugog tjedna, treba se čuvati za kasnije, jel.
Zaključak tjedna:
Neke stvari ne znače ništa. Neke znače puno.
Samo što je teško odlučiti koje spadaju u koju rečenicu.
Ti bokca, sada sam došla sam do spoznaje o svome budućem zanimanju. Dakle, jednog dana se planiram zaposliti u nekoj reklamnoj agenciji. Minuta razmišljanja za neki slogan, ostatak dana ljenčariš. Ili potrošiš pola sata na pisanje blentavog posta.
Niš, idem čitati Dostojevskog.
Kad se vratim s kave.
|