muji više nema priču.

Ukoliko ste česti posjetitelji knjižnica, primjetit ćete u njima one umirovljenice ili domaćice koje posuđuju romane koje izdaje mozaik knjiga.
One ljubiće.

Prije nekoliko godina, kada sam bila u buntovnoj Ja-Imam-Trinaest-i-oh-tako-sve-mogu fazi, zaklela sam se kako nikada, ali baš nikada neću pročitati niti jednu takvu knjigu.
Jer bi samo čitanje označavalo da postajem jedna od njih.

Prekršila sam zakletvu prije nego što sam očekivala.
Na nagovor M i S.

U petak sam je podignula u knjižnici.
Sada je dovršavam.

I mogu reći da je preporučam, čisto kao lagano štivo.

Jack i Amy
Josie Lloyd i Emlyn Rees

Smiješno mi je otići petkom u knjižnicu.
S njih pet.
I onda svaka tijekom vikenda pročita knjigu i već u ponedjeljak je bogatija za jednu novu priču.
I mnogi dijelovi romana počnu blijediti u sjećanju.
A neki i ostanu pa ih se sjetiš možda i nakon nekoliko godina.
U tome ima smisla, barem ga ja vidim.


*Oprostite zbog nerezumljivosti teksta, ali trenutno za ništa više nisam u stanju.
*Dreamgirls je odličan film
*Beyoncé je najljepša žena na planeti (uz Aishwaryu Rai) bez obzira na to koliko kila imala.
*Libertine je.... Hm. :D
*Nescafé je zakon zakon zakon.
*Život bez i-poda/mp3-ja/mp4-ja/bilo čega što svira je nemoguć.
*Španjolski apartman je urnebes od filma
*Prestajem piti malibu
*Prestajem jesti čokolino i počinjem piti čaj.

*ja imam majicu prokleto sličnu njegovoj. Smeđu.
I ništa, samo se hvalim. :))
S-
----------------------------------------------------------

I sada moram reći da odlazim.
Nakratko.
Možda se vratim već ovaj tjedan.
Previše mi se stvari izdogađalo u životu u premalo vremena i, premda možda ovako ostavljam dojam otvorene osobe, ja to nisam.
Dakle, većinu tih stvari nemam potrebu podijeliti s drugima.
Niti dijelim.
Zato imam košmar u glavi.
I riješiti ću ga sama.


Hvala.




Kategorija: Osobno. Preosobno.

Soundtrack:
Nothing is certain except a memory
And that's soon washed away by a low sea
Now sit yourself down my one
And see what you become

Ustala sam se u šest, iako sam s najboljom namjerom budilicu namjestila na 5:00 kako bih još stigla oprati kosu.
Jasno da nisam.

Na autobusnoj sam lagano drhturila,a odvratna kišurina uporno je napadala moje čizme.

Imam tako ružan kišobran.
Ne ružan, nego jadan zapravo.
Sa dvije polomljene žice.

Onda se do stanice u šest i trideset pet trčećim korakom prišuljao moj prijatelj gamovac koji se već ponadao da je zakasnio na autobus koji je trebao stići u šest i trideset.

Zaboravio je kišobran pa je i moj rasklimani poslužio kao utočište. :D

Vjerovali ili ne, jutarnji autobusi neobično su točni.
Osim danas.

Nacrtala sam se u školi već u sedam, a na ulazu sam srela T, te smo krenule prema drugom katu kako bih ja napokon došla do spoznaje u kojoj se učionici nalazim, iako popis s mjestima na drugom katu visi već tjedan dana.

Znate li da je naša škola nacionalne ispite iskoristila na nadasve zao način?
Odlučili su prelakirati sve neprelakirane površine u školi koja je toliko smrdjela po laku da mi se već ujutro okrenuo moj prazni želudac.

Zatim je u sedam i dvadeset došla naša V, koja je u rukama nosila metro i kikiriki.
Dakako da smo T i ja deset minuta prije testa nadobudno stajale na korzu pogledom tražeći čovca u narančastoj tuti.

Munjevitom brzinom zaputile smo se natrag prema svima odavno poznatoj žutoj zgradi.
Omamljena Laknim parama, sjela sam u klupu u koju su mi naredili da sjednem.
*skrušena poslušnica mode on*



Ispunjavala upitnik jednak onom lanjskom.
Stvarno ne znam tko sasatavlja ta pitanja, ali odgovorno tvrdim da su bolesna.

Recimo:
Koliko vremena tjedno provedeš učeći ovaj predmet?
Jel oni to ozbiljno? Za engleski? XD

Najprije smo imali polusatni reading part.
Znate kako smo mi lijepo navikli slušati one ispolirane Oxford CD-iće na kojima pričaju Britanci?
E pa na nacionalnom nema toga.

Sa tog CD-a možete čuti tekst kojeg najvjerojatnije izgovara skupina hrvatskih studenata engleskog jezika s ozbiljnim poremećajem dišnog sustava.
Skoro sam pala u nesvjest.
Onaj nazalni 'listen' uvukao mi se pod kožu i ne izlazi mi iz glave.
*shiver*

Ima jedan zgodan čru-fals part, ide nekako ovako...

c) They use swords in their performance

d) They use women



No test je bio teži nego lani, s mnogo trik pitanja.
Recimo, naki Pakistanac koji živi u Engleskoj kaže da nema ništa protiv Engleskinja, ali zaljubio se u Pakistanku i smatra da se ona lakše uklapa u negovu obitelj/kulturu.

Pitanje je glasilo da li bi bilo problema u njegovoj obitelji da hoda s Engleskinjom.

Jesam li ja prorok?

I naravno da razumijem svaku riječ u testu, zaboga, ali pitanja su postavljena na takav način da to postaje test inteligencije, a ne engleskog.

I sada meni najdraži dio:

... he is small, friendly and very loyal...

*caressingly *
... but sometimes, he is excited and pretty loud.



Radi se o psu. .D


Nakon nadasve uzbudljivog pismenog dijela zatekao me još grozomorniji upitnik.

Osjećaš li se umorno?
Zaokružujem uopće ne.
A glava mi puca i u njoj odzvanja 'Pakistani', 'Arthur', 'film'.

Je ispit bio lagan?
U potpunosti da.

Koliko si se trudio(la)?
Osrednje.


Kakav rezultat očekuješ?
*moooi optimist mode on*
Vrlo dobar. :D


APDEJT
22. 02. 2007.
u 16:17

Candy je napokon dobro!!
Nakon tri dana bezglazbenog života ponovno zajedno tumaramo ulicama punim ritma!




I da.
PaSaž je u zadnje vrijeme pun penzića.
Zaključile smo da... Imamo čudan ukus kada su kafići u pitanju.
I danas sam naručila čaj.

Ja.

Čaj.

Da.

Svijet ide, ali u krivom smijeru.


Sluša se: Joss Stone
Jedino što mogu slušati u ovom trenutku.
Spoiled.

Igrala sam se malo fotoaparatom ovaj tjedan.

















* dan prije valentinova, čini mi se...
* Kosa moje sestre
* Ja sa svojim uže-šalom
* K koja ima divnu kosu-u školskoj knjižnici
* pogled iz spomenute knjižnice
* također...
* snimljeno prije nekoliko tjedana
* moji prsti (bahatim se novim smeđim lakom :D)


APDEJT: 19. 02. u 16:48

Uspješno sam se odupirala, ali nism uspjela.
Skinula sam novu verziju i-tunesa!
Sada su plavi.
I imam problem!
Nema mi niti jedne pjesme u library!
Što ću sad? *očajnički zapomag*
A Candy je prazna i moram je napuniti!
Moram!
A onda će mi sve pjesme nestati jer se apdejtaju automatski.
Informatik stručnjaci upomoć!

Strašno je slušati pjesme s radija.
Bio je Vinko Coce, ljudi.
Have mercy. :D

Inače, jedem kao luđak i bojim se da je to zato što nema M u školi da me drži pod kontrolom.
M ozdravi!

Popis
*nes
*devet domaćica
(a ja ne jedem prije škole. nikad. jedino što ujutro mogu trpiti u ustima su pasta za zube i nes. ne u isto vrijeme.)
*sendvičina iz vizavija
*ručak (u la, jela sam tunjevinu i rižu. odvratno. ali jedino što si ja znam skuhati. uz torteline i paštu. a njih nemam.)
*cijela čokolada. cijela.
*tri nesa

Hoće li mi netko pomoći prije nego eksplodiram?

Inače, u totalno sam mirnom raspoloženju. Ugljikohidrati zatomljuju djelovanje kave. Planiram povijest učiti.
Skoknuti do knjižnice.
I ništa više.

U školi je mirno.
S i ja čagamo po hodnicima.
Što je sramotno.
Ali zabavno za poludit.


*Soundtrack:
Norah Jones: Come Away with Me

APDEJT 2: 19. 02. u 18:44

Vratih se iz knjižnice.
Povijest još čeka.
Moram krenuti.
Samo sam htjela reći da je pomrčina mjeseca večeras.
I da sam to probala fotografirati.
Nije uspjelo.
Možda je problem u zoomu.
A možda je i mjesec predaleko.

Ne, nisam se ulijenila.
Samo sam ovaj tjedan bila malko prezauzeta školom, vlastitom nespretnošću koja je uzrokovala bolnu već izblijedjelu modricu na lijevom stopalu i kavama.

Kada smo već kod kave…
Školski aparat je pokvaren, a ja sam to fino smetnula s uma jučer za vrijeme velikog odmora kada sam veselo odšljapkala do istoga i dala tri kune za toplu vodu i šećer.
Nema veze, krišom sam ih izlila u biljku prije li me itko vidio.
Što? Još sam i biljku napunila energijom.
Ne bih se čudila da četvrti kat do ponedjeljka postane neprohodan za nas smrtnike pošto će se pretvoriti u prašumu ili takvo što.
No da.

Ponosno izjavljujem da pišem nacionalni ispit iz engleskog!
Ajme, ne želim niti pomisliti što bi bilo da sam dobila nešto poput…
Svega osim njega.
Ili fizike.
O boj.

U školi je danas bilo toliko zanimljivo da me M uspješno nagovorila da skoknemo po nes već nakon prvog sata kako bismo nekako održale budnost.
Pijuckala sam ga za vrijeme hrvatskog dok su svi pokušavali napisati sastave sa strogo određenim brojem riječi na temu ulomka iz Planina koji će biti čitljivi barem u tolikoj mjeri da kod čovjeka ne izazivaju grčenje želuca i neizbježno hihotanje.
Meni nije uspjelo.

I sada znam da već trljate ručice i trepćete pohlepnim okancima kako biste saznali gdje sam bila i što sam radila za valentinovo.
Pa dobro, bila sam solo.
I provela se fantastično.
Stvarno, ovo mi je bilo najbolje valentinovo do sad.

U najboljoj maniri ekstra solo družine koja se ne predaje, otišle smo na koncert pun zaljubljenih golupčića.
Gibonni, dakako.
Koncert je trebao početi u osam.
Znate gdje smo mi bile u to vrijeme?
U učionici broj tristo tri, slušale grozomorno predavanje iz geografije, na kojem se profesor toliko uživio u pripovijedanje o sekundarnom sektoru djelatnosti, da ga je moja upadica ‘šumarstvo’ potaknula na petominutni monolog o razlikama između znanstvanog i istraživačkog šumarstva. Bacio se na objašnjavanje dok me ostatak razreda linčevao pogledima.
Oprostite, nisam namjerno.

Znate kako je to kada se sve nekako poklopi i stvari se vrate na mjesto?
Znate što dobijete tada?
Savršenu valentinovsku večer.

Koncert je počeo tri sekunde nakon što smo ušle u dvoranu.
Na Gibotovo: ‘Ovo mi je škola…’ mi smo entuzijastično preskakale ogradu pjevajući na sav glas.

Koncert je bio fantastičan, a ja stvarno nisam opsjednuti Gibonni-fan, tako da sam po tom pitanju objektivna.
Publika je pjevala, najveći lom je bio na ‘Cesaricu’ I ‘Zlatne Godine’, mislim da je i sam Gibonni ostao malo iznenađen takvom euforijom pa se stalno zahvljivao, a publika ga podržavala cikom, vikom, pjeskanjem i urlikanjem.

Mladen iz TBF-a mu se pridružio pri izvođenju 'Zavezanih očiju' uz ovacije publike.
Drugi gost bio je dobri stari Urban, zajedno su izveli 'Posoljeni zrak i razlivenu tintu' što je najbolja izvedba te pjesme ikada.
Zatim Bare i Nina na 'Anđeo u tebi', a Nina je, kao i Urban (Mjesto za mene), izvela i svoju pjesmu – 'Čarobno jutro' koju inače baš ne volim, ali se savršeno uklopila u atmosferu pa sam pjevala, o da.

Jedna cura je na jedrilici plovila publikom.

Krasan doživljaj, ali moram priznati da bih ja na njenom mjestu umrla od straha.

Jedan divan čovjek je svojoj dragoj poklonio velikog medu na pozornici.

Publika je već pred kraj namolila 'Zlatne Godine', počela ih je samostalno pjevati, pa Gibonniju nije bilo druge do li početi.

A moja I i ja smo pretpostavile da je Mirakul zadnja pjesma pa smo se drečale iz sveg glasa.
Nije bila. :P

Vratila sam se kući osjećajući se nekako ispunjeno.
Jer sretno nije prava riječ.
Sreća je bila miljama ispod mene.


* * *

Danas, kada smo se s kupljenim nesicama vrećele prema školi, vidjele smo dio spomenutih izvođača na kavi u Ferrariju.
I nismo skvičale, već smo ih samo dostojanstveno pogledale.
Tako sam ponosna.


*Koncert je bio dobar i zato što je pokraj mene stajao iberhot tip. :))
*Koncert je bio dobar i zato što je taj tip znao sve riječi pjesama.
*Koncert je bio dobar i zato što što su nam se ruke svako toliko slučajno sudarile.
*Koncert je bio loš zato što me nije pitao broj. :P























Soundtrack:

Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
i duša mi je otvorena knjiga
moje nebo je posoljeni zrak
a moje more razlivena tinta...

Fotka: ...
P.S. Novi omiljeni kafić od sad je Passage.
Zar ne zvuči kul?
Pa-saž.


*Ponukana
Piruetinim// postom, odlučih se i ja malko poigrati sa myheritageom.
Ispalo je da izgledam kao:
a) Norah Jones
b) Natalie Imbruglia
c) Charlize Theron
d) Madhuri Dixit

I sad mi vi recite-po čemu su one slične?? :PP



Apdejt:
(nemojte čitati ovo ako posjedujete neveliku količinu tolerancije na: 'Imam teoriju.')

OK?

Imam teoriju da francuski uči malen broj učenika, štoviše, iz našeg razreda samo pet.
Četvero ih je bolesno.
Pogodite tko nije?
No da.
A francuski sedmi sat.
I pogodite što Ona radi?
Čami sama na satu sa profesoricom gledajući filmiće o zaljubljenim francuzima koji se pokušavaju snaću u prometu.

Imam teoriju da trebam biti pažljivija kada stavljam leće.
Danas sam jednu stavila nekako naopako.
Cijeli dan sam škiljila.
Situacija se pogoršala na spomenutom satu.
Jedva sam se dovukla do PaSaža žmirkajući i pokrivajući desno oko kako bih barem nešto vidjela na ono upotrebljivo.
Dakako da sam se lupila u vrata koja se otvaraju – automatski.
Imam teoriju da se to samo meni može dogoditi.
I da je apsolutno glupo odmah iza vrata staviti stup koji je omotan satenom.
Ne ublažuje udarce, vjerujte mi.

Imam teoriju da kava od pola sata nije kava.
To je eksiranje nesice od vanilije.

Imam teoriju da nas petero ima pravo otići na trač partiju barem petkom.
I da nam se u tome neće pridružiti skvičavo ljubičastomajasto stvorenje koje priča jadne viceve.
Da mi M neće biti prisiljena upućivati molećive poglede.
I da se neću morati usiljeno smijuckati.

I da se nakon spomenute kave ne bi trebalo prežderati fornetima.
A inače ne jedem kada sam ljuta na cijeli svijet.
Jer nisam emotivka.
Stvarno.

I 99% ljudi koje znam tvrdi da me na prvi pogled smatralo zatvorenom i hladnom osobom.
Nitko ne sjeda pokraj mene u autobusu čak i ako je mjesto prazno.
Fnje.
Jer nisam emotivka.
Samo katkada puknem.


I sada nemam volje za ništa.

Osim za bolesnoopsesivno slušanje RHCP-a.
Pa neka bude, dame i gospodo.


Soundtrack:
He said I'm gonna buy a gun and start a war
If you can tell me something worth fighting for.

*Vratila sam se doma oko četiri.
Gledala glupe serijice na RTL-u.
Mrzim Punu Kuću.
Tu seriju od potpune katastrofe dijeli samo John Stamos.

*Živciraju me ljudi koji gledaju spomenutu seriju skvičeći: ‘Aaaww, kako je slatka.’
(ona najmlađa)
A nije.
Jadna je.

Danny : Okay girls. Lets pick a name for our new puppy. Michelle do you have a name for the puppy?
Michelle: Yes I do. Michelle.
Danny : That's your name.
Michelle: I like my name.



Ha ha ha.


*Onda sam otišla na internet, poskidala dvadesetak pjesama.
Pokušala ih preslušati na i-podu.
Nisam uspjela.
Nisam imala živaca.

*Zato sam otišla čitati knjigu.
Nisam uspjela.
Nisam imala živaca.

*Onda sam pomislila kako sam napokon otkrila savršeni recept za smirenje.
Napravila sam si nes vaniliju, zamračila dnevni boravak, stavila film u DVD player, sklupčala se na kauču i pokrila se dekom.
Pogledala sam film do pola.
Guess why.

*I sada sam tu, pišem ovaj odvratni post i nervoza je nestala.
Tipkanje po tipkovnici djeluje terapeutski, valjda.

Zato krećem ispočetka.


Dan je počeo dobro.
Uspješno sam se ustala u šest (nakon samo tri buntovna gašenja budilice), dotapkala do kupaonice, oprala kosu.
Malo sam prenaglo podignula glavu pa je trenutačna vrtoglavica završila udarcem glavom u ormar, srećom ne posred čela kao prošli put. Sada imam kvrgu u kosi. Što zapravo i nije loše za volumen.
Zatim sam si skuhala kavu, pronašla izgubljenu potkošulju i obukla je(!), uvjerila se da sam sve komade odjeće rasporedila na prava mjesta i krenula prema autu. MamaTata ekspres today, da.
Ponavljala sam riječi iz latinskog.
Shvatila kako je vrlo teško izgovortiti conflagro, conflagrare, conflagravi, conflagratum u jednom dahu.
U školi je, kao i obično-perverzno. Naš kružok centralnog dijela učionice dobiva na poletnosti petkom.

Igra asocijacija: pruge, produživanje, Bubimir i Banane u pidžami. :D

Digresija - Za M. (I). S. T. :
Imam novu!
B1: *dubokim glasom* Jesam li velik u ovoj pidžami?
B2: *grlato* Jesi, jesi, al' ko ja nisi.
B1: Ček, ček, da uberem onaj šešir! Tamo na drvu!
:PPP
Jadna djeca današnjice!

Dobro, vraćamo se natrag.

Najgore je imati blok sat predmeta kojeg voliš (engleski) šesti i sedmi sat petkom.
Jer samo misliš na zvono.
A to nije fer prema engleskom.
Jer je lijep i dobar i sve. :(

Nakon škole otišla sam na kavu, dakako.
Sa svojom dragom, dva-tjedna-ne-viđenom L.
Koja ima bogat ljubavni život. :D
Sat i pol, sasvim solidno.

More je bilo tako čudno srebrnkastoplavo danas popodne, kada sam se vraćala kući.

Onda mi dođe Puna Kuća i uništi dan.
I one glupe reklame za higijenske uloške.
Zaboga, to smišljaju ljudi koji ne posjeduju mozak.
Fuj.


Kupljeno ovaj tjedan:
• Paketa žvakaća: 5
• Nescaféa: 5 (dobra curica)
• Slani štapići: 1
• MW Minute: 1 (od jagode ^__^)
• Ekstra kul mirišljavi Avene Cold Cream Lip Balm
• Šal (kojeg mi je otuđila mama jer joj se jako svidio, a za kojeg je sestra rekla da izgleda kao brodsko uže)
• Dvije majice. Malo mi je žao što su obje crne, ali ajde.

Obožavam sniženja od sedamdeset posto. Obožavam sniženja od sedamdeset posto.

Znači:
Niti jedan časopis, niti jedan jedini paket PEZ bombona (registrirani ovisnik), niti jedan bon za mobitel.
I pogledajte minoran broj nesica.
Školski aparat za kavu bio je pokvaren.
Štedim.


Broj učenika koji pohađaju nastavu samnjio se za jednu trećinu.
Što je s tom gripom, pobogu?
Hara, hara...

Zato je ovaj tjedan prošao bez školskih tračeva.
Ili niti jedan nije došao da mene.
Dovraga.

Provale tjedna:

Profesorica iz hrvatskog: Ne može biti jasno ako je nejasno.
(Nova zrnca mudrosti. Pitam gdje bismo sada bili da je Einstein došao do te spoznaje.)

Profesorica iz kemije: (o brzini kemijske reakcije)
'... Da bi se spojili, potreban je uspješan sudar. Kakav je to sudar?'
Ja: *poluglasno* Pa... Imam nekoliko teorija... *nevini pogled*
D: Kada nema mrtvih! :D :D

Profesorica: *uživljeno nastavlja* ... 'Doći će do povoljnog položaja. Moraju savladati brdo i doći će do produkta.'
Razred:


Obično sam u svom svijetu. Ne čujem ljude oko sebe.
M: *nervozno* Ej, ja tebi nešto pet minuta tu govorim, a ti me ne šljiviš!
Ja: *ljutito podižem glavu* Pa ja te i ne želim pošljiviti!
Tako me sram.

Ali sada barem imam još jednu riječ za uvrštavanje u vokabular.

I za M(drugu :P): Bravo za latinski! :-*

Soundtrack:
Petkovni. Divni. Mirni.

And I'm not gonna stand and wait
Not gonna leave it until it's much too late
On a platform I'm gonna stand and say
That I'm nothing on my own
And I love you, please come home…

My song is love, is love unknown
And I've got to get that message home.


+

Apdejt:

tata-

U meni se trenutno svađaju entuzijazam i onaj poznati: 'ma nemoj se niti truditi' osjećaj.

Mrzim izlete.

Sve je počelo još u osnovnoj školi kada smo imali razrednicu za koju još uvijek mislim da je jedna od najglupljih osoba koje sam imala prilike upoznati.
Htjela nas je povesti na ekskurziju u Zagorje.
Uskoro su svi oni njeni: 'dvorci, pašnjaci i mirnoće zelenila' pali u vodu, jer nema četranestogodišnjaka koji će prihvatiti 'kulturno uzdizanje' i 'obogaćivanje znanja' na štetu onih boca piva pažljivo smještenih na dnu putne torbe. Ili kupanja i sunčanja. Ili svega zajedno.
Nakon toga pao je prijedlog: Neum.
Egzotično, ha?
Naravno da ne.
Opet smo odbili jer nismo namjeravali izgubiti dva (od tri ponuđena) dana na putovanje.
Razrednica je bila smrtno uvrijeđena, ali na kraju je bilo onako kako smo mi htjeli.
Bili smo u Šibeniku, Biogradu, Kornatima, Paklenici i NP Krka.
U tri dana.
I savršeno smo se proveli isključivo zato što su u mojem tadašnjem razredu postojale osobe koje su bile bez dlake na jeziku i koje su se znale izboriti za svoja prava.
Možda nisu svi bili odlični učenici, ali su znali što hoće, i još važnije-kako to dobiti.

Onda sam krenula u prvi razred gimnazije.
I naravno, došla sam u razred prepun pametne djece, ali tolikih poslušnika da je to nezamislivo.
Nismo bili na izletu, niti jednom.
Dok su oni iz paralenih razreda bili na izletima dva puta.
Kada sam nakon jednog sata rezrednika pitala razrednicu zašto smo mi jedini koji nikada nigdje ne idu odgovorila mi je kako se slučajno tako poklopilo.
Slučajno-mo'š mislit'.
(I, bravo, Moooi, samo ti pitaj).

Ove godine nam je veselo najavila izlet na koji je trebao ići samo naš razred.
Škola nam se htjela odužiti.
Destinacija-pogađate-Zagreb.
Zašto svi ne-Zagrepčani misle da je Zagreb neka ekskluzivna destinacija?
Gotovo svi moji prijatelji su tamo barem nekoliko puta godišnje.
Par dana prije izleta on sâm je prestao biti izlet za 2.d i postao izlet za sve druge razrede.
Da se nagradi drugo mjesto u državi na nacionalnima iz engleskog.
Dobro.

I sada, kada mi konačno hoćemo pošten izlet, barem dvodnevni - svi nadležni vrte glavama lijevo-desno.

A mi bismo u Italiju.

No, potrebno je to objasniti profesorima i ravnateljici.
Dakle, boce piva potrebno je zamaskirati novootkrivenom željom za dubljim proučavanjem kolijevke humanističke i renesansne kulture.

Ja bih Firencu, ali ona je daleko.
Veneciju bismo možda mogli dobiti da igramo na kartu karnevala.

I ne znam...
Morat ćemo do turističke agencije.
Mi.
I kada nađemo najprihvatljiviju ponudu, moramo je dati razrednici.
Onda se još malo moliti da prođe.
A, ako ne, uvijek nam preostaje Istra.
Pokažite mi jednu osobu iz Rijeke koja nije prešla Istru uzduž i poprijeko, pa vas častim kavom.


I sada sam u iščekivanju.
Preostaje mi samo slinjenje nad sličicama.

Sve čeka na završetak, a ja ne brinem.
Čak mogu reći da uživam.
Jer znam da će sve nekako doći na mjesto.


Subota je, a ja se fino probudila u podne iscrpljena odlaskom u krevet u jedanaest, čitanjem knjige do jedan, slušanjem i-poda do tri.
A najviše iscrpljena vlastitim mislima i preispitivanjima, prokletom neodlučnošću.
I onda krivim knjigu i i-pod, a zapravo sam za nesanicu kriva ja. Ili četiri kave koje sam popila po povratku iz škole. (21h). :P

I to sam u stanju priznati ovako na papiru, ali da me na takvo što natjerate usmeno fino bih vas poslala znate već gdje.

Ali nećemo sada o tome.
Zapravo, ipak hoćemo.

Moje dvije najveće mane su zaboravljivost i kašnjenje.
I da, pomalo sam usporena i stalno u svom svijetu.
Tako da sam jučer krenula sat ranije u školu kako bih odnesla poklon za našu S na zamotavanje i špricanje parfemom (!).
Rutina je ono što paralelno najviše volim i najviše mrzim.
Jučer sam je poremetila pa sam u školu došla bez i-poda (ajme dosade u autobusu), bez mobitela (otkrila sam ga negdje između drugog i trećeg sata-nalazio se na dnu torbe ispod desnog pazuha moje majice za tjelesni), bez labella (ali sam otkrila da imam pola godine staro, no ipak upotrebljivo sjajilo u vanjskom džepu torbe), te bez parfema.
Ni kavu nisam popila.
Zaključak: Moja torba puna je iznenađenja.
Sposobna sam dati zadnje pare iz džepa za labello ako ga ne ponesem za sobom.
Danu bez parfema nedostaje mirisa. :D :D :D
Čovjeku nije dobro za samopouzdanje kada poklon miriše, a on ne.
Na sedmom satu petkom poslijepodne nemoguće je održavati barem prividnu koncentraciju.
Nikada, ali baš nikada nemojte piti kavu poslije osam.
*prekrižuje ovo zadnje*


Otkriće tjedna:
1. U Duhanu na ćošku(jer je ugao ružna riječ), tj. pokraj Tiska prodaju fantastičan nescafe u onim slatkim pakiranjima za van.
2. Neki maturanti se nadobudno pripremaju za maturalnu zabavu pa plešu po hodnicima.
(Smiješno i simpatično u isto vrijeme).
3. Dečki iz jednog razreda ne rade tjelesni. Što je za mene kao curu-ponižavanjuće.
Jer ga JA koja bih ga po samoj definiciji svoje, no ženskatosti- trebala mrziti uredno odrađujem, dok se ONI koji bi po definicije svoje, no muškastosti trebali tamo pretrgavati natiskaju po prozorima/ogradama uredno promatrajući.
*Mentalna bilješka: Naučiti prilagoditi ton. Ja ili pričam toliko glasno da me čuju svi ili toliko tiho da me ne čuje nitko.


A sad kada smo kod nedovršenosti-tu sam kraljica:

*zaključak seminara iz povijesti
*lektira iz engleskog
*diktat iz francuskog
*vrlo vjerojatni ispit iz matematike
*riječi iz latinskog
*zadaća iz latinskog
*latinski općenito

Kada smo kod zagorčavanja života-latinski je kralj.

A ovo je vikend pa bih trebala:

*Dovršiti čitanje dvije knjige (jer nemam problema s tim čitanjem paralelno)
*Započeti čitanje nove
*Dovršiti jedan o-moj-bože-zar-sam-to-stvarno-ja-nactrala crtež
*otići na kavu
*otići u videoteku i konačno pogledati neki dobar film
*skinuti neke pjesme-ipak je veljača veselo pokucala na vrata

Hm, stići ću, da.


Kao i obično novosti nemam.
Jedan rad mi je prošao dalje na Lidranu.
A poslala sam dva.
Profesorica nije znala koji je od ta dva prošao.
Tako da ih ja sad fino važem u glavi.
I oba su mi to groznija što više mislim o njima.


Provala tjedna:
Sudionici T i J:

J: *pokazuje T jednog dečka*
I? Jel ti zgodan? *napeto*
T: Pa, ovaj, nije mi baš nešto. Ima čudno lice.
J: Zaboga kako ste vi plitke!
Jesi li vidjela koje tijelo ima?

Zaključak: Gimanazijalke su prikrivene bludnice.

Provale tjedna:

Profesor iz latinskog: *nadobudno* 'Zazvonio Zvonko Spasić!'

Učenik: 'Profesore, idete li druge godne s nama na 'Homo si teć?'
Profesor iz fizike: 'Ja bih radije na: 'Homo si leć'!'

Profesor iz fizike: *zamišljeno* Ja djelujem na Zemlju silom od... ajmo sad malo lagat... osamsto njutna...


To buy wishlist:
(mislim da ću ovo uvesti kao stalnu rubriku)
:D















*majice. Hlače...
Možda one na zadnjoj majica sličici.
I ove manekenke su ružne. :D

I ništa.
Roditelji su mi u Gorskom kotru (ili kotaru?), a ja ne planiram tulumariti večeras. Samo ću na kavicu i kao prava pepeljugica u ponoć sam doma. Šmrc.

I, DsK, patim zbog Zagreba....
Još uvijek.


Soundtrack:


We're part of the human race and
All of the stars and the outer space
We're part of the system plan

All this noise, I'm waking up
And all the space, I'm taking up
I said I cannot hear you, you're breaking up

Maybe you get what you wanted
Maybe you stumbled upon it
Everything you ever wanted
In a permanent state

Maybe you'll know when you see it
Maybe if you say it, you'll mean it
And when you find it, you keep it
In a permanent state
A permanent state

Ili:

Get this party started
Get this party started
Get this party started right now...


Kategorija: Karijera.
:D :D :D


I da, za Amstel-dam:
Chaos je...
Pa, OK.
I nisam ga vidjela nego KUPILA, ekšli.
Profa iz metematike se gadno uvrijedila na onaj horoskop. :P