subota, 08.11.2008.

:)

kraj.

* 14:42 * Komentari (30) * Isprintaj * Permalink

ponedjeljak, 13.10.2008.


već odavno imam puno toga za reći
i već odavno
jako puno toga ne stane tu.



eh da.
jednoj osobi dugujem nešto pa da i to privedemo kraju.
u omiljenoj boji.
:)



a razliku između zla
i dobra
nisan naučija ni od fratra,
ni hodže,
ni popa.

...


razum, ljubav i znanje izgradit će raj
i znaj, neće biti ironije za kraj.




loviš.



pa se vidimo, jednom, jednom, negdje.

:)

.

* 23:50 * Komentari (30) * Isprintaj * Permalink

subota, 11.10.2008.

all those times that i said i was sober... well, i'm afraid i lied. [tritočkicepost.]



obuzeti je privlačna riječ.

...

54 sekunde.

...



...

prazan list papira i sive simetrične crte.
prazan list papira i..
prazan.

...

više-manje.

...

koncentracija.
bjelina.
kvadrat.
muha na prozorskom staklu.
košulja.
koža.
trmptrmptrmpararara.
arghhhhhh.
zašto ja? zašto meni?
ajde ponovno.

...

ali ne ide.

bavim se obavljanjem stvari od kojih nemam aposlutno nikakvu korist.
osim mrvice osobnog zadovoljstva.

...

i tako.
i tako.

...

bože, zašto sam ja uopće otvorila blogeditor?

...


šutnuti kremu za sunčanje ispod kreveta.
nabaviti omiljenu šalicu.
[iako, to ne smije ići silom. najbolje da mi netko pokloni jednu. :P]
seciram misli i to nikada ne završi dobro.
k tome... moram peći kolačiće.
i napraviti popis 'volim francusku' i onda nabrajati zašto.
ili tako nešto.
-.-
čisto da imam život.
-.-
pročitati sjenu vjetra još jednom jer sam zaboravila u kojoj je mjeri barcelona siva i to nikako nije dobro.
plusminusputapodijeljeno.
očistiti stol koji bi trebao biti radni jer je stvarno u lošem stanju.
oprati odjeću u nečem što miriše na nešto davno.
i staviti čaj u termosicu da očuva toplinu.

...

mrzim se u jesen.
stvarno.
al jesen je okej.

* 00:38 * Komentari (22) * Isprintaj * Permalink

utorak, 23.09.2008.

though i hear you calling, i will not answer.


Boomp3.com

i tako vale i ja u kasnim noćnim satima raspravljamo o savršenim muškarcima i zaključimo da je luke iz tajnih dnevnika shoppingholičarke definitivno najbliži idealnom.

jer nije prepažljivi davež i ima karakter i..
seksi je, što je najbitnije. smijeh

Image Hosted by ImageShack.us

onda razgovor skrene na temu idealnog mjesta za upoznavanje i vale se sjeti kako je pred par dana otišla u konzum i dogegala se do visoke police s cedevitom.

a ona od crvene naranče je bila na vrhu.

kaže ona: i ja se nadam, doć će netko ko u reklami.

ja pitam: jel došao?

ona će: morala sam na kraju stat na kolica.
ali bilo bi tako lijepo da se je netko pojavio.


dovraga, gdje su nestali svi ti silni kavaliri?

* 00:30 * Komentari (50) * Isprintaj * Permalink

subota, 13.09.2008.

what was normal in the evening by the morning seems insane.


prošlog petka je

u petak

petog rujna sam

uglavnom, bilo je vruće, a nosila sam tanku sivu majicu dugih rukava i promatrala svijeće na okolnim metalnim crnim stolovima, zatim se istopila u prigušenom žamoru i - možda zbog vjetra koji je tek počeo puhati, a možda i zbog jedva osjetnog mirisa jabuka u zraku - nekako znala da je ljeto gotovo.

nešto prije toga sam sjela u auto i odvezla se do prve stanice na kojoj staje gradski bus, parkirala se, popela starim željeznim stepenicama i rutinski pokazala pokaz vozaču.
čitala sam kamova da si skratim vrijeme i zastala nad rečenicom

ali ja sam bio svega sit.

pa sam gledala u nju sve dok se okolni tekst nije zamutio u jednakoj mjeri u kojoj se ta rečenica izoštrila. i nisam znala zašto to radim.

nešto slično mi se dogodilo sa zafonovim

sudbina obično čeka već iza ugla. kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. ali u kućne posjete ne ide. treba učiniti tih nekoliko koraka.


ali tada sam znala zašto.

i tako su se ulice polako uvijale iza stakala, a ja u tih dvadeset minuta nisam uspjela pročitati novelu od devet stranica.

prekjučer je u školi bilo toliko toplo da je gledanje prema ploči bilo pothvat.
martina je rekla da nikada nije čekala kišu više nego sada i prešutno sam se složila s njom.
samo što sam ja prešutno odaslala u svemir želju kojom zatražujem barem šest kišnih dana.

jer
nekako mi se ništa ne da.
ne da mi se slušati o tome kako je netko ponovno unesao golemu količinu osam različitih vrsta pića koja u sebi sadrže minimalno četrdeset posto alkohola u svoje krhko tijelo i ne da mi se slušati o ispadima koje je taj isti alkohol prouzrokovao, ne da mi se sjediti u autobusu i pokušati nadjačati brujanje motora pojačavanjem zvuka na ipodu toliko da me kasnije bole uši, ne da mi se slušati kako ON nije primjetio da ONA ima novi grudnjak (možda zato jer mu je glavni cilj bio ne gledati ga, već skinuti ga, budalo ženasta) i ne da mi se bivati zatrpana problemima ljudi do kojih mi nije stalo, problemina koji nisu moji i, najvažnije, ne da mi se slušati sve to i gristi jezik samo da spriječim slanje dotičnih osoba u pičkumaterinu.


kiša je sinoć počela padati, a ja ni danas nemam volju za poboljšavanjem trenutačnog stanja.
želim se samo umotati u dekicu, piti nešto slatko i kofeinsko, slušati kišu kako lupa u prozore i obitavati.


i, kao dodatak svemu tome, počeo mi se slušati blues.
godišnja doba su prestala održavati vezu sa kalendarom.
stvarno je jesen.

* 18:05 * Komentari (29) * Isprintaj * Permalink

nedjelja, 31.08.2008.

još sam tu. / when everything...


uf, zaboravila sam kako se ovo radi.

Image Hosted by ImageShack.us


nije me bilo na blogu jer... nisam bila doma mjesec dana.

najprije pag i najviše alkohola u krvi ikad, onda bosna i najviše ćevapa ikad i na kvaju španjolska i najviše... svega ikad.

majice od dva eura i sendviči od sedam i čokolada po kolačiću od cimeta u starbucksu. ^^

ovo ljeto je slično dosadašnjim ljetima samo po finalnom produktu - poderanim japankama.
to valjda samo meni uspijeva.
svako ljeto izližem jedne.
onda puknu.

ljubljenje na plaži, usred zavoja jedne od najprometnijih riječkih prometnica, na širokim stepenicama i nasred puste ulice dok se mačka svjetlucavog krzna lijeno mota oko nogu.

svjetlo u svim mogućim oblicima i voda također.
užareno kamenje i sunčane naočale.
i sol.

pjesma i pljesak i toliko zagrljaja.

nekako dolazim do zaključka da ne zaslužujem svu tu sreću koja mi trenutno stoji negdje iznad glave i neprestano me povlači za kosu samo da ne zaboravim da je i dalje tu, da ne zaslužujem sve te divne, dobre stvari i ljude koji ih nadmašuju ili čine takvima.
a opet, sve je to tu i ne preostaje mi ništa drugo nego uživati.

ipak je ovo zadnji dan zadnjih školskih ljetnih praznika u mom životu.
valjda sam i to prerasla.

do nečeg uobličenijeg i ozbiljnijeg.

idem se pokriti plahtom i buljiti u strop.

e, da.
fotke su tu.
:)

* 23:58 * Komentari (24) * Isprintaj * Permalink

četvrtak, 31.07.2008.

i nemam što.


na satu su tri i dvadeset četiri, a ja nemam snage podignuti se sa stolice i dovući se do kreveta, leći među hladne bijele plahte i barem na nekoliko trenutaka ne osjećati tešku vrelu noć koja se je polako i neumoljivo spustila na prašnjavi pod tjerajući me da svežem kosu u rep koji mi se sada nježno privija uz vrat.
udružila se s noći i sada, moja kosa ne da mi da zaspem.
svaki put kada pomaknem glavu, naježim se.

cesta je suha i vijuga u daljinu.
krošnje su tamnozelene, isprepletene i neprirodno mirne.
prislonim laktove na željezni okvir prozora i udahnem slabašni miris lavande, zemlje i nečeg nedefiniranog netom odlepršalog u zrak iz meni nepoznatih spora.
obično u takvim situacijama poželim vrištati.
ovog puta ne.
to fino raspoznavanje pravih tišina zahtijeva i pravu šutnju.

mobitel je potonuo u madrac i zabljesnuo u mraku.
odlučim nastaviti raspravu, iako sam od prve rečenice svjesna da sve to skupa vodi u slijepu ulicu.
ako je y kromosom sudjelovao u oblikovanju svakog dijela tvoga bića, nećeš smatrati čips hranom niti obrokom i to je naprosto činjenica koju ja ne mogu mijenjati.
ali svejedno mi je potrebno banalno jer imam teoriju da banalno sve pokreće.
možda sam i u krivu, ali kao utjeha mi ostaje činjenica da je strašno zabavno biti površan.
udahnem, pritisnem tipku i na trenutak se privikavam na svjetlo pa natipkam odgovor.

uključim ružni stari ventilator kojeg samo ja smatram divnim dijelom pokućstva pa ga zadržavam u sobi čak i zimi kada osamljen čeka sunce u kutu.

prislonim obraz na mekani jastuk i poželim da današnje jutro bude ljepše od jučerašnjeg kada sam se probudila zbunjena sićušnim kapljicama znoja priljepljenim uz čitavo tijelo jer sam zaspala pokrivena dekom.
jučer je večer bila hladna, ali današnja joj se odlučila suprotstaviti već jutrom koje je tjeralo ljude u hladovinu.

jutros je sunce okupalo dvorište bojom meda, a ja sam češkala mačku iza uha i ulijevala joj hladno milijeko u plavu posudu.
rezala sam rajčice slušajući radio.
popodne je mirisalo na netom ispeglani pamuk i sporo se vuklo iza navučenih zavjesa i tvrdo uvezenih knjiga.
dan je spašen od strane hladnog tuša, leda u frapeu i ljudi čije društvo naprosto nikada ne može biti krivo.

ali te noći me ubijaju.
ili su to pak tišine koje previše nalikuju na šutnje.
ili kapci koji peku tamo gdje trepavice počinju.
ne znam.
imam osjećaj da živim u zatišju pred buru.

ali valjda tako treba biti.

* 03:53 * Komentari (44) * Isprintaj * Permalink

ponedjeljak, 14.07.2008.

najbolje što možeš učiniti u vodi je zaroniti.


...a možda i nije, ali nećemo sad o tome. XD


pišem post u wordpadu zbog toga što mi je komp u takvoj banani da ne mogu otvoriti ni blogove, ni fejs, ni word.
tata se toliko razumije u tehniku da bi radije kupio novu grafičku i četiristogigabajtni hard disk, nego novo računalo.
a meni je ljeto i ne da mi se natezati, ne da mi se uopće sjediti pred ekranom i ne da mi se zamarati činjenicom da neke stvari ne rade kako treba.
danas je sretan dan pa mi blogovi i fejs funkcioniraju normalno.
prilika da nešto natipkam.



šuti.


u karolini cappuccino košta devet kuna i, unatoč tome, taj je kafić uvijek pretrpan, možda zato što se nalazi uz more, a možda i zbog toga što su ove godine nabavili nove tamne fotelje u kojima je moguće satima sjediti i pričati o banalnim stvarima, a ne osjetiti bol u leđima ili nešto slično, što je velika prednost.
ljudi se natrpaju na terasu, a ja odem unutra i sjednem za stol namijenjen pušačima pa se smijem natpisu na velikom smeđem ormaru: KOMPIJUTOR.
ako pogodim pravi dan i pravo vrijeme (osam i pol navečer), s lolom se smjestim na terasi u megaudobnu stolicu pa gledamo kako ogroman jadrolinijin brod isplovljava za dubrovnik.
ljudi se pravilno rasporede na palubi i na rivi pa mašu jedni drugima, što je malo blesavo jer će se vjerojatno vidjeti ponovno za koji tjedan i u međuvremenu se čuti milijun puta telefonom, ali svejedno izgleda simpatično i asocira na toliko prežvakane scene iz titanica.
ponekad buljim u praznu fotelju i omanji tabure ispred našeg stola i komentiram kako bi bilo strašno smiješno da da se pojavi neki par pa da vidimo kako će se smjestiti jer to strašno puno govori o njihovoj vezi.
onda se dugonoga i plavokosa turistica u traper minici koja pod rukom drži psića ogromnih ušiju i njen pokunjeni dečko došetaju do stola. ona sjedne u fotelju i ispruži noge na tabure. on zbunjeno gleda uokolo pa odluči privući fotelju sa susjednog stola.
nakon par minuta, konobar joj donese mineralnu, a njemu kavu.
ona iz torbe izvadi litru eviana i nalije ga u plastičnu posudu psiću koji se ispružio na drvenom podu.
kažem: 'uf', a lola umire od smijeha.


šutim.


ispijam cedevitu i prijekorno ga gledam jer mi kopa po torbi.
iz nje izvadi camusovog stranca, pogleda me kao da na licu imam nešto fluoresentno i kaže: 'ljeto je jebote', a ja se ni ne pokušavam suprotstaviti pa samo slegnem ramenima i kažem: 'a tanka je'.


šutiš.


sjedimo na zidiću koji se nalazi ispod prozora. ispred njega je plava ograda koja se proteže desno, skoro do kraja škole.
topla je noć, a ivana, daja i ja jedemo bureke.
shvaćam da sam ispala iz forme i da ga ne mogu pojesti cijelog pa ga razočarano smotam u masni papir i odožim iza, na zid.
neke cure nam ponude ostatke konjaka jer ga one više ne mogu piti, a mi oduševljeno prihvaćamo.
kažem: 'tu smo se pred deset godina natezale oko lizaljki, a sad stojim na istom mjestu s konjakom u ruci. jebote.'

ali bilo ga je jako malo pa smo maštale o boci ledenog čaja jer smo ožednile od bureka.
i planirale si ljeto sa zaraznim optimizmom pa je sve odjednom bilo veselo i mirno i nekako.. ljeto.
ono pravo.


šutimo.


ivana i ja s punim vrećicama sjedimo na jelačiću i ja joj pričam kako sam pred par dana čitala da više od devet sati sna dnevno povećava rizik od parkinsonove bolesti.
ivana je najveća spavalica na svijetu.
ivana biva šokirana.
ivana nabraja sve što stigne obaviti u jednom danu i zaključi:
'ja nemam život.'
i sad nam je to neimanje života glavna fora i tu rečenicu ubacimo najmanje pet puta u svaki razgovor, čak i kada komentiramo slučajne prolaznike.


šute.


ona izvadi šesti dvd toga dana i kaže: 'oćemo?'
potvrdno klimnem glavom i izvadim kutiju sladoleda iz frižidera, udobno se smjestim na kauču i položim glavu na naslon.
odvrte se fošpani, a ja gledam u sjene na stropu i polako sklapam oči.


šutite.

* 18:32 * Komentari (43) * Isprintaj * Permalink

nedjelja, 29.06.2008.

jer je ljeto i tek je na početku.


tjedan dana prije završetka škole, ušla sam u dm i ostavila tamo sedamdeset kuna zbog pičkaste ružičaste kutijice u kojoj se nalazio maslac za tjelo koji je mirisao na ljeto i kokos.
na njemu je pisalo luxurious, a meni je, kao i svim očajnim ljudima, luksuz trebao.
nikada nisam nestrpljivije čekala ljeto nego ove godine, a kokos je bio idealan poticaj da izdržim još tjedan dana i ne skočim s vrha bonavie. ili neke druge zgrade, jer su s bonavie već skakali pa da ne budem još samo jedna od mnogih.
izašla sam iz robne kuće, nebo je bilo svijetlosivo i stavila sam sunčane naočale iako sunca nije bilo na vidiku.
na trenutak sam pomislisla da mi ta ružičasta kutijica stvarno nije potrebna, ali me onda glasić u mojoj glavi smirio jednostavnim zaključkom kojeg sam izvukla iz nepovezanih premisa.
hrvati su često očajni.
kada je hrvat očajan, ode potrošiti novce.
ja sam hrvatica.
neki kupe zewa papir s petsto osamdeset četiri sloja, neki audija a4, a ja sedamdesetkunsko trackalo za tijelo.
sve je u najboljem redu.

nonšalantno sam se uputila do mup-a da konačno napravim vozačku.
stala sam kraj vrata i pogledala pano na kojem su se nalazili bijeli listovi formata a4 (spomenem li još jednom a4 u postu, ušuljajte se u moju sobu i raskomadajte mi tipkovnicu na što više dijelova) s uputama za snalaženje napisanim VELIKIM TISKANIM SLOVIMA i imperativima za nas, običan idiotski puk.
dogegala sam se do šaltera broj deset i službenica oštro odrezane crne kose i velikog nosa pažljivo je odmjerila moju fotografiju i razdragano rekla: 'malo ti strši ovaj pramen na desnoj strani.'
sudzržala sam se od ceremonijalnog kolutanja očima i rekla samo: 'znam.'

za tjedan dana vratila sam se po taj ružičasti papir i pokušala ga smjestiti u novčanik pokraj moje nove zdravstvene iskaznice na kojoj su ružičaste kockice zamijenjene onim crvenim, koje se nalaze i na zdrastvenim iskaznicama bakica.
vozačka nije stala u novčanik pa sam je zašvikala u torbu.


djevojke izblajhane kose s crno ocrtanim očima u autobusu su na sav glas hvalile novu venus britvicu. prezirno sam frknula slušajući njihov razgovor i za dva dana se zatekla s tom istom britvicom na blagajni.
-.-
i, moram priznati, djevojke-pande su stvarno bile u pravu. dobra je.
tako da se ovo ljeto odričem svih svojih traka s voskom i jaukanje ostavljam za hladnije dane.


i tako. dočekala sam ljeto.
ocjene mi u životu nisu bile gore tako da je moja odlikaška karijera pala u vodu pa ću iduće godine morati polagati maturu.
čemu se, na neki perverzan način-veselim. pogotovo hrvatskom.

lola i ja smo optimistično otišle na more i otkrile plažicu nepoznatu ostatku svijeta.
prepržila sam se na suncu toliko da sam tri dana nakon toga provela samo mažući se nečim što je trebalo rashladiti moju crvenu kožu.

pronašla sam ljetnu muziku* i ljetnu knjigu za koju me sram što je nisam prije pročitala** i kupila sam nove japanke. dvoje.
dane provodim ležeći na krevetu u grudnjaku i boksericama, čitajući knjige, ispijajući cedevitu i podešavajući ventilator na najjače.
navečer se izmigoljim iz kuće i odem na koju kavu ili ledeni čaj.

život.


* muzika 1 :* :* :*

muzika 2 :* :* :*

** knjiga.

sve označeno zvjezdicom je za prste polizat. fino

* 20:10 * Komentari (46) * Isprintaj * Permalink

utorak, 03.06.2008.

and it's about time, you see.


jučer sam nalijepila naljepnicu sa bar kodom, koji bi trebao biti samo moj, na nacionalni ispit iz sociologije i odložila ga na rub jedne od onih odvratnostarih, bezličnih klupa u kojima skupe tamnoplave traperice mojih kolega izgledaju još skuplje pa sam shvatila da mi je to zadnji napisani nacionalni ispit u životu.
i nije mi bilo žao zbog činjenice da je zadnji jer ne volim gledati taj kod na ljepljivom papiriću i misliti da on predstavlja nešto moje.

izgleda tako nevažno pa me bude strah svega što će dalje biti.
jer je nemoguće ne osjećati se kao samo još jedan u nizu u trenutku kada gledaš u te bar kod crte. kao netko bez koga je lako, jer postoji barem tisuću drugih koji mogu brzo i vješto uskočiti na njegovo mjesto.
a to je loše za moj ego.

ja trebam svih, mene nitko. ah, srce mi se para. :P

... ... ...

Image Hosted by ImageShack.us


... ... ...

ali opet, kako smo DsK i ja zaključile, postaje neisplativo truditi se u državi u kojoj 70% stanovništva ne zna što je apozicija. XD

... ... ...

popodne sam slušala pjesme koje su odzvanjale mojom sobom čitavo prošlo ljeto, nakon čega sam zaboravila na njih.
i zapravo, ništa se posebno nije promijenilo. osjećaj kada ih slušam je isti.
pa sam zaključila da nema smisla spašavati ocjene u zadnji čas kada mi do njih i onako nije pretjerano stalo i onda sam pojačala zvučnike do kraja.
ali...
pomislila sam na to da cijelo ljeto neću imati priliku rješavati zadatke iz kemije pa sam ih se grčevito primila i ispisala petnaestak stranica. premda inače ne volim kemiju i mrzim zadatke.

došlo mi je do mozga da se ložim na emotivno smeće. čim shvatim da mogu ostati bez nečega, dragog ili mrskog, ščepam to svom snagom i ne puštam.
čak i ako nakon toga slijedi nešto najbolje na svijetu poput ljeta.

možda sam čudak.
ali čudak koji će dobiti najmanje četiri iz kemije i nakon toga se počastiti najvećim cappuccinom na svijetu.

... ... ...

od onog šampona mi kosa nije otpala. čak mislim da ću ga kupiti još jednom.

... ... ...

polako odustajem od potrage za savršenim kupaćim kostimom.
ne tražim ništa što bi prekrilo posljedice mog dvomjesečnog netrčanja i jedenja čokolade.
zadovoljit ću se bilo čim što nije zlatno, srebrno, sjajno ili šljokavo.
a to je vrlo, vrlo, teško pronaći.
teška su vremena, a sudeći po temperaturi u autobusu, dolaze nam još teža.

... ... ...

ulaznica za harteru je skupa, ali ja svejedno želim želim želim ići.
mislim da ću morati malo poraditi na odnosu s tatom ovih dana. :D

... ... ...

nacionalni ispiti ostavili su vidljive tragove na svim učenicima.
još smo se više uspavali, a dobar postotak nas je toliko izgorio na moru da jedva sjedi na stolici.
vale je, recimo, prepekla pazuhe.
*zviždi*
(ali samo zato što se sunča u najčudnijoj pozi ikad.)
zato je krajnje vrijeme da kupite kreme za sunčanje.
i ostavite ulja za bolja, više preplanula vremena.
nauljena, bijela koža i nije najljepši prizor.
a ja imam i teoriju da od ulja za sunčanje ribe pogibaju, ali o tome neki drugi put.


za kraj, ovaj-bend-je-otkriće-godine video iako na njemu nema ničeg.
ali svi znaju da se na radioblogclubu rijetko nađe dobrih stvari, pa eto. video.
ako kliknete na iksić u gornjem desnom kutu prije nego što preslušate...
niste fer. :(



*i da, ono na sličici sam ja. iz bucmaste faze. kopala sam po starim fotkama i shvatila da sam kao trogodišnjakinja imala frizuru nalik onoj amy winehouse i bila mršava kao kost. ali to nije za javnost. :D

* 13:16 * Komentari (54) * Isprintaj * Permalink

<< Arhiva >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se