www.mir.blog.hr

ponedjeljak, 28.12.2015.

Pismo Charlie Chaplina jednog Božića kćeri Geraldine
Djevojčice moja!
Noć je. Božićna noć. Svi naoružani muškarci su otišli spavati. Uspavaj tvog brata, tvoju sestru. Čak ti je i majka zaspala. Umalo sam ih probudio dok sam došao do ove polu-osvijetljene sobe. Tako si daleko od mene. No neka oslijepim ako mi uvijek nisi pred očima. Tvoj portret tu na stolu, i tu u mom srcu.
Gdje si ti? Tamo, u veličanstvenom Parizu, plešeš na velikoj teatralnoj pozornici na Elizejskim poljanama. Svjestan sam da si daleko, no ipak mi se ponekad čini, u tišini noći, kako čujem tvoje korake, kako vidim tvoje oči, blistaju kao zvjezdice na zimskom nebu.
Čujem da glumiš u toj predstavi i da igraš ulogu perzijske ljepotice koja osvaja Tatar-kana. Ljepota i ples! Budi zvijezda i sjaji! No ako te entuzijazam i poštovanje javnosti zatruju,ako te miris cvijeća koje ti se nudi omami, sjedni u kut i pročitaj pismo, poslušaj glas svog srca. Ja sam tvoj otac, Geraldine! Ja sam Charlie, Charlie Chaplin! Znaš kolike sam noći proveo kraj tvog uzglavlja dok si bila dijete, pričao ti bajku o Uspavanoj ljepotici, i probudio zmaja? I kad bi mi se san navukao na moje stare oči, tjerao sam ga govoreći: ''Odlazi! San moje kćeri je moj san!''
Vidio sam tvoje snove, Geraldine, tvoju budućnost. Vidio sam djevojku koja pleše na pozornici, kao vilu koja oblijeće nebo. Slušao sam publiku kako govori, ''Vidite tu djevojku? To je kćer jedne stare budale, sjećate se, njegovo ime je Charlie?''. Da, ja sam Charlie! Ja sam stara budala! Sada je na tebi red. Pleši! Ja sam plesao u prevelikim pokidanim hlačama, ti plešeš u svilenoj haljini kao princeza. Taj ples i aplauzi ponekad će te vinuti u nebo. Leti! Leti tamo! No spusti se na zemlju! Trebaš vidjeti živote ljudi, živote uličnih plesača koji trnu od hladnoće i gladi. Ja sam bio kao oni, Geraldine. Tih noći, tih magičnih noći dok si ti spavala, umirena mojim pričama, ja sam bio budan.
Gledao sam ti lice, slušao otkucaje tvog srca i pitao se, ''Charlie, poznaje li te uopće ovaj mačić?'' Ne poznaješ me, Geraldine. Mnogo sam ti priča ispričao u tim noćima, no njegovu priču – nikada. A ona je također zanimljiva. To je priča o gladnoj budali koja je pjevala i plesala na ulicama Londona i skupljala sitniš. Eto, moja priča! Znao sam što je glad, što znači biti bez krova nad glavom. Više od toga, iskusio sam ponižavajuću bol lutanja – ocean ponosa u mojim grudima je bjesnio, i taj ponos je bolno ranjavan dok su mi bacali novčiće. Ali ipak, ja sam preživio, stoga ostavimo ovu priču.
Bolje da pričamo o tebi. Poslje tvog imena – Geraldine – stoji moje prezime – Chaplin. Sa tim sam prezimenom više od 40 godina zabavljao ljude na zemlji. No ja sam plakao više nego što su se oni smijali. Geraldine, u svijetu u kojem živiš postoji mnogo toga osim plesanja i glazbe. Usred noći, kad izađeš iz veličanstvenih dvorana, možeš zaboraviti svoje bogate fanove,no ne smiješ zaboraviti pitati svog vozača ima li kod kuće ženu, da li je trudna, imaju li novca za pelene za svoje nerođeno dijete. Ne smiješ zaboraviti gurnuti novac u njegov džep.
Ponekad otiđi podzemnom željeznicom ili autobusom, istraži grad pješke. Promatraj ljude. Traži udovice i siročad! I barem jednom dnevno kaži sebi: ''Ja sam jednaka kao i oni.'' Da, ti si jedna od njih, dijete moje. Umjetnost, prije no što čovjeku pruži krila da može letjeti, obično mu polomi noge. I ako dođe dan da pomisliš kako si iznad publike, smjesta napusti pozornicu i prvim taksijem otiđi na ulice Pariza. Poznajem ih jako dobro. Tamo ćeš vidjeti mnogo plesača kao što si ti, čak i ljepše, spokojnije, ponosnije. Zasljepljujuća svjetla pozornice tamo te neće pratiti. Njih obasjava svjetlost Mjeseca. Pogledaj ih dobro! Zar ne plešu i bolje od tebe? Priznaj to, dijete moje! Uvijek postoji netko tko pleše bolje od tebe, tko svira bolje od tebe. I zapamti, tvoj otac je Charlie, seljak koji je psovao na taksi, ismijana sirotinja koja je sjedila na klupama Seine. Ja ću umrijeti, ali ti ćeš živjeti. I nadam se da nikad nećeš saznati što je neimaština. Sa ovim pismom šaljem ti čekovnu knjižicu, da možeš trošiti koliko želiš. No kad potrošiš dva novčića, nemoj zaboraviti da treći nije tvoj! On mora pripasti strancu kojem je potreban! A takve možeš lako pronaći, samo treba htjeti. Ja ti pričam o novcu jer znam da je on vražja moć.
Proveo sam mnogo vremena u cirkusu. I uvijek sam bio zabrinut za one koji šetaju na užetu. No moram ti reći kako većina ljudi dotakne dno mnogo gore nego oni.
Možda ćeš jednom na večeri biti zaslijepljena dijamantom. Istodobno će za tebe biti opasno, i biti će neizbježno da padneš. Možda ćeš jednog dana očarati nekog princa. Tog istog dana, ti ćeš biti neiskusan šetač po konopu, i pasti kao nikad prije. Nemoj prodati svoje srce za zlato i dragulje. Poznaj najveći dijamant – sunce. Srećom, ono sjaji za svakog. A kada dođe vrijeme i ti se zaljubiš, voli tog čovjeka svim srcem. Rekao sam tvojoj majci da ti ona piše o tome. Ona bolje od mene razumije ljubav.
Tvoje tijelo je prekriveno komadićem svile. U ime umjetnosti ono se obnaženo može izložiti na pozornici čak, ali je važno da se uvijek vrati, ne samo obučeno, nego i čisto. Ja sam star, i možda moje riječi zvuče smiješno. No, po mom mišljenju, tvoje obnaženo tijelo bi trebalo pripadati samo onom tko zavoli tvoju razotkrivenu dušu. Nemoj se brinuti kako ćeš o ovome razmišljati za deset godina. Ne brini se, za deset godina ćeš biti starija. Znam da su očevi i djeca stalno u nesuglasicama. I ne trebaš se slagati samnom, sa mojim mislima, djevojčice moja! Nisu mi draga poslušna djeca. I dok god moje oči nisu prepune suza poslje ovog pisma, želim vjerovati da je ova božićna noć – noć čuda.
Nadam se da postoji čudo, i da si zaista shvatila sve što sam ti želio reći. Charlie je ostario, Geraldine. Prije ili kasnije, umjesto u bijeloj haljini za pozornicu, morat ćeš biti u žalosti i doći na moj grob. Ne želim te sada uzrujavati. Samo pogledaj u ogledalo – tamo ćeš vidjeti mene, moje kvalitete. Tvojim venama teče moja krv. Kada se krv u mojim venama ohladi, nadam se da nećeš zaboraviti svog oca, Charlieja. Nisam bio anđeo, ali sam uvijek htio biti čovjek. Pokušaj i ti.
Ljubim te, Geraldine. Tvoj Charlie. Prosinac, 1965.
Charlie Chaplin

28.12.2015. u 09:59 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 02.12.2015.

Narančasta je nova crna, Piper Kerman

" Već davno sam zaključila da je vjera pomogla ljudima da shvate svoj odnos prema zajednici u kojoj žive. U najboljem je slučaju pomogla ženama u Danburyju da se usredotoče na ono što mogu dati umjesto na ono što mogu uzeti. A to je bilo dobro. Zato usprkos svom mojem izrugivanju "vjerskim zanesenjacima", što je moglo biti loše u svemu tome ako je vjera pomogla nekome da shvati što drugi trebaju od njega, umjesto da razmišlja samo o sebi?
U zatvoru sam prvi put shvatila da vjera može pomoći ljudima da vide dalje od sebe, da ne gledaju prema tami nego prema svijetlu, prema onima koji ih okružuju, da drugima ponude ono što je u njima najbolje. Shvatila sam to promatrajući žene kao što su Sestra, Joga Janet, Gisela, pa čak i moja vjerom zaluđena pedikerka Rose. Rose mi je jednog dana, čavrljuajući tijekom pedikure, rekla što je naučila iz svoje vjere: " Imam mnogo toga za pružiti". Kasnije sam zaključila da su njezine riječi najsnažnije riječi što ih netko uopće može izgovoriti."

02.12.2015. u 13:18 • 0 KomentaraPrint#

subota, 08.08.2015.

" Podari nam budan san, molila sam. I mudrost da umijemo prikrivati osjećaje pred onima koji misle da nas poznaju. Pred onima koji misle da posjeduju naša tijela i dušu."
" Ne traži u ljudima prijatelje, Varvara, često mi je govorio.- Jer sve što žele jest ostvariti vlastite ciljeve. Ma koliko ti bili skloni, s vremenom će se promijeniti. Nauči biti lukava poput lisice i hrabra poput lava. Uči iz njihovih slabosti, jer lisica se ne može obraniti od čopora vukova, a lav lako upada u zamku."


Zimski dvorac, Eva Stachniak

08.08.2015. u 06:57 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.10.2014.

Uz rođendan Ive Andrića

~EX PONTO~

Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe
umor i želja smrti.
- Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i život će proći.
Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da će doći bolje i pretrpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i težak, kako da ga preživim kad mi dotežaju brižni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijeće radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i žalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imat ćeš miran san i
radosno buđenje.
Minuti su dugi i bolni, ko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje?
-Da, moli Boga, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu!

09.10.2014. u 12:59 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.07.2014.

" Nisam ni slijepa, ni gluha kao što misliš. Zrak koji vas dvoje udišete za mene je otrov.Snažna sam žena, sposobna nositi se s vlastitim nedaćama. Iskrena sam prema sebi. Imam hrabrosti slijediti vlastite snove. Na žalost, ne uspijevam prisiliti muškarca da se u mene zaljubi. Milošću Božjom blagoslovljena sam svime, osim ljubavlju muškarca.!

"Jecala sam čitajući Dobru zemlju, Izgnanstvo i Borbenog anđela. Na svakoj stranici osjećala sam Perlinu ljubav prema Kini. Mogla sam samo zamisliti njezinu nemoć i osamljenost kad je zavapila: Moji kineski korijeni moraju odumrijeti! Imala je više novca nego što je mogla potrošiti, ali nije mogla kupiti nijedan gram milosti gospođe Mao"



Biser Kine, Anchee Min

14.07.2014. u 07:02 • 0 KomentaraPrint#

petak, 07.02.2014.

Uzimajući knjigu sa stola upitala me kakva je to knjiga. Najkraće što sam mogla reći je: knjiga o prijateljstvu dva dječaka, o njihovom odrastanju, cijeli njihov život i na kraju knjiga o napisanim osjećajima, onim neizrečenim koji ostanu negdje u zraku tijekom cijelog života, no uvijek postoje; osjećaji između oca i sina, prijatelja . . . osjećaji kojih se stidimo ili strahujemo za njih . . .


" Ali prije nego što se žrtvuješ za njega, razmisli o ovome: bi li on učinio to isto za tebe? Jesi li se ikad zapitao zašto te nikad ne uključuje u igre kad ima goste? Zašto se s tobom igra samo kad nema nikoga u blizini? Reći ću ti zašto, Hazaru. Jer za njega , ti si samo nekakav ružni kućni ljubimac. Nešto čime se može igrati kad mu je dosadno, nešto u što može udarati kad je ljut. Nemoj se nikad zavaravati i pomisliti da si nešto više."


Khaled Hosseini , "Lovac na zmajeve"

07.02.2014. u 12:41 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 15.01.2014.

Onaj osjećaj kad polako počinješ gutati slova, redove i rečenice, pa onda cijele strane i onda dođeš do polovice knjige, vidiš da je kraj blizu, a ti ne bi htio i počinješ polako usporavati da taj kraj, koji ne želiš tako brzo ipak malo oduljiš . . .

" Kada je bila mlada, sjeća se Pari, stalno je zapitkivala. Imamo li rođake u Kabulu, maman? Imam li tetke i amiđe? A djeda i nenu, imam li grand-pere i grand-maman' Kako to da nas nikad ne posjećuju? Možemo li im poslati pismo? Molim te možemo li ih posjetiti'
Ono što je Pari oduvijek željela od majke je ljepak da zalijepi te labave, razdvojene dijeliće sjećanja, da ih pretvori u neku vrstu smislene priče. Ali maman nikad nije mnogo govorila. Uvijek je krila pojedinosti iz svog života u Kabulu: Držala je Pari podalje od njihove zajedničke prošlosti, i Pari je, napokon, prestala postavljati pitanja."

" Neko vrijeme, naprosto nisam znao što da radim sa sobom. Više od pola vijeka sam se brinuo za Sulejmana. Moj svakodnevni život bio je oblikovan prema njegovim potrebama, njegovom društvu. Sad sam bio slobodan da radim što me volja, ali sloboda mi je bila besmislena, jer sam ostao bez onog što sam najviše želio. Kažu, pronađi smisao u životu i proživi ga. Ali, ponekad shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga proživiš, i to najvjerojatnije onaj koga nisi bio nio svjestan. A sad kad sam ispunio svoj, bio sam bez cilja i izgubljen."


Khaled Hosseini, " A planine su odjekivale "

15.01.2014. u 11:10 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 05.11.2013.

" Puno se toga naslagalo tamo iza, puno je toga prošlo, i zato sam uzeo ovu bilježnicu, pa ću pokušati sve to zabilježiti. Samo ne znam hoću li moći. Čitao sam da veliki ljudi, oni što su jako veliki, da svi oni pišu knjigu koja se zove memoari.
A ja sam sto posto siguran da sam i ja, siguran da sam i ja velik čovjek, a to znam po tome što u mojoj glavi ima svašta, svakakvih misli prođe, a to sigurno nije slučaj s drugim glavama, i ja baš o svemu razmišljam i o svim stvarima i o ljudima i o nepoznatim krajevima.
Osim toga iza mene je velik dio života i bolje da odmah sad napišem prvo poglavlje knjige što se zove memoari, nego kasnije, kad se sve to pobrka sa onim što će se tek dogoditi. Meni je već punih devet godina i četiri mjeseca, i krenuo sam u treći razred."

Miro Gavran, Svašta u mojoj glavi

05.11.2013. u 13:49 • 1 KomentaraPrint#

subota, 07.09.2013.

"Gledam je. Zbilja je lijepa., izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplacija. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi. I, zato, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instiktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikad sagledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osjećanje vrijednosti koje izbija iznutra, U tome i jest, ako se smije tako reći, ljepota ljepote."

Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

07.09.2013. u 12:11 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.07.2013.

Čovjek u suvremenom svijetu

Svakodnevno u svom životu nailazim na žive dokaze mita, korupcije, mobinga i ostalog zlostavljanja malog, običnog čovjeka. A što učiniti kada smo mi taj mali, običan čovjek? Kako izdržati pritisak, bol i stres?
Zamišljam sebe kao mladu osobu od recimo dvadeset i pet godina. Završila sam fakultet, imam diplomu i želim pronaći posao. Šaljem zamolbe, idem na razgovore za posao gdje mi postavljaju pitanja kao što su: „Planirate li se udati i imati djece?“ zamjeraju mi moje neiskustvo. Kako da imam iskustvo kad sam tek završila fakultet?! Na kraju mi kažu da će mi se javiti za nekoliko tjedana , a ja i dalje ne dobivam odgovor. Kasnije, saznam da je to mjesto pripalo direktorovom nećaku koji ima završenu srednju trgovačku školu. Ljuta i razočarana objavljujem svoj događaj na nekom portalu na internetu. Ljudi se uglavnom čude, zgražaju ili suosjećaju, a ima i onih koji govore: „To je samo početak.“ I što dalje? Jesam li sada sretnija jer ima još onih koji su imali isto iskustvo ili je to samo prolazna sreća? Nakon nekog vremena shvatim da to više tako ne ide i upisujem se u nekakvu političku stranku. Odmah dobivam posao u struci. Osjećam se pomalo jedno, ali mi jad prođe kada vidim koliku sam plaću dobila. Tada sam sretna . obožavam ići na posao, svoje kolege, šefa i sve ostale zaposlenike. No, uskoro slučajno saznajem da kolega koji nema diplomu, koji radi duplo manje nego ja, ima plaću jednaku mojoj. Šutim, zašto da se bunim, trebam biti sretna što uopće imam posao. Poslije godinu dana taj isti kolega odlazi na neko putovanje mojom zaslugom. Ja sam trebala ići umjesto njega. Tužim se šefu kako to nije pošteno da ja obavljam i njegov posao. Šef odgovara kako je on ipak muškarac pa mu je lakše nego meni. Šokirana govorim kako bi mi onda trebao povisiti plaću. Zauzvrat dobivam ciničan osmijeh i odgovor neka se samo sjetim koliko ljudi želi ovaj posao. Sada ga mrzim. Uzimam kavu i bacam mu njemu u lice. Na izlasku govorim: „Bolju od mene nećete naći.“ Osjećam se ispunjeno, neopterećeno, no ipak sada opet nemam posao. Što da sada radim? Možda bih se trebala učlaniti u protivničku stranku?!
Koje su prave životne vrijednosti? Treba li se krvavo boriti ili krenuti lakšim putem? Hoću li se hrabro suprotstavljati životu, a nakon toga neslavno završiti i postati zaboravljena?

I.R.

22.07.2013. u 12:10 • 4 KomentaraPrint#

subota, 16.03.2013.

~JA BOGA NE TREBAM~
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al’ zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!"
Maksim Gorki

16.03.2013. u 09:23 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 13.02.2013.

POST

Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!

13.02.2013. u 13:42 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 20.11.2012.

VUKOVAR

Siniša Glavašević(...116.235) 17.11.2009 15:05
"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."





Hodati u koloni ulicama Vukovara znači biti u mislilma sa svim nepoznatim ljudima i strahotama koje su prošli,znači zadržavati suze i knedlu u grlu, znači biti ponosan ,jer je uz tebe tisuću ljudi kojima ovaj grad isto nešto znači i možda biti preponosan, jer u koloni držiš za ruku svoje dijete . . .

20.11.2012. u 16:41 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 09.10.2012.

“Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.”

Ivo Andrić

09.10.2012. u 11:51 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 25.09.2012.

V J E T R U

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu,
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet,
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!



Dobriša Cesarić

25.09.2012. u 11:58 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 12.06.2012.

SPORA IGRA

Da li si ikad gledao djecu
na ringišpilu?
Ili slušao kako kiša
zapljuskuje zemlju ?

Da li si ikad pratio
leptirov kaotičan let?
Ili zurio u sunce
na zalasku?

Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.

Da li protrčiš kroz svaki dan
kao da letiš?
Kad pitaš Kako si,
čuješ li odgovor?
Kad se dan završi,
odlaziš li u krevet
sa sljedećih stotinu poslova
koji jure kroz tvoje misli?


Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.

Kažeš li nekad svom djetetu
uradit ćemo to sutra,
i u svojoj žurbi
ne primijetiš njegovu tugu ?

Da li si ikad izgubio kontakt
i dopustio da umre dobro prijateljstvo
samo zato što nisi imao vremena
ili nisi pozvao i rekao Bog?

Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.


Kad trčiš da stigneš negdje
propustiš polovinu zabave koja te tamo čeka.
Kad brineš i trčiš kroz dan,
isto je kao da si bacio neotvoren poklon.


Život nije trka.
Uspori.
Čuj glazbu
prije nego što se pjesma završi...
* * *

12.06.2012. u 12:11 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.05.2012.

Želiš li pak promatrati kroz zemaljska smrtna bića ono božansko, pomisli, sine moj, kako je čovjek začet u utrobi; ispitaj pomno koliko je vještine u tom djelu i pronađi stvoritelja koji je učinio tako lijepu i božansku sliku ( čovjeka ). Tko je taj koji je označio otvore za oči, nosnice i uši i stvorio usnu šupljinu? Tko je protkao tijelo žilama i povezao ih i prokopao kanale za vene? Tko je kosti učinio krutima i prekrio meso kožom? Tko je razdvojio prste i uobličio široko stopalo nogu? . . .Pogledaj koliko je umjetničkih djela sadržano na jednom mjestu. Sve se međusobno razlikuje, a ipak je sve lijepo i s pravom mjerom. Tko je tome otac, tko majka? Tko ako ne skriveni Bog koji je sve to iznio svojom voljom. To je otac svega koji je po svojoj biti onaj koji sve pokreće. I ničega nema u svemiru što ne bi bilo on.


Corpus Hermeticum

28.05.2012. u 13:01 • 1 KomentaraPrint#

petak, 11.05.2012.

M A M A

Sa 4 godine: Mama može sve!
Sa 8 godina: Moja mama zna puno toga!
sa 12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve!
Sa 14 godina: Naravno, mama o tome pojma nema!
Sa 16 godina: Mama? Beznadno je staromodna!
Sa 18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!
Sa 25 godina: Zapravo mogla bi nešto znati o tome.
Sa 35 godina: Prije nego što odlučimo, pitajmo mamu!
Sa 45 godina: Pitam se što mama misli o tome?!
Sa 65 godina: Kada bih barem o tome mogla razgovarati s mamom . . .

11.05.2012. u 09:53 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2012.

Još kao djevojčica u osnovnoj školi voljela sam slova,dopisivanje, novine, knjige ....Ne sjećam se koje su novine bile;
iz sada već susjedne zemlje, no na jednoj stranici koja je bila ostavljena za pisanje pjesama, jedna je pjesma pisana sasvim običnim riječima bila meni neobjašnjiva i nedokučiva, valjda je zbog toga ostala još uvijek u pamćenju ...Ovako je nekako otprilike glasila:


Bože, znam a da te nema
kao što ni mene jednog sudnjeg
časa neće biti
Znam, da mi je zaludu zvati te k sebi
ali kad sagledah cijeli ovaj svijet
i kad uvidjeh da se nijednom
smrtniku pod ovim nebom
obratiti nemam
ja padoh na koljena i pomolih se tebi.

Oprosti što nikad nisam vjerovao
u postojanje tvoje
jer rođeni sam neutralac religionizma
i još uvijek ne vjerujem u tebe.
Ali kad sagledah ovaj svoj život
i sve ono što se odvija oko mene,
ne preostaje mi ništa drugo
nego da kleknem na koljena
sklopivši ruke
i ipak vjerujem više u tebe
nego svim ljudima oko sebe.

17.04.2012. u 11:50 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.03.2012.

Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri.


Arapska poslovica

26.03.2012. u 09:41 • 3 KomentaraPrint#

petak, 16.03.2012.

TVOJA STAZA

Čuj, kad ti je jako teško,
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta
za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi,
ko da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom
još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu
i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al ćeš znati što si, tko si
i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino put svoj slijediš



Ratko Zvrko

16.03.2012. u 14:03 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.01.2012.

Kad god mi tako mislimo da su nam se za nešto " otvorile oči" to obično znači da smo ih za stotine drugih stvari zatvorili.

Ivo Andrić

26.01.2012. u 22:12 • 5 KomentaraPrint#

petak, 09.12.2011.

" Mislila je kako bi zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu. Pokušala se sjetiti trenutka u kojem je njihov zajednički život krenuo u dva pravca, kad jedna osoba više nije prepoznavala nijanse u ponašanju one druge jer na nju više nije obraćala dovoljno pažnje."


Slavenka Drakulić, Frida

09.12.2011. u 09:44 • 5 KomentaraPrint#

subota, 19.11.2011.

" Bilo bi bolje da je penoćila u šumi,osjećala bi se manje ugroženom od životinja nego od ljudi. U toj kući još se osjeća njihovo prijeteće prisustvo. Ovo pustošenje djelo je ljudskih ruku, baš kao i smrt novorođenčeta. Život su mu oduzele ruke žene koja je trebala biti baka. Snažne seljačke ruke navikle na kopanje krumpira, na mužu i poslove u polju i oko kuće. Ruke koje znaju zapaliti vatru, umijesiti kruh, oprati veš. Ruke dobre za djecu, pouzdane, zaštitničke. Te noći najprije pomažu djetetu da se rodi, zatim mu čvrsto vezuju maramu oko vrata.
S. traži neko opravdanje za njen postupak. Rat, rat ju je prisilio na to. Ali tu istu ispriku imaju i oni koji su rat započeli i koji su tu ženu doveli do ubojstva djeteta.Ako svi oni imaju isti izgovor, da su prisiljeni ubijati jer je rar... Zar je doista u ratu čovjek lišen izbora?
S. je ne osuđuje. U logoru je naučila da su ljudi slabi i da nije dobro da se nađu pred iskušenjem. Mrtvo tjelešce u crnoj marami koja se inače nosi na glavi, to je najtužniji prizor koji pamti. Te hladne noći u ruševini kuće ovaj joj prizor ulazi u san i ona zna da ga se više nikada neće osloboditi. Slika malog crnog zamotuljka u ženskim rukama nastanjuje se u njoj zauvijek, slika žene koja dijete žrtvuje ratu jer rat je jači i od nje i od djeteta.
Tuga joj se uvlači u kosti i tu ostaje poput kostobolje. Ostatak noći drži je zla slutnja. Što bi učinila kad bi ona sama bila trudna? Misli na djevojčinu majku i na njene vješte ruke. Da, bolje je tako..."


Kao da me nema, Slavenka Drakulić

19.11.2011. u 20:35 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 09.11.2011.

Ona je zauvijek zatvorila svoje umorne oči i otišla na vječni počinak. Često, da bi se bar na neko vrijeme riješila sve svoje dječurlije, znala bi nam reći, da idemo doma da ona malo otpočine, a mi joj nismo davali mira, nismo ju ostavljali, čak ni u zadnjim danima.
Po posljednjoj želji okupili smo se u njenoj staroj seoskoj kući za stolom, svi mi; sva njena djeca, unuci i praunuci. I svaki detalj te kuće i nesvjesno podsjeća na nju; stari drveni prozor na kome su stajale tegle s ukiseljenim mlijekom, štednjak na drva na kome je uvijek bio vajling sa vrućom vodom, a uz njega posuda u kojoj se nešto fino kuhalo. Mi djeca čekali bi kod stola da ona uzme u ruke veliki, domaći kruh, prekriži ga, pa nam počne dijeliti. Je li svaki taj darovani komad kruha u nama ostavio tragove? Kad bi se dobro najeli raštrkali bi se po velikom dvorištu. Oko bunara koji nam je bio jako zanimljiv nismo smjeli kružiti, ni približiti se, a kamoli slućajno se nagnuti, ona je grabila vodu, sipala u kantu i tek onda smo si smjeli grabiti.Naš je glavni alat bio stare istrošene metle s kojima smo meli dvorište i prostor ispred kuće.A dvorište je bilo veliko; na početku mala gredica sa posađenim cvijećem, mala pušnica u kojoj se sušilo meso i kobasice, drvena kućica i u njoj Švrćo, a na kraju velika štala s kravama i konjima i jedan odjeljak za prasce i svinje. Bilo je i onih koji su slobodno šetali dvorištem; kokoši, guske i patke. Pravo seosko dvorište! Je li nas itko mogao otjerati iz te seoske idile? Nismo se dali ...
I sad nakon svega, nakon toliko godina svi zajedno za stolom okupljeni prisjećamo se svega što se nekad davno događalo.Mogu li sjećanja umrijeti? Svatko od nas duboko to u sebi čuva kao posebnu dragocjenost, kao blago koje će kao i naša baka, biti prepričavano s koljena na koljeno. Prepoznajemo u sebi jedan predivan osjećaj; nesebičnu brigu i ljubav za djecu !

09.11.2011. u 13:01 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 05.10.2011.

" Gledam cure kako cmolje za svojim nevrijednim partnerima, kojekakvim alkosima, maminim sinovima, lažnim poduzetnicima i potom slomljenih srca odlaze gatarama i astrolozima nadajući se proročanstvu o ljepšoj budućnosti. Ne mogu ih razuvjeriti da im sanjarenje o srodnoj duši šteti i da su naše srodnosti samo privremene i promjenjive kao i granice država, moda i vremenska prognoza."

Sanja Pilić, " Mala torba, velika sloboda "

05.10.2011. u 12:10 • 4 KomentaraPrint#

petak, 03.06.2011.

MATURA

Nas jedanaestero ponovo u školskim klupama...jedna od nas sjela je za katedru, listala imenik po abecedi i prozivala...mi smo se predstavljali s novim prezimenima i govorili nekoliko riječi o sebi .Pretpostavljala sam da će svatko reći čime se u životu bavi te nešto o svojoj obitelji. Iznenadile su me izjave kao....dvaput sam se udavala, al više nebi.....nisam se još oženio, pa gdje su te žene ne mogu pravu naći....od ove godine sam samohrana majka.....žena i ja ne želimo djecu..... Razloge naravno nitko nije rekao, jer to su već prelazi u stvar intime. Bilo je smijeha , čuđenja i dobacivanja, al ubrzo smo se preselili u restoran, gdje je bila živa glazba i potpuno opuštanje i zaboravljanje od svakodnevnih problema. Zabrovih spomenuti da nas je tu čekao i naš razrednik koji nas je podsjetio kako nam je jednom prilikom zadao da pišemo sastav na temu ....što je ništa...pa kad je Marijana napisala jednu stranicu i rekla ...gotova sam...on je rekao da nije dosta, da treba još jedna stranica. Što li smo sve napisali u te dvije stranice?! Nije bilo vremena za razmišljanje; večera je stizala, pa piće, slikanje ples....ma sve je u trenu prošlo i vrijeme za razlaz je otkucavalo.
Vozeći se kući nekako su mi glavu zaposjedale izjave dviju osoba...ljude dijelim na dobre i loše...kako ja dijeli ljude...rekla bih na one koje su mi drage koje volim i one koje mi nisu drage; to bi bila moja izjava! A vi, kako vi dijelite ljude????
Druga izjava je bila u smislu ...sad smo već na početku onog razdoblja kad bi trebali razmišljati o svom kraju; da će doći vrijeme kada će biti nevažno koji ste fakultet završili, gdje ste radili, što ste u životu stekli i vrijeme da se zapitate koliko sam dobra učinio u svom životu?

03.06.2011. u 07:09 • 3 KomentaraPrint#

subota, 27.11.2010.



Za svu djecu koja su rođena i preživjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!


Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes


U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.




Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.




Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i

NITKO

nije umro zbog toga




Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli

zato što smo smo se

STALNO IGRALI VANI




Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.




Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.







I nikad nije bilo problema...




Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.

Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica

naučili smo kako riješiti problem







Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.




Nama nisu prodavali drogu ispred škole...



Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !

Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga

Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!



Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!


Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!



Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva

Naše generacije su dale najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !

I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM!






27.11.2010. u 12:37 • 2 KomentaraPrint#

subota, 30.10.2010.

" Budi prvi koji će dati primjer.Svi me uvjeravaju da je i tebe lako podmititi, da nema više pravih konja, da nema više istine, da nema više toga, a ima ... Kako da ne! Uspravi se! Pogledaj svoj odraz u pojilu i podsjeti se tko si zapravo i koliki si put prevalio da bi spasio divlje stado.To je veliko djelo.Zauzvrat ti nude lovorov vijenac.Zar je to jednako? Razmisli, ne daješ li se suviše jeftino?.... U životu ima mnogo utrka.Ne znači da je sve propalo ako se jedna izgubi. Što znači jedna utrka' Utrka je bitka , a život je rat.Tko izgubibitku još uvijek može dobiti rat, ali tko izgubi rat za njega su sve bitke izgubljene.Ti se odluči za život.Ostani dosljedan sebi. Kloni se laži.Imaj na umu da lašci završe zlo...Znaš što je gore od izgubljene utrke? Kad se nađeš u kutu s lovorovim vijencem...Bori se za istinu pa ćeš osjetiti kako opet imaš vodeću riječ, kako te vole i poštuju kao i prije.Sjeti se odakle si krenuo i tko si nekad bio.Svi se konji bore samo za sebe i da dokažu da su oni kojima pripadaju najbolji, a ti sebi postavi viši cilj, bori se za cijelo imanje, za sve njih zajedno.Važno je da ne kloneš, da se ne predaš, da ne staneš na pola puta, nego da u svojoj borbi ustraješ...I nemoj dopustiti da ti noga skrene s pravog puta.U tebe su uperene mnoge oči. Drži se istine.Sva ova ždrebad oko nas će se sutra ponašati onako kako danas vide tebe. Oni će sutra raditi onako kako danas radite vi, veliki konji."

Divlji konj, Božidar Prosenjak

30.10.2010. u 12:05 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 18.08.2010.

"Muškarci se očito ne služe istim satom kao žene, kao što i ne govore istim jezikom . Kad muškarci upotrebljavaju riječ "uskoro" , to može značiti svašta. "Uskoro" se vraćam s posla je potpuno drugačije nego "uskoro" ću oprati suđe. Zapravo, "uskoro" znači što god oni žele da znači - dugo vremena ako se zabavljaju radeći nešto drugo ili kratko razdoblje ako nemaju ništa zanimljivije u vidu."

"Život je prekratak da biste konstantno kukali zbog bezbrojnih prilika u kojima muškarci ne uspiju obaviti zadatke koje smo im zadale. Nemojte ni pokušavati preoblikovati, izvježbati ili promijeniti njihovo ponašanje.Prepustite to profesionalcima."

"Većina muškaraca ima vrlo selektivno pamćenje.Bez obzira na to radi li se o kući ili uredu, kad ih zamolite da nešto naprave, često tvrde da im "niste rekli". Gluposti, muški mozak je ustrojen tako da njihov mentalni sklop nikad neće prihvatiti neke zamolbe."

Janet Street-Portret, Život je je*eno kratak

18.08.2010. u 08:33 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2015  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2015 (2)
Kolovoz 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Kolovoz 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (5)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (5)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

The World of the Back Pearl
kira
aquaria
Prilagodba na tijesnu kožu
bajkoviterijeci
putkasvjetlu
zvijezdanova
detalj
lagana
promatram, razmišljam
jana
izvorbezvode
mirja21
miris dunje
sexykus
suncokretić
rejhana
Anchi
anastazijaa
RoseAndButterfly
random thoughts
sunflower
julijana7
rastavljena žena
S ulica Kabula i malo sire
dordora2



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se