Još kao djevojčica u osnovnoj školi voljela sam slova,dopisivanje, novine, knjige ....Ne sjećam se koje su novine bile;
iz sada već susjedne zemlje, no na jednoj stranici koja je bila ostavljena za pisanje pjesama, jedna je pjesma pisana sasvim običnim riječima bila meni neobjašnjiva i nedokučiva, valjda je zbog toga ostala još uvijek u pamćenju ...Ovako je nekako otprilike glasila:
Bože, znam a da te nema
kao što ni mene jednog sudnjeg
časa neće biti
Znam, da mi je zaludu zvati te k sebi
ali kad sagledah cijeli ovaj svijet
i kad uvidjeh da se nijednom
smrtniku pod ovim nebom
obratiti nemam
ja padoh na koljena i pomolih se tebi.
Oprosti što nikad nisam vjerovao
u postojanje tvoje
jer rođeni sam neutralac religionizma
i još uvijek ne vjerujem u tebe.
Ali kad sagledah ovaj svoj život
i sve ono što se odvija oko mene,
ne preostaje mi ništa drugo
nego da kleknem na koljena
sklopivši ruke
i ipak vjerujem više u tebe
nego svim ljudima oko sebe.
Post je objavljen 17.04.2012. u 11:50 sati.