mali brat karlo
01.12.2009., utorak
KOLUMNA ka LIBRAR: ŽIVILO BRATSTVO I SOLIDARNOST SVIH LJUDI !
Ovaj se post spremam napisati duže vrijeme. Ali eto tek mi je sad došao na red i "sjeo". O čemu se radi? Svi smo svjedoci, da pogotovo u zadnje vrijeme ljudi prose na ulicama, naših gradova. Pogotovo je to naglašeno u vecim gradovima i ljeti. Zašto? Jer kriza je! Ali to je nažalost masovna pojava i po svijetu. Neću ulaziti ovim postom u sociloške i ine analize tog fenomena , jer to bi nas daleko odvelo. Želim napisati o jednom svom iskustvu u svezi toga.Bila je pristojna godina u Jugi, mislim, 1987. S obzirom da sam bio sportski sudac, svojim naknadama za to mogao sam ostati u svakom gradu bivše Juge par dana, na svoj trošak. Ali bilo je to sve skromno. Što želim kazati? Jednom prilikom, tamo 1987. godine, nakon odsuđene utakmice u Zagrebu preko svoje majke doznao sam da me je zvala moja djevojka iz Novog Sada, koja je kazala da sutradan putuje iz Beograda prko Zagreba za Englesku gdje želi živjeti. Ostao sam preneražen, jer nisam imao novca za odlazak u Beograd da je sretnem. A htio sam je sresti. I što napraviti dragi moji? Bilo je oko 18.00 a vlak je išao oko 22.00 prema Beogradu. Meni bi se lako bilo švercovati u vlaku, pa neka me kondukter i izbaci. Ali tajming je bio u pitanju, a vlakovi nisu cesto polazili iz Zagreba za Beograd. Odlucio sam pružiti ruku i prositi na Glavnom kolodvoru u Zagrebu za svoju putničku i inu misiju. Od pet liftova(prošnji) uspio sam uspješno skucati za kartu. I stigao sam u Beograd, vrlo rano, i vec sam bio naslonjen na vrata Filozofskg fakulteta u Knez Mihajlovoj. Imao sad u džepu svega tadašnjih 20 para, niti za šibice. Ali moram kazati iskreno da sam likovao jer sam stigao puno prije vremena, čak u devet ujutro. U to mi prilazi jedna meni poznata ženska osoba, koja je studirala umjetnost, ptajuci me što radim tu tako rano.Neznam što sam njoj kazao, ali me ona odvela na rani rucak, htijuci mi možda uzvratiti što sam je castio mjesec dana prije. Još mi je dala novac za kartu do Novske, gdje se vlakovi križaju prema Zagrebu odnosno Splitu. Sve ovo sada je "povijest", Svetlana je otišla u London , a ja sam ovdje. A sunce i dalje sije za sve nas, koji ga znamo prepoznati! Jer sunce nas prosvjetljuje! Zar ne? p.s. I prije sam davao ljudima kada bi me pitali za neku sicu, a otada pogotovo. Živili putnici namjernici, koji imaju svoju ideju i misjiju životnog putovanja, ma kako je shvatili. Dodatak postu: Zaboravio sam istaknuti, da sam slučajnim prolaznicima kod kojih sam tražio novac za svoju misiju putovanja do Beograda ispričao istu verziju što sam napisao i u postu. I djelovao sam im vrlo uvjerljivo, da mi samo jedan nije dao ništa, jer je previše žurio. Svi ostali su me saslušali i razumjeli, pomogavši mi koliko su mogli. Jedna mi je simptična ženska u podhodniku rekla - da je i ona bila u sličnoj situaciji i da se to može svakome dogoditi. To je bila jedna svojevrsna "magija" solidarnosti u pravom trenutku. Nikad se nisam spremao za takvu akciju, ali život mi je spontano to nametnuo. Tada sam shvatio da su svi ljudi braća i sestre i da život i zbog ovog doživljenog pozitivnog iskustva ima smisla. Jer svi smo mi zahvalni i tražeci, svojevrsni "prosjaci" duha i ljubavi pod ovom kapom nebeskom, ma kako tu imanetnu ideju shvatili. |
