blago meni

Autor ovog poznatog sakralnog djela je austrijski kompozitor Joseph Haydn, za kojeg se smatra da potječe iz Hrvatske. I zaista, u mnogim njegovim kompozicijama ugrađeni su brojni elementi hrvatskih narodnih pjesama. Rođen je upravo na današnji dan (31.3.) 1732. godine i prvi je od velike trojke bečkih klasika (Haydn, Mozart i Beethoven.) U njegovom bogatom opusu od 108 simfonija, 24 klavirska koncerta, 5 koncerata za violončelo, mnoštvo komornih skladbi, opera itd, posebno mjesto zauzima i sakralna glazba.

"Sedam posljednjih riječi našeg Otkupitelja na križu" Haydn je prvotno napisao kao orkestralno djelo po narudžbi koja mu je stigla iz Španjolske. Tamo se je na Veliki petak u crkvama održavala pobožnost "Tri ure" od 12 do 15 sati. Sve je bilo pobožno i vrlo svečano: biskup ili svećenik čitao je sa ambona jednu po jednu Isusovu posljednju rečenicu, kojoj je dodavao svoje razmatranje. Da bi bilo sve još dojmljivije i svečanije, stanku između razmatranja trebalo je ispuniti s prikladnom glazbom. I Haydn je to veličanstveno odradio. Napisao je predivnu glazbu za orkestar, ne samo punu boli nego i utjehe, nade i optimizma. Kasnije je na osnovi tog orkestralnog djela napravio oratorij i još jednu obradu za gudački kvartet.

Isus je umro u krajnjoj osamljenosti, napušten, izdan, pritisnut golemom težinom naših grijeha. Ta tri sata, dok je visio na križu, vladala je tama, koja se uvlačila i u njegovo bolno ljudsko srce. Bili su to najteži trenuci nezamislivog fizičkog, psihičkog i duhovnog trpljenja, koje je on dobrovoljno prihvatio i "koji umrije za nas, da mi, živi ili mrtvi, sjedinjeni s njim uđemo u život", kako kaže sv. Pavao (Sol 5,10).

Oni koji su bili uz njegov križ, čuli su ga kako govori u sedam navrata.

RIJEČI IZGOVORENE S KRIŽA

1.) "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" (Lk 23,34): molitva za Židove i rimske vojnike

2.) - "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23,43): riječi pokajanom razbojniku koji je bio s Isusom razapet.

3.) - "Ženo, evo ti sina! Evo ti majke!" (Iv 19,26,27): dao nam je Mariju za majku; mi smo njena djeca, ona je naša majka.

4. - "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mt 27,46; Mk 15,34): moli riječima psalma 22,1 i izražava težinu odjeljivanja od Boga zbog težine ljudskog grijeha, koji je uzeo na sebe.

5.) - "Žedan sam!" (Iv 19,28)

6.) - "Svršeno je!" (Iv 19,30)

7.) - "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" (Lk 23,46)

(Karl Rahner)

Upravo smo proslavili 4. korizmenu nedjelju tzv. Laetare(Veseli se), koja nas odmah na početku u ulaznoj molitvi Izaijinim riječima poziva na radost:
"Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!" (Iz 66,10)

Taj poziv na radost, usred inače ozbiljnog pokorničkog korizmenog vremena, podsjetio me je na Majku Tereziju i štivo koje upravo čitam, a to su njezina privatna pisma, sabrana u knjizi "Dođi, budi moje svjetlo". I ona je usred teške duhovne tame i patnje, koja je godinama obavijala njezinu dušu, širila oko sebe Isusovo svjetlo i pozivala na radost.

Pisma objavljuju najveću Majčinu tajnu: potpunu duhovnu tamnu noć u kojoj je živjela gotovo 50 godina - sve do smrti, a da nitko to nije znao ni slutio osim nekoliko njezinih duhovnika. Osjećaj Božje prisutnosti i nježne ljubavi; slatki vjerski zanos, koji joj je davao krila i u kojem je jasno slušala Isusov glas utjehe, ohrabrenja, odobravanja, - sve je to naglo i potpuno nestalo, nakon što je izvršila zadano joj djelo i na noge postavila svoju družbu Misionarki ljubavi. Sve je nestalo, kao rukom odneseno! Ne samo da je nestao svaki osjećaj ljubavi i utjehe, nego je ona u dubini duše čak dvojila, da li Bog uopće postoji! Osjećala se je od Njega odbačena, zaboravljena, nevoljena, neželjena...Razdirala ju je čežnja za Bogom, a nigdje ga nije nalazila...

Ništa od te njene strašne patnje nije se na njoj vidjelo. Premda je živjela u posvemašnjoj tami i praznini, radila je iste poslove, govorila iste riječi, obavljala iste molitve i dužnosti...kao i prije. Jedino ju je slijepa vjera vodila naprijed. Njezino lice bilo je i dalje nasmiješeno i mirno.
Usred te teške duševne patnje, ona poziva na radost. Želi postati apostolom radosti! Čini mi se da se u uputama, koje daje svojim susestrama, najčešće spominje riječ osmijeh i smiješiti se:

"Ljubi Isusa i čuvaj za Nj nasmiješeno srce...
Prihvatite sve što daje i dajte sve što uzima s velikim osmijehom...
Jer to je svetost - vršiti Njegovu volju s velikim osmijehom...
Budi poput janješca - svima se smiješi....
Budite hrabre i nastavite se smiješiti...,

ali na jednom mjestu u svojim pismima ipak otkriva, da je taj osmijeh veliki plašt koji krije velike boli.

Patila je sve do smrti. I da bi sve i u tom njenom zadnjem času bilo obavijeno tamom, pobrinula se kalkutska elektrana ... Nakon što joj se uvečer tog 5. rujna 1997. godine stanje pogoršalo i nije mogla disati, neočekivano je nestalo struje. I druge dvije linije neovisnog električnog napajanja, koje su bile pripremljene za takve situacije, istodobno su otkazale. Hitna liječnička pomoć nije mogla pokrenuti uređaj za disanje. I tako se je u potpunom mraku ugasio život svetice koja je i tom gradu i cijelom svijetu donijela toliko svjetla...

A kako je ona palila to Isusovo svjetlo u životima svojih siromaha pokazuje slijedeći primjer:

"Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put došla u Bourke i posjetila sestre. Pošle smo na rubove grada. Ondje se nalazio veliki rezervat u kojem su živjeli svi ti Aboridžini u malim kolibicama od lima, starih kartona i slično. Ušla sam u jednu od tih prostorijica. Zovem to kućom, ali zapravo je to bila samo jedna prostorija, u kojoj se sve nalazilo. I tako sam čovjeku, koji je ondje živio rekla:" Molim vas, dopustite mi da vam napravim postelju, operem rublje, počistim sobu." A on je samo ponavljao: "Dobro sam, dobro sam." Na to sam mu rekla: "Ali bit ćete još i bolje ako mi dopustite da to učinim." Naposljetku mi je dopustio. I onda je, na kraju, iz džepa počeo izvlačiti neku staru omotnicu, pa iz nje još jednu, a iz te još jednu. Otvarao je jednu za drugom sve dok nije otvorio omotnicu u kojoj je bila sličica njegova oca koju mi je dao pogledati. Pogledala sam sliku, a onda njega, i rekla: "Vrlo ste nalik ocu." Bio je toliko radostan što sam na njegovu licu prepoznala da je sličan svojemu ocu. Blagoslovila sam sliku i vratila mu je, a on ju je ponovo spremio u jednu omotnicu za drugom i vratio u džep blizu srca. Nakon što sam počistila sobu, u jednom sam kutu pronašla veliku svjetiljku, jako prljavu te sam ga upitala: "Zar ne palite ovu svjetiljku - tako je lijepa? Zar je ne palite?" Odgovorio je: "Za koga? Već me mjesecima nitko nije posjetio. Za koga bih je palio?" A ja sam kazala: "Hoćete li je upaliti ako vam sestre budu dolazile?" Odgovorio je: "Hoću." I tako su ga sestre počele posjećivati na svega 5 - 10 minuta dnevno, ali su započele paliti njegovu svjetiljku. Nakon nekog vremena i sam je preuzeo tu naviku. Polako, polako i sestre su ga prestale posjećivati. Ali bi ga ujutro nakratko pozdravile. Kasnije sam na to posve zaboravila da bi mi nakon dvije godine po njima poslao poruku:

"Recite Majci, mojoj prijateljici, da svjetlo što ga je upalila u mojemu životu i dalje svijetli"