Life in Amsterdam
četvrtak, 12.04.2007.
Disem i ... smijem se !!!!
Dugo me nije bilo. Svasta se dogadjalo u medjuvremenu i jos dan danas ne mogu vjerovati da sam 5. travnja obrisala suze, nadam se posljednji put.
Moj Pikula je zavrsio sa kemoterapijom. Tog dana su ga stavili pod narkozu, obavili posljednje punkcije kostane srzi i tom prilikom su mu odstranili sve sonde koje su ga tijekom dvije godine sputavale da se ponasa kao " normalno" dijete.
Prvi put u dvije godine sam izljubila svoje dijete od glave do pete bez bojazni da ga negdje ne zakacim i iscupam mu neku od tzv. " slamkica" koje su mu virile po tijelu. Stisnula sam njegovo malo lice u svoje dlanove i poljubila te njegove hrabre trepavice koje su i vise nego sto je potrebno, tako cesto, bile namocene suzama, sto njegovim sto mojim. I njegovo hrabro celo koje vise nije naborano od brige, boli i nelagode.
Sav se ozario kada se probudio iz narkoze, shvatio je da se nesto vaznog dogodilo, popipao je svoj obraz i rekao: " Hej, nemam slamkice, di je slamkica ?..juhuuuuu !!!!" ..A ja sam tog dana bila kao omamljena, sve je bilo kao u magli. Osjecala sam se kao da hodam po oblacima, onako sve je bilo nekako mekano i toplo i pouzdano, sigurno, i imala sam osjecaj da ako padnem, pasti cu bez boli. " Uitslaapkamer" tj. soba u kojoj se pacijenti bude nakon operacije odzvanjala je zvonkim smijehom naseg sina, dolazili su bolnicari i bolnicarke vidjeti sto se to dogadja, drugi pacijenti su se prijevremeno budili, a meni je bas bilo svejedno, ja sam drzala mog sina za ruku, ljubila mu dlan i tog dana cvrsto odlucila da mu necu dozvoliti u buducnosti da prolije i jednu suzu vise nego sto je potrebno. Jer, naplakali smo se i previse oboje, samo nas dvoje smo napravili jedno duboko Plitvicko jezero od nasih suza.
Moj Pikula jos nije izlijecen. Jos uvijek u njemu kolaju raznorazni otrovi. Jos uvijek je na antibioticima. Ali, usporedjujuci sa onim sto je bilo u protekle dvije godine, to smatram necim gotovo " normalnim" . Rekli su nam da sad nastupa vrijeme cekanja. Da se vidi kako ce njegov organizam reagirati sam, bez " kemijske intervencije". Da li je dovoljno snazan da se sam brani ili napada. Ali nekako, duboko u sebi, osjecam da ce sve biti u redu. Upravo je zatresao svojom glavicom okrunjenom oblakom kosice poput paperja, bacio mi je jedan smjesak od "uha do uha" , uzeo moju ruku i poljubio mi nadlanicu. Zapela mi je knedla u grlu, ali necu vise plakati. Bar ne tako skoro.
Cesto sam mislila sa zahvalnoscu na ljude koji su mi se javljali na blog, koji su mi davali potporu, a koji nikada nisu vidjeli niti Pikulu niti Pikulinu niti mene niti Muza. I nisam izgubila vjeru u ljude. Dapace, uvjerila sam se da jos uvijek postoji ona crta plemenitosti u svima vama, i to me raduje jer uistinu, kada je nekome tesko, vecinom je dovoljna jedna topla rijec i teret vise nije tako tezak. Pruziti ruku neznancu u nevolji...
9. travnja bio je rodjendan mojim blizancima. Ipak, na 5. travnja gledam kao na drugo rodjenje mojeg Pikule. No, njihov " pravi" rodjendan bio je prvi od mnogih slijedecih bez brige, strepnje, pun nekog sasavog veselja, kakvi bi zapravo svi rodjendani trebali biti. Smijali smo se svi, onako bez razloga, hihotali kao da smo " malo senuli". Pikula je sjeo na svoj novi, veliki, plavi bicikl, noge mu ne doticu pod, i odjurio kao da je na njemu rodjen. On do sada nije nikada vozio bicikl, zbog straha od ozljeda pri padu jer je zgrusavanje krvi bilo usporeno. Ali, uspentralo se moje dijete na taj veliki bicikl, provjerilo da li pomocni kotacici dobro funkcioniraju i krenuo u svoju " avanturu zivota' . Brzinom munje. Pikulina ga je slijedila sa svojim novim, rozim biciklom na cvjetice, ali ga nije mogla sitici. Pikuli se vijorilo ono malo paperjaste kose na glavi i bio je strasno " vazan", cijukao je od radosti, a ja nisam znala da li meni suze cure od vjetra ili od srece....Moja prekrasna djeca....
Hvala vam svima...
