Kul Zagreb

18.03.2018., nedjelja

Školjke i puževi svih boja i oblika

Ova izložba se ne odnosi baš na umjetnost nego na prirodu, no ako se sjetimo one da je priroda najveći umjetnik, te da mnogi umjetnici crpe inspiraciju iz prirode, onda čak i nismo daleko. U pirodoslovnom muzeju se ovih dana naime održava izložba pod nazivom "Kultura doniranja - Zbirka mekušaca Mikula". Kako se može i naslutiti iz naslova, čovjek čije ime nosi zbirka, je cijeli život posvetio sakupljanju morskih školjaka i puževa. Iako je možda mogao sve prodati i zaraditi lijepe pare (zbirka sadrži nekoliko tisuća primjeraka), odlučio je na sreću ipak cijelu zbirku pokloniti Prirodoslovnom muzeju, te je ovom hvalevrijednom činu posvećena izložba.

Iako sama izložba površinom nije velika (nalazi se u jednoj prostoriji i četiri vitrine) i iako je izložen mali dio zbirke, izložaka je barem stotinjak, što je bilo dovoljno da sam više od pola sata intenzivno bio zagledan u vitrine. Većina ih je iz egzotičnih zemalja, no ima ih i dosta iz našeg podneblja. Za početak nekoliko primjeraka koji su mi se učinili najzanimljivijima:

U ovoj povelikoj puževoj kučici živi nautilus, iliti na hrvatskom Indijska lađica, životinja koja izgleda kao mutant puža i sipe. S pravom je zovu živim fosilom budući da dokazuje da su pretci sipe nekada imali kučicu koja se u međuvremenu transformirala u tzv. sipinu kost.

Ove ružnije školjke na slici, hexaples trunculus i bolinus brandaris, u prošlosti zvane murex (u međuvremenu je naime zaključeno da ne spadaju u tu skupinu), su zanimljive vrste morskih puževa. Iako ne izgledaju nešto osobito atraktivno, čisto sumnjam da bi ih netko sakupljao sa plaže, je još u davnini bio jako cijenjen i skup zbog boje koja se dobivala iz njega, purpurne (zato je dugo vremena bila boja namijenjena isključivo za careve).

Tu se nalazi i jakobova kapica, koju imučniji mogu gledati u tanjuru, a ostali svaki put kad prolaze pokraj Shellove benzinske pumpe. Da ne budemo off topic, ta je vrsta školjke i čest motiv u umjetnosti, pa se tako iz nje rađa Boticellijeva Venera.

Tu su i brojni drugi zanimljivi primjerci morskih mekušaca:

Male zamjerke idu na to sto su nazivi školjaka i puževa samo na latinskom, te što nema nikakvih opširnijih podataka o njima, tako da nekome tko nije biolog ili se iz nekog drugog razloga razumije u molokologiju, preostaje samo guglanje. No sve u svemu, izložbu se definitivno isplati pogledati, osim zbog napasanja očiju na prirodnim bojama i sedefu, tako i zbog činjenice da je ova donacija ove zbirke muzeju jedan izrazito nesebičan čin, kakvih je danas jako malo. I ja također razmišljam da jednog dana nekom muzeju doniram svoju zbirku pivskih čaša i ulaznica na koncerte, možda postanu antikviteti...

Pozdrav,

Miroslav

- 23:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.03.2018., nedjelja

Priča o jednom jako jako starom i neobičnom brodu

Kada netko kaže pojam "potopljeni brod" prvo što pomislimo je jedrenjak pun škrinja sa blagom koji izgleda kao da je upravo izašao sa seta Pirata sa Kariba. Ovdje se ne radi o takvom brodu, ali je svejedno neobičan. Naime, star čak više od 3000 godina! I ispleten je.

O ovom brodu govori izložba otvorena u Galeriji arheološkog muzeja (to nije tamo gdje je Arheološki muzej, nego mrvicu dalje, na početku Hatzove ulice). Brod je prije 10 godina slučajno pronašao lokalni ribar na dubini od samo 2 i pol metra u uvali Zambratija, koja se pak nalazi blizu znamenitog Piranskog zaljeva. U mulju je ostalo sačuvano 6,7 metara broda, ostalo je naravno istrulilo, no pretpostavlja se da je bio dugačak oko 10 metara (znači jedna omanja jahta).

Brod je napravljen tako da su daske oplate povezane užadima od biljnih vlakana (zato pleteni), te je to sve učvršćeno rebricama i drvenim čavlima. Oplata je napravljena od brijesta, dok je za ostale dijelove korišteno pet vrsta drveta, između ostalih jelovina, za čiju je nabavku trebalo prevaliti najmanje 50 kilometara. Do sada je to najstariji primjerak ovakvog tip broda nađen na Mediteranu, i općenito, najstarija brodska olupina ikada nađena u Hrvatskoj.

Na izložbi, koja je doduše prilično mala ali informativna, možete vidjeti i rekonstrukciju dijela ostataka broda. A oni malo kreativniji se mogu malo i poigrati te probati sašiti brod na isti način. Sam brod ipak nećete vidjeti na izložbi. On je nakon obavljenih istraživanja zatrpan, te tako zaštičen od kisika jošuvijek leži na dnu mora...

Pozdrav,

Miroslav

- 23:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.03.2018., utorak

Jesen u Kapadokiji

Prošli utorak je u Turskom kulturnom centru Yunus Emre otvorene izložba "Jesen u Kapadokiji", sastavljen od fotografija koje je autorica napravila tijekom putovanja po ovoj turskoj pokrajni.

Smještena faktički u samom središtu Turske, Kapadokija tj. "zemlje ijepih konja" što zapravo znači na perzijskom jeziku, je jako neobičan i možda najlijepši dio te zemlje (to kažem i iz osobnog iskustva). Zahvaljujući vulkanskim nanosima u dalekoj prošlosti i naknadnoj eroziji (da nebih u detalje objašnjavao geološke procese), ovaj dio Turske obiluje čudnim oblicima. Pejzaž dijeluje prilično mjesečasto, kao da ste na drugoj planeti, sa bizarnim golim stjenama koje prkose svim poznatim fizikalnim zakonima. Kao Grand Canyon na tripu, kako je jedan anoniman putopisac opisao ovo mjesto. No zahvaljujući vulkanskom tlu koje je jako plodno, između stjenčuga često neočekivano naiđete na vrtove smokvi, marelica, vinograde i sve moguće vrste vočnjaka. Zbog prilično mekih stjena, ljudi su od davnima u njih uklesavali nastambe, pa i čitave gradove.

Sama izložba sadrži čak 60 fotografija, tako da se ima što za pogledati. Na izložbi doduše nećete vidjeti presjek svih zanimljivih mjesta u Kapadokiji budući da su snimljene samo u jednom malo dijelu ovog područja, niti ćete vidjeti fotografije turističkih atrakcija (koje ionako vidite ako u google utipkate "Kapdokija"). No fotografijama je super pogođena atmosfera kapadokije dok hodate kroz kanjone, gledate igre svijetla i sjena i neočekivano nabasate na neku davno zaboravljenu crkvicu ili neku drugu izbu uklesanu u stijeni. A zanimljive su i fotografije uslikane iz balona, inače popularnom načinu razgledavanja, naravno za one ne pate od akrofobije.