Komentari

sveosvijetuprijenasiokonas.blog.hr

Dodaj komentar (47)

Marketing


  • Aneta

    Prijatno sam iznenađena temom novog posta, jer me upravo ova aktuelna tema interesovala ...
    Trebaće mi vremena za komentar, dok pažljivo sve pročitam. Do tada te toplo pozdravljam. :-)

    avatar

    30.10.2016. (11:45)    -   -   -   -  

  • Aneta

    Izborila sam se sa tekstom, što i nije bilo teško jer je pitak i čitljiv, a ovaj put je i malo epski nadhnut što mi je čak i simpatično, jer mu daje neku posebnu draž ... i evo me ponovo. :)
    Ako je ovo sve od tekasta o Stepincu, odmah da ti kažem da je to nedovoljno. Nisam saznala sve ono što me interesuje. U grubim crtama da kažem da fali cijelo poglavlje o odnosu Katoličke crkve prema svemu tome, od formiranja NDH do samoga udjela u rješavanju Stepinčeve "sudbine" ili slučaja da tako kažem, od strane komunista. Fali ovo ključno poglavlje argumentacije za proglašenje za sveca? I odlaganje istoga od strane Pape.
    Šta se tamo događalo nedostupno očima javnosti?
    No dobro, ja sam svjesna da si ti svoje izlaganje uklopio u granice koje si na samome početu objavljivanja ovih tekstova postavio i čvrsto ih se držiš.
    Što se tiče samoga Stepinca, moram ti reći da ja te događaje razumijem bolje nego što imam informacija i podataka o njima, jer sam proživjela jedno zlo vrijeme, i vidjela sam kako se ko ponašao .... obrasci su uglavnom slični ...
    Stepinac se, što ti u jednoj rečenici i spominješ, zatekao na ključnom mjestu u jedno zlo vrijeme i takva sudbina je bila neminovna između ne samo dvije propale ideologije, već i tada povampirenog nacionalizma ...
    Malo bih te ispravila ili dopunila u jednoj tvrdnji:
    ...bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva
    Možda si trebao pisati o tome da u Katoličkoj crkvi postoji direktna odgovornost svećenika prema Papi za razliku od ovdašnje tzv. "vazalne hijerarhije" što je čini rekla bih kompaktnijom i jačom, a i sigurnijom i po pojedinca i po sistem .... te je u tim uslovima svako "razvodnjavanje" tipa stvaranja autonomnih jedinica nemoguće .... Od Stepinca se tražilo da on koji je predstavljao instituciju Crkve otkine njen jedan dio, što bi bilo ravo "revoluciji" u Crkvi i praktično nemoguće (Pravoslavna crka je to "elegantnije" riješila zbog drugačije prirode ustrojstva ... mogao si tu napraviti paralelu, mislim da bi ti podaci bili interesantni) ... Zato je situacija u koju je on doveden bila nerješiva a on stavljen u nemogući položaj,da sam sebe i svoju instituciju ukine i napravi paralelnu nepriznatu .... , a sa druge strane on nije mogao (kao što, pretpostavljam, nije ni želio) pobjeći iz razumljivih razloga iz tesituacije, kao što nije ni mogao naći kompromis ...a Tito je bio beskompromisan... Uz sve to nova vlast je "raščistila" s vjerom, Bogom i Crkvom ... i nije bilo kud drugo. To je taj po njega kobni trenutak.... koji si ti simpatično epski obojio (ne sporim da je bilo i tih emocija, ali volim stvarne razloge :-) )
    Sa druge strane teško je sagledati ko je kome koliko pomagao zato što se to u tim situacijama moralo kriti, utoliko teži zadatak za one koji ga hoće proglasiti svetim ... Ja, odmah da ti kažem ne sumnjam ni u jedan pojedinačni čin njegove savjesti, ali njegova funkcija je bila i više i značajnije od toga.
    Zato kažem da tu fali još dosta teksta o samim odnosima u Crkvi u Hrvatskoj iz toga vremena, npr. koliko je bio usamljen u toj svojoj težnji da odbrani ljudska prava ...itd. nije to sve bilo ni lako ni jednostavno, a ne vidi se dovoljno složenost sveukupnih odnosa .... mislim da nisi trebao baš toliko redukovati tekst.
    Sve to je teško sagledati u pravom svjetlu zbog upliva sa jedne strane snažnih emocija, a sa druge strane interesa i politike .... pa je i ovoliko od mene dosta, možda i previše. Ja sam oduvijek bila za to da se svemu što bi moglo doprinijeti boljem sagledavanju situacije i time doprinijeti boljim odnosima, pruži šansa baš i upravo zato da bi bilo što manje nepravde, a sa time i što manje mržnje ...
    Još jednom, da ne bi bilo zabune, tekst ti je odličan, sada više i ne provjeram tačnost jer znam da ti sebi ne bi dozvolio da "padneš" na netačnim podacima, a ja zadržavam pravo na svoja (pre)velika očekivanja od tebe (zato što znam da ti to sve možeš ...) .
    Lp :-)

    avatar

    31.10.2016. (14:24)    -   -   -   -  

  • Hana de Anhel

    Blaženi Alojzije bio je jedan od tih svjedoka u jednom apokaliptičkom povijesnom razdoblju, u kojemu je pred dvjema totalitarnim ideologijama i zvijerima neustrašivo branio Božja i ljudska prava, osobito onih najugroženijih, jer „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre dijete“ (Otk 12,4).

    Ovo si lijepo napisao, citirao i povezao. Kamo sreće da pojedinac tu svoju želju i nastojanje može izdići na stvarni nivo moći u datom trenutku, svako zlo bi bilo zaustavljeno i poraženo. Ali i svaki pokušaj i svaki mali čin savjesti u spašavanju makar i samo jednog života je u tim trenucima (i u svim trenucima) ravan podvigu ....

    avatar

    31.10.2016. (14:49)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    @ Aneta

    izuzetno mi je drago da ti se sviđa tema, istina žao mi je što nisam uspio u potpunosti zadovoljiti ali pokušat ću preko komentara i kroz komunikaciju. Obično dobijam kritiku da su mi postovi predugački, tako da mi je drago da sa interesovanjem čitaš. Puno je napisano o Stepincu, ima puno knjiga ja sam sažeo ono najvažnije, a spominjao sam njega ali i Crkvu i u tekstovima NDH te postu Ante Pavelić. Ovdje sam stavio najupečatljiviju prodiku za koju da je izrečena u Njemačkoj bi odmah bio likvidiran. Ali evo stavit ću ovdje iz teme NDH.
    Nakon proglašenja NDH zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, a ubrzo potom i dr. Antu Pavelića. Crkva je redovno kontaktirala s onima koji stvarno imaju vlast na određenom području radi svoje pastoralne misije i zaštite vjernika. Ipak, vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj pozdravio je pojavu nove države, kako to nepobitno proizlazi iz poslanice nadbiskupa Stepinca, objavljene potkraj travnja 1941. Obraćajući se tom poslanicom katoličkim svećenicima u NDH, Stepinac im je uputio poziv na »uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja« hrvatske države. U nastavku nadbiskup kaže: »Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.«
    Od ostalih visokih crkvenih dostojanstvenika naglašenu podršku NDH i poglavniku iskazivao je sarajevski (vrhbosanski) nadbiskup dr. Ivan Šarić. U svom pozdravu Paveliću on je posebno istakao da je s osnutkom NDH Pavelić »donio slobodu i nezavisnost hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine«. Kasnije je pisao da »nikada Katolička crkve nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana« kao u doba NDH.

    U srpnju 1941, nakon prve konferencije katoličkih biskupa u NDH, delegacija na čelu sa Stepincem primljena je kod poglavnika. Stepinac je u pozdravnoj riječi izajvio da ga biskupi posjećuju »kao legitimni predstavnici Crkve Božje u NDH s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine«. Takva je izjava kasnije bila protumačena kao otvorena podrška ustaškom režimu, premda je ona mogla značiti i samo iskazivanje korektnog odnosa Crkve prema novoj vlasti.

    Crkva je imala dovoljno razloga da održava dobre odnose s novom državom, kao i obrnuto. Ustaški je vrh ulagao velike napore u dobivanje priznanja Vatikana, pa je Stepinac pomogao u uspostavi kontakata s papom Piom XII. Međutim Sveta Stolica nije nikada priznala NDH, i nastavila je održavati diplomatske odnose sa izbjegličkom vladom u Londonu.
    Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis. »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«

    »Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postpuka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovolja hrana, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.«

    avatar

    31.10.2016. (20:58)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).

    Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

    »Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed


    Da dalje ne citiram o tome sam pisao u tekstu. Ali mogu navesti mnoge njegove propovijedi koje su aktualne danas, od pobačaja do življenja vjere, ali to u kontekstu lažne optužbe za suradnju sa okupatorom je nebitno pa nisam navodio. To je jedino u suprotnosti sa komunističkom ideologijom koja negira postojanje Boga. Ovdje bih mogao citirati iz teksta o Anti Paveliću dio koji se odnosi na ostatak Crkve u Hrvata.
    Fra Tomislav Rittig¸župnik crkve sv.Marka u Zagrebu (ne neke seoske crkve¸nego jedne od stožernih) bio čak član ZAVNOH-a¸htio osnovati u partizanskom pokretu "Ured čovječnosti" koji bi se bavio postupanjem prema ratnim zarobljenicima.Normalno da mu nije dozvoljeno.
    Fra Alojzije Mišić mostarski biskup više puta Paveliću prosvjedovao zbog terora nad pravoslavcima
    Fra Viktor Šakić župnik u Bihaću kod Artukovića prosvjedovao zbog terora nad pravoslavnima ¸te je smijenjen Ljubo Kvaternik kao vinovnik zločina
    Fra Bosiljko Ljevar također župnik iz Bihaća 1972 mu je dodijeljen Orden bratstva i jedinstva
    Sa svim njihovim djelovanjem je bio upoznat banjalučki Jozo Garić koji ih je i savjetovao
    fra Marijan Jakovčević istu stvar radio u Cazinu

    Biskup Smiljan Čekada dobio židovsko priznanje Pravednik među narodima zbog njihovog spašavanja u dr. sv. ratu
    don Kuzma Šimunović na Dan žena 1944 na Braču ¸selo Gornji Humac nije htio napustiti svoj narod te je strijeljan od strane Nijemaca...
    svećenik iz Ščitarjeva vlč Dragutin Jesih kojemu je Stepinac slao židove¸ubijen zbog spašavanja židova te je isto proglašen kao pravednik među narodima
    zagrebački kanonik dr Pavao Lončar je Pavelića u svom predavanju nazvao pogrdnim imenima¸ osuđen na smrt¸pa mu kazna preinačena...
    Sve to nije spriječilo oslobodioce da u svom nastupu ubiju 663 svećenika i 31 časnu sestru.To je daleko najveći broj u svim postkomunističkim zemljama¸ ali o tome u nekom sljedećem postu. Ovdje bih mogao još spomenuti dvojicu franjevaca koji su pristupili ustaškom pokretu te su iz franjevačkog reda izbačeni a to su fra Miroslav Majstorović i fra Ivo Guberina.


    LP i BB

    avatar

    31.10.2016. (21:12)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    To je donekle bilo o ratnim vremenima i odnosu Crkve i Stepinca prema tada vladajućoj ideologiji. A sada malo o završetku rata. Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo.
    U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili korektni.

    No, takav odnos nije dugo potrajao jer su 22. rujna 1945. hrvatski biskupi objavlili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti. To je dovelo do zaoštravanja sukoba. Prema tvrdnjama Tito je predlagao Stepincu odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete stolice ali je to Stepinac odbio.

    Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama. Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao. Njegov rođeni brat ubijen je kao komunistički suradnik, a bratova žena bila je u kontaktu s partizanima u šumi. Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.
    Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

    No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.
    Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje je svaki dan služio misu.

    Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

    Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa.

    avatar

    31.10.2016. (23:28)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Bila je srijeda, 10. veljače 1960.
    Osuđenom zagrebačkom nadbiskupu ostaje još nešto više od 2 godine zatočeništva u Krašiću i nakon toga još 5 godina gubitka građanskih i političkih prava izrečenih istom presudom iz 1946. (što dođe na isto kao i zatočeništvo u Krašiću). Taj dan bio je već od samoga jutra posebno težak i za bolesnika i za ukućane (časne sestre na čelu s predstojnicom koje su se brinule za bolesnika i župnik velečasni gospodin Vraneković Op.Z.Z.).

    Bolesnička soba u župnom dvoru oko 10 sati (dopodne)

    Oko 10 sati župnik i nazočne časne sestre htjeli su bolesniku prema prethodnom nalogu liječnika dati injekciju, no on prekine župnika i reče mu:

    "Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije.
    Uzmite štolu.
    Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje pa idemo od početka.
    Osigurati se, pa što Bog dade".

    Obavio je opću ispovijest.
    Nakon ispovijesti reče župniku:
    "Dajte mi svetu pomast. Ne zaboravite mi podijeliti i Papin blagoslov".
    Prošlo je već podne.
    Kako su sestre molile u susjednoj sobi, zapita bolesnika predstojnica mogu li ući u spavaću sobu da zajedno mole krunicu.
    "Samo neka dođu", ponovio je dva puta.
    Kada su sestre ušle gušeći se od plača, molile su krunicu.
    Kardinal je tiho odgovarao i netremice gledao Gospinu sliku.
    Bio je jedan od najvećih štovatelja Majke Božje i njoj se je uvijek molio.
    Sat na zidu pokazivao je točno 14 sati.
    Kardinal je teško disao i zamolio je časnu sestru, koja je bdjela i molila krunicu i bila najbliža njegovoj samrtničkoj postelji, riječima:

    "Donesite mi onu moju svijeću!"
    Svijeću je naime, tjedan dana prije, na samu Svijećnicu dao blagosloviti, uz napomenu da će mu uskoro trebati.
    Takva zapaljena svijeća stavlja se u ruke vjernika koji umire.

    Kada su mu sestre donijele i zapalile traženu svijeću, kako je krevet bio uza zid, a bolesnik je ležao na desnoj strani prema zidu uporno gledajući Gospinu sliku, stavili su mu svijeću u šaku lijeve ruke. Kada je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo šaku.
    Usnama je micao moleći i opetujući:
    „ Fiat voluntas Tua! „

    avatar

    31.10.2016. (23:35)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    "Fiat voluntas Tua".
    Bile su to posljednje riječi koje su nazočni čuli iz umurićih usta hrvatskog kardinala i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, bolesnika u krašićkom župnom dvoru.

    Sat na zidu pokazivao je 14 sati i 15 minuta te srijede 10. veljače godine Gospodnje 1960., kada je smiren u duši i čvrst u svojoj vjeri, svjestan kamo ide, zagrebački nadbiskup i hrvatski kardinal, a krašićki zatočenik, pošao u susret Gospodinu.

    Smrt kardinala Stepinca objavila su krašićka crkvena zvona.

    Krašički župnik vlč. Josip Vraneković, odmah je o kardinalovoj smrti izvijestio Kaptol zagrebački, a mještanima Krašića i milicijskoj straži to su najavila crkvena zvona.

    Vijest o kardinalovoj smrti brzo se širila na sve strane svijeta, mnogi su pohitali u Krašić, ali tamo milicijska straža nije dozvoljavala nikome pristup pokojniku.

    Zagrebački nadbiskup koadjutor msgr. dr. Franjo Šeper, koji je tada u svojstvu apostolskog administratora nastavio upravljati nadbiskupijom. nakon što je obavijestio o smrti Svetog Oca papu Pia XII., spremao se odmah poći u Krašić. U nadbiskupske prostorije dolaze međutim predstavnici UDB-e i obavještavaju ga i upozoravaju.

    UDB-a odlučuje gdje će se ukopati preminuli osuđenik

    To upozorenje glasi;
    Kako je osuđeni zagrebački nadbiskup Stepinac umro prije nego mu je istekla izrečena sudska kazna, koju nije u cijelosti izdržao, to vlast (komunistička) ima zakonsko pravo na "mrtvo osuđenikovo tijelo" i samo ona može odlučiti gdje će mrtvo kardinalovo tijelo biti sahranjeno.
    Nadbiskupu koadjutoru dr. Šeperu tada je rečeno da STEPINĆEVO TIJELO MOŽE BITI SAHRANJENO BILO GDJE NA PODRUĆJU KRAŠIĆKE ŽUPE. ALI U ZAGREBU NIKAKO. Nadalje, da se još iste noći te srijede 10. veljače, ima odvesti u Zagreb radi razudbe (obdukcije), pri sudskom liječničkom pregledu.
    U Krašić su iz Zagreba doskora stigla mrtvačka kola s lijesom te neki pripadnici UDB-e pa i neki funkcionari vlasti, a sa zagrebačke Šalate i neki liječnici sudske medicine na čelu sa svojim predstojnikom-dr. Vladimirom Palmovićem.

    Zagrebački nadbiskupski koadjutor msgn. dr. Franjo Šeper u svojstvu apostolskog administratora, u pratnji pomoćnog biskupa Sali Sewissa nad mrtvim je kardinalovim tijelom izmolio ''De profundis" (početak psalama pri katoličkom pogrebu.Z.Z.) i s poštovanjem ga poljubio u čelo.
    " I kada su i liječnici utvrdili daje u bolesnika nastupila smrt,"
    nazočni predstavnici vlasti naredili su da se mrtvo tijelo odmah otpremi na Institut za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta na Šalatu u Zagrebu.

    avatar

    31.10.2016. (23:37)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Zatim su se uputili prema Zagrebu, mrtvačka kola s posmrtnim ostacima preminuloga kardinala Alojzija Stepinca, potom službeni auto s nadbiskupom koadjutorom msgn. dr.
    Šeperom, u pratnji pomoćnog biskupa Sali Sewissa. i zatim liječnici iz Instituta za sudsku medicinu iz Zagreba. te velik broj auta s članovima UDB-e i komunističke vlasti, koji su pratili kolonu ispred i iza mrtvačkih kola.

    U Zagrebu na Šalati, gdje je već svuda bila raspoređena vojska i milicija, u Institutu za sudsku medicinu i kriminalistiku zagrebačkog Medicinskog fakulteta bila je obavljena razudba (obdukcija), a tijelo je trebalo biti balzamirano.
    Sve je to imalo biti gotovo do 4 sata ujutro toga dana. 11. veljače 1960.

    No što se te noći u Institutu za sudsku medicinu dogodilo, saznat će se tek 33 godine kasnije, na dan ekshumacije 1993. u zagrebačkoj Prvostolnici, u povodu obvezne identifikacije u postupku beatifikacije za proglašenje blago preminuloga kardinala slugom Božjim.
    U četvrtak 11. veljače 1960. u ranim jutarnjim satima. vozeći velikom brzinom, mrtvačka kola dovezla su natrag iz Instituta za sudsku medicinu u Zagrebu u Krašić "balzamirano" kardinalovo tijelo, gdje je ostalo izloženo u lađi župne crkve u Krašiću blizu svetišta sve do petka. 12. veljače 1960. g., do 19,30 sati.
    Dok se mrtvo tijelo nije vratilo iz Zagreba. prema dogovoru vjernika u župi odlučeno je da je jedino dolično mjesto za kardinalov ukop župna crkva, i to samo središte pred oltarom, gdje je pokojnik proveo tolike sate u molitvi i klanjanju od kako je u tijeku zadnjih 8 godina 2 mjeseca i 5 dana bio zatočenikom u svojoj rodnoj župi.
    Odmah se započelo s uklanjanjem poda da se uredi grobnica.
    Nakon što je u petak. 12.veljače. u 10 sati nadbiskup koadjutor dr. Šeper objavio odredbu kojom njega Sveta Stolica imenuje za apostolskog administratora Zagrebačke nadbiskupije. u 12,30 sati dobiva iznenađujuću vijest, koju mu donosi predsjednik vjerske komisije komunističke vlasti koja glasi :
    " Da je ŽALBU službenog Kaptola "mjerodavna vlast' usvojila te je zaključeno DA SE UKOP MOŽE OBAVITI u ZAGREBAČKOJ KATEDRALI i da dr. Šeper može po volji organizirati ukop. . ."
    Neočekivani obrat u samo nekoliko sati!
    Taj događaj mnogi smatraju i nazivaju prvim kardinalovim čudom.
    Međutim to nije i posljednje što se može nazvati" čudom kardinala Stepinca"

    avatar

    31.10.2016. (23:44)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Što se zapravo dogodilo u noći 10. veljače 1960. na dan smrti kardinala Stepinca, o tome su među inim svjedočili dana 10. veljače 1996. tadašnji đakovačko-srijemski biskup msgr. ĆIRIL KOS (sada pokojni ) te naš poznati bibličar konventualac otac CELESTIN TOMIĆ.
    Svjedočanstvo je sljedeće:
    „Na dan smrti 10. veljače 1960. Stepinčevo mrtvo tijelo bilo je prevezeno iz Krašića radi razudbe (obdukcije) na Institut za sudsku medicinu na Šalatu u Zagrebu.
    Crkvene su vlasti zatražile da se kardinalovo tijelo balzamira (pri balzamiranju unutrašnji meki organi se uklanjaju jer se ne mogu balzamirati. op. Z.Z), a tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije msgr. dr. Franjo Šeper zamolio je jednog liječnika koji je sudjelovao u razudbi da sačuva kardinalovo srce u interesu Crkve, što je ovaj i učinio."
    (Te je večeri Šalata bila okružena vojnicima, a u Institutu je bilo bezbroj ondašnjih policajaca u odorama i UDB-aša i u civilu,)
    Dvije godine kasnije, točnije 1962., našao se iz sastava Instituta jedan izdajica koji je dojavio UDB-i kako msgr. Šeper "čuva" Stepinčevo srce. (Sačuvani pojedini dijelovi pokojnikovog tijela - sveca ili mučenika - nazivaju se "moći." op. Z.Z.) UDB-a je odmah, "pritisnuvši" tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa msgr Šepera, došla do kardinalova srca, koje je u međuvremenu balzamirano, zatim ga je odmah s p a l i l a u malom krematoriju ondašnje SUP-ovske ambulante u Šarengradskoj ulici na Trešnjevci u Zagrebu, a pepeo bacila.

    Najavljeno 10. na 11. veljače 1962. balzamiranje kardinalovih smrtnih ostataka nije uopće obavljeno, već je u mrtvo kardinalovo tijelo ulivena velika količina kiseline.

    Ta je kiselina imala zadaću razgraditi cjelokupni pokojnikov organizam, kako bi se izbrisali tragovi sustavnog trovanja tijekom njegova sužanjstva u zatvoru u Lepoglavi.
    To je utvrđeno prilikom ekshumacije kardinalova mrtvoga tijela u postupku proglašenja pok. kardinala Stepinca slugom Božjim u veljači 1993.
    To je svjedočenje crkvenih velikodostojnika a izrečeno je u suglasju sa Sv. Stolicom.
    Svjedočenje u Krašiću 10. 2. 1996. daje pravo gospodinu Mr. Kazimiru Kataliniću, autoru knjige (izdane 1994.)" Rađanje države", koji na str. 113 iznosi da danas postoje dokazi, poznati i Vatikanu, kako je kardinal Stepinac uistinu bio sustavno polagano ubijan (trovanjem, i ne samo trovanjem). Ujedno potvrđuje i zloslutne pretpostavke medicinara gospodina Frana Živičnjaka, čiji je izvještaj zaprimljen u istražnoj saborskoj komisiji, o zlokobnom džepnom radioaktivnom satu.
    (Treba istražiti gdje je taj sat!? Tragovi postoje!)
    Zatim, u razgovoru Globusovog novinara s časnom sestrom Selezijom Golubić iz reda služavki maloga Isusa, koja živi u samostanu toga reda u mjestu Futoku pokraj Novog Sada, a koja je bila kao njegovateljica cijelo vrijeme zatočeništva u Krašiću uz kardinala dr. Alojzija Stepinca i bila mu na pomoći, iznose se i navode riječi nekoliko liječnika, koji su dolazili liječiti bolesnog zatočenika, da su mu tijekom liječenja u Krašiću u dvadesetak navrata transfuzijom promijenjene čak 34 litre krvi.
    Ista časna sestra svjedoči da je također čula od tih liječnika kako je kardinal za tamnovanja u Lepoglavi bio sustavno i postupno trovan, ali ne zna objasniti na koji način.

    avatar

    31.10.2016. (23:54)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    A kako je trovan, evo nekih svjedočanstava. iz Austrije je hrvatskome svećeniku u Vatikanu 20. rujna 1984. poslano pismo sljedećega sadržaja:
    “Dužnost mi nalaže da Vam se javim, kako to možda ne bi ostalo nerazjašnjeno. Nisam siguran znade li se istina o uzroku, odnosno točnoj dijagnozi bolesti i uzroku smrti našega dragog kardinala Stepinca.
    Slučajnost me je dovela u prisilno društvo s onim osobama s kojima se ne družim. Većina nazočnih bila je dobro alkoholizirana pa su se ‘drugovi borci’ međusobno hvalili. Pričali su tko je gdje, kada i kako ubijao, strijeljao, palio i žario tijekom 2. svjetskoga rata u našoj dragoj domovini Hrvatskoj.
    Na red je došao drug Masle Vinko (radi u zagrebačkome poduzeću…), žena mu radi u … u Zagrebu. ‘Drugovi ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnoga zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika Ozne dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo kad je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla.’ Mnogi naši znaju za navedeno, no da se ne zaboravi, da nas što više to zna, kako bi ubojicu Masla Vinka, ako ga dragi Bog prije nas ne presudi – na dan oslobođenja naše drage Domovine Hrvatske – hrvatski narod, mogao optužiti i sud (redovan) suditi i presuditi – prema njegovim ‘zaslugama’ u ratu i nakon završetka rata 1941. – 1945. Dobro je katkad biti i u ‘društvu“ vragova’, da se čuje njihova rasprava.“
    Vinko Masle, prvotnoga prezimena Budimir, rođen je 21. siječnja 1927. u Sinju, stanovao je na zagrebačkoj Peščenici, a umro je 4. travnja 1994.

    Kod procesa beatifikacije o čemu ću napisati također proces kako ide, se uz sva svjedočenja analiziralo i tijelo. eksperti Kemijskoga odjela svjetski glasovitoga Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu pod vodstvom dr. Enrica Cardellija i Medicinskoga instituta istoga sveučilišta pod vodstvom dr. Luise Costamagne službeno objavili 29. siječnja 1996. zajedničke rezultate analize Stepinčeve tkanine, tkiva i kostiju.
    Kao što je to obznanio dr. Batelja, u svima njima u određenim su postotcima pronađeni kamdij, arsen, krom i olovo. Svi ti nalazi, uz ostalo, upućuju samo na jedno kardinal Stepinac je otrovan, točnije umro je mučeničkom smrti.

    LP i BB

    avatar

    01.11.2016. (00:02)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    A sada malo o proglašenju nekoga blaženim ili svetim u katoličkoj Crkvi. Inače Stepinac je proglašen već blaženim.
    Svaki postupak proglašenja nekoga svetim ili blaženim nužno treba imati sljedeće bitne elemente:
    1) svetost pokazana podnesenim mučeništvom ili herojskim vršenjem krjeposti potvrđena milošću i nadnaravnim znakovima;
    2) utvrđivanje mučeništva, čudesa ili stupnja duhovnoga savršenstva koje je kandidat postigao živeći krjeposno, a to utvrđivanje provodi zakonita crkvena vlast;
    3) službeno priznavanje te svetosti od crkvenoga učiteljstva.

    Kad netko umre na glasu svetosti i vjernici ga počnu štovati kao osobu koja je u životu svjedočila evanđelje i junački živjela krjeposti, pokretač pokreće postupak za njegovo proglašenje blaženim. Pokretač može biti bilo koji član Božjega naroda ili skupina vjernika. On biskupovim odobrenjem postavlja postulatora koji vodi postupak. Zamjenik postulatora je vicepostulator. Osoba za koju se vodi crkveni postupak za proglašenje blaženim naziva se sluga Božji (službenica Božja). Postulator prikuplja dokumentaciju i svjedočanstva, ispituje život sluge Božjega, vrjednuje glas o njegovoj svetosti i važnost postupka za Crkvu te o tome izvijesti biskupa. Obveze, dužnosti i prava postulatora precizno su i potanko navedene. Za vođenje postupka beatifikacije ili kanonizacije nadležan je biskup na čijem je području umro sluga Božji, a za čudo biskup na čijem se području čudo dogodilo.
    Postupak se odvija u tri faze ili na tri razine. Prva faza biskupijska je istraga. Dijecezanskom biskupu i ostalima koji su s njim u pravu izjednačeni pripada pravo da prikupi sve dokaze koji se odnose na život, aktivnost, krjeposti ili mučeništvo, glas o svetosti ili mučeništvu, vjerojatna čudesa i, u određenim slučajevima, drevno štovanje sluge Božjega za kojega se traži proglašenje blaženim ili svetim. U tim ispitivanjima biskup se mora strogo držati posebnih preciznih odredaba koje je izdao Sveti zbor za proglašavanje svetaca. Kad se završe sva potrebna ispitivanja, prijepis svih spisa pošalje se u dva primjerka Svetom zboru, zajedno s primjerkom svake knjige sluge Božjega s mišljenjem bogoslovnih ocjenitelja.
    Druga (usporedna) faza pripada Svetom zboru za proglašavanje svetaca. Taj Zbor pomaže biskupima koji vode postupke, i to savjetom i uputama, temeljitim proučavanjem slučajeva i konačno donošenjem mišljenja. Stoga Zbor potanko proučava svu dokumentaciju i na temelju tog proučavanja priprema opširnu Poziciju (stav) o životu i krjepostima ili o mučeništvu, i nakon toga Poziciju (stav) o čudesima. Za to je zadužen tajnik i posebni stručni izvjestitelji. Njima pomažu razni savjetnici, a za ozdravljenja skupina liječnika stručnjaka.

    Treća faza postupak je u Svetom zboru za proglašavanje svetaca. Ovdje govorimo o proceduri u procesima započetim nakon navedene Apostolske konstitucije. Taj postupak počinje kad biskup pošalje u Rim Svetom zboru sve spise i isprave koje se odnose na slučaj. Tada podtajnik provjeri jesu li u ispitivanjima, koja je obavio biskup, obdržavani svi zakonski propisi. Ako je sve u redu, posebni izvjestitelj sa suradnicima izradi podnesak o krjepostima ili mučeništvu. Taj podnesak preda se teolozima stručnjacima, koji o njemu glasuju te ga zajedno s promicateljem vjere prouče, rasprave i donesu svoje mišljenje. Konačna mišljenja teologa stručnjaka i zaključci promicatelja vjere predaju se kardinalima i biskupima na prosudbu. Sličan je postupak kod proučavanja vjerodostojnosti vjerojatnih čudesa. Konačna mišljenja kardinala i biskupa prenose se papi, koji jedini ima pravo odrediti javno crkveno štovanje slugu Božjih.

    Ako papa prosudi da je sve u redu, na svečanoj sjednici proglašava dekret o krjepostima kandidata, koji treba biti proglašen blaženim i koji se od tada naziva časni sluga Božji. Ako se dokaže i prizna čudo po zagovoru kandidata, papa proglašava i dekret o čudu. Konačno papa donosi odluku o danu i mjestu proglašenja blaženim časnoga sluge Božjega. Proglašenje se događa na početku euharistijskoga slavlja kada papa svojom apostolskom vlašću dopušta da se službenik Božji od sada naziva blaženim i da se svake godine slavi dan njegova rođenja za nebo. To slavlje ograničeno je na mjesnu Crkvu – biskupiju, narod ili redovničku zajednicu. Sličan je postupak i kod proglašenja svetaca, ali oni se predlažu na štovanje cijeloj Crkvi.

    LP i BB

    avatar

    01.11.2016. (00:13)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    „Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Amen.

    Tim je riječima papa Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, proglasio blaženim zagrebačkog kardinala, slugu Božjega, Alojzija Stepinca, pred gotovo milijun vjernika, hodočasnika iz Hrvatske i iz cijeloga svijeta.

    Znači on je prošao cjelokupnu proceduru, a za proglašenje svetim za cjelokupnu Crkvu potrebno je još jedno čudo, npr čudesno ozdravljenje po zagovoru sveca. I to se dogodilo.
    Kada je proces za kanonizacije Alojzija Stepinca došao u fazu da je priznato od teološke i medicinske komisije čudo da se dogodilo na njegov zagovor, kardinal Amato je to saopćio u hrvatskoj crkvi Svetog Jeronima 2014., ta vijest je dočekana, među hrvatskim katolicima i vjernicima, sa velikim oduševljenjem. To je znak, ako nam nebo progovori na zagovor jednoga sveca, božjega ugodnika, mi smo na pravome putu – on ide prema finalima, a to znači, on ide prema kanonizaciji. Toga trenutka reagirala je Srpska pravoslavna Crkva, ona ima stanovite primjedbe obzirom na ovu kanonizaciju. I uputili su svoj dopis Svetome ocu, papi Franji. I papa Franjo je doslovno iz ekumenskih razloga prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, prema poštovanju, u jednome trenutku usporio postupak, odredio i oformio jednu komisiju koja razgovara na ovu temu – da čujemo što nam imaju kazati obzirom na kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca. To je izjavio monsinjor Jure Bogdan, biskup i vojni ordinarij.

    Samo još papa treba odrediti kada će to učiniti, a on iz viših ekumenskih razloga želi taj čin uskladiti sa srpskom pravoslavnom crkvom da se naša braća u Kristu ne bi osjetili uvrijeđeni, jer Istina je iznad svega. Neki sveci su proglašeni svetim stotinama godina nakon smrti, ali to ne umanjuje njihovu svetost. Sveci su svi ljudi koji su u nebu sa Gospodinom i na njihov zagovor Bog nam uslišava molbe. To su osim kardinala Stepinca ( za njega znamo sigurno jer ima to priznato čudo) svi oni koji su životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj. Mi znamo samo za one u kalendaru i oni su nam poticaj i snaga , ali Crkva slavi sve njih kao i one koji nisu u kalendaru baš na današnji dan 01.11 kao blagdan svih svetih. Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti.

    LP i BB

    avatar

    01.11.2016. (00:35)    -   -   -   -  

  • Aneta

    Sjetila sam se da si to pisao u postu o NDH, ali drugačije je kada neke podatke čitaš u nekom drugom kontekstu ... zato mi je lakše kada ti sve to izdvojiš, a i zaista je obimna građa .... zato je i zanimljivije sve kada je tematski uobličeno.
    Skoro sam gledala i jednu emisiju os Stepincu, možda prije 20-ak dana...
    Hvala ti što si nam približio sve ovo i dopunio komentarima. :)

    avatar

    01.11.2016. (12:22)    -   -   -   -  

  • Evora

    Letimično sam prešla i dodatak u komentarima, zanimljivo je. Sada će mi opet trebati vremena da detaljno pogledam, pa ti se potom javim. :-)
    Lp

    avatar

    01.11.2016. (12:25)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Nadam se da ćeš i komentare pročitati pa sa eventualnim pitanjima da još nadopunim ovu temu, sinoć sam pokušao spojiti da vidiš dokaze da je ubijen i da je to mučeništvo, te način na koji se proglašava netko svetim. A danas je državni praznik svi sveti kada slavimo sve svete one koji su raju ubijeljeni krvi Jaganjčevom. To je cilj svakoga od nas jer to je najveća Ljubav zato danas čitamo manifest Isusa Krista tj proglas o 8 blaženstava. Svi smo pozvani na Ljubav. S obzirom da imam nešto vremena pa da se još malo osvrnem na ostatak u komentaru. Naime ne postoji direktna odgovornost svećenika papi. To je malo pojednostavljeno. U djelima apsostolskim čitamo kako se razvijala prva Crkva. Također u Evanđeljima čitamo kako Isus postavlja Petra za stijenu Crkve da je vodi. U djelima vidimo kako su kod nekih razmirica u Crkvi pitali Petra da da konačan sud. Vidimo i da su oni polaganjem ruku birali postavili zamjenu za Judu. Tako se širili Crkva. Biskupi su nasljednici apostola. Pravoslavni ih nazivaju episkopima. Papa je biskup Rima. Sveti Petar je prvi biskup Rima tj papa. Znači na čelu svake pojedine Crkve je biskup. 1054 je došlo do raskola, najviše zbog političkih razloga a sve radi financija i prava prvenstva moći. Ali Rim je oduvijek bio središte, poslije su pravoslavne crkve nacionalno se organizirale, ali su za središte umjesto Rima imale drugi Rim Konstantinopol. Osmanlijskim osvajanjem Konstatinopola pravoslavlje znatno slabi a perjanica postaje Rusija zbog brojnosti Rusa, pa se nerijetko Moskva nazivala trećim Rimom. Dolaskom boljševika na vlast 1918 čak je Beograd pokušao uzeti prijestolnicu pravoslavlja kao najveća slobodna prijestolnica pravoslavlja. Sve se odluke koje su potrebne da pojasne donose na crkvenim saborima. svećenici su odgovorni Bogu i biskupu koji ih postavlja i razrješuje. Biskupe postavlja papa, a papu biraju kardinali iz cijelog svijeta na konklavama. Kardinali su biskupi koje papa proglasi kardinalima a to su obično veće biskupije nadbiskupije metroplije. Stepinac je bio kardinal. Papa nije nepogrešiv kako netko krivo misli, papa je grešnik kao i svi mi on se ispovijeda i svima nama daje primjer i poticaj da se često ispovijedamo. Dogma o nezabludivosti pape glasi: Kada rimski biskup govori ´ex cathedra´, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.
    To znači da papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu. Dakle, to nije svojstvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi.
    Crkva drži da je, ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu (što uključuje karizmu nezabludivosti), svaki kršćanin dužan u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući iskaz svoje vjere. U dokumentu piše: Oni koji su jednom prihvatili vjeru pod crkvenom službom nauka, ne mogu nikada imati opravdan razlog da promijene tu vjeru ili da posumnjaju.

    Papinu nezabludivost, kao i papinski autoritet među kršćanima priznaju jedino katolici zapadnoga (rimokatolici) i istočnoga (grkokatolici) obreda.
    To je po meni jedina bitna razlika uz onu o izlaženju Duha svetoga između nas i pravoslavaca. Ali to je jačina Crkve autoritet pape kojoj je na čelu Krist. Kod pravoslavaca je problem što ne postoji taj faktor vezivanja već ispada da ide na faktor jačega. Dobar primjer je SPC koja ne priznaje autokefalnost CPC ni MPC. Tako crkve postaju nacionalističke, pa je glavna politika SPC bila da sve pravoslavce proglašava Srbima tako su asimilirali Vlahe a pokušali i Crnogorce. Onda svaka vodi državnu politiku. I kad smo kod kalendara neke koriste još uvijek Julijanski kalendar a neke su prešle na Gregorijanski. Tako da kad su došli komunisti na vlast relativno lako je bilo pasivizirati pravoslavce, a uostalom Makedoncima Crnogorcima i bosanskim Muslimanima su dozvolili pravo da se tako izjašnjavaju tj priznali im nacionalnost što su Karađorđevići u staroj Jugoslaviji sve njih smatrali Srbima. U Crnoj Gori su čak napravili i jedan sprovod sa praznim lijesom a unutra je bio Bog. Ne može se vjera širiti nametanjem svoje nacije. To je greška kod pravoslavlja (globalna). Katolici su tu grešku činili kada su Španjolci harali u južnoj Americi, ali se odustalo od toga i isusovci su to ispravljali. U tome je jačina svete katoličke Crkve jer Duh Sveti bdije nad njom i ispravlja greške, a zato ju je teško slomiti, zato je problem bio Stepinac

    LP

    avatar

    01.11.2016. (16:09)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    Zbog ograničenosti kapaciteta komentara vidim da mi nije ostao na kraju prošlog komentara moj BB blagoslov Božji ali evo nastavljam u istome tonu i nadodajem da se Katolička vjera uništava tako da se odvoji od pape, pa znamo kako je Henrik odvojio Englesku od pape jer mu papa nije htio dozvoliti da se rastavi od žene i vjenča sa ljubavnicom. Tada je stvorio Anglikansku Crkvu kojoj je na čelu engleski kralj. To je trenutno engleska kraljica. Ali kad pogledamo dugoročno možemo vidjeti par stoljeća nakon toga raskola da je Engleska sve manje kršćanska. No dobro da ne ulazim sada u te detalje, ovdje bih spomenuo NR Kinu, tamo su komunisti osnovali svoju katoličku crkvu odvojili od Vatikana i imenuju biskupe bez dozvole pape. One biskupe koji su ostali vjerni su progonili i mučili. Oni su u ilegali tako je trebalo i u Jugoslaviji da je Stepinac pokleknuo. Papa je imenovao biskupe i kardinale koji su bili u ilegali i njih progoni državna vlast. Za vrijeme azijske Biskupske sinode 1998. godine, koju je sv. Misom otvorio Papa Ivan Pavao II, biskup Tong je podijelio s braćom biskupima nekoliko primjera iz života Crkve u Kini. Naveo je primjer biskupa Matthiasa Duana Yinminga iz biskupije Wanxian, kojega je Papa Pio XII zaredio za biskupa 1949., i koji je strašno trpio za vjeru tijekom Kulturne revolucije (1966-1976). Takozvana Crvena straža je nagrnula u katedralu te srušila Marijin kip, tražeći od biskupa Duana da je joj satre glavu čekićem. On je to odbio, vičući: “Možete mi uzeti glavu, ali vjeru ne!” Potom su ga odveli, zatvorili, mučili i držali u radnom kampu sve do 1979. Tong je također naveo i primjer jednoga dječaka čiji je ujak, svećenik, imao javno suđenje jer je bio katolik. Dječak je bio među pukom kada je čuo da su svećenika osudili na smrt, i gledao je kako metak probija ujakovo srce te kako mu iz prsa navire krv. Kako pripovijeda Tong: “Odjednom je začuo glas unutar sebe koji ga poziva na svećeništvo. I rekao je sam sebi: “Trebam postati svećenik da nastavim što je moj ujak započeo.'” (Biskup John Tong, Intervencija za vrijeme Azijske biskupske sinode, “Crkva u Kini”, 1998.). To je bio trenutak u kojemu je dječak prvi put čuo poziv da služi Bogu kao svećenik u Kini. Slične su priče nebrojenih kineskih biskupa, svećenika, časnih sestara, i vjernika, čija su imena uglavnom nestala u povijesti. Prije samo 2 mjeseca, biskup John Ruowang je također bio uhićen i prisiljen da pohađa vladine satove. U stvari, glavni ured odjela Komunističke partije – odjel United Front Work – sastao se s predstavnicima Kineske katoličke patriotske udruge (Chinese Catholic Patriotic Association) 2. ožujka, i poticao ih da „preobrate ilegalnu zajednicu“. Država nastavlja sa svojim starim ludorijama dok svijet kritički promatra kako prisiljava i kontrolira katoličke kršćane koji žele nešto više nego slobodu da vole i služe Bogu, kao i da vole svoju državu. Djelo ‘’Crvena knjiga kineskih mučenika’’ Gerolama Fazzinija je zbirka prvobitnih biografija, autobiografija i dokumentacije katoličkog mučeništva u suvremenoj Kini koja pruža čitateljima svjedočanstva iz prve ruke o burnom periodu maoizma, te pomoću kojih čitatelji mogu sami odlučiti kako interpretirati kinesku politiku o Katoličkoj Crkvi od 1949. godine do Maove smrti 1976. godine.

    Maoističko tumačenje kršćanstva u Kini nastalo je kao rezultat Maova dobrog poznavanja zapadnog imperijalizma (koji je bio u to vrijeme pomiješan s misionarskim crkvama ukrašenima stranim zastavama) i marksističkog materijalizma čiji nauk promatra religiju kao oblik osobne utjehe pod jarmom klasnog izrabljivanja. Teško da postoji dokaz da su Mao ili njegovi drugovi istinski razumjeli povijest, vjerovanje i ciljeve kršćanstva, osim njegove nacionalističke osnove.

    LP i BB

    avatar

    01.11.2016. (18:52)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    I još je ostao samo onaj dio u vezi prirode komunizma, zašto je on to sve radio. Pa to je kao pitanje zla, komuniza,m koristi nepravdu u svijetu radnici su iskorištavani radu a ne primaju plaću, situacija je bila slična kao danas mali broj enormno bogatih iskorištava masu koja radi a ne prima plaću ili je podcijenjena. Na našim prostorima u ime nacije se druge ubijaju. Komunizam nudi priču o ukidanju klasnih razlika svi su ljudi jednaki svi rade, jednostavno raj na zemlji a u svojoj biti je pogrešan jer odbacuje Boga koji je stvorio sve i onda se izrađa u ovo što smo vidjeli. Mase su zavedene. Tito je Staljinov đak i tako uzima vlast, da bi vlast bila potpuna u svim segmentima života ( znamo za tajnu službu koja sve kontrolira) potrebno je i da religija izumre, tako se na neki način stvara antireligija, antireligija koja ne priznaje Boga i koja je “negativ” kršćanske vjere. Komunizam je gotovo u svakom detalju oponašao Crkvu i izmišljao svoje surogate. Tako je presveto Trojstvo zamijenjeno Marxom, Engelsom i Lenjinom, Sveto pismo “Kapitalom”, Papa je zamijenjen Titom, kler partijom, križ petokrakom, sveci narodnim herojima. Umjesto Božića, rođendana Kristova, krajem godine se slavio rođendan Republike. U proljeće, umjesto Uskrsa slavio se Praznik rada i pekli su se janjci. Odlazak na mise zamijenjen je odlaskom na partijske sastanke itd. itd. Na kraju ljubav prema bližnjemu i Bogu zamijenjena je parolom o bratstvu i jedinstvu. Bila je to doista antireligija, protivna Bogu, i morala je propasti u vrijeme koje je Bog odredio.

    LP i BB

    avatar

    01.11.2016. (20:42)    -   -   -   -  

  • Evora

    Dragi Voy,
    Tu sam ja sve vrijeme vrtim se oko tvoga bloga i teme i da mi je neko rekao da ću se ovoliko baviti Stepincem i Katoličkom crkvom ne bih mu vjerovala :-)
    Da, čitam tvoje komentare, tekst sam pročitala odmah kad si objavio. Mogu ti reći da mi se dopada kako je izašlo sa komentarima, jer si približavajući priču životu i svjedočenjima, ulazeći u odnose aktera "ulovio" kontekst događanja u vremenu i prostoru lišio priču faktografske suhoparnosti što istoriju sa obiljem podataka može učiniti dosadnom, posebno ako se time duže bavi.

    Što se tiče nekih pojedinosti ostalo mi je negdje nejasno to pod kojim se okolnostima Stepinac našao na Solunskom frontu, ako jeste,doduše u nov. 1918. i da je kako kažu Aleksandar zbog toga i dao saglasnost za njegovo postavljenje...

    Čini mi se da se malo "zagubio" podatak o pozicijama, moći i uticaju (to je samo moj utisak) Katoličke crkve kroz sve to vrijeme u ratu i nakon .... vratiću se tome, samo da još kažem vezano za Pravoslavnu crkvu da se ona nakon rata (dogovorno) "podijelila" tako da je jedan dio otišao u izgnanstvo sa Kraljem, a drugi dio je ostao u zemlji sa svojim narodom. To je onaj suštinski stav da ako hoćeš uticati i vladati moraš biti na licu mjesta. E sada kake se Crkva prilagođavala i transformisala u tom vremenu i režimu, to je nešto drugo....

    Prilagođavanje jeste suština suživota i preživljavanja, ali kako kaže J.Krishnamurti "Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja" (ma šta to značilo).

    Eto, dragi Voy, htjela sam ti se samo javiti da znaš da sam pročitala i komentare i mnogo više od svega toga pa ću u sljedećim komentarima pokušati što kraće a jasnije formulisati neki svoj stav o svemu tome (mada i dalje mislim da ja nisam sagovornik za te teme, ali eto ..) :-)
    Lp i laku noć ti želim

    avatar

    03.11.2016. (00:02)    -   -   -   -  

  • sjećanje i osvrti

    I meni će trebat vremena za ovaj dugi post, ali ću kao suvremenica harange protiv Stepinca objavit vlastiti za koji dan.

    avatar

    03.11.2016. (10:28)    -   -   -   -  

  • milord55

    Velika tema – veliki post, puno dopuna u komentarima, uzet ću si vremena da sve to na miru i s užitkom doživim. Tebi hvala, drago mi je da se javiš. Pozdrav i BB!

    avatar

    03.11.2016. (16:03)    -   -   -   -  

  • Evora

    Evo ja nastavljam, ali odakle početi? :-)
    Recimo od procesa u kome je osuđen. Gledano u kontekstu prostora, vremena, ideologije, konačne raspodjele snaga poslije II sv.rata, taj proces je više bio politički nego montiran ... vođen ubjeđenjima nove ideologije i interesima, prevashodno Titovim.
    Sa druge strane Katolička crkva je iz jedne apsolutne moći na terenu praktično postala institucija non grata. Mislim da je ta začkoljica Stepinčevog stradanja upravo u olako shvaćenoj novonastaloj situaciji i potcjenjivanju nove vlasti za koju je Kaptol podsmješljivo tvrdio da neće potrajati ni frtalj ure. Stepinac, doduše, nije cijenio ni prethodnu i za njega j postojala značajna razlika između pravoslavnih i Srba u Hrvatskoj koje on jeste u pojedinačnim slučajevima spašavao ( uvjerena sam) i istih tih iz Srbije za koje je tvrdio isto ono što sam i sama doživjela na ovom blogu da čujem, dobro se sjećam, da su "Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikada neće ujediniti i da je razuman život sa Srbima nemoguć". Stepinac je slijedio politiku svoje Crkve kojoj je bio bezrezervno odan, priznavao je jedino Svetog oca, a u par kratkih crta to je proširenje uticaja pokatoličavanjem, stvaranje države po modelu Vatikanske države itd.
    Zašto je on pojedinačno spašavao Srbe i Jevreje?
    To je u sklopu onoga što će na suđenju reći: "meni je savjest čista". Samo je problem što ta savjest nije mogla pomiriti postavljene hrvatske nacionalne ciljeve i očekivanje žrtava da se sistemski suprotstavi genocidu. U tom košmaru ja vjerujemo da je on dao sve od sebe, ne može se potcijeniti niti jedan spašeni život, ali plašim se da bi iznošenje skromnih i oskudnih argumenata nepotrebno vodilo cinizmu, posebno kada se ima u vidu ispad one izložbe u Briselu što je možda potvrda indicije da ne postoje valjani argumenti pa se eto lovi u mutnome... Katolička crkva sa druge strane ne može sama sebi "skakati u usta" jer među vjernicima ima puno nacija i rasa i stoga je njen principijelni stav da se bori za čovjeka, za svaki pojedinačni život. Stepinac je ispunio svoju obavezu i zadatak prema svojoj Crkvi i ja vjerujem da je proglašenje njega za sveca za Crkvu gotova stvar, samo je pitanje pronalaženja (pogodnog) trenutka.
    Katolička crkva je bez obzira na sve krajem rata imala dobre pozicije u novoj Jugoslaviji, Stepinac je viđan u vlasti a onda nastaje "nesporazum" ... da skratim, Tito je na vrijeme shvatio snagu Crkve, njeno uporište u narodu i njenu internacionalnu pozadinu, to jeste bila situacija od "frtalj ure" zato je Stepinac morao biti slomljen ...to je bila presuda Crkvi.
    Sa druge strane svjestan svoje moći Kaptol, odn. Stepinac je smatrao da je on taj koji će postavljati uslove i bilo mu je sigurno i smiješno i neshvatljivo da njemu Tito nešto nudi ..!!
    U tom ne shvaćanju ozbiljnosti situacije on je i stradao, iako mu je Tito velikodušno nudio izlaz iz situacije (bio je dovoljno pametan da se ne zamjera jednoj takvoj sili)..
    Stepinac je svojim likom i djelom paradigma hrvatske političke elite, svi ti ciljevi su više ili manje ostvareni i stoga je potez Crkve da odloži proglašenje i mudar i dobro procijenjen i pokazuje naučenu lekciju iz prošlosti, a i u nastaloj konstelaciji odnosa u svijetu, ne bi bilo baš pametno zaoštravati odnose sa ostatkom bliskog hrišćanskog svijeta .…

    avatar

    03.11.2016. (17:09)    -   -   -   -  

  • Voyager-nova generacija

    @ Evora

    ne razumijem ovo kako misliš da je proces bio politički a nije montiran. Proces jest bio politički ali politički montirani. Unaprijed se sve znalo, pa naveo sam kako mnogim Srbima je zabranjivano svjedočenje, ali mogu navoditi i druge primjere toga suđenja iz čega je vidljivo da nije bilo pravedno nije čovjek imao pravo na obranu i unaprijed je sve bilo određeno. Zato sam u komentarima naveo samu prirodu komunizma te ideologije koja je zabranila Boga, nije to izum u Jugoslaviji to je u svim komunističkim zemljama, počelo je sa boljševicima 1918 u Rusiji, u komentarima sam naveo primjer Kine. Zar misliš da bi politički bilo javno objavljeno da su ljudi zbog vjere u Boga spašavali druge ljude, ili bi objavili da su ljudi zbog vjere u Boga ubijali druge ljude. Koji je politički rezultat suđenja od ta 2 bio potreban režimu? Zbog čega misliš da je politički rezultat suđenja koji ne odgovara režimu bio moguć, na temelju čega to misliš? Ako je montiran rezultat onda je politički montiran.

    Isto tako ne bih se složio sa tezom o apsolutnoj moći Crkve, ali ajde recimo da je to tvoje mišljenje. Ali to bi možda mogli povezati sa tezom o kojoj se danas govori da Crkva u Hrvatskoj ima apsolutnu vlast, a evo primjera pobačaja koji je u nas legalan, da ne govorim o drugim manjim situacijama koje su u suprotnosti sa Naukom Crkve. Ali ovo za drugačiji odnos za jedne i druge Srbe ne znam, Pojasni mi gdje je to rekao i u kojem kontekstu, a na ovome blogu ne znam od koga si to čula. Moraš znati da je jedno spašavanje ljudi a drugo politika, pa tako i politika ujedinjavanja. To mora biti na ravnopravnim osnovama a prva Jugoslavija je nastala kao velika Srbija i cilj je bio asimilirati sve narode. O pokatoličavanju bih također možda mogao malo šire pisati, ali to su ljudi radili da bi spasili živu glavu, Stepinac je rekao da će poslije ionako se oni vratiti u svoje religije. To je bio jedan od načina spašavanja, uz propovijedi i Caritas koji je organizirao i stalne dopise prosvjeda zbog kojeg je imao dosje i postojao je plan likvidacije od strane Gestapa. E sad postavlja se pitanje sustavna borba protiv genocida što onda jest, što je on mogao? Npr i biskup Franjo Komarica je za vrijeme rata prosvjedovao organizirao caritas, propovijedao, a jel to spriječilo republiku Srpsku da čini genocid?
    Uostalom na ovoj komisiji sa SPC će se pokazati ti dosjei Gestapa i kasnije Udbe. I ne bih rekao da se tu radi o ostatku kršćanskoga svijeta, tu se radi samo o srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nažalost još uvijek previše nacionalistički obojena.
    A to da je Crkva dobro stajala je obična laž, naveo sam to preko onoga posta o padri Petru Perici i načinu na koji se odnosilo, trebalo je eliminirati inteligenciju i konkurenciju. Naveo sam i broj pobijenih svećenika i časnih sestara. Druga je stvar što je narod religiozan i vjeruje u Boga pa je onda narodna vlast morala nekako izvući se i zato se pozivaju biskupi i ljudi na domjenke. Crkva je bila svjesna svega, pa 1945 SSSR dobija rat i na vrhuncu je moći i bilo bi idilično da se slušalo i nije uputilo to pismo u kojem se osuđuju ta ubojstva i progonstva. Naravno da je Tito vidio kako se razvija i nudio je Stepincu šansu da izađe iz Jugoslavije, ali kakav bi to bio pastir koji napušta svoj narod. Napisao sam već da je Vatikan javio Stepincu što mu sprema Tito. Ali on odbija pobjeći i ostaje, ja to ne bih nazvao neshvaćanje situacije, već gledanje u budućnost. I mi smo danas puno puta u napasti ne zamjeranja, prešućivanja, radi žrtava moramo svjedočiti, Isus kaže ako vi zamuknete kamenje će progovoriti. Stepinac je svjedočio svoju vjeru do kraja.

    LP i BB

    avatar

    03.11.2016. (20:38)    -   -   -   -  

  • Evora

    Jeste bio politički montiran kao i svi takvi procrsi tada. Znalo se kakav ishod treba biti.
    Ovo sa pokatoličenjam više se tiče samih crkvi, ne bih nikoga da zastupam, čini mi se da ima neki nepotvrđen dokument ... to je pitanje za istoričare ...
    Ovo na blogu neko mi je napisao, tek sada sam vidjela da su to Stepinčeve riječi ...ne znam ko je naposao, takvo je opšte mišljenje, ... ja prihvatam činjenice i kada mi se ne sviđaju i kada me bole ...šta ćemo ako je nešto tako ...

    avatar

    04.11.2016. (00:45)    -   -   -   -  

  • Evora

    Nisam rekla da crkva ima apsolutnu moć niti apsolutnu vlast ali skoro da sam tako pomislila ... :-) Ovo sa odnosom prema Srbima ... ajde ostalo sutra ... Želim ti laku noć.

    avatar

    04.11.2016. (00:52)    -   -   -   -  

učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se