Kolegica Mica

Dan događaja je subota, mjesto događanja stančić od 50 kvadrata kod naše mlade, prisutne pozvanike čine 15-tak djevojaka/žena od 21-35 godina + mladina majka i njena prijateljica. Dakle, kokošinjac u kojem se poslužujemo alkoholom i narescima kako bi tjedan dana prije svadbe proslavile posljednji vikend 'slobode' buduće nam gospođe.

Naslonjena na kuhinjski element s čašom u ruci, promatram svoje stare i nove prijateljice kako se zabavljaju na tepihu dnevnog boravka koji je u produžetku kuhinje, nešto šapuću, a zatim jedna povikne kako neće biti snimanja. Nisam ni primjetila da je netko ponio kameru, ali mislim da je svaka od nas ima na mobitelu, pa iako rezolucija nije bogznašto, biti će dovoljna. Fotoaparata imamo dovoljno, opet na mobitelima i zato nema panike da večer neće biti zabilježena. Uto krajičkom oka spazim tamnu odoru. U prostoriju ulazi zabranjeni spol, šokiram se s njegova desna boka, jer nije mi stvarno da nas provjerava policija. Mlada je ujutro obavijestila pazikuću da slavi djevojačku večer i stoga će glazba iz njenog stana biti glasnija, a pozvanici će po odlasku bučiti kroz hodnik jer petnaestak pari štikli ne mogu lebdjeti s četvrtog kata do prizemlja. On je na to, po njenom pričanju, nepromijenjenog izraza lica, hladno odgovorio da će u slučaju uznemiravanja stanara pozvati policiju. Na to mu je njena majka isporučila hitri komentar da neka samo izvoli, ne želeći imati posla s netolerantnim bezveznjakom u kariranoj košulji i vesti s tri gumba, rijetkom kosom i hrpetinom knjiga u stanu kojima se posvećuje kao ljubavnicama u nedostatku vlastita života, kako ga je - na prepričano zamislila moja mašta.

U stvarnom vremenu, policajac naslanja pendrek na rame, skida plavu kapu s tvrdim plastičnim šiltom i smiješi se. Hvala ti Bože, nije neki glupan mislim si, tek je u izvidnici i odmah će otići, ali na vrisak prisutnih uviđam da sam se prevarila. Grozota prizora nije odgovarala predviđenom, dapače prethodni krici, širom otvoreni kapci i izbuljene bjeloočnice odobravali su prisustvo nepoznate muške osobe jer se dohvatila skidati odoru i zabaviti goste. Striper je, drage moje dame i pokoji gospodine, bio kao iz filmova, kako si god zamislili dotičnog, niste daleko od realnih fizičkih atributa.

A realno je i to da dvije 'seanse' od 15 minuta plesa s pauzom za presvlačenje (u kauboja... ), košta 1.600 kuna pa sam se kratko zamislila koliko mojih plaća takav poziv zaradi u jedan vikend. Obzirom da je tu večer imao, kako je moje uho načulo, tri gaže, rekla bih da se mladi gospodin dobro snalazi u vrijeme recesije, a opet ni mladenke nisu toliko siromašne da bi se odrekle posljednje bludne pomisli na kratkotrajne užitke......

Neki dan rješavam test-kviz koji mi je poslala prijateljica. Smiješno ga je takvim nazvati, ali riješila sam ga jer mi već tjedan dana stoji u 'pošti' i umjesto da ga obrišem, raspoloženje me potapša po ramenu da je ponekad dobro zabaviti se glupostima. Dakle, naziv spornog kviza glasi: Koji si štrumpf? Smijte se, dapače poželjno je. Jer takva su bila i pitanja, nerealna, čudna i nepovezana jedna s drugima. I onda razočaranje. Ja, mrgud.

Nisam odgovorila zadovoljavajuće za bilo kojeg drugog lika poznatog crtanog serijala, a štrumpfeti se nisam ni približila. Nisam se tome nadala, ali nisam dugo tugovala. Na trenutak sam se zamislila nad vlastitom procjenom traćenja slobodnog vremena, ali ubrzo sam odustala od daljnjih analiza.

Nedugo zatim me počelo smetati, dan za danom prisjetila sam se nedostojna rezultata i počešala ga kao da me svrbi između slova m-r-g-u-d, pitajući se ima li istine u slučajnosti, jer se slično osjećam u zadnje vrijeme. Između čela i jezika rijetko me namami potreba gužvanja obraza i rastezanja usana, a danas popodne svoju je konačnu potvrdu dao slučajan susret, udarivši crvenim štambiljem na dosje ovog sudionika natjecanja iz simpatičnosti. Kolega, bolje rečeno dalji znanac kojeg sretnem jednom u mjesec dana i s njim progovorim na nekoliko minuta, trči zamnom na ulici. Čovjek me zove, ali ne čujem, jer kud imam svojih misli na pretek, još tražim pjesmu na mobitelu i stavljam slušalice. Dotrči do mene s obližnje terase, pozdravlja me i zove na kavu s prijateljima. Ja odmah pomislim da nije normalan, sigurno je kakav manijak ili nešto želi od mene jer zašto bi mi zajedno pili kavu? On nasmijan, dobre volje pruža ruku, a ja ga mjerim od glave do pete i mislim si da kod kuće ima ženu i dijete i što sad hoće od mene?

Odbila sam jer nam je jedina zajednička tema ona s posla, a na slobodan dan mi se ne razglaba o tim stvarima. Odbila sam i zato što me preplavio strah od druženja. Naučila sam se tražiti razočaranje u drugima i prije nego ih upoznam, da skratim nade i razmišljanje. Ali njegov duh i pogled još uvijek mi je u sjećanju, dugo nisam vidjela nekog neopterećenog i gotovo sretnog, što mene stavlja u kut na suprotnu stranu, usputno mi dozivajući krivnju i čuđenje. Kako sam nastavila hodati osjetila sam da se dio njegova osmijeha preslikao na mene, makar dio puta, a zatim sam shvatila da se opet mrštim, zabrinuto misleći kako sam to nekad bila ja. Ako su ljudi mogli bilo što reći o meni, prvo bi rekli da sam nasmijana i vedra, pozitivna, otvorena, a sada sam sve osim toga. Dopustila sam da me obveze i manjak uspjeha preoblače u crno i sivo, brišu toplinu s lica i crtaju grublje poglede. Sada sjedim za ovim stolom, čitam napisano i opet se mrštim. Na samu sebe. Dozvoljavam si opteretiti se svim i svačim. Važem koliko je korisno da to priznajem. Divim se ljudima kako su se neki jednom divili meni i pitam se hoću li otjerati ovog mrguda, ustaljene rečenice i uzdahe starca u mladim grudima. Možda za to trebam pomoć, a ne znam kako je tražiti, jer sam se navikla sve raditi sama...

Zurim u veliku praznu šalicu kave i žalim što nema više mlijeka. Lijena sam spremiti se, hodati tristotinjak metara po vrućini i izrovanoj ulici do litre mlijeka. Opravdano.

Još sam lijenija pitati susjedu. Pomalo se grozim njenog frižidera. Doima se kao iz filmova strave, gdje policija nađe mrtvo tijelo nakon nekoliko dana, a uz to i frižider pokvarene hrane. Njena nije pokvarena, ali otprilike tako izgleda. Namirnice su otvorene, neravno odrezane ili odgrižene, listovi biljaka vise s polica zajedno sa celofanom u koji je umotala ostatke nekih ručkova ili večera, stijenke vrata i unutrašnjosti zaprljane, što pokvari dojam fine mirisne kave. Još je veći apsurd što se smatra 'čistom' kućanicom pa voli govoriti kako inzistira na urednosti i higijeni. Tada obično odgodim smrknuti obrve da izbjegnem biti očita i ne ulazim u još jedan sukob, kao otprije dvije godine kad samnom nije progovorila puna tri mjeseca jer sam joj dobacila da ne čisti kupaonicu.

Otada sam u nekoliko navrata naučila da je biti preiskren, mnogima neshvatljiva i stoga neprihvatljiva karakteristika čovjeka. Sada nevezano uz frižidere i sanitarije grizem jezik više nego obično i držim se podalje od manje naivne publike. Unatoč očitome, sama sam i dalje naivna, jer kao i sa spornim mlijekom, prikrpala mi se lijenost, ali ovaj puta uz dilemu pretvaranja, pa uvježbane pretvarače promatram iz kuteva. Pronađem onaj koji mi najviše odgovara, nacrtam indiferenciju na crte lica i čekam da prođe satnica u kojoj toleriram biti suučesnik licemjerna druženja.

Kada o tome pomnije razmišljam sjetim se Prihvaćanja. Rečenice koju ponavljaju ovisnicima: "Prihvaćanje je prvi korak k ozdravljenju". I podsjetim se da sam svojevrstan ovisnik. O lažima. Govorim si da mi nije dobro, ali da će biti bolje. Poluistina je kukavička, a ipak mi odgovara. Neznanje događaja u budućnosti pretvaram u nadu bez ikakvih naznaka takvog odvijanja stvari. Neki bi odmah ustvrdili da to znači biti pozitivna osoba. Nakon što si cijeli život govorim da sam takva, ipak sam se predomislila. To je potreba. Lagati si ili pretpostavljati ono što ne znaš, igra je umirivanja misli, a rezultat ide u korist cijelonoćnog odmora. San je dragocjen, to najbolje znaju oni koji ne podcijenjuju život kao jedini izvor stresa. A živjeti se mora. Ili ne mora? Većina nas voli same sebe više od nedaća i povremenih neuspjeha, onih koji se sanjaju otvorenim očima, a prevađaju se kao planovi, ciljevi i, opetovana nadanja.

Kao i pojmovi koje spajam, većinom sam nelogična. Ili barem nedokučiva, nejasna. Samoj sebi sasvim prirodna, ali kroz druge uočavam da se doživljavam sasvim drugačijom, što i ne bi bilo zabrinjavajuće da ponekad to doživljavanje nije prepreka onome čemu težim. U manje riječi, sama sam sebi prva i najveća prepreka. Tada iskoristim trenutak ironična osmijeha, da uživam u svojoj veličini, makar mi u ovom slučaju ne pogoduje. Jer slučaj je opširan i važan, on je život pojedinca koji se bori za svoju slobodu u četiri zida na koje se hvata plijesan. Ono je samo u glavi, objašnjavaju mi glasovi, Ali njome upravlja srce, kažem ja, a njemu nedostaje ljubavi. I dok se ogledam oko sebe, da optužim drugog za manjak podrške i nježnosti, trznem na klišej koji mrzim ponavljati: Prvo treba voljeti sebe, da bi se voljeli drugi...