Kira

Ljudi, vi koji živite u gradu, ne dajte se zavarati ovakvim riječima: „ Ah da mi je otići živjeti negdje na selo. Njima je predivno. Nemaju ovakve gužve i užurbanost, već usporen i smiren ritam života.“ Kad živite na selu, znate da takav život i nje baš idiličan. Redovito se budite oko 6, ne zato jer morate, već zato što čujete užasno glasno kukurijekanje; ako ne svojih kokoši onda sigurno susjednih. Ako vas pak kojim slučajem pijetao poštedi muke, to nikako neće seljaci u traktorima koji rade na polju već od četiri sata. Pogledate van, kroz prozor, a ono osim auta i bicikala, i konji vuku kola. Izađete van, kad ono na pola ceste konjski izmet. Divan prizor, ali što je to što tako smrdi? To je đubre-naš naziv za mjesto gdje se bacaju ostaci hrane, zemlja, trava, slama, itd. Nakon nekog vremena to postane malo brdašce i mora se odvesti na neko drugo mjesto. Kad se vrši to odvažanje, ne možete biti vani koliko smrdi. Zatim, na selu večinom žive stari ljudi. Neki ni ne znaju što je to zapravo škola. Govore onim seljačkim naglaskom i koriste prastare riječi, a književni jezik im je ravan nuli. Tako možete čuti: „Ta djeca se stalno tučeju“, „oni ideju“, „Moram ispegljati šosa“, „Moram oprati penđere“. Moja obitelj ne uzgaja živinu, ali znam koliko posla ima oko toga. Ipak, jednom je moja mama došla na ideju da bi bilo dobro da imamo kravu zbog mlijeka. Ja sam naravno bila prva koja je rekla: NE uz ostale članove obitelji, tako se ta ideja odmah ugasila. Još mi samo ovo nedostaje: na glavi mi je stara marama, na nogama gumene čizme do koljena, u rukama kantice, hodam prema štali kako bih pomuzla kravu. A kad su dani pijaca ja stojim na štandu; prodajem mlijeko i sir, a popodne naravno idem u školu.S T R A Š N O O O ! Još bih vas samo upozorila da budete na oprezu kad ste vani jer često možete naletjeti na stampedo domaćih životinja. Ponekad se osjećam kao da ne pripadam ovoj sredini.Ma gdje ja to živim ? Mene vuku veliki gradovi i visoke zgrade, žudim za civilizacijom i mladim ljudima.Moj san je Z A G R E B . . .