Kira

Iskreno, naježim se na one riječi: ljubav do groba. Tjeraju me da pomislim: “ Ma, je li to baš tako?” Nisam velika sanjarka što se ljubavi tiče pa mi se te riječi čine nestvarno. Jedan par slavi 50 godina svoga braka. Meni je to strašno puno. Svaki dan, 50 godina, gledati istu osobu, pitam se što ih veže? Ljubav? Kako ih može vezati ljubav kad se ne sjećaju kad su se zadnji put poljubili? Vežu ih dvije stvari: navika i sjećanje. Navika zato jer im je svaki dan isti i poludjeli bi kad bi morali živjeti pod drugim uvjetima. Sjećanje, opet zbog tolikih godina. Oni imaju svoju djecu, unučad, praunučad. Imaju toliko uspomena iz mladosti kojih se sjete u ovakvim situacijama ili dok prelistavaju album. Ljubav nisu sjećanja, a još manje navika. Naravno, bilo bi apsurdno rastati se kad su ionako svjesni da neće dugo čekati da ih smrt rastavi. Žive u miru, ali spavaju u različitim krevetima. Prije bih za tu ljubav rekla da je bratska, nego ona ljubav. I što da vam kažem za kraj, osim da vam postavim pitanje : Što vi mislite i vjerujete li u ljubav do groba?